Početkom listopada 2022.

Završio mjesec kišopad, počeo listopad. Kako god, stalno nešto pada. S prvim sunčanim danom narod krenuo u šumu brati gljive, neiskusni špijuniraju iskusne koji znaju staništa, usput uberu koju granu za zimu ili za obranu od vukova, medvjeda, veprova i drugih divnih stvorenja koja su se namnožila otkako su Hrvati napustili sela, zaselke i naselke. Bujice i popis stanovništva kazuju da bi cijeli Gorski kotar stao u omanji grad ili općinu, a nekmoli u kotar. Zjape prazna naselja s nekoliko starijih ljudi, plaču napuštene male kapele koje još imaju ponešto bakra na sebi, kao i križni putovi ponad njih na koje su se namjerili skupljači bakra, da ne kažem naši prijatelji Romi, štono bi rekao pokojni Bandić za kojim sve više žale zagrebački birači suočeni s revolucionarnim promjenama u metropoli, svedenim na žongliranje sa smećem u plavim vrećicama i prometnim gužvama, nikada većim, posebno što se u pravo vrijeme počelo prčkati po Jadranskom mostu, pa mi je od Arene do Savske ulice trebalo sat i pol u gripoznom automobilu, a za toliko vremena mogao sam stići do Jadrana. Glede vrećica: one su naravno plastične, pa se povećava količina plastike u miješanom otpadu. Ostavljaju se ispred pročelja zgrada posebno u središtu Zagreba, od osam do deset navečer, što je dobro jer Zagrepčani odlaze na spavanje najkasnije u deset, grad je prazan i nikomu ne smetaju ti ukrasi pred haustorima, a vrane, štakori i ostali ljubimci zaspe i ranije. Malo sam više zabrinut za posjetitelje Zagreba i turizam uopće, koji se nakon pandemije i potresa počeo vraćati u Zagreb. Turisti lutaju danju, malo predahnu, a onda se upute u noćni život baš u vrijeme kada stanari iznose vrećice pred fasade. Šalju doma slike, prokleti pametni telefoni. I tako, uopće je zagrebački, jasni, napredni i jedva dočekan pokret otpora protiv smeća na doista blesav način postao u vijestima važniji od Putina, agresije na Ukrajinu i energetske krize, svih tih neznatnih događaja potisnutih u televizijskim dnevnicima na treće mjesto. Osim toga, ništa se novo ne događa, ništa već viđeno. Kada su me u školama djeca pitala otkud mi inspiracija za romančić Eko Eko, iskreno sam im odgovarao da se u ono vrijeme, a bile su to sedamdesete, pred ionako uskim haustorom Zvonimirove 67 nakupilo toliko vreća za smeće da sam se morao probijati odgurujući ih nogama i rukama, uz bijesne prosvjede nekolicine domaćih štakora – i eto nadahnuća, ah. Sada su ipak druga vremena, plava, sve je nekako sofisticirano pa se čak može ustanoviti čije je smeće, premda i prčkanjem, ali lova je lova, gradu treba novac i građani će biti drastično kažnjeni ako nemaju plavu. I crveni moraju imati plavu, što miriši po političkom nasilju. I zeleni, pa i pristaše stranke Nemremo koji su formirali gradsku vlast prije već podosta vremena, a sada i njihovi ohlađeni birači gunđaju da bi ih trebalo odložiti na ulicu s koje su i došli. Točno reče mlađi Herman, sin starijeg Hermana, da je prijelaz iz aktivizma u politiku težak posao, za neke i nemoguć. A buni se već i SDP koji je na putu da iz politike ode u aktivizam.

Dotle ipak ljude muče i drugi opisani neznatni problemi. Iako nitko ne će priznati, ali vlada tiha nuklearna neuroza koja na sreću nije prerasla u psihozu, ma svi se uvijek nadaju najboljem, ma ne će valjda vrapčanski kremaljski car posegnuti za gljivom, toliko nije lud. Sve će završiti na najljepši način, Rusija će ući u Vijeće sigurnosti. No da, već je ondje, zaboravio sam, pa i u Ujedinjenim narodima čije postulate poštuje, eto, recimo, želi ujediniti Rusiju i Ukrajinu (uz Bjelorusiju itd.) pa se čudi što joj Ujedinjeni narodi predbacuju da ujedinjuje narode. U jedan narod. Ruski, dakako. Za sada je ujedinila samo četiri SAO krajine i to vrlo uspješnim referendumima, pomalo neobičnim doduše, više sliče izborima u komunističkoj Jugoslaviji nakon rata, a i poslije. Tko krivo ubaci, ide u rešt, u ukrajinskom SAO slučaju na frontu gdje zelenskoj vojsci za sada ide dobro, nadajmo se i ubuduće, sve dok Zelenski ne počne pregovarati s Putinovim manje bolesnim nasljednikom.

Pustimo to na trenutak, imamo mi izbore tu pokraj nas, u vrlo funkcionalnoj Bosni i Hercegovini. Održani u nedjelju s Hrvatima napokon ujedinjenim u glasovanju za Hrvaticu, Borjanu Krišto, i Bošnjacima tradicionalno sklonim hrvatskom predstavniku Komšiću (to su valjda oni muslimani koji i nadalje predstavljaju cvijet hrvatstva). U burnoj noći malo je pobjeđivala Borjana, malo Komšić, a čim se spoznalo da bi mogla pobijediti Borjana, odjednom je u velikoj prednosti bio Komšić i tako do jutra. Nimalo sumnjivo. Biralo se po starom, idiotskom izbornom zakonu, koji njemački visoki činovnik nije promijenio. Prije nekoga vremena šalio sam se da će ga promijeniti poslije izbora, kadli je neugledni beamter koji dan poslije upravo to izjavio. I nije čekao, u osam navečer kada su birališta zatvorena, objavio je svoje visoke odluke, tako jasne i razumljive da nam je trebala cijela noć i dobar dio jutra da ih donekle razumijemo. Navodno ipak idu malo niz dlaku Hrvatima u FBiH, barem u naknadnom konstituiranju vlasti, tek toliko da kako-tako ostaju na političkom zemljovidu, što je rasrdilo splitskoga Puljka. Ništa razumljivija nije bila ni izjava Bakira Izetbegovića koji je popušio (nargile), a tješio ga sultan.

Branko Salaj

Tih, pristojan, suzdržan, svestran i efikasan, intelektualac velikoga formata, umro je u relativno dubokoj starosti. Iz jugoslavenskoga kaveza uspio se početkom pedesetih (rođen u Zagrebu) spasiti na neobičan način – bio je prvak Zagreba u gađanju vojničkom puškom, pa su ga, kaže legenda, poslali na natjecanje u Švedsku, gdje je odmah zatražio politički azil, i dobio ga. Pušku je ostavio, postao uglednim ekonomistom i politologom, a uz ta zvanja usporedo se bavio Hrvatskom, sudbinom hrvatskoga naroda u neželjenoj naddržavi, osnivao listove, pisao. Nije bio sklon radikalizmu nego realizmu u emigrantskim krugovima, kao poznati stručnjak u upravljanju poduzećima došao je u dodir s najvišim švedskim političkim krugovima i na svoj ih način pridobivao za hrvatsku stvar. Podjelama među hrvatskim iseljenicima doskočio je stvaranjem nadstranačkoga Saveza hrvatskih kulturnih, športskih i vjerskih društava, a posebno je nastojao i napokon uspio da hrvatski jezik bude „udomaćen“ u Švedskoj, prihvaćen, čemu svjedoči i švedsko-hrvatski rječnik koji je objavila državna švedska uprava. Legenda (istinita) kaže i da je svršetkom sedamdesetih prošvercao u Švedsku Franju Tuđmana i omogućio mu razgovore s političkim vrhom. Početkom devedesetih eto i njega u Hrvatskoj, djeluje nestranački, kao Tuđmanov savjetnik, zatim ministar informiranja u Vladi nacionalnog jedinstva sve do skorog (nepotrebnog i teško razumljivog) ukidanja toga ministarstva 1992. Djeluje potom kao diplomat. Zanimljiv životopis, zanimljiva osoba. Ostao mi je u trajnom sjećanju. Baš gospodin čovjek.

Hrvoje Hitrec

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.