Još o jeziku te ponešto o "Jeziku"

Upravni odbor Hrvatskoga kulturnog vijeća prihvatio je moj prijedlog da podignemo sudsku tužbu protiv Ministarstva kulture i odgovornih osoba poradi provokativnog sufinanciranja isto tako provokativne knjige stanovite Snježane Kordić pod naslovom "Jezik i nacionalizam".

O knjizi sam više-manje opširno pisao na Portalu HKV-a. Sada samo dodajem da je žalosno i bijedno što su u spomenutoj odluci o sufinanciranju sudjelovali i neki hrvatski književnici i povjesničari književnosti, vjerojatno i predsjednik Društva hrvatskih književnika. No, svi će biti nabrojani i svima će se suditi, a ako ih ne osudi sud, osudit će ih povijest.

Velikosrpsko i (naravno) protuhrvatsko gnijezdo u Ministarstvu kulture

Od dana kada je Hrvatska demokratska zajednica ušla u posve nepotrebnu ( pa i u tehničkom, matematičkom smislu) koaliciju sa srpskom strankom, te porazdijelila Srbima visoke dužnosti u RH, ne zato što su najsposobniji nego zato što su Srbi, u Ministarstvu kulture pod ravnanjem mediokritetskog književnika Čedomira Višnjića provodi se teror nad hrvatskom književnosti i hrvatskim jezikom. Ministar Božo Biškupić, koji uz područje bibliotekarstva i djelomice likovne umjetnosti nema drugih znanja o hrvatskoj kulturi, ne poduzima ništa kako bi se rečeno nasilje spriječilo.

Jedan od svježijih primjera je nesufinanciranje knjige koja je poslije dobila uglednu književnu nagradu (Bilosnić). No u povodu priče o skandaloznom financiranju knjige S. Kordić, došlo je do spoznaja i o Čedomirovom nasilju nad hrvatskim jezikom i u obliku nevoljkoga i nedostatnoga financiranja časopisa "Jezik"koji se brine o kulturi hrvatskoga književnog jezika. Časopis je financiran sa svega 20.000 kuna za cijelu godinu, a protuhrvatska knjiga S. Kordić sa 1o.ooo kuna! Štoviše, na pisma koje iz "Jezika" upućuju Ministarstvo, odnosno Č. Višnjiću, ovaj jednostavno ne odgovara, što je naravno nepristojnio, drsko i bahato, a može mu i biti kada ga HDZ drži "na vlasti", a ta se vlast proširila na cijelu hrvatsku književnost i omogućila mu da krivotvori ne samo stariju nego i suvremenu književnost hrvatskoga naroda, kao i da podmeće klipove hrvatskom jeziku , njegovoj posebnosti i jedinstvenosti.

Hrvatska javnost jednostavno mora znati što se događa u Ministarstvu kulture samostalne i suverene Republike Hrvatske.

"Jezik" je izlazio i u doba komunističke Jugoslavije, a uređivali su ga divovi hrvatskoga jezikoslovlja. Bilo je i tada pokušaja da se zaustavi, a da se to ne dogodi u jednom smo trenutku sedamdesetih godina u žustroj misiji spriječili književnica Marija Peakić Mikuljan i potpisnik ovih redaka. Sada, dakle, nakon svega što se dogodilo, nakon stvaranja moderne hrvatske države, nakon srpske agresije na Hrvatsku izvana i iznutra, svega dvanaest godina nakon što su se prvi hrvatski prognanici počeli vraćati u Podunavlje – zahvaljujući sporazumu Sanader-Pupovac imamo u Ministarstvu kulture RH posve razvidno četničko gnijezdo, kojemu grančice prikupljaju i prodani hrvatski intelektualci.

O hrvatskome jeziku oko nas

Kada se površno progovori o stanju hrvatskoga jezika u javnome životu, obično je zaključak da je "jezik loš". No o tome "lošem jeziku" u praksi nerado se i premalo govori, a trebalo bi vikati s trgova. Svojedobno sam na ovim stranicama pokušao na popularan način ukazati na (za prvu ruku) desetak zornih primjera balkanizacije (ne samo srbizacije) hrvatskoga jezika – na primjerima uporabe nekih imenica i glagola. Ništa se nije promijenilo niti sam očekivao da će se promijeniti, ali opet apeliram na sve kojima je hrvatski jezik toliko blizak da svaki nasrtaj , svaku namjernu pogrješku ili onu učinjenu iz neznanja , osjećaju kao napad na svoju osobu, svoju osobnost i svoju osjetljivost.

Gotovo u pravilu, većina medija u Hrvatskoj izbjegava upravo ono što hrvatski jezik u velikoj mjeri čini zasebnim, a to su kroatizmi. Izbjegavaju se, znači, riječi koje su samo i jedino hrvatske, a rabe se sa (zadnjom) namjerom gotovo isključivo riječi koje su "zajedničke" sa susjednim Balkanom. Radi se naravno o političkom teroru, posebno nad neobrazovanom publikom, s ciljem očuvanja onoga nepostojećeg i umjetnog zajedništva u jeziku do trenutka kada će opet nastupiti sretno doba državnoga saveza s rečenim zemljama, a na čemu se zdušno radi na svim stranama.

Primjeri balkanizacije

Eto, jedan primjer koji pogađa uši, a tako je već rasprostranjen da ga je teško zaustaviti.

Radi se o povratnim glagolima. Svi "brinu" o svome izgledu, a i tvrtke koje nešto proizvode "brinu" o ljepoti i čistoći kupaca. Ali se nitko ne brine o hrvatskome jeziku, koji dopušta samo povratni glagol "brinuti se". Malo sam analizirao tekstove i naslove u tiskovinama , pa zaključio da u tekstovima ima i "brinuti se", ali u naslovima mnogo rjeđe – jer njih pišu urednici, a urednici znaju svoje zadaće. Pa će i predsjednik Republike (kojemu je riječ muzika bliža nego glazba) govoriti "brinuti", posebno kada "brine" o podizanju spomenika četničkim zločinima nad hrvatskim pučanstvom, ali i u drugim prigodama. Štoviše, ovo ilustrativno nasilje nad hrvatskim književnim jezikom toliko je uzelo maha, da "brinem" govori većina mladih – a oni polaze hrvatske škole.

Većina njih i "odmara" kada su umorni. Ušlo im u uho, a površni kakvi jesu ne pitaju se koga to odmaraju. Reći im da mogu odmoriti nekoga ili nešto (konja primjerice) , ali da ne mogu "odmarati"svoju cijenjenu osobu, nego s e o d m a r a t i, gotovo da ne nailazi na reakciju. Onoga tko ih ispravlja drže čudakom. A koliko vidim , izjava "odmaram" osvaja tiskovine i ostale medije. Hrvatska televizija se za sada dobro drži, uglavnom, kao i Hrvatski radio, no provuče se u sapunice i telenovele, kao i u športske emisije.Nova TV briljira u balkanizmima, čini se namjerno, a RTL je ionako indiferentan prema jeziku i zemlji u kojoj posluje.

Još jedan glagolski balkanizam osvaja hrvatski prostor. Naime, glagol lagati poprima lažne oblike u odnosu prema onomu komu se laže, pa se u naslovima koči "Lažeš me", " Ne ću vam lagati" (ne ću je naravno sastavljeno) . Počelo je sa zabavnim pjesmama, a onda se preselilo razinu više, pa sam tu jezičnu svinjariju vidio i u naslovu romana nekog mlađeg (valjda) "hrvatskog" pisca, ali i u naslovu romana prevedenog na hrvatski (!).

No, da završim ovu balkansku priču. Mogu ju sažeti u rečenicu: " Brinem, jer me lažu da često odmaram." Eto, prema takvomu ruglu ide hrvatski jezik, ako ne budemo odlučni u obrani njegova standarda, a standard i nije drugo do izraz ne samo jezične kulture jednoga naroda.

Srpska djeca i hrvatski crtići

Mediji su s ponešto neočekivane zluradosti izvijestili da djeca u Srbiji preko crtanih filmova preuzimaju hrvatski leksik. Roditelji su ogorčeni i imaju pravo.

Drugo je pitanje kako djeca dolaze do tih crtića. Ako gledaju Hrvatsku televiziju ili komercijalne televizije koje govore hrvatski (opisao sam i kako), onda se tu ništa ne može. Ako ih posuđuju u videotekama ili kupuju u robnim kućama, ni onda se tu ništa ne može. Ali Srbijanci trebaju svojoj djeci svojim prijevodima i sinkronizacijom omogućiti da gledaju crtiće na srpskom jeziku, i to je ono što se može učiniti. A prikrivenoj zluradosti nema mjesta ni smisla, jer hrvatski jezik (za razliku od srpskoga) nikada nikomu nije nametan, pa ni ovaj slučaj ne spada u sferu jezičnoga nasilja. Poštuj tuđe, a svojim se diči, kaže narod.

Humor naš svagdašnji

Reklame koje se vrte na televizijama obiluju jezičnim pogrješakama. Većina njih je rađena nezanimljivo i neprofesionalno, u nekom od brojnih studija u kojima ti isti ljudi smišljaju i tekstove, a onda ih na žalost i zapišu, a na lektora ni ne pomišljaju. Zatim taj proizvod odnesu televizijama koje su sretne što će nešto ušićariti, pa ne postavljaju suvišna pitanja o jezičnoj korektnosti.

Jedna reklama zaslužuje pozornost u području humora. Neka zgodna cura prolazi ekranom, a prati ju tekst " Otkrijte boginju u sebi." Hrvati ženska (antička) božanstva nazivaju božicama, a ne boginjama. Hrvatski je jezik bogat. Ima on i boginje, ali to bolest vrlo opasna i zarazna. Pa ako netko potkrije boginju u sebi, kako kaže reklama, morao bi se gadno zabrinuti.

Još jednom o Katičiću

S isprikom što sam već ponekom dosadan, vraćam se još jednom znamenitom razgovoru što ga je "Vijenac" ljetos vodio s akademikom Radoslavom Katičićem. Naime, radi se o odgovoru na pitanje zašto ne postoji ujednačenost norme u školama, u medijima, zašto se na televiziji govori katastrofalno, u kazalištu loše...U kratkom odgovoru, Katičić reče: " Bilo bi dobro da u školama postoji potpuno jedinstvo, ali neki će radije umrijeti nego n e ć u pisati rastavljeno. Nema razloga da se n e ć u piše sastavljeno jer se tada mora pisati sastavljeno n a m e, z a t e. I to su enklitike s promjenom naglaska na naglašenoj riječi. Koja je razlika između n e ć u  i  z a t e? Svima je normalno da se z a t e piše kao dvije riječi, ali ako treba n e ć u pisati kao dvije riječi onda se neki ogorčeno opiru.

Komentirajući upletanje priglupe politike u jezikoslovlje (Sanader i neću), veli Katičić dalje:" Ja bih moćda bio za to da se n e ć u i dalje piše skupa samo da ne bude toga cirkusa, i da nije postojao pravopis koji je propisivao rastavljeno pisanje. Sada naravno n e ć u stati na stranu politike, nego na stranu jezikoslovlja.

Tako govori Katičić, častan čovjek i znanstvenik.

Iz balkanskog jezičnog bestijarija

Jednom sam već pisao u popularnom stilu što je to pokriveno "r", jerbo sam vidio da ljudima nije jasno. To pokriveno "r" spada u stvari u područje smjenjivanja ije/je, pa poslije njega može biti "e" samo u oblicima četiri hrvatske riječi, a inače se krati po temeljnom pravilu , pa se na mjestu "ije" piše "je". Brijeg – brježuljak, grijeh – grješnik itd. , kao i spriječiti – sprječavati, krijepiti – krjepost. I to je to, vrlo lako naučiti, lakše nego recimo nepravilne engleske glagole. Propisuje to pravilo i "Hrvatski školski pravopis" (Babić- Ham-Moguš) preporučen za škole i usklađen sa zaključcima Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika (tijelo Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa ). Znači, djeca uče da je sukladno hrvatskoj jeziičnoj tradiciji i preporuci vrhunskih jezikoslovaca : brježuljak, grješno, sprječavati, itd. Onda djeca došu iz škole, sjednu pred televizor i gledaju, slušaju i čitaju tekstove prijevoda filmova, serija ili pisane poruke u reklamama, te u osamdeset postojo slučajeva vide "sprečavati". Posebno tu riječ, jer u reklamama sve što se nudi nešto sprječava (bore, bolesti, godine, smrt itd.).Pa djeca pitaju roditelje, a oni im ne znaju jasno reći, jer su išli u školu u onim vremenima , te zapamtili ono što im je tada govoreno, a nikada se nisu zapitali je li to hrvatska jezična tradicija ili nečija tuđa. Štoviše, ponekad ogorčeno brane ono što su tada naučili, jer su ljudi lijeni i kivni što ih sada netko proglašava nepismenima, te i nenamjerno pušu u isti rog s onima koji dobro znaju o čemu se radi i na tomu rade. Recimo u Ministarstvu kulture (da zaokružim članak) . Ovim zadnjima treba reći "Uzalud vam trud" jer je hrvatski jezik normiran za relativnu vječnost, a njihov je mandat ionako pri kraju pa će se Čedomiri morati preseliti u srbobranske "Novosti", ukoliko budu izlazile, jer nova Vlada koja će proisteći iz parlamentarnih izbora možda ne će financirati hrvatskim novcem protuhrvatske pothvate.

Hrvoje Hitrec