Hrvoje HitrecHrvoje Hitrec - karikatura

Hrvatske kronike

 Oko Dana nezavisnosti

Lipnja 2017., dana 25., Dan nezavisnosti moderne hrvatske države slavi se pod kodnim nazivom Dan državnosti, što je isto kao da Božić slavimo na Uskrs, otprilike, ili obratno. U međuvremenu je učinjeno sve da mlađi naraštaj ne prepoznaje krucijalnu važnost toga datuma, kao i da srednji zaboravi, a stari se teško prisjeća. Tako bih valjda i ja da nisam toga dana 1991. bio u sabornici, najvažnijega dana u hrvatskoj povijesti od vremena nesretnog Petra Svačića, pa mi je nekako ostalo u osobnom sjećanju.

Da ne ostane u kolektivnom sjećanju brinu se mnogi u Hrvatskoj, poglavito u medijima. Tako Jutarnji list u Komunizamnedjelju 25. lipnja 2017. nema ni jednoga jedinog slova o danu koji je dramatično promijenio hrvatsku povijest, Večernji ponešto ima, HTV je plasirao čestitke Trumpa i Putina – prvi je čestitao bez ograda, prijateljski, drugi više kondicionalno, s porukama između redaka. No, da dan koji ima krivo ime bude dobrano zamućen i nadigran u medijima, pobrinuli su se svi kojima nije stalo do Hrvatske i njezine državnosti, niti su ju htjeli niti ju sada žele i vole, jer demokratsku hrvatsku državu drže svojim povijesnim porazom. Tako su spomenuti zlorabili vrlo upitan Dan antifašističke borbe u šumi Brezovica da daju oduška svojim komunističkim, jugoslavenskim porivima i pozdravljaju riječima koje počinju imenicom Smrt, što je njihova trajna strast, Smrt koja im je u genima, Smrt ne samo fašizmu nego hrvatskom narodu u cjelini, nad kojim su izvršili genocid nakon rata, na tisućama mjesta pa i u toj šumi Brezovici iz čijega je tla na smrtni pozdrav ustalo osam tisuća domobrana ubijenih u ime „antifašizma“, mladih ljudi regrutiranih u hrvatsku vojsku tijekom Drugoga svjetskog rata, ustalo iz plitkih grobova samo na trenutak, samo da bi vidjeli kako se ništa nije Titopromijenilo od dana kada su pobijeni, da opet neka komunistička sisačka gradonačelnica zaziva Smrt na rezak i fatalan način, okružena izaslanicima ne jugoslavenske vojske i naddržave, nego hrvatske države – one koja tri dana poslije slavi svoj makar i pogrješno nazvan Dan državnosti. Pa kada su to vidjeli i razumjeli, mrtvi su se domobrani vratili u grobove i sami se prekrili zemljom, zauvijek.

Srećom da nisu vidjeli sablasni ples vampira na trgu zločinca Tita, čuli govore sljedbenika jugoslavenskog oberzločinca u slavu kojega su spremni i povući noževe ne bi li obranili njegovu ploču koja se počela njihati nakon toliko godina hrvatske srdžbe na bijedno oklijevanje svih državnih vlasti nakon Dana nezavisnosti 1991. Ratno vrijeme u prvoj polovici (i ponešto nakon nje) donosi moguću izliku, premda izlike ne priznajem ni odobravam. Da ponovimo gradivo za one kojima već nisam dosadan, a uvijek treba ponavljati jer netko može PrijedlogDa ponovimo gradivo za one kojima već nisam dosadan, a uvijek treba ponavljati jer netko možebiti prvi put čuje: potpisnik ovih redaka je kao predsjednik Povjerenstva za imenovanje trgova i ulica u Zagrebu, potpisao odluku dotičnoga tijela da se trg oberzločinca preimenuje u Kazališni trg. (članovi povjerenstva bili su, između ostalih, više no ugledni Petar Šimunović i Lelja Dobronić).Na sjednicu Gradske skupštine ta odluka nije došla, budući da je u međuvremenu intervenirano s visoke razine. Paradoksalno: u to sam vrijeme bio član predsjedništva vladajuće stranke, što nije pomoglo.biti prvi put čuje: potpisnik ovih redaka je kao predsjednik Povjerenstva za imenovanje trgova i ulica u Zagrebu, potpisao odluku dotičnoga tijela da se trg oberzločinca preimenuje u Kazališni trg. (članovi povjerenstva bili su, između ostalih, više no ugledni Petar Šimunović i Lelja Dobronić).

Na sjednicu Gradske skupštine ta odluka nije došla, budući da je u međuvremenu intervenirano s visoke razine. Gradska skupstinaParadoksalno: u to sam vrijeme bio član predsjedništva vladajuće stranke, što nije pomoglo. Novi pokušaj, za koji sam saznao tek godinama poslije, navodno negdje svršetkom devedesetih, također je propao. Zagreb je izgubljen na prijelazu stoljeća i od tada se od pretežito crvene Gradske skupštine naravno nije moglo očekivati da skine Tita. Zastavu je preuzeo Krug za trg koji se godinama bori bez efekta, na žalost.

U prvim godinama su razni pusići organizirali kontraprosvjed, štićeni hrvatskom policijom, no kada su vidjeli da nema opasnosti od krugovaša – ostali su kod kuće. Redali su se govornici na trgu svake godine, spominjale rezolucije Vijeća Europe o osudi komunističkih zločina, ali se ništa nije mijenjalo – Hrvatska je ušla u Europsku uniju s Titom na čelu kolone, pa je ploča ostala. Među govornicima prije nekoliko godina bio sam i ja, pa pokušao podignuti stvar, štono riječ, na višu razinu: rekao sam da zagrebačka Gradska skupština i nije prava adresa, nego Hrvatski sabor mora donijeti zakon kojim se zabranjuje nazvati trg ili ulicu imenima istaknutim u totalitarnim režimima, zabraniti jednom zauvijek u cijeloj Hrvatskoj. Ali ne, ni to nije učinjeno. Nije učinjeno ništa.

Sada se „problem“ vraća na Gradsku skupštinu i naizgled je izgledno da bi Tito napokon mogao ostati samo na TitoSada se „problem“ vraća na Gradsku skupštinu i naizgled je izgledno da bi Tito napokon mogao ostati samo na ploči na kojoj su upisana imena najvećih zločinaca u dvadesetom stoljeću, što za Zapad nikada nije bilo sporno i ondje se vrlo čude što Hrvati nemaju snage (političke volje) da stanu na krvavi rep onomu koji je nakon Drugoga svjetskog rata poklao i postrijeljao više od pola milijuna „narodnih neprijatelja“ - uglavnom Hrvata i muslimana koji su se osjećali Hrvatima.ploči na kojoj su upisana imena najvećih zločinaca u dvadesetom stoljeću, što za Zapad nikada nije bilo sporno i ondje se vrlo čude što Hrvati nemaju snage (političke volje) da stanu na krvavi rep onomu koji je nakon Drugoga svjetskog rata poklao i postrijeljao više od pola milijuna „narodnih neprijatelja“ - uglavnom Hrvata i muslimana koji su se osjećali Hrvatima. Pa kada prije tjedan dana podosta moćna udruga „U ime obitelji“ piše toj istoj Europi da ne samo što ju u svezi s komunističkim zločinima nitko ne šljivi, nego i da su ljubitelji Crnozločinca i zločina uopće počeli javno divljati hrvatskim gradovima obećavajući krv i Smrt – tada to pismo nije obično „cinkanje“ Hrvatske kakvih smo se nagledali iz suprotnog tabora, nego upozorenje da tu ima krvožedne klateži s potporom dubokih medija, ali i duboke države koju je ilegalno i legalno premrežila toliko da može glasno i javno govoriti u ime i za račun zločina.

Pravne države nema bez zakona, naravno, zakoni su njezino oruđe. U zadnje vrijeme, ali i u svako vrijeme, svjedoci smo svakojakih prijetnja smrću javnim osobama iz svjetovnog i crkvenoga kruga, i te se prijetnje sankcioniraju, ovako ili onako, nesustavno. Također smo svjedoci u zadnje vrijeme, i u svako vrijeme, osobnih , takoreći pojedinačnih ubojstava iz koristoljublja, strasti, bolesti uma itd. Pa što bi se dogodilo kada bi nakon nekoga od tih ubojstava dio građana (uz pratnju kulturnih djelatnika) zapjenjeno stao na stranu ubojice, opravdavao ubojstvo (djeteta, primjerice), demonstrirao i urlao? Oh, kakve bi osude najvećega dijela javnosti doživio, kakva snebivanja, užasavanja, kakvu ogorčenost. Međutim, kada se radi o opravdavanju, o obrani i izljevima ljubavi masovnom ubojici kakav je Tito izvan svake sumnje bio, onda „neutralni“ mediji donose izjave patoloških tipova, teze jugoslavenskih komunističkih povjesnika i sve se retušira u korist Burtona i poživinčevih likvidatora od Bleiburga do Niša, krajnjeg istočnog kraka križnih putova.

Jedna posveta

Jednu sam knjigu selio sa sobom u svim mojim selidbama, a nikada ju nisam pozorno pročitao, tek površno: „Obitelj vojvode Hrvoja“ Narcisa Jenka (pseudonim fra Eugena Matića). Valjda su trebale proći tolike godine da Obitelj vojvode Hrvojaju napokon mogu pročitati kako zaslužuje, i bio sam fasciniran pripovjedačkim umijećem toga nesretnog fratra te mogu posvjedočiti isto što je napisao Josip Andrić 1932. u pogovoru knjige: da Narcis Jenko stoji uz bok Šenoi, da je na tih pet stotina stranica Jenko – kao nitko prije ni poslije njega – upečatljivo i na mahove majstorski romansirao povijest bosansku, hrvatsku, na prijelazu iz četrnaestoga u petnaesto stoljeće, znalac povijesti, ali i umjetnik, jak u opisima turnira, dvoboja i bitaka, nešto slabiji u ljubavnim zapletima. Jednom riječi, Narcis Jenko je naš Walter Scott...

No, kao što sam tek sada razumio visoku vrijednost pisca, tako sam tek sada obratio pozornost na posvetu pisanu nalivperom i lijepim rukopisom: „Svojoj dragoj Gizeli danas i uviek sve najbolje želi njezina Emica.“ Datum: 7. svibnja 1945., znači dan prije preokreta i početka komunističke strahovlade. Gizela je moja baka, a Emica, to jest Ema, bila je mlađa kći filozofa i pjesnika Đure Arnolda koji je umro 1941., vrlo učena žena i poznavateljica mnogih jezika. Njezina je starija sestra Vlasta pripadala katoličkom pokretu i bila oduševljena stvaranjem hrvatske države 1941. Nakon preokreta zatvorena je u logor i duge godine provela u najgorim mogućim uvjetima, mučena i ponižavana. Prošla je ipak „bolje“ od Budakove kćeri kojoj su pomahnitale partizanke pilom prepilile udove.

Vlasta je živjela je još nekoliko godina nakon puštanja iz logora,izmučena i bolesna...Eto, htio sam ilustrirati na pojedinačnom primjeru (primjerima) koga su to slavile „umjetnice“ prošloga tjedna na Trgu maršala Tita pod čijim su visokim pokroviteljstvom počinjeni i još mučniji zločini nad do sada (i od sada, očito) nepoznatom i nebrojenom djecom. I njihovim majkama. I očevima. I koga je slavila sisačka gradonačelnica okružena mrtvim domobranima. Nije ta nevažna žena nasljednica hrvatskih antifašista koje su jugoslavenski komunisti bezočno prevarili ili likvidirali (Hebrang), nego one nehrvatske komponente koja je terorizirala hrvatski narod, a htjela bi opet, u nevrijeme.

Da spustim loptu: koliko god su glasni i koliko god potpore imali izvana i iznutra, crveni titovskoga kova su na Plenkovićkraju puta. Zanjihala se i zadnja njihova utvrda u Rijeci, pa se može očekivati preokret (ha) u gradu gdje Hrvati sedamdeset godina žive u strahu i šute. Sisak, grad sv. Kvirina i stožer smjeloga hrvatskog kneza Ljudevita, grad koji je definitivno razbio iluziju islam(ista) da će pokoriti zapadnu Europu, ne može i ne smije postati nova Rijeka. Tek sada, nakon Brezovice i komunističkog ispada sisačke gradonačelnice, javnosti je jasno s čime se mora nositi biskup Košić, na terenu, u gradu jedva obranjenom u srpskoj agresiji devedesetih (srpska paravojska i jugoslavenska vojska s Titovom petokrakom), Sisku koji je obranio Đuro Brodarac, a hrvatska mu država zahvalila bacanjem u zagušljivu tamnicu po vrućini kakva je i ovih dana, gdje je umro, ne sluteći da će mu sugrađani godinama potom još zagorčiti onostrani život biranjem za RijekaKoliko god su glasni i koliko god potpore imali izvana i iznutra, crveni titovskoga kova su na kraju puta. Zanjihala se i zadnja njihova utvrda u Rijeci, pa se može očekivati preokret (ha) u gradu gdje Hrvati sedamdeset godina žive u strahu i šute. Sisak, grad sv. Kvirina i stožer smjeloga hrvatskog kneza Ljudevita, grad koji je definitivno razbio iluziju islam(ista) da će pokoriti zapadnu Europu, ne može i ne smije postati nova Rijeka.gradonačelnicu obične staljinističke propagandistice. Petrinja je bila godinama okupirana, i povijesna Hrastovica, a u Glini je jedan Srbijanac urlao da je tu Srbija.

Rečeni Srbijanac s izgledom četničkog štrebera inauguriran je prošloga tjedna u Beogradu. Predsjednik Srbije Aleksandar Vucicokružen sa šest tona čevapčića i bocama jake rakije, delovao je mnogo zadovoljno, a kako i ne bi kada se za njim trgaju i Berlin i Moskva. U bivšoj zgradi jugoslavenskog SIV-a priredio je uz jelo i piće – izložbu: u svakoj dvorani jedan dio Srbije, među dijelovima i „Kosovo i Metohija“. U intervjuu za HTV reče da se Srbija promijenila. I jest, ostala je bez Kosova, što se spomenutom izložbom htjelo zaboraviti. Više ne tvrdi da je Glina u Srbiji, ali mu je retorika i dalje na glinenim nogama, sav se raspada od obećanja da će se Srbija popraviti, ili već jest, da ne će biti remetilački faktor na Balkanu, nego štoviše predvodnik mire i suradnje u poduniji, gdje po njemu (neizrečeno) i Sorosu (izrečeno) spada i Hrvatska.

Dobro je zato što je Kolinda ukrašena glagoljicom i noseći dar s Kamenitih vrata, čim je napustila dvorane SIV-a koje su mirisale po čevapima i luku, otišla u Vukovar na promociju polaznika vojnoga učilišta dr. Franjo Tuđman, u grad koji će Hrvatska napokon napučiti hrvatskim vojnicima i njihovim obiteljima pa vukovarski branitelji ne će biti sami. Kad nije uspio proboj Hrvatske vojske u Vukovar ujesen 1991., eto barem je sada stigla s nešto zakašnjenja. Zatim je Kolinda otišla u Slavonski Brod gdje su Srbi u ratu s druge obale gađali poglavito djecu, nastavljajući Titovu tradiciju. A nakon svih tih putešestvija, priređena je na Pantovčaku decentna svečanost na Dan nezavisnosti, bez luka i čevapa. Kolinda je dobro definirala domoljublje i političkim rječnikom ponovila mnoge postulate koje je prije podne u katedrali nabrojao kardinal Bozanić.

Jedna je svečanost održana dan prije, u zagrebačkom hotelu, gdje su se okupili mnogi od onih sinova hrvatskih iseljenika koji su odigrali ulogu uglavnom nepoznatu javnosti, u najtežim ratnim danima. Mladi hrvatski domoljubi sa svih strana svijeta organizirali su press-službu i s iskaznicama pošli na „teren“, brifirajući strane novinare koji državnim informacijama nisu vjerovali, ali jesu tim mladim ljudima koju su govorili mnoge jezike (usput, među njima je bio i Davor Stier). I spomenimo: ključnu ulogu u organiziranju imao je Ante Beljo, i onda i sada kada su se nešto stariji nego tada okupili u Westinu.

Hrvoje Hitrec

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Sub, 16-11-2019, 22:03:06

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.