Hrvoje HitrecHrvoje Hitrec - karikatura

Hrvatske kronike

Prema Velikoj Gospi

Puno je Gospa u katoličkom kalendaru, ali samo je jedna Velika Gospa. Uoči najvećega marijanskoga blagdana vrijeme se smirilo, poplave posustale, vratila se toplina. Turisti i dalje hrle na more i s mora, invazija traje, buka agresivna, a ja u – Hercegovinu odnosno Hum. U Posušje, tako blizu neobične granice s Hrvatskom, a ipak se odmah osjeti razlika. Dok u Hrvatskoj hodamo po jajima političke korektnosti i raznih zabrana, u Posušju vrije pravi, slobodan hrvatski život, premda Hrvata ondje ima samo 99 posto ili možda zato. I transparent uz cestu blizu Gruda jedan je od onih koji bi u Hrvatskoj podignuli veliku graju, a tu se mirno koči i nitko se ne pjeni.

A što ću ja u Posušju? Prošloga je ljeta umro jedan od znanih Posušaka, Benjamin Tolić, pa me zove njegova udovica akademkinja Dubravka Oraić Tolić na skup njemu u počast. Događaj vezan uz još nekoliko, svečanu sjednicu općine (načelnik Ante Begić) s izvrsnim dokumentarcem o doista lijepo uređenom i sređenom Posušju, ali i otkrivanje spomenika trojici novijih velikana, Toliću, Milanu Ramljaku i Vladi Jukiću, psihijatru - stoje sada izliveni, brončani (kipar Tomislav Kršnjavi) ispred nove osnovne škole nazvane po fra Petru Bakuli.

Hitrec Posusje

Okupilo se toliko poznatih mi ljudi iz devedesetih, političara znanih, da sam se naglo vratio tridesetak godina unatrag. Sutradan su opet svi u kinodvorani smještenoj u staroj školi, impozantnom zdanju, stamenom i kamenom, kaže mi bivši đak Milan Kovač da su u jednom krilu stanovali nastavnici, a oni učenici koji se nisu dobro pripremili, dragovoljno cijepali drva (cipali, da, eh kako se gubi ikavica) za učiteljske peći. Ispred te škole vrlo dobro izveden spomenik hrvatskim braniteljima, kojima odajemo počast, unutra, u dvorani govori desetak nas prizvanih iz Zagreba i domicilnih, književnici, kritičari – o uspomenama na Benjamina Tolića i o njegovu djelu, o osam knjiga, prevođenju, germanističkoj i filozofskoj, publicističkoj ostavštini.

A što sam govorio dajem vam na uvid, možda komu bude zanimljivo:

“Gospođe i gospodo, dopustite da na početku kažem ovo: uvijek se u Hercegovini više osjećam da sam u Hrvatskoj nego kada sam u Zagrebu.

Benjamin Tolić, moj dobar poznanik, čestit čovjek kao i Milan Ramljak s kojim sam bio za istim ovalnim stolom početkom devedesetih, bili su stupovi hrvatstva koji se ne svijaju pod vjetrovima političkih ventilatora, ne priznaju autoritete i ne klanjaju se nikomu.

Benjamina sam bolje upoznao u prvim desetljećima ovoga stoljeća, ne samo njegove lucidne tekstove nego i osobno, u razgovorima vođenim uz čašu vina nakon tribina u Hrvatskom slovu. Događalo se tada ono što sam prije Tolića iskusio samo u društvu mojega prijatelja Veselka Tenžere, naime nadmoć u analizi brojnih tema. Benjamin bi isprva šutio i puštao nas površne da nešto kažemo, a onda bi stao lagano izvijati vratom i gornjim dijelom tijela, što je bio znak da će progovoriti, a kada je to učinio svi su zašutjeli i slušali. Kada bismo se razišli, osjećali smo se oplemenjenima, valjda kao oni učenici atenske škole u staro doba. Nije to bila tek učena, naučena mudrost, premda je Benjamin poznavao filozofiju i njezinu povijest, nego bistrina uma koja se rađa u ovom podneblju koje je Gospa izabrala među narodima.

Filozofija Tolićeva jest univerzalna, djelomice ontološka, ali prije svega etička sa snažnim naglaskom na političkoj filozofiji koja je posestrima etičke, ali je u sudaru s praksom davala kroz stoljeća kojekakve rezultate. Prije svega zato što je umnogome idealistička, jednostavnije rečeno zato što tumači kakve bi stvari trebale biti. A obično nisu takve, pa oni koji se s time ne mogu pomiriti ostaju osamljenima. Imali su Hrvati takve nepomirljive, neslomljive ljude u svim stoljećima, inače ne bi opstali, neki su od njih doduše dočekali realizaciju zamišljaja, ali zatim i destrukcije koje su prijetile da se ponove stare pogrješke. U nemogućnosti da djelatno isprave što je ispraviti trebalo, odlazili su u polje sarkazma i ironije, hvatali se pera i nastojali tako ostati u bitki, prkoseći novim moćnicima.

Tolic

Taj je put prošao i Tolić, u djetinjstvu i mladosti opterećen i sudbinom obitelji, u prvoj zrelosti potpuno svjestan nove hrvatske tragedije, uhićivani buntovnik i privremeni emigrant, u doba stvaranje moderne hrvatske države ushićeni sudionik, a od vremena detuđmanizacije marginaliziran, kada je i Hrvatska izvještajna agencija (kojoj je do tada bio ravnateljem op.a.) postajala sve manje hrvatskom. U jednoj svojoj knjizi, ne slučajno, citira Heraklita koji reče da bi odrasli Efežani ispravno postupili kada bi se objesili, jer su Hermodora, najboljega svog čovjeka, izbacili iz grada rekavši: “Neka nitko od nas ne bude najbolji, a ako već jest, neka bude drugdje i kod drugih.”

Benjamin nije još jednom otišao drugdje i kod drugih, valjda po onoj ako ja odem, tko će ostati, ali mu politička zbilja nije bila sklona, pa se opet povukao u svoju privatnu i književnu utvrdu odakle je odolijevao takozvanom postistinskom dobu, sa Starčevićem kao uzorom u tvrdoći među novim mađaronima i postjugoslavenima. Publici sličnih nagnuća obraćao se rubrikama u Hrvatskom slovu ili na portalu Hrvatskoga kulturnoga vijeća, nalazeći povode u političkom svakodnevlju, vodeći čitatelja sažetim rečenicama u neočekivanu širinu znanja i zaključivanja. Tolić nije razradio filozofijski sustav, ali je moguće objasniti ga iz postojećih elemenata. Lakše je predstaviti njegovu hrvatsku, političku Tolicdimenziju, u kojoj nema popusta za klatež nedoraslu vremenu, onu koja je jedva čekala da teško stečeni suverenitet proda za nekoliko vreća srebra.

Suverenist, dakle, bez ostatka, rekli bismo prirodni demokratski hrvatski nacionalist, zagovornik svete domovinske sebičnosti, kako kaže Antonio Salandra. U mnogo navrata Benjamin podsjeća da je Hrvatska nacionalna država hrvatskoga naroda, ne samo u svezi s nametanjem manjina kao navodnoga blaga, da Hrvatska nije mala ni na jedan način, pa ni teritorijalno, da je hrvatski jezik i opet djelomice ugrožen različitim diverzijama izvana i iznutra, a posebna mu je meta globalizam i unijatska opasnost od glomazne konfederacije u kojoj se Hrvatska može utopiti i izgubiti samostalnost, prihvaćati direktive i postati kolonijom. Iako diplomat po jednoj od svojih profesija, u pitanjima državne samostalnosti govorio je i pisao krajnje nediplomatično, zamjerajući se vlasti i njezinim predstavnicima, pa je i u demokratskoj Hrvatskoj pozivan na informativne razgovore.

Nasuprot vladajućoj ideologiji, odnosno nedostatku svake ideologije, zastupao je u svim razdobljima onaj svjetonazor koji se zasniva na zdravom razumu i narodnoj memoriji, odbacujući sve što se protivi hrvatskoj kulturi. Zajedno sa Starčevićem mogao je reći, citiram, “Neki kažu da treba mučati kad se stanje ne može popraviti, ni narodu pomoći i koristiti. A ja sudim da narodu koriste oni koji otkrivaju i pokazuju njegove neprijatelje i zlotvore, ljude koji ga bacaju u nesreću.” Tako je i Benjamin raskrinkavao opsjenare naše suvremene, dozivajući u nemalom broju tekstova stare grčke, ali i novije europske, pretežito njemačke mislioce, osim Karla Marksa, te poneke francuske kao Rousseaua koji je bio i Starčevićev miljenik po zahtijevanju vlasti puka i opće volje naroda. Jednom riječi, Tolić je u uzbuđenosti svoje duše izgradio savršenu državu i savršeni društveni sustav, pa sve što je u zbilji bilo tomu suprotno šibao u pravednom gnjevu, ne libeći se navoditi imena i prezimena antagonista, smatrajući i izbore tek igrom uvjerljivosti kandidata, dakle svojevrsnim sljeparstvom.

Glede uređenja BiH, odnosno Herceg Bosne, posve je jasan, citiram ga: Bez entiteta nema identiteta, a bez obojega nema opstanka. U tom dijelu uzvisuje one koji su se u najnovijoj povijesti žrtvovali za hrvatstvo, poput gorostasa Slobodana Praljka i Zvonka Bušića, primjera, kaže Benjamin, uzvišene ljubavi koja je okrutna i ponekad traži žrtvu. Pratio je u kolumnama i knjigama haaške procese hrvatskim zapovjednicima iz Hrvatske i Herceg Bosne, ironičan i rasrđen takozvanom međunarodnom pravdom zapadne provenijencije, procesima koji su doduše završeni oslobađanjem Gotovine i Markača ali se, valjda zauzvrat, nastavili iživljavati nad vojnim i civilnim zapovjednicima iz Herceg Bosne, uvlačeći tako i opet Hrvatsku i njezino ratno vodstvo u izmišljeni zajednički zločinački pothvat.

U odnosima Zagreba prema Herceg Bosni, odnosima koji su doživljavali različite stupnjeve od rigidnoga neshvaćanja do stanovite topline, ostaje u pamćenju Tolićeva humoreska o tome kako je Stjepan Mesić postao počasnim građaninom Sarajeva umjesto književnika Orhana Pamuka.

Pratio je Tolić sva područja života, posebno kulture u kojoj je sarkastično komentirao pojave tuđinskoga nametanja tzv. estetika protivnih i samom biću umjetnosti, kao što je u bioetičkim temama zauzimao i opet prirodna stajališta iz duše hrvatske narodne tradicije i kršćanske baštine.

Takvom čovjeku u čast okupili smo se, eto, danas, u njegovu rodnom kraju koji se našao s onu stranu neprirodne granice između Hrvata i Hrvata. No, treba znati da je u povijesti bilo onako i ovako, a dok je kao što sada jest, treba učiti od onih koji su u srcu i duši imali i imaju zgradu jedinstvenoga hrvatskog narodnog korpusa. Među njima značajno je ime Benjamina Tolića, kao poveznice i nosive konstrukcije hrvatstva.”

Toliko o Toliću. U stvari, još sam dodao zahvalu organizatorima i Dubravki Oraić Tolić, s riječima da može biti ponosna, i jest ponosna da je život provela s Benjaminom, utječući i ona svojim bezmjernim znanjem i osjećajem na njegov duhovni razvitak.

Bili su njih dvoje zajedno od djetinjstva, da, velika ljubavna priča. Iznimna intelektualna obitelj ima nastavak u kćeri Ivi, vrhunskoj znanstvenici i dobitnici znanstvenoga Oscara, šarmantnoj doktorici u polju molekularne biologije, na dobrom putu da otkrije zašto od tolikih milijuna stanica u našem tijelu neke podivljaju. Zapamtite ovo što ću reći: za manje od dvadeset godina Iva Tolić dobit će Nobelovu nagradu.

Do tada dobri su i lijekovi iz Božjega vrta, prirodni pripravci sada već pokojne časne sestre Ljubice iz Posušja. Odlazimo u čuvenu ljekarnu u šumarku, kupujemo kremu od smokava u maslinovom ulju. A zatim moja suputnica i ja krećemo prema Roškom Polju i Livnu u potrazi za njezinim korijenima. Uska cesta prema Roškom Polju, krajobrazi iz Fordovih vesterna, još uža ulica u naselju ljeti živahnom, dolaze mještani kući iz raznih europa, poslije Gospe se vraćaju na poslove. U selu škola, novije zdanje, u staroj je Višnjin djed po majci bio učitelj, poslije se preselio u Sarajevo, oženjen već u Roškom Polju djevojkom iz Livna. Tražimo na groblju prastare tragove obitelji, čini se da i nalazimo, nismo sigurni – veliki kameni križevi posivjeli od vremena, imena isprana kišama. Pa zatim opet na glavnu cestu, gdje su putokazi na latinici i valjda ćirilici, valjda, kažem, jer su ćirilični svugdje premazani masnom crnom bojom. I tako do Buškoga blata, koje nije blato nego jezero i to čarobno, da je u Austriji sve bi vrvjelo od hotela i koliba za odmor.

A Livno, Bože moj, ne ću griješiti dušu, ali nije mi se nimalo svidjelo ozračje, tako različito od posuškoga. Ni potraga za korijenima nije uspjela, novi su tu ljudi i malo znaju o povijesti uglednih obitelji, ili nimalo. Ne sjećaju se ni daidže Marka kojega su usred Livna ubili četnici, u onom ratu kada su u Livno malo ulazili četnici, malo Talijani, malo partizani, ulazili, učinili zla i izlazili, a neki se po nekoliko puta vraćali. U nedavnom ratu Hrvati se opametili, organizirali, a kada se u Livnu i okolici muslimani naoružavali i kovali planove – Hrvati ih razoružali na vrijeme, i tako je ostalo.

Na glavnome trgu kameni obelisk, spomenik kralju Tomislavu visok točno devet metara i dvadeset i pet centimetara, 9,25. Ako maknete zarez ostaje 925, godina krunidbe prvoga hrvatskog kralja.

Bliži se 2025. godina. Kako će biti proslavljena u Hrvatskoj i Herceg Bosni, još ne znamo. Poznato je tek da se snima (ili je snimljen) dokumentarno-igrani film o Tomislavu. Nemam ništa protiv, ali zar nemamo snage, producente, scenariste, redatelje koji bi snimili igrani film o kralju i prvome dobu Hrvatskoga Kraljevstva.

Dinamovi navijači

To što se našim dečkima događa u Grčkoj vrlo je slično optužbi za zajednički zločinački pothvat i suđenju pred osvetnički raspoloženim sudcima, sve skupa djeluje baš šovinistički i protuhrvatski. Zatvor, prijetnje, linč, a sve zbog Dinamoklasičnoga navijačkoga obračuna u kojemu je, žalibože, smrtno stradao mladi Grk. Je li morao umrijeti? Nije, ranjen je nožem u ruku, iskrvario. A gdje je bila hitna pomoć? Nigdje. Da je bila, spasili bi ga. Gdje je bila policija? Nigdje u početku, navodno se boji ulaziti u taj dio grada.

Zašto su na meti hrvatski navijači, kada je bilo i drugih protagonista? A zna se da Boysi ne nose noževe, samo štemaju kao Hrgović. Zašto ozlijeđenim Hrvatima nije pružena pomoć? I tako dalje. A ni politički se Zagreb nije proslavio, prvih je dana šutio valjda na odmoru, tek se zatim malo pokrenuo. Ima tu i drugih hintergrunda, takoreći, grčki mediji ne vole Hrvate jer vole Srbe po pravoslavnoj crti, a možda je sve i priprema za sljedeću turističku sezonu, s porukom zapadnim putnicima da je bolje zaobići Hrvatsku i doći u Grčku, jer su u Hrvatskoj sve sami divljaci koji ulicama šeću s noževima.

U svemu, riječ je o hrvatskim državljanima, i to mladim, pa hrvatska država mora pokazati zube i poslati notu, a ne samo neobvezatno pjevati.

Hrvoje Hitrec

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Čet, 22-02-2024, 18:39:29

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.