Hrvoje HitrecHrvoje Hitrec - karikatura

Hrvatske kronike

Hrvatska u svibnju

 Zrcalo Marijansko

Odavno se zna da je svako zlo za neko dobro, pa je afera s Vukovinom - izazvana enciklopedijskim znanjem veleumnoga Milanovića - svratila pozornost na pisca koji vjerojatno više nije u čitankama za hrvatske đake, ali je još početkom 20. stoljeća bio opsežno zastupljen u Drechslerovoj "Hrvatskoj čitanki" iz 1916. Riječ je o piscu djela "Zrcalo Mariansko", Jurju Habdeliću. Pisao je na kajkavskom narječju hrvatskoga jezika, to habdelicjest na "zagrebečkoj" varijanti svoga, sedmnaestoga stoljeća, svjestan da će suvremenici, i sami kajkavci ali nezagrebečki, imati primjedaba.

Znam, da bude, ki reče: ova je majdačka, ova zagorska, kranska ova, ova solarska, ova nemška, tukavska ova reč. Ne dvojim ni vu tom, da bude, ki reče: ovde h, ovde x, ovde ∕z, ovde cs, etc. Ja pak, dobri moji suci, na vsa ta vaša suđenja drugo ne odgovarjam, nego ono, kaj sem na jedne v Zagrebečkom varašu hiže stene velikemi literami napisano čtel: Si bene non euiquam domus haec fabricata videtur / Sic sinat hanc nobis, corrigat ille suam. Za svoju dušu i hrvatskom čitatelju nevičnom latinskom preveo je te rečenice u stihovima: Z fundamenta ispeljena / Hiža ova i zidana / Ako komu ne po volje / Nego mu se hoće bolje / Naj nam ovu tak ostavi / Svoju sebe naj popravi.

Veliki stilist čak i u još neizgrađenom književnom kajkavskom hrvatskom, dao je tako "fundament" i za suvremeno čvrsto stajalište u obrani suvremenoga hrvatskoga standardnog jezika koji je tada bio tek vizija, kao i sjedinjenje hrvatskih zemalja. Hiža standarnoga našeg jezika u međuvremenu je sazidana, kao i njegova norma, a ako je bilo kakvih dvojba, riješio ih je Hrvatski pravopis. Ako se dvojbe pojave u budućnosti, rješavat će ih i opet hrvatska jezična zajednica,kosica ne neuki političari i njihovi kastori. Oni kojima to nije jasno, koji žele nešto drugo, nešto tuđe i nešto neprihvatljivo – neka zidaju drugdje. Ne u Hrvatskoj.

Logična ljestvice jedne propasti

Bolje no itko do sada, Iustitia et pax pod vodstvom sisačkoga biskupa Košića, definirala je spojene posude hrvatske katastrofe: moralna je kriza umnogome razlog gospodarskoj krizi, gospodarska je kriza uzrokovala socijalnu krizu, socijalna je izazvala političku krizu.

Nekako istodobno objavljena je vijest da se Hrvatska plasirala na sjajno treće mjesto po korupciji u poslovnim "dodirima". Tako visoko mjesto u svijetu osvojili smo do sada samo u nogometu.

Na sudu će završiti i oni koji su Hrvatsku narodnu banku pretvorili u gnijezdo jataka poslovnih banaka.

Pljačkanje siromašnoga hrvatskog puka putem neljudskih ovrha doseglo je razinu na kojoj slijedi sveopći bunt protiv vlasti predvođen onima koji više nemaju što izgubiti.

Ne čekajmo više vruću jesen. Ljeto će biti dovoljno vruće.

Živio Staljin, dolje Kuzma!

KovačićPodnaslov glasi : "Ravnateljica Moderne galerije Biserka Rauter Plančić tvrdi da je Kovačić naš najbolji kipar. Možda, kad ne bi bilo spomenika Tuđmanu, domovini..." Iz toga proizlazi da Kuzma Kovačić vjerojatno jest naš najveći kipar, ali mu to Patricia i "Jutarnji" ne smiju priznati jer je umjetnik izradio i spomenik dr. Franji Tuđmanu, što bi se još nekako moglo progutati, teško, ali je isti taj Kuzma i autor Oltara domovine na Medvedgradu, što je neoprostivo. Ta domovina je, naime, Hrvatska.Pod naslovom "Kipar koji je svoj talent uništio službom ideologiji" slabo poznata Patricia Kiš osvrnula se na retrospektivnu izložbu genijalnoga hrvatskog kipara Kuzme Kovačića. Je li autorica teksta sugerirala podnaslov napisa ili joj je tko od urednika učinio medvjeđu uslugu, nije jasno a nije ni važno. Podnaslov glasi: "Ravnateljica Moderne galerije Biserka Rauter Plančić tvrdi da je Kovačić naš najbolji kipar. Možda, kad ne bi bilo spomenika Tuđmanu, 86domovini..."

Iz toga proizlazi da Kuzma Kovačić vjerojatno jest naš najveći kipar, ali mu to Patricia i "Jutarnji" ne smiju priznati jer je umjetnik izradio i spomenik dr. Franji Tuđmanu, što bi se još nekako moglo progutati, teško, ali je isti taj Kuzma i autor Oltara domovine na Medvedgradu, što je neoprostivo. Ta domovina je, naime, Hrvatska.

Oltar domovine nije prenesen u Modernu galeriju, šteta, jer bi taj pothvat pružio priliku Patriciji da napokon vidi o čemu je riječ. Po svemu sudeći, ona na Medvedgradu nikada nije bila, ni prije ni sada, budući da piše:"...naspram makete Oltara domovine, koji je umjetnik radio devedesetih za Medvednicu (!), a koji je danas prepušten svojoj sudbini (!)." Bez komentara, osim što gospođi treba objasniti da je Oltar domovine, u jednom trenutku zapušten, opet ondje u punom sjaju, što je mogla doznati i gledajući Hrvatsku televiziju, dakle bez planinarenja po Medvednici i opasnosti od susreta s medvjedima.

Sakralna komponenta autorici još nekako i leži, raznježena je, nalazi poveznicu Kuzme i starih majstora (vratnice hvarske katedrale, Posljednja večera), ali potom slijedi ta grozna Kuzmina ljubav prema naciji i hrvatskoj povijesti te autorica mora umetnuti svoju omiljenu riječ "naspram"..." Nježne, staklene, apstraktne forme i kiparska (!) povezanost likova na oltar domovine med 274373S1"Posljednjoj večeri" naspram srećom (!) neizvedenog projekta za spomenik kralju Krešimiru IV u Šibeniku."... Ma kako je ipak dobro da spomenik hrvatskome kralju nije, srećom, izveden, jer tako Kuzma nije, pukom srećom, dobio još jedan negativan bod.

Koliko je poznato, taj se snažni hrvatski kralj zvao Petar Krešimir IV., iza rimskih se brojeva piše točka (ne znam što o tome govori Jovanovićeva jezična bagaža), te tako Patricia svoje opisano zemljopisno znanje nadopunjuje povijesnim, a likovnu nepismenost običnom.

No dobro, to je daleka povijest, ali Patricija ide i u blisku. Gospođa ili gospođica (meni nepoznata) odgojena je u krilu crvene idelogije koja već skoro sedamdeset godina (ne)uspješno prikriva komunistički genocid nad stotinama tisuća Hrvata. Zato je Patricia osupnuta što na retrospektivi nailazi na "nešto što se zove" (kaže ona) "Studija za spomenik hrvatskim žrtvama komunizma." Spaja to svoje otkriće s Bešlićevim predgovorom u kojemu se spominje "komunistička strahovlada". I to je doista previše. Zar jedan kipar, jedan umjetnik, može pasti tako duboko! Ne, ako i jest kipar, ne može biti veliki kipar, jer su Patriciju učili da ja patria nešto sramotno, a partija nije mogla okrvaviti ruke.

I onda, već sva izbezumljena i prestrašena (još je, veli, sastala Kuzmu osobno u Modernoj galeriji, što je bilo strašno neugodno, samo što nije vikala "Pomozte braćo, idu ustaše") prisjetila se najvećega grijeha Kuzme Kovačića: "Teško je ne gledati kroz politiku nekoga tko je bio na listi Hrasta za Euroizbore."

Na listi Hrasta!

Doista skandalozno, jer u programu Hrasta (za sve izbore i u svakoj prilici) jest očuvanje i razvitak hrvatskoga kulturnog i nacionalnog identiteta, u programu Hrasta jest i kršćanski korijen, onaj isti iz kojega je izrasla zapadnoeuropska civilizacija.hrast-ixizborna-jedinica-kninOnaj civilizacijski krug kojemu Patricija i njezini naredbodavci nikada nisu i ne mogu pripadati jer djeluju kao ideološki komesari iz istočnoga, tek nešto reformiranoga kruga kojemu je rodonačelnik Staljin i u čije su se doba upravo tako pisale likovne kritike.

Je li to samo priučena mržnja, je li to samo nervozni ispad koji se u likovnoj kritici nije dogodio već mnoga desetljeća (pa ni u zadnje doba Jugoslavije), je li iskrena ideološka istospolnost sa staljinizmom ili samo obično, svakodnevno protuhrvatstvo - teško je reći, a nije ni važno. Povijest likovne kritike rezignirano će (a ne će ni to) zabilježiti da je godine Gospodnje 2013. neka kritičarka srozala ugled profesije na vrlo niske grane u službi komunističke, dotično staljinističke ideologije koja truje suvremeni hrvatski život .

A Kuzma Kovačić nije svoj talent ni stavio ni (još manje) uništio službom ideologiji jer Hrvatska nije ideologija, hrvatstvo nije ideologija, Hrvatska je domovina i država, nacionalna država hrvatskoga naroda, hrvatstvo je hrast koji je preživio sve ideologije i opstao. Pa ako komesari žele izraziti svoje duboke osjećaje za sve što nije Hrvatska i duboku mržnju prema svemu što ona jest, neka to i otvoreno napišu u drugoj rubrici, ne u likovnoj. Posve je dovoljno da su totalitarnim komunističkim virusom zaražene (preostale) rubrike književne kritike, na čelu s komesaricom Jagnom Pogačnik koja je slično kao i Kišova pisala o jednom kiparskom književnom djelu potpisnika ove kolumne.

P.S. Oh kako bi se u očima prizemne Patricije proveo Meštrović da mu je na nesreću bila suvremenicom. Jedini pozitivan bod dobio bi od nje za vidovdanski ciklus. I to je ta priča, pojednostavljeno. Uvijek ista priča.

Pentravci

Dvadeset i pet godina djeluje Diletantsko kazalište Pentravci. Naziv su uzeli po drugoj svojoj strasti – planinarenju, a u planinama i u planinarskim domovima ti su sjajni ljudi zamislili još jednu vrstu razonode: utemeljili su kazališnu družinu. Pisca su imali. Zove se Vjekoslav Domini i do sada je napisao desetke i desetke komedija, pa ih i tiskao u knjigama. Za obljetnicu ovog urbanog pučkog tetara premijerno je NarodnjaciMogu samo zamisliti kako se osjeća siroti, neuki Milanović kad čita napis još donedavno odane mu Jelene Lovrić koja je očajna: taman je mislila da su se vratila dobra stara vremena centralnih komiteta, kadli crveni Titanic (Titonik) tone, a glazba još svira balkanske narodnjakeizvedena nova komedija V. Dominija "Rado bih se udala", u najboljoj maniri Pentravaca. Glumci koji se "u civilu" bave različitim strukama , igrali su hrabro i dobro, nošeni publikom, a zvijezda večeri bila je Snježana Drkulec u ulozi stare cure Paule Krasnići. Ponavljam što sam rekao na obljetnici: "Dobro amatersko kazalište po vrijednosti je često iznad lošeg profesionalnog teatra."

Otpisani

Idemo natrag u tvrdu zbilju. Nedavno sam pisao, ne napamet, da su signali iz svijeta koji prati događaje u Hrvatskoj sve češći i sve žešći. "Svijet" (velike sile euroatlantske ) šalje poruke da sadašnja vlast u Hrvatskoj postaje tiutanicbesmislenom i štetnom, što smo i mi u Hrvatskoj opazili. Oni koji znaju kako se to radi u medijima, čitaju znakove. Crveni kolumnisti imaju neugodnu zadaću da signale iz svijeta (kao nekada iz Beograda) uobliče u drugarsku kritiku klateži na vlasti (u prvoj fazi), a zatim po skliskom konopcu napuste brod koji tone i okrenu se... Komu?

I to je njihova kazna, opća dezorijentacija podržavatelja propale opcije, čiju su ideološku nastranost i protunarodne poteze odani mediji ne samo podupirali nego i poticali. Mogu samo zamisliti kako se osjeća siroti, neuki Milanović kad čita napis još donedavno odane mu Jelene Lovrić koja je očajna: taman je mislila da su se vratila dobra stara vremena centralnih komiteta, kadli crveni Titanic (Titonik) tone, a glazba još svira balkanske narodnjake.

Policija

Istoga onoga dana kada je ministar unutrašnjih dela, Ranko Ostojić, pred očima publike pretvarao žrtvu u kriminalca e da bi zataškao policijsko nasilje u Županji, baš toga dana, koji sat prije, razgovarao sam s mladim Zagrepčanima koji žive kao svi mladi, bez puno novca ili uopće bez novca, ali se i tako znaju zabavljati, lPolicijavrha ove vlasti, ne zna se. Županjski slučaj prestao je biti županjski, prestao je biti županijski, prestao je biti hrvatski, postao je europski poznatim, pa Ostojićevo neuvjerljivo migoljenje dobiva nove dimenzije. Slušam u srijedu ujutro Hrvatski radio, govori se o toj temi, javlja se slušatelj i pita " radi li hrvatska policija po programu iz vremena Jugoslavije?"utaju i noću u potrazi za razonodom,hrvatska policijapopiju nešto piva, možda nešto i smotaju...i vele mi da imaju vrlo loša iskustva s policijom, da ih tretiraju kao smeće, a ni ruke im nisu lake. U što se to pretvara hrvatska policija?

Je li jedan od razloga i sve lošije socijalno stanje policajaca koji su traumatizirani niskim plaćama pa mrzovolju prenose i gdje ne bi trebalo, ili imaju upute s vrha ove vlasti, ne zna se. Županjski slučaj prestao je biti županjski, prestao je biti županijski, prestao je biti hrvatski, postao je europski poznatim, pa Ostojićevo neuvjerljivo migoljenje dobiva nove dimenzije. Slušam u srijedu ujutro Hrvatski radio, govori se o toj temi, javlja se slušatelj i pita "radi li hrvatska policija po programu iz vremena Jugoslavije?"

Ako su postupci isti, loše je. Nas su prebijali u čuvenoj Babukićevoj, ali smo barem preživjeli. U Petrinjskoj nisu svi bili takve sreće, ondje se radilo na višoj razini. Odnosno u Đorđićevoj. Oprostite što skrećem s teme: taj Đorđić po kojemu se zove zloglasna zagrebačka ulica, bio je u stvari Đurđević, pa bi naziv ulice trebalo promijeniti.

Natrag na temu: nekoliko dana poslije eto opet Ranka Ostojića koji je za milimetar pametniji od ostalih ministara pa ne nastupa često kako ovu moju misao ne bi demantirao. Što kaže Ranko? Da je mladić iz Županje, navijač Hajduka Azapović, uzeo previše nekoga lijeka protiv bolova i da je od toga umro. Blistav zaključak. Znači, mene prebiju panduri, sve me boli, uzmem nešto protiv bolova, i dalje me boli, pa uzmem dvije, na kraju tri ili četiri tablete ...i umrem. Prirodno. Prirodna smrt.

Razuvjeriti me se može na samo jedan način: je li mladi Hajdukov navijač bolovao od neke opake bolesti, pa je zato trebao tolike lijekove protiv bolova? Kako sada stvari stoje, nije. Bio je zdrav. Prije no što su ga prebili.

Tvrtko Jakovina i antifašizam

Pod naslovom "Ideologija, prezir i laži još uvijek žele sakriti Dan pobjede", piše Tvrtko Jakovina naručeni članak za 9. svibnja. Osim što mi Hrvati riječ prezir u standardnom hrvatskom pišemo "prijezir", na članak ne bih imao "Antifašizam"Povlačeći ime dr. Franje Tuđmana u svoju korist, Jakovina piše da bi on teško bio za lustraciju antifašizma. I ne bi, i nije bio. Antifašizam je u europskom rječniku borba protiv zla nacizma, prvenstveno. Njemu je dodana još jedna riječ koju Jakovina i njegovi ne razumiju, a to je antikomunizam, kao borba protiv drugoga (prvoga) zla koje je zadesilo Europu i svijet, protiv komunizma koje je po zločinima nadmašio nacizam, a i dulje trajao. Zato je europski Dan pobjede u Hrvatskoj Dan poraza demokratske vizije uređenja naše zemlje, dan koji označava početak genocida nad Hrvatima, dan kad je Hrvatska dočekala novu noć totalitarizma i novu srpsku hegemoniju maskiranu u komunističku partiju.posebnih primjedaba jer je pisan u poznatom stilu prijezira prema svima koji misle drukčije i prijezira prema običnoj pameti hrvatskih čitatelja. Europa slavi Dan pobjede nad fašizmom? Dobro. Baš cijela Europa? Teško.

Čim se slavlje spusti u Hrvatsku, slavlje postane manje lijepim, odnosno ružnim, jer je 9. svibnja 1945. inaugurirana u Hrvatskoj komunistička vlast koja je preuzela sve nacističke metode, odnosno toga dana i nadalje jedan totalitarizam zamijenila drugim, a usput poubijala nekoliko stotina tisuća Hrvata, žena, djece i muškaraca. Za početak. To je rezultat provođenja ideologije kojoj se divi Jakovina, to je istina koju (barem za 9. svibnja) želi sakriti TVRTKO JAKOVINA.FJakovina. Koji usput najavljuje veliko slavlje u Kumrovcu, ispred Augustinčićeva spomenika (nehotice skrivajući istinu da je Augustinčić izradio i bistu Ante Pavelića).

Tako revizionisti povijesti okreću pilu naopako, pa revizionistima povijesti proglašavaju one koji samo poštuju povijesnu istinu i činjenice. Da, Hitlera je trebalo pobijediti, nije sporno. Žrtve nacizma nitko ne negira, a ako tko i negira, ne spada u civilizirani svijet. Jasenovac nitko ne negira, ali komunisti i njihovi povjesničari negiraju "rad" Jasenovca poslije svibnja 1945. Kao što komunisti i njihovi povjesničari negiraju da su partizani poubijali samo u svibnju te godine četiri puta više ljudi nego ustaše u nekoliko godina. Negiraju najveći genocid nad hrvatskim narodom u njegovoj povijesti. I to je taj prijezir, to je ta ideologija, to je bio način kako su komunisti slavili Dan pobjede nad nacizmom.

Povlačeći ime dr. Franje Tuđmana u svoju korist, Jakovina piše da bi on teško bio za lustraciju antifašizma. I ne bi, i nije bio. Antifašizam je u europskom rječniku borba protiv zla nacizma, prvenstveno. Njemu je dodana još jedna riječ koju Jakovina i njegovi ne razumiju, a to je antikomunizam, kao borba protiv drugoga (prvoga) zla koje je zadesilo Europu i svijet, protiv komunizma koje je po zločinima nadmašio nacizam, a i dulje trajao.

Zato je europski Dan pobjede u Hrvatskoj Dan poraza demokratske vizije uređenja naše zemlje, dan koji označava početak genocida nad Hrvatima, dan kad je Hrvatska dočekala novu noć totalitarizma i novu srpsku hegemoniju maskiranu u komunističku partiju. (Tuđman piše svojedobno, šezdesetih: "U cjelini od 58 komunističkih zastupnika 64 posto je bilo Srba, 15,5 posto Hrvata, 10 posto Slovenaca itd.")

A da je prenemaganje Tvrtka Jakovine i njegova starijeg druga Fumića i tragično i komično, svjedoči jedan detalj. Uz spomenuti napis u slavu 9. svibnja u Hrvatskoj, tiskana je najava novoga broja "Globusa" gdje se kaže : Zagreb je oslobodila srpska divizija, a u gradu se orilo "Živjela Srbija!"

Jovanovićevi minimalci

Predan revolucionarnom zanosu aktualne hegemonije minimalista, Željko Jovanović po uzoru na Jovanovića "Kundaka" iz karađorđevićevskoga razdoblja nastavlja masakrirati hrvatsko školstvo. Njegova je strategija 0540007.48minimalistička: svesti prosvjetarske plaće na razinu blizu minimalca, svesti hrvatski jezik na minimalan broj riječi koje su razumljive cijelom regionu, svesti školske udžbenike (pisane na opisani način) na minimum. Dok EU raspisuje kvote za poljoprivredne proizvode i ribarstvo, Jovanović propisuje kvote minimaliziranja udžbenika: povijest 50 %, prirodni predmeti u prosjeku također 50 %. Hrvatski jezik je već - na prije opisani način - smanjio za 60 %. Uputu o smanjenju broja hrvatskih đaka nije trebao donijeti jer se oni smanjuju sami od sebe, što ministra veseli.

Pisci udžbenika paničare, ne znaju što bi. Oko povijesti će im pomoći sam ministar, koji o tome sve zna, a što ne zna pomoći će mu Goldsteini koji će iz igre izbaciti i Tvrtka Jakovinu, jer ovaj širi a ne smanjuje, otkriva nove hrvatske kraljice, da ne bi, i kraljeva je previše a možda i nisu bili kraljevi, sve ćemo to da revidiramo. Tvrtko neka se bavi svršetkom Drugoga svjetskog rata, tu je najjači.

Slučajno sam dobio vjerojatno nevjerodostojan nacrt prvoga poglavlja udžbenika iz povijesti koji kaže, citiram: "Kada su Hrvati u 6. stoljeću došli u zapadne krajeve, dočekali su ih Srbi koji su tu bili odavno i lovili ribe u Jadranskom moru, sa sjedištem u Rijeci. Susret je bio vrlo srdačan. Srbi su primili Hrvate kao drage goste, ali su odmah pitali jesu li samo na prolazu prema Italiji i dalje..."

Hepova žarulja

Smijenjen Koračević, direktor HEP-a. S HEP-om i strujom imao je utoliko veze što je znao promijeniti žarulju. Ulogu je odigrao, povisio cijenu struje za dvadeset posto nakon što ga je Vlada prosvijetlila.

Matica i oktroirani pravopis

U četvrtak, na Dan pobjede nad fašizmom, oglasila se stara hrvatska nacionalistička organizacija, zabranjena nakon sloma Hrvatskoga proljeća u doba komunizma. Naime, Matica hrvatska. Oglasila se oko Jovanovićeva Hrvatski pravopis 222755S1pravopisa i dala mu ocjenu – jedan, sjedni. Nakon HAZU, to je druga jedinica za Jovanovića i Jozića. Matica tvrdi i u pravu je da rečena dvojica prave budalu od svekolikoga hrvatskog naroda, a javna je rasprava obična farsa. Vrlo mi je zanimljivo da se još nije oglasilo društvo književnika, naravno ono s Jelačićeva placa, budući da ono drugo društvo ionako zavija s vukovima. Ima li društvo s Jelačićeva trga. što reći o oktoriranom pravopisu ? Ako ima, neka se javi.

Što slijedi nakon izjava HAZU i Matice hrvatske ? Ma, po logici stvari Jovanović bi ih trebao raspustiti. Režim mora držati do sebe.

We will rock you

Rokerski koncert najavljuje se u Zagrebu gornjim plakatom. Hrvatski ne znaju. Zakona nema ili se za zakon ne mari. Vozeći se gradom, pokušao sam tu rečenicu prevesti na hrvatski, barem za sebe. Glasila bi : "Mi ćemo vas oročiti." U grubljoj varijanti: "Mi ćemo vas roknuti."

Will i u novinama

Nije isti will, ali čitam u novinskom tekstu napis u kojemu se spominje posljednja volja, odnosno oporuka, ali se za taj pojam rabi riječ will da bi Hrvati bolje shvatili o čemu je riječ. Potomci će nas pitati komu smo mi to oporučno ostavili hrvatski jezik... U galeriji ispod Kolodvora u istom tom Zagrebu čitam upozorenje: Achtung! Vani kiši, unutra sklisko, netko je ispod Achtunga stavio onu moju voljenu riječ – klizavo. Tako, kada putnik stigne u Zagreb, ne zna je li u Njemačkoj, Austriji ili Srbiji... Blizu Samobora već godinama reklama za Kaufland. Na njemačkom. Isključivo. Poslije središnjeg Dnevnika HTV tri promidžbena spota (subota) na engleskom...Tako nalegoše, moj pope Martinče, i opet na jezik arvacki.

Tuđman u Histrionima 

Dobio sam pozivnicu za obilježavanje 91. godine od Tuđmanova rođenja.

Franjo TuđmanU Histrionima. Ma nije valjda toliko godina prošlo. Kada smo se upoznali prije 25 godina bili smo tako mladi. Čak i Tuđman.

Svaka čast organizatorima i Histrionima. Trebali bi postati državno kazalište. Kad već obavljaju posao koji bi trebala obavljati država, kao što je primjerice obilježavanje rođenja prvoga hrvatskog predsjednika i autora samostalne hrvatske države u kojoj državi sada klatež provodi isto ono nasilje zbog kojega smo se Tuđman i ja sastali prije 25 godina i on rekao da se to više ne može trpjeti, u čemu smo se odmah složili.

Pametni mobiteli

Usred najveće krize, Vlada za velik novac kupuje ministrima i činovnicima pametne mobitele. Pa kad vidite ministra s pametnim mobitelom u ruci, možete ipak zaključiti da je barem nešto na njemu pametno.

Drska, licemjerna farsa

Eto jedan od tih nesretnih ministara, Zmajlović, dogovara s Rusima o gadnoj i opasnoj rafineriji u Bosanskom Brodu – sve lijepo i uljudno, a radi se o nastavku genocida drugim sredstvima. Drže skupa konferenciju za tisak, obećavaju slavonskim Brođanima da će za dvije godine moći disati, i to svi oni koji do toga vremena budu živi. A Rusi i Srbi preko Save smiju se na račun Hrvata i Hrvatske, vide da su u Hrvatskoj na vlasti stalno neki mulci koji se daju varati, koji ne štite svoje građane i koji se daju ucjenjivati. Pa tako Rusi i Srbi iz prekosavskog entiteta nastalog na zločinu sada vele: pustite nas na hrvatsko tržište nafte, a mi ćemo onda razmisliti o tom navodnom zagađivanju, ha !

Stjuardese

Otpušta ih Kučko, ili kako se već zove, nije važno, ali ne će to tako i završiti. Resorni ministar se ne želi miješati. "Ja ne ličim na Kalmetu", veli on... "Ličiti " u hrvatskome jeziku znači "bojiti", pa bi rečenica u prijevodu glasila:  trajk stjuardese 570307S1"Ja ne bojim na Kalmetu".

Tako nesretnici unakazuju hrvatski jezik, onda se te nakaze tiskaju u novinama, onda neuki čitatelj misli da je to hrvatski (pa valjda ministar zna hrvatski!), a onda se jezikoslovci tipa Jovanović-Jozić u stvaranju svoga smeća služe "jezikom medija". Spomenuti slučaj nije pravopisno pitanje, ali je nacionalno.

Kao što pravopisno pitanje nije riječ "muzika" za hrvatsku "glazbu", a eto u petak vidim i u "Jutarnjem" i u "Večernjem" samo – muziku, pa muziku. Tako se korak po korak ostvaruje vizija riječke komunističke skupine iz druge polovice osamdesetih koja je bila prethodnica tadanje unutarnje agresije na Hrvatsku i tražila zabranu svih riječi koje nisu poznate drugim narodima i narodnostima u Jugoslaviji. Među njima je na visokom mjestu bila – glazba.

Elem, nije ovo sada samo bitka oko pravopisa, ovo je i opet bitka za hrvatski jezik. Kada sam prije godinu dana u Lipiku govorio da i danas vodimo iste bitke, samo nižega intenziteta – nisam bio u pravu. Odnosno jesam u tome trenutku, ali u proteklih godinu dana intenzitet je drastično podignut.

Čovjek ljubavi i dobrote

Petak, dan prije Bleiburga. U kinu Tuškanac koje se po dizajnu nije odlijepilo od sedamdesetih prošloga stoljeća, premijerno prikazan cjelovečernji dokumentarni film Jakova Sedlara, "Čovjek ljubavi i dobrote" o kardinalu KuharićPetak, dan prije Bleiburga. U kinu Tuškanac koje se po dizajnu nije odlijepilo od sedamdesetih prošloga stoljeća, premijerno prikazan cjelovečernji dokumentarni film Jakova Sedlara, "Čovjek ljubavi i dobrote" o kardinalu Franji Kuhariću. Objektivan sam i nepristran: film je sjajan. Film ne samo o Kuhariću, nego i film o Stepincu, film o papi Ivanu Pavlu II., film o ostvarenju težnje" slobodna Crkva u slobodnoj zemlji", film o Hrvatskoj od Drugoga svjetskog rata do početka 21. stoljeća.Franji Kuhariću. Objektivan sam i nepristran: film je sjajan. Film ne samo o Kuhariću, nego i film o Stepincu, film o papi Ivanu Pavlu II., film o ostvarenju težnje" slobodna Crkva u slobodnoj zemlji", film o Hrvatskoj od Drugoga kuharic-ce-postati-blazenik-beatifikacija-pocinje-11-ozujka-504x335-20100521-20101019014116-306836svjetskog rata do početka 21. stoljeća.

Za vezivne tekstove zaslužni Živko Kustić (koji je bio nazočan premijeri) i mons. Stanković, a oba se i pojavljuju u filmu u zrelim i djelatnim godinama, kao prijatelji i pratitelji zagrebačkoga nadbiskupa Franje Kuharića koji je odvažno branio Crkvu u Hrvata u komunističko nedoba, bio oslonac Hrvata u vrijeme srpske agresije i svojom dobrotom, ljubavi i inteligencijom osvajao sve oko sebe.

Ono što me se dojmilo, a nisam prije zapazio: Ivan Pavao II. i Franjo Kuharić u osamdesetim godinama prošloga stoljeća stoje jedan kraj drugoga i jedan su drugome i fizički slični. Čvrsti, energični muškarci, smjele slavenske fizionomije.

I još nešto o filmu: sekvence iz moga (sadašnjeg) samoborskog kraja gdje je Kuharić službovao, u okolici i samome Samoboru, pješice i biciklom, u stalnoj opasnosti od komunističkih ubojica (atentat srećom nije uspio).

Film su omogućili mnogi, među njima i požeški gradonačelnik Ronko (SDP), a zagrebački gradonačenik Bandić govorio je prije projekcije u stilu poslanice sv. Pavla Korinćanima, spominjući da je bio nazočan zadnjoj propovijedi kardinala Franje Kuharića. Eto, ima nade za Hrvatsku, za sada u malim, ali nadonosnim pojavnostima.

Zoki i šalabahter

Uhvatili pubertetskoga hrvatskog premijera sa šalabahterom. Pa što, nije to neki grijeh, i ja volim napisati govore, da ne trošim vrijeme publike jer sam shvatio da nenapisani govori traju dvaput dulje i da se kaže pedeset puta manje. No, sa spomenutim šalabahterom ipak je nešto drukčije. Teži slučaj. Još ne i najteži. Taj najteži će biti kada Zoki bude imao šalabahter za upoznavanje, u kojemu će pisati: "Ja sam Zoran Milanović."

Poslušni bedaci

U zadnjem sam se javljanju izrugivao novom pravopisu, kako je i red jer se radi o smeću. Pa sam rekao i da će akciju "U ime obitelji" neka budala napisati "Uime obitelji". Kadli ono, vidim u dnevnim novinama upravo to: Uime. Ujme. Ajme.

Na Bleiburškom polju

Otkad znam za Bleiburg? Imao sam četiri ili pet godina. U stanu na trećem katu trokatnice u Zvonimirovoj ulici (tada već Ulica Crvene armije) preko puta crkve Majke Božje Lurdske živio sam s djedom i bakom. Spavao u tijesnoj sobi od šest kvadrata (u njoj ću dugo poslije napisati Smogovce), a tijesna kuhinja u nevelikom stanu bila je salon u kojemu su se okupljale žene u crnini, obično kasnije navečer. Sve one bijahu nekad istaknute članice HSS-a, Radićeve suradnice, već tada majke.

Kroz tanki zid slušao sam njihove razgovore. Ne, nije bio spomenut Bleiburg, nisu ni one znale što je s njihovim sinovima i kćerima, ali im je srce govorilo da su mrtvi. Govorile su o pokoljima o kojima su čule, o pokoljima u okolici Zagreba. Ali su ipak vjerovale da će se hrvatska vojska vratiti, slušale su zabranjene radijske postaje i najave da slijedi sukob dotadašnjih saveznika, sukob zapadnih demokracija i sovjetskoga komunizma – sukob koji će blezavršiti porazom komunista, a u sastavu zapadnih snaga bit će i hrvatska vojska.

Sve su te žene u crnini odavno mrtve. Nisu dočekale ni više-manje mirni rasap komunizma u istočnoj Europi mnogo desetljeća poslije, ni krvavi rasplet komunističke jugoslavenske sage, ni povratak hrvatske vojske, one koju su pamtile. Nikada nisu saznale gdje su im ubijena djeca.

Hrvatska danas: sramotan odnos režima prema komunističkim zločinima. Hrvatski sabor koji odbija biti pokroviteljem "Bleiburga" nije Hrvatski sabor. Medijski odjeci – kako koji. Dok vozim slušam Hrvatski radio, podne je. Komemoracija je još u tijeku, ali tekst koji čujem, autorski tekst, tako je točan i dobar da bih ga i ja potpisao. Govori tko je počinio zločin, dakle partizani, spominje brojke od desetaka "a možda i stotina tisuća" hrvatskih žrtava, bez ograde kaže da se radi o najvećoj tragediji u povijesti hrvatskoga naroda. Da.

Navečer toga dana središnji Dnevnik HTV-a. Urednica i voditeljica nezapamtljiva lica i štreberskoga rječnika, očito pod utjecajem pridodanih joj partijskih manipulatora, pušta prilog o komemoraciji. Taj prilog djevojčici ili dječaku koji tek počinju shvaćati svijet oko sebe – jest potpuno nejasan. Tko su bili zločinci? Ne titoozna se. O masovnim ubojstvima ništa, tek nekoliko sugovornika koji su preživjeli. Eto, dakle, preživjeli su, jedan je bio tako živ i bodar da je prehodao cijelu Hrvatsku i vratio se kući. I to je uglavnom sve.

Za protutežu pušten je prilog iz Jablanice, u kojemu se slavi isti taj oberzločinac Josip Broz Tito koji je kao vrhovni komandant jugoslavenske armije najodgovorniji za zločine po svršetku Drugoga svjetskog rata. Viju se zastave s crvenom zvijezdom. Ne događa se to u Hrvatskoj, ali dobro dođe, pa HTV pušta prilog u istoj minutaži, otprilike, kao i s Bleiburškoga polja. Tako je HTV načinio ipak iskorak iz sedamdesetih prošloga stoljeća u koje se vratio: šutjeti se o Bleiburgu više ne može, kao tada, ali ga se može relativizirati, retuširati, marginalizirati, raditi budalu od hrvatske publike koja sada zna sve o tome genocidu, za razliku od naraštaja stasalih u komunizmu koji su igrali nogomet na travi koja je prekrila kosti njihovih masakriranih otaca.

Nisu svi imali onu "prednost" koju sam ja imao – da sa četiri ili pet godina slušaju o porazu hrvatske vojske, o smrtima i pokoljima čije sam prave dimenzije doznao tek šezdesetih. Žene u crnini mislile su da spavam u tijesnoj sobi pokraj kuhinjskoga "salona", a nisam, niti sam zaspao do jutra. Ni danas ne spavam.

I vrhunac: nakon rečenoga Dnevnika, najava emisije "Krvava istina" Eto, mislim ja, valjda će biti o događajima 1945. Kadli ono - emisija o američkim vojnicima u Iraku. Kao što se na Dan hrvatske nezavisnosti na HTV prikazuje američki film "Dan nezavisnosti". Američke, naravno.

Hrvoje Hitrec

Pon, 25-05-2020, 07:57:25

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.