Nemirni božićni blagdani

Vjerojatno poradi neuobičajeno snažne ciklone, božićni su blagdani bili nemirniji nego obično. Jedina dobra (blago)vijest bila je da tri dana nisu izlazile novine, pa lošim vremenom iritirane ljude nisu dodatno srdile.

No zato su se televizije razbacale sjajnim programima i nizom filmova darovanih uzbuđenom gledateljstvu, koje te iste filmove gleda za svake božićne blagdane, a može ih i kupiti u robnoj kući za deset kuna.

Odnos prema Božiću je više-manje korektan, ali da sve ne bude lijepo pobrinula se, primjerice, Nova TV, koja u najavi svoga u pravilu amaterskoga Dnevnika (ili kako se već zove) donosi izjavnu rečenicu katolici slave Božić. Neupućeni, a dobronamjerni gledatelj nije ni svjestan podmetanja. Takva najava moguća je u Sjevernoj Irskoj, ali nije moguća u Irskoj. Niti je moguća u Hrvatskoj koja je nacionalna država hrvatskoga naroda, a taj je narod katolički, uz zanemariv broj ateista i agnostika, koji ipak pristojno poštuju barem običaj slavljenja Božića. Osim toga, i druge neke kršćanske crkve, s iznimkom pravoslavne, slave Božić 25. prosinca. Prema tome, televizija koja emitira program u Hrvatskoj i (uglavnom) za Hrvatsku, treba u najavi imati izjavnu rečenicu danas slavimo Božić.

Božićne poruke

Da čovjek ne zna kakvo je zlo Stjepan Mesić, i da ne zna da je predsjednik države premda hvala Bogu na odlasku, pomislio bi da to poglavar Katoličke crkve osobno čita božićnu poruku . Uz neke nijanse koje delikatno trebaju dati do znanja da se dotični samo prilagođava hrvatskoj publici, Mesićeva posljednja božićna poruka bila je uglavnom korektna. Možda ga je Bog prosvijetlio u zadnjim trenutcima, možda se na kraju života povuče u neki manastir . Poruka zagrebačkog nadbiskupa, kardinala Bozanića, u dobrom je dijelu pak bila više svjetovna, prilagođena općoj situaciji i posrnuću nacionalnih dobara i vrijednosti, dobro odvagnuta i obasjana betlehemskim svjetlom nade.

No i tu se (ovaj put javna) televizija proslavila najavom Bozanić: božićna čestitka! Naime, čemu uskličnik? Diletanti se valjda čude što Bozanić upućuje božićnu čestitku, ili što? Profesionalizam se bistri i na naoko banalnim sitnicama.

Zamorne krivotvorine

Kao bivši (davni) novinar znam da je najgori posao u novinarstvu slagati sažetke na svršetku godine, u bilo kojem području. Čovjek mora zaroniti u neizmjernu masu podataka i izvući suvisli pregled jednogodišnjih zbivanja. Kažem, težak i dosadan posao, a kako je tek sadašnjim novinarima, usmjeravanim od nevidljivih ideoloških komisija, koji iz hrpe krivotvorina objavljivanih tijekom godine (primjerice iz područja kulture) moraju sastaviti sažetak koji će te falsifikate pretvoriti u jednu, preglednu i suvislu krivotvorinu.

Dražestan takav (premda benigniji od novinskih ) pokušaj ostvaren je na javnoj televiziji u «pregledu» vrckavog Ilinčića, koji osim stare dosjetke o kulturi i pištolju kao strašni i nekulturni događaj godine spominje napad na Menzela u Dubrovniku, dajući mu šovinističko obilježje. Posve promašeno, jer se Menzel kreće Hrvatskom već više desetljeća, uz opće uvažavanje onih koji ga poznaju, režira u Hrvatskoj, čak glumi u hrvatskom filmu,itd. A taj strašni šovinistički napad koji HTV proglašava jedinom od (ne)kulturnih događaja godine , nije imao nikakve veze s ovom ili onom nacionalnošću, nego je bio plod srdžbe nekog ugostitelja kojemu je snimatelj (ili tko drugi) zakrio reklamu. Taj vjerojatno i nije znao tko je Menzel. Ali da bismo sami po sebi pljuvali, sve opisano i nije (televiziji) važno.

Mesić bez pisanoga teksta

Pohvala Mesićevu tekstu izrečena malo prije, nije pohvala Mesiću, nego nepoznatom tekstopiscu, koji je očito za tu priliku naručen izvana jer u krugu Mesićevih udbaša nitko nešto slično ne može sastaviti. A kada nema papir pred sobom i govori u kameru štono bi se reklo «svojim riječima», onda kaže ono što je prenijela Nova TV (a HTV izrezala da se ne crveni skupa s odlazećim). Bio je, naime, Badnjak, a čini se da je na taj dan zabunom rođen i Mesić, dakle 24. prosinca mu je rođendan. U slavljeničkom zanosu, Mesić je potvrdio da mu je rođendan, a da je dan poslije rođen jedan (drugi) poznati. Nije se teško dosjetiti da je mislio na Isusa Krista, kojemu on dakle prethodi.

Miroslav Tuđman pred katedralom

Malo je bilo poznatih ljudi koji su se pridružili prosvjedu hrvatskih specijalaca i njihovu središnjem skupu pred Katedralom. General Markač se nije mogao pojaviti jer je u tamnici, ali se možda mogao pojaviti Ivan Jarnjak, a nije. Ali se pojavio dr. Miroslav Tuđman, jedini od predsjedničkih kandidata. Zašto? Zato jer je hrvatski branitelj, dragovoljac Domovinskoga rata, zato jer je sudjelovao u stvaranju Hrvatske vojske, čije su perjanice bile upravo specijalne postrojbe i čiji pripadnici sada s pravom prosvjeduju protiv brutalnog uhićenja Željka Sačića i ostalih, ponavljajući na svoj način ono što o svakoj obljetnici Vukovara govore Vukovarci – da im se zločinci iz neprijateljskih redova šeću Vukovarom i upust se smiju. I više od toga, specijalci podsjećaju na više od tri stotina ubijene djece, za čiju smrt nitko nije odgovarao. Danas bi ta djeca imala osamnaest godina i bilo bi to tri stotine birača koji bi glasovali za dr. Miroslava Tuđmana.

Novine su ipak tiskane

Nakon nekoliko beznovinskih dana, u nedjelju, na dan izbora, novine su se ipak pojavile u šutljivom duhu glede izbora, ali svaka sa svojim darovima iz radionice Djeda Mraza. Da bi nadoknadili izostanak iritacije, urednici «Jutarnjeg» su božićnim blagdanima još razgaljenoj ( i jelom i pilom ponešto nepozornoj) publici podmetnuli Denisa Kuljiša u svrhu daljnje izgradnje projekta «Zapadni Balkan», naime nove Jugoslavije.

Kuljiševa ideja nije originalna jer se u krugovima jugosfernika provlači već od 2000. godine, ali je glomazni otpad hrvatskoga novinarstva našao novi povod u činjenici da su se Srbija i Slovenija probile u završnicu nogometnog prvenstva svijeta, a Hrvatska nije. Pa dakle, razmišlja otpad, da se nismo rastali, kakvu bismo reprezentaciju imali, ne samo u nogometu nego i u drugim športovima. Pa dakle, nastavlja razmišljanje, ajmo opet pod bilo kojim ogrtačem napraviti zajedničke reprezentacije , najbolje ipak pod plaštom jedne naddržave. A da privuče nešto od onih jelom i pilom trenutačno slabije mislećih, daje im do znanja da bi Hrvati bili u svim (ili mnogim ) športovima pretežiti, dakle lideri u regiji, samo ne bi igrali pod imenom Hrvatske nego «zapadnog Balkana».

Takvu snažnu i moćnu ekipu gledali bi ljudi širom svijeta. Posebno bi ju rado gledali hrvatski generali u svojim tamnicama.

Usput, koliko ljudi znade da je Dario Kordić u tamnici u gradu koji je zove Graz. Ondje Hrvati (i dalje) odlaze u kupnju ( hrvatski: šoping). Pa kada idete tamo u «šoping», sjetite se već na granici sa Slovenijom koliko je Hrvata poubijano pod Macelja, kada se bližite Mariboru, skrenite pogled ulijevo , gdje su pobijeni desetci tisuća Hrvata, a kada napokon stignete u Graz, sjetite se Darija Kordića i suvremenog hrvatskog političkog idiotizma koji je dopustio da se vođe Hrvata u ratu nađu pred političkim sudovima i u tamnicama, zato što su branili hrvatski narod. U stvari, ne zato što su ga branili, nego zato što su ga uspjeli obraniti.

Novi broj «Jezika»

Suprotno, naravno, od različitih jugosfernika u protu(hrvatskim)novinama, časopis «Jezik» koji se dobro držao i u vrijeme Jugoslavije i komunista, donosi opširnu, sveobuhvatnu analizu akademika Stjepana Babića u dokaz posebnosti hrvatskoga književnog jezika. Naime, zbog srodnosti i sličnosti s nekim jezicima, poglavito na jugoistoku Europe, i dan-danas je potreban stanovit jezikoslovni napor da bi se na prvi pogled neupitna individualnost hrvatskoga jezika i znanstveno (jednom zauvijek, nadam se) dokazala.

O toj Babićevoj raspravi koja ima povijesno značenje, još ću pisati. Za sada toliko: unutar teksta još je jednom citirano «znanstveno» mišljenje Haaškoga suda da su srpski, hrvatski i bosanski jedan te isti jezik .Ta presuda je u Haagu već davno donesena.

Napad na Papu

Uvijek se nanovo otkrivaju prave dimenzije osiguranja istaknutih osoba. Nekoliko tjedana nakon što je stradao talijanski premijer, nešto se slično moglo dogoditi i papi, koji je srećom ostao neozlijeđen. Nekako istodobno, islamski funadmentalist prošveraco je bombu u zrakoplov. Očito je da su za vrijeme božićnih blagdana svi opušteni – pa i oni zaduženi za sigurnost. Ali sam zato, upravo u to vrijeme prije nekoliko godina, gledao kako u zračnoj luci u jednom velikom europskom gradu carinik ubacuje u onu mračnu rupu lutku malene djevojčice koja se strašno rasplakala.

Napad na djecu

Još je jedan napad začinio božićne blagdane. «Ugledni» odvjetnik ( ni jedne novine nisu ispustile pridjev «ugledni») Nobilo pljusnuo je dječaka koji je zajedno s ostalima mirno prosvjedovao u korist dječjeg igrališta. Policija je uhitila dječake. Sve u stilu (na višoj razini) da ne treba kažnjavati agresora nego žrtvu, što je i u biti Nobilova političkog stajališta.

Novine isto tako nisu propustile podsjetiti da je Nobilo bio prvak ili što li već u nekoj borilačkoj disciplini. Ali su propustile podsjetiti na njegovu tužiteljsku karijeru u doba Jugoslavije i komunizma. S jednim i drugim u svezi: pouzdano znam da su u jugokomunizmu osamdesetih godina upravo borilački klubovi (posebno karate) bili rasadnici udbaških kadrova i suradnika, te je (isto tako pouzdano) zabilježeno da su neke od hrvatskih emigranata ubijali ili pokušali ubiti «športaši» odani karateu, po nalogu iz Zagreba i Beograda. Zaključno, Mesićevo svojedobno hvalisanje nekim borilačkom vještinom, vjerojatno ima iste korijene..

Hrvoje Hitrec