Sokol ga je volio (NATO)

Sokol ga je volio (NATO)

Kao što su površni pratitelji političkih zbivanja zapazili, u slučajevima ZERP-a i NATO-a pojavljuju se u medijima spin-doktori, dakle plaćenici kojima je zadaća smanjiti štetu nastalu prijepornim potezima vlasti.

Tako se o ZERP-u odjednom pojavljuje niz napisa koji moraju pripremiti javnost na krupne kompromise koji će anulirati učinak proglašenja ZERP-a.

Usporedo marljivo pišu i doktori kojima je zadatak probuditi ljubav Hrvata prema NATO–u . Uz neke slabokrvne osobe, koje se već dulje bave tim poslom, pojavljuje se sada i profesor ustavnoga prava, dr. Smiljko Sokol. Kao gost suradnik u «Večernjem» (ll. prosinca) piše rubriku pod naslovom «Referendum o NATO-u već održan», s tezom da su zadnji izbori za Hrvatski sabor zapravo značili (i) referendum, čiji je rezultat u korist NATO-a.

Sokol objašnjava ovako: «Gotovo sve stranke koje su ušle u Sabor u svojim su programima zastupale stajalište da Hrvatska treba ući u NATO, jer je to njezin nacionalni interes.»

Svjestan, ipak, da tema nisu stajališta o NATO-u, nego stajališta o referendumu na kojemu bi narod rekao svoju, Sokol spominje stranke koje su tražile referendum (poimence HSS i SDP).

Pogledajmo malo matematiku: nešto manje od četrdeset posto Hrvata uopće nije izašlo na izbore, pa se dakle nisu ni mogli izjasniti oko NATO-a. Ako im pridružimo glasače stranaka koje su tražile referendum, onda dolazimo do brojke od najmanje sedamdeset posto građana koji jesu za referendum, odnosno nije poznato jesu li ili nisu.

Eto, zato, moj Sokole, referendum o NATO-u nije održan 25. studenoga.

Znajući da će u matematičkom dijelu njegov kontrareferendumski esej biti tanak, Sokol prethodno baca prašinu u oči zakonski nepostojećim «prikrivenim referendumom» koji se može naći samo u sferi spekulacija nemuštih politologa.

Naime, po hrvatskom Zakonu o referendumu postoje samo dva: državni i lokalni. Institut savjetodavnog referenduma spada u skupinu «drugih oblika neposrednog odlučivanja», te se raspisuje jedino za pitanja područnog ustrojstva, dakle ne dolazi u obzir ni za NATO ni za EU. (Opaska: kada je Sanader govorio o savjetodavnom referendum, bio je to običan blef.)

Tvrditi da su se «građani plebiscitarno opredijelili za ulazak Hrvatske u NATO«, jednostavno ne drži vodu, pa u vladajućoj oligarhiji i dalje postoji strah da bi do referenduma ipak moglo doći, strah od naroda. Oligarsima Sokol poručuje: «Ne igrajte se s referendumom». Ta rečenica znači krajnji prijezir prema narodu, prema hrvatskim građanima, i duboko zadire u temelje demokracije. Usput zabija nož i u temeljne postavke Ustava RH, u rukama ni manje ni više nego profesora ustavnoga prava.

Kako se to radi.

Dobro je podsjetiti se kako je došlo do toga da ponešto rezignirani ljudi zaključuju da nam je potreban kišobran NATO-a.

Doista, kako smo se doveli u takvu situaciju, i tko nas je doveo?

Je li Hrvatska sredinom devedesetih trebala zaštitnika? Nije. Usprkos embargu početkom devedesetih, usprkos podmetanjima europskih i neeuropskih sila, sami smo se obranili, sami smo oslobodili okupirana područja. Sami smo obnovili zemlju. Imali smo pobjedonosnu, respektabilnu vojsku, kojoj su se u svijetu divili.

Ponešto smanjena u drugoj polovici devedesetih ali još snažna i pouzdana (tadašnje ankete govorile su da narod najviše vjeruje Crkvi i Hrvatskoj vojsci), naša oružana sila je od početka novoga stoljeća svjesno, ciljano i brutalno uništavana, zapuštana u tehničkom i razarana u ljudskom, o kadrovskom smislu, da ne govorim o tomu kako je balkanski politički razbojnik obezglavio Oružane snage Republike Hrvatske. Posao je dovršio Haag, a uz njega i podaničko hrvatsko pravosuđe .

Eto, tako se to radilo. Mogao bih napisati i priručnik, ali ću se ograničiti na sažetak:

1. oslabiti vlastitu vojsku nerazumnim ili ciljanim postupcima.

2. zatim stati pred narod i zavapiti: E, moj narode, tu se oko nas opet sprema nevolja a vojska nam je nikakva,

3. zabrinutom narodu slavodobitno ponuditi rješenje: imamo Velikog Brata,on će nas štititi.

4. narod se premišlja, pita što je s onom vojskom, a usput traži da i on nešto odlučuje,

5. zatim mu ni to ne dati. «Marš, narode», reći mu, «ne ćemo se valjda igrati demokracije.»

I to je kraj.

Hrvoje Hitrec

P.S. Nisam spomenuo da spinski doktor spominje i 141. članak Ustava, za koji kaže da ne igra u slučaju NATO, jer se ne radi o savezu država. I to je Sokolovo tumačenje ponešto nategnuto, budući da NATO nije savez plemena ili lokalnih jedinica, nego (vojni i politički) savez država.

POST HOMINUM MEMORIAM: Mnogima je poznata Schillerova trilogija o Wallensteinu. No, rijetki se prisjećaju da je u Wallensteinovoj vojsci bilo podosta Hrvata, pod zapovjedništvom Jurja Zrinskog. Hrvatski velikaš i njegovi ratnici nisu postali dramske osobe, ostali su topovsko meso. Ako Hrvatska uđe u NATO, dobit ćemo sličnu situaciju. Za pedesetak godina napisat će memoare neki (vjerojatno američki) general, recimo Wallenstone, opisati bitke u kojima je sudjelovao, a Hrvate ne će ni spomenuti. Oni se ne će buniti, jer će biti mrtvi.

Nedavno sam u jednoj emisiji spomenuo i njemačkoga pisca Grimmelshausena, koji je u opsežnom romanu (l7. stoljeće) opisao i hrvatske vojnike koji su se borili na sjeveru Europe. I tada je postojala svojevrsna Europska unija, i tada je postojao svojevrsni NATO. I tada su hrvatski vojnici, podivljali daleko od obitelji i domovine, ginuli za tuđe interese.