Zbornik radova Trećeg programa Hrvatskog radija

Ljudi koji sebe nazivaju šišmišima, slušaju noću Treći program Hrvatskoga radija. Dragocjen je to program, koji televizijskim zabavama i krimenima usuprot – njeguje zaboravljenu intelektualnu zabavu, uzvišeniju igru duha, dostojnost i dostojanstvo uma, otkrića drugih svjetova ili iznenađujućih tumačenja ovoga svijeta u kojemu nam je živjeti. Od 1991. godine uređivao je novinar i urednik Ratimir Vince mozaičnu emisiju «Refleski i refleksije» i unutar nje rubriku «Riječ života» u kojoj su katolički teolozi tumačili nedjeljna Evanđelja, te je tako s vremenom nastala cijela antologija blistavih eseja u kojima su slušatelji upoznavali i do tada u nas uglavnom nepoznata djela kršćanskih filozofa 20. stoljeća. Dio tekstova objavljenih na Trećem programu HR-a od 1997. do 2002. tiskan je sada u knjizi «Kršćanska misao XX. stoljeća», kao i izbor iz djela pedesetak najvažnijih kršćanskih mislioca u prošlom stoljeću. Knjigu je uredio Ratimir Vince, a pogovor napisao Zdravko Gavran – piše Hrvoje Hitrec

Na danas već poodmaklom predstavljanju u zgradi HRT-a na zagrebačkom Prisavlju govorili su mnogi ugledni hrvatski novinari, poznavatelji teološke i filozofske misli, te crkveni velikodostojnici. U djelomice vrlo osobnom uvodu, Ratimir Vince (koji je u trenutku promocije knjige navršio 42 godine novinarskog staža na Hrvatskom radiju) zahvaljuje na suradnji pateru Josipu ]uriću, prof. Stjepanu Kušaru, akademiku Franji Šanjeku, prof. Alojzu Čubeliću, prof. Anti Gavriću i prof. Željku Tanjiću, kao i drugima, te podsjeća kako smo i zašto do sada ostali uskraćenima u poznavanju kršćanske misli dvadesetoga stoljeća: U prvoj polovici zbog nedostatka komunikacija i prijevoda, u drugoj zbog komunističkoga sustava, koji je poznatim metodama onemogućavao tiskanje sličnih djela, pa ni «Kršćanska sadašnjost» nije mogla u potpunosti popuniti praznine. Spominje Vince i zašto je naraštaj kojemu pripada otišao u druge vode, zašto je jenjao interes za teme iz kršćanskoga mudroslovlja – zato, naime, što su dječaci koji su pratili roditelje na one znamenite isusovačke mise nedjeljom u 11 sati, bili svjedocima nestanka predavača i slušatelja (na kraće ili dulje vrijeme) te još maleni shvatili da se radi o opasnom području.

Svjetska elita

Kada su poodrasli, usmjerili su svoje karijere u drugim pravcima, kao i Ratimir Vince, čije je ime desetljećima bilo jedan od zaštitnih znakova ondašnjeg Radio- Zagreba i Radio-Sljemena, u emisijama bližim zabavi (i pouci) nego teologiji. No, kada smo uspostavom samostalne hrvatske države otvorili vrata emisijama religijskoga sadržaja, Vince se vratio korijenima i nadoknadio propušteno, animirajući niz hrvatskih katoličkih intelektualaca na suradnju koja je rezultirala slušanim radijskim emisijama i na kraju okrunjena knjigom «Kršćanska misao XX. stoljeća». I potpisnik ovih redaka ostao je, kao vjerojatno i svi dosadašnji čitatelji, iznenađen količinom, dubinom i širinom, ali djelomice i upravo radosnom neortodoksnošću mislitelja iz svih kutaka svijeta. Na oko 800 stranica uz (nepravedno) manje poznate, tu su i Theilhard de Chardin, Urs von Balthasar, Karl Barth, Hans Koenig, Maurice Blondel, Yves Congar , Emmanuel Mounier, Karl Rahner i Bernhard Welte, ali i provokativni Dan Brown, pisac «Da Vincijeva koda» kojega su (smatra Vince) neki katolički krugovi bezrazložno proglasili antikatoličkim piscem. Važno je također reći da se u toj svjetskoj eliti našlo i nekoliko Hrvata.

Bajsić o gnijezdu i prašumi

Vjekoslav Bajsić bio je svećenik u Zagrebačkoj nadbiskupiji i profesor na KBF-u u Zagrebu. Čovjek koji je za sebe govorio da je «šloser» koji se bavi duhovnim poslovima, napisao je obilje tekstova koji su vrhunac hrvatske kršćanske misli u burnom prošlom stoljeću. «Bravar» koji poznaje brave i ključeve, otvorio je vrata antropološko-teološkim razmatranjima, pisanim sjajnim stilom, a nije slučajan ni izbor njegovih misli o «gnijezdu» i «prašumi» kojima svjedoči istinu da se sa čovjekom (osim u tehnološkom smislu) nije dogodilo ništa novo u posljednjim tisućljećima agrikulture i stotinjak godina industrijske civilizacije, te «ne treba suviše škole primitivizma pa da se čovjek potpuno vrati svome praobliku». Citiram: «Čovjek se rađa u već ljudski svijet i potrebne su mu duge godine obiteljske i društvene gestacije da bi se u svom odnosu prema prirodi, prema svijetu, donekle osamostalio. To osamostaljivanje nije zapravo nikada potpuno ostvareno, jer čovjek do kraja svoga života živi u utrobi društva, s drugim ljudima u već ljudskom svijetu. Premda je prevaga ljudskog svijeta civilizacijom i «očovječivanjem» prirode upravo enormno porasla, tako da velik dio ljudi i nema prigode da izađe ozbiljno iz krila ljudskoga koji ga okružuje i štiti, ipak se ne može reći da neljudski svijet nije prisutan i da se povremeno ne nađemo lice u lice s njegovom tajnom. Takvi se momenti osame i prepuštenosti doživljavaju većinom posebnim intenzitetom. Možda će to biti koji zalutali istraživač kojemu se pokvario radio-aparat, možda kakav pustolov koji se nepovratno izgubio, ili su to trenutci ugroženosti i napuštenosti u ratu, pred čovjekom koji je posve bespomoćno drugo, vrijeme otuđenosti u bolesti ili samo staračka, pomalo izdestilirana osamljenost.» Provaljujući vrata u tajne, prelazeći putove različitih «gnijezda» (pa i političkih), Bajsić definira «prašumu» (a čovjek može biti odrastao tek pred prašumom) kao čovjeka pred «onim drugim», onim što još nije posvojeno ni uređeno. Što bi «to drugo» bilo u današnje vrijeme, pita se , što bi to čovjeka moglo potresti, prisiliti ga na slobodu i na rizik samoga sebe: gdje se može naći autentična prašuma u kojoj bi avantura bila avantura čovjeka, zajednički nesiguran zadatak, potreba za čovjekom kao prijateljem? Bajsić ne daje recept, jer bi to i opet značilo stvaranje «gnijezda». «Zbilja mora provaliti sama kroz naša vrata. Neka svakome radije ostane njegovo pitanje.»

Bošković o odnosu osobe i države

Drugi hrvatski mislilac, stariji od Bajsića, jest Hijacint Bošković, rođen na samom početku dvadesetoga stoljeća, u Selcima na otoku Braču. Sljedbenik je sv. Tome Akvinskoga, autor važan za kulturnu povijest. Umro je 1947. na Hvaru. U knjizi « Kršćanska misao u XX. stoljeću» tisakni su izabrani ulomci iz njegova djela «Filozofski izvori fašizma i nacionalnoga socijalizma», napisanoga 1939. godine. Bošković razmatra karakter totalitarne države i odnos pojedinca prema državi (i obratno) te piše : «Ako čovjeka shvaćamo samo kao dio cjeline, onda ćemo dosljedno apsorbirati čovjeka u državi. Čovjek ne će vrijediti ništa izvan države. Naprotiv, ako vidimo da je čovjek osoba, onda ćemo morati kazati sa sv. Tomom, da je država za čovjeka, a ne obratno. Čovjek kao osoba je slobodno biće, koje ne može ništa vremenito zadovoljiti. On je određen neizmjernim i nalazi svoje smirenje i svoju sreću samo u Bogu. Bilo država, bilo koja druga institucija, samo su vremenita sredstva… u čovjeku će uvijek ostati nešto, čime će se osoba izdizati iznad vlasti države.»

Kuharić - borba protiv zmaja

Franjo Kuharić, nadbiskup zagrebački i kardinal Rimske crkve zastupljen je s autobiografskim sjećanjima na svoj duhovni rad u doba komunizma, na progone i teškoće kroz koje je prolazio. Kuharić nije autor filozofskih djela, ali je svu svoju misao koncentrirao u nekoliko znamenitih govora, od kojih je u knjizi «Kršćanska misao u XX. stoljeću» tiskana ona iz Marije Bistrice, 15. kolovoza 1991. Zgrožen nad srpskom agresijom na Hrvatsku, nad sudbinom ljudi i naselja u istočnoj Slavoniji (najveće tragedije tek će slijediti!), Kuharić kaže: «To nije samo zemaljska borba, to je duhovna borba između dobra i zla. To nije samo borba protiv čovjeka i naroda, to je borba protiv samoga Boga. Zmaj vodi tu borbu, onaj koji želi proždrijeti Dijete. Zmaj smrti! …Obrana slobode i mira je pravo i dužnost…ali se ne smije učiniti ništa protiv ljudske osobe, protiv njezine imovine što bi išlo izvan zakonite obrane i što bi bilo samo izraz mržnje i osvete.»

Šagi Bunić – zauzetost za čovjeka

Tomislav Šagi-Bunić je veliko ime Crkve u Hrvata, čovjek koji je koncilsko geslo o otvorenosti Crkve na najbolji mogući način uspio realizirati u gotovo nemogućim uvjetima zatvorenog komunističkog sustava i zatvorenosti Crkve u sakristije. «Postkoncilska ekumenska gibanja Crkve u Hrvata nezamisliva su bez njegova doprinosa «, kaže Anto Barišić, pisac eseja o Šagi_Buniću. U knjizi je Šagi-Bunić zastupljen ulomcima iz djela «Vrijeme suodgovornosti» , tiskanog 1981. u Zagrebu. Citiram samo detalj: « …Crkva se mora ozbiljno priučiti da doista sebe u svijetu shvaća kao 'malo stado', a da ujedno ne prestane biti također velik 'Božji narod', ali i tihi kvasac koji se stavlja u brašno da se sve tijesto ne ukiseli… Čini se također da se suvremena Crkva mora odreći želje da sebe smatra apsolutnim javnim arbitrom u etičkim pitanjima, tj. da se Crkva mora pomiriti da njezina riječ može biti javno kontestirana, podvrgnuta doličnoj kritici. To ne znači da bi Crkva morala o tim pitanjima šutjeti, naprotiv – ali to znači da će njezin glas biti jasan među mnogim drugim glasovima, koji će biti to snažniji i utjecajniji što ona sama bude vjerodostojnija i jasnije nezainteresirano zauzeta za čovjeka i njegove prave vrijednosti.

Vrhovi kršćanske misli?

U odličnom pogovoru Zdravka Gavrana, koji kao rijetko tko u hrvatskoj kulturi barata kompendijem potrebnim da bi se napisao sličan tekst, izdvaja se i jedna «operativna» misao, to jest potreba koju Gavran ovako definira: «Kao što se ostvaruje nacionalni projekt 'Vrhovi svjetske književnosti', tako bi trebalo pokrenuti i projekt 'Vrhovi teološke/ religiozne/ kršćanske misli', posebice one iz XX. stoljeća. A ne da ostane ovakvo stanje, naime da imamo nepregledno mnoštvo knjiga i knjižuljaka svih mogućih domaćih i stranih duhovnih pisaca, dok istodobno nemamo onoga ponajboljeg".

Hrvoje Hitrec
Hrvatsko slovo