Sučeljavanje s manipulacijom

U utorak, 22. prosinca, bili smo svjedoci nove manipulacije HTV-a, u trakavici pod naslovom «Sučeljavanje predsjedničkih kandidata». To drugo i završno sučeljavanje odvijalo se po obrascu manipulacije iz prvoga sučeljavanja, s tim da su ovaj put bili nazočni svi kandidati. Emisija je započela oko deset navečer, valjda zbog nevažnosti događaja ili sračunato kako bi tijekom dvosatnoga natezanja gledatelji odustali, iscrpljeni banalnostima u prvih sat vremena. Scenarij televizijskog dvojca u sastavu: nezainteresirana Hloverka Novak i robotizirani Branimir Bilić, bio je prozirno razvidan - nikako ne dopustiti da se razvije ozbiljan razgovor o krupnim nacionalnim temama, na što je u jednom trenutku reagirao dr. Miroslav Tuđman, bezuspješno. Krupnije stvari dotaknute su tek u dijelu emisije «svi po tri», gdje su odgovori mjereni štopericom, kao da se za predsjednika treba birati onaj tko najbrže govori. Namjerno je plasirana i zamka s replikama, koje opet zbog munjevitosti nisu davale gotovo nikakve odgovore zainteresiranim gledateljima, ali to i nije bila svrha replika, nego da kandidate uznemire i naprave od njih školsku djecu koja viču «Ja sam se prvi javio», itd.

No da vidimo kako su se snašli pojedini kandidati u toj gužvi na školskom hodniku. Nisu se snašli. Zrele osobe bi već nakon prvih pet minuta, zajednički, političkim iskustvom naoružane, počele ustajati i odlaziti iz studija, odnosno iskazati namjeru da će otići ako se ta početna manipulacija protegne u beskraj, kao što se i protegnula. Međutim, osim dr. Tuđmana koji je prosvjedovao, svi su pristali na manipulaciju i pravili se blesavi. Što je tragično jer znači da imamo posla s osobama kojima se može manipulirati i kada (neka od njih) sjedne na Pantovčak.

Počnimo s Ivom Josipovićem. U tijeku emisije vjerojatno su se gledatelji (ipak, ali kasno) počeli pitati tko je taj Josipović? Blijedi (kao što reče Vesna Škare) saborski zastupnik SDP-a, koji se ni po čemu nije isticao. Pa zašto baš Josipović? Odgovor je došao gotovo neizravno, u kratkoj njegovoj polemici s Jurčevićem – jer svi putovi vode u Haag, gdje je Josipović bio «promatrač» i promotrio kako bi iz toga izvukao korist, a promatrali su i njega. Tko? Politički pokrovitelji Haaškoga suda, London i sateliti, te razumjeli da je dobar materijal i preporučili ga za predsjednika države, koji će nakon neprežaljenoga Mesića ići istim stopama

( «generali ondje trebaju dokazati nevinost»), koji umjesto s Tribunalom surađuje srdačno s tužiteljstvom Tribunala, koji na pitanje o Bleiburgu kaže da su zločine učinili «oni koji su ih počinili» a komuniste ne spominje izrijekom, itd. Kada se Josipoviću spomene dokument koji ga otkriva kao slugu tuđih politika, onda se iz lagodne poze glazbenika i borca za ljudska prava najednom prometne u potencijalnog progonitelja sviju i svega što mu ne odgovara, te najavljuje obračun s «paraobavještajnim službama». O dokumentu o kojemu je bilo riječi ne izjašnjava se, odmah prelazi na socijalu.

To su eto odgovori, koji su politički upućenijem gledatelju ipak dali naslutiti zašto se mediji (takošer u stranim rukama, ali ne samo takvi) natječu u potpori Josipoviću. Imaju zadaću.

Milan Bandić je nešto govorio, ali ga se slabo razumjelo. Djelovao je izmučeno, valjda od pada u Brčkom, gdje mu je možda ipak iz toga dijela došlo do glave da na sučeljavanju mora iznijeti i neke političke misli, koje je naučio kao pjesmicu, i izvan toga nije funkcionirao.

Nadan Vidošević je bio najuvjerljiviji kada je gledateljima zaželio sretan Božić i klunijevskim se smiješkom preporučio ženskoj publici . Samo što nije držao u rukama bonbonijeru «Kraša».

Dragan Primorac je instruiran da gleda u kameru, a ne u onoga s kim razgovara. Za razliku od Josipovića kojemu je London gazda, Primorac ne skriva da mu je Washington ( plus Izrael) srcu drag. ( Nitko od nabrojanih osim dr. Tuđmana o kojemu će još biti riječi) nije spominjao Zagreb kao prirodno mjesto odlučivanja glede Hrvatske ). Tko god da je instruirao Primorca kako da se ponaša pred kamerama, krivo ga je uputio. Naš čovjek ne voli dociranja i izvještačenost. Na izravno pitanje zašto je na početku rata zbrisao, nije suvislo odgovorio.

U ratnom smislu više nego zaslužni Hebrang, jedan od organizatora zdravstvene skrbi za ranjenike već na prvim crtama, više je (glede financija) govorio o HDZ-u koji ga očito nedovoljno podupire , ne samo novčano, a mirnodopske žrtve u sučeljavanju bili su mu Primorac i Vidošević, valjda po njemu izravni konkurenti za drugo mjesto.

Damir Kajin je poseban slučaj . Što reći o čovjeku koji iza svake riječi stavlja točku? Nekoliko puta je ponovio da su Hrvatsku opljačkali «njezini najbolji sinovi», nekoliko puta je spominjao «hrvatske lopove», itd. Sve će to Kajin razjuriti i uhititi, na čelu običnih ljudi koji su «kao on». Uzet će ime Fidel, jer je vjeran revolucionarnoj ideji.

Dvije dame, dvije Vesne (Pusić plus Škare Ožbolt) ostavile su dobar likovni dojam, što znači da šminkerice na HTV_ u još (jedino one) dobro funkcioniraju. Suočena s najširim gledateljstvom, V. Pusić se nastojala prikazati onom koja nije, pa je čak tražila teritorij za Hrvate u BiH. Svoje zapadnobalkanske ideje posve je prešutjela, i to s pravom, jer o «Zapadnom Balkanu» nije uopće bilo riječi! Vesna Škare Ožbolt s pravom govori o pravosuđu, ali je onda trebala reći da bi i Mesić i Josipović trebali završiti na sudu, jedan zbog neovlaštenog dostavljanja državnih tajna, drugi zbog suradnje s tužiteljstvom u slučaju optužnice koja stavlja na optuženičku klupu cijelu Hrvatsku i hrvatski narod.

Josip Jurčević školnički potkovan, s gotovim, dobro izgovorenim rečenicama, znanstvenik koji se nikako ne može iz kože pučkoga tribuna prometnuti u državnika. Šteta.

Boris Mikšić je jedini, uz Miroslava Tuđmana, iznosio zdrave ideje o hrvatskom iseljeništvu, ali ( i s tim u svezi) i gospodarstvu, investicijama itd. Bio bi možda dobar ministar vanjskih poslova ili ministar gospodarstva.

Branko Vukšić je vrlo dobar u iskopavanju šljunka i uopće kamenja.

No, premda i dalje ponešto previše suzdržan, u cijeloj toj sviti iskakao je dr. Miroslav  Tuđman. Jedini je rekao da želi biti predsjednikom svih hrvatskih državljana, dajući tako do znanja da želi biti predsjednikom cjelovitoga hrvatskog korpusa, što je na tragu misli dr. Franje Tuđmana o jedinstvu hrvatskoga bića. Jedini je dr. M. Tuđman neizravno rekao da su svi favorizirani kandidati Mesićevi klonovi i da će oni nastaviti politiku kontinuiteta Mesića i Sanadera, što znači propast za Hrvatsku. Jedini je M. Tuđman stao u obranu branitelja, koje ostali prozivaju «da ih je bilo previše», jedini je točno rekao da problem nije u broju nego u podjeli na borbeni i neborbeni sektor, te se i beneficije trebaju tako podijeliti. Jedini je dr. Tuđman u često ponavljanoj njegovoj rečenici da se odluke trebaju donositi u Zagrebu , a ne u Haagu, Londonu ili Bruxellesu, obećao da će biti predsjednik doista samostalne, doista nezavisne i doista ponosne Republike Hrvatske. Uz to, dr. Tuđman je najjači upravo u onim područjima koja su u ovlasti predsjednika – u obrani i sigurnosnim službama ( jednom riječi u sigurnosti ), ali i u vanjskoj politici. Njegova široka naobrazba, dokazana demokratičnost i upućenost u mnoga druga područja, jamac je biraču da ne će pogriješiti kada ga budu izabrali za predsjednika države.

Hrvoje Hitrec