Pregršt besmislica nove ministrice kulture

Ne čitam taj tjednik, ali sam kupio zadnji broj na preporuku dobrih ljudi. Preporučili mi razgovor novinarke Dugandžije s ministricom kulture Andreom Zlatar. Pročitao sam, vrlo teško. Mjestimice bih zastajao da se zapitam je li to moguće, ali jest. Ključna riječ u intervjuu je "obeštećenje", riječ koja se u hrvatskome jeziku zove odšteta, no to ni ministrica ni novinarka ne znaju, pa im za početak preporučam Rječnik hrvatskoga jezika Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža. Uz nepoznavanje jezika uvijek naravno ide i nepoznavanje stvari općenito.

«Obeštećenje»

Izbor A. Zlatar za ministricu kulture je dobar izbor. Savršeno se uklapa u Vladu s Trostojićem, Jovanovićem itd. Svi su oni puni najava novih zakona. U spomenutom razgovoru riječ je o novom kazališnom zakonu koji, veli A.Z. "s jedne strane ima ideju stabilizacije ansambala, a s druge omogućuje veću mobilnost i fleksibilnost umjetnika koji su angažirani na više godina."Ta ideja, kaže, postići će se "idejom obeštećenja". Producent neke televizijske serije "obeštetit " će kazalište iz kojega uzima glumca.

Hoće li? Ne će. Ako hoće, onda će glumcu umanjiti honorar za visinu "obeštećenja", to jest odštete. Ili kazališnoga glumca ne će uopće uzimati, što uglavnom znači i pad vrsnosti serije (filma itd.) jer su svi naši najbolji glumci više-manje stalni članovi kazališnih ansambala. Članovi ansambala, kažem, a ne robovi kazališta u kojemu su zaposleni. Njihovim slobodnim vremenom Novi zakoniIzbor A. Zlatar za ministricu kulture je dobar izbor. Savršeno se uklapa u Vladu s Trostojićem, Jovanovićem itd. Svi su oni puni najava novih zakonanitko nema pravo raspolagati, a najmanje ministarstvo kulture.

Fenomen sapunice

Idemo dalje. A. Zlatar progovara o fenomenu sapunice u antologijskoj rečenici:" Mislim da su sapunice jedan od medijskih fenomena koji prije 20 ili 15 godina nije bio prisutan, a možda neće biti ni za to" Od trenutka "i za to" čitatelj razgovora postaje oprezan. Potom gospođa govori nešto što nije "i za to", ali je jednako nerazumljivo, sve dok ne izrekne potpuno jasnu i potpuno uvrjedljivu rečenicu da "plaća u matičnoj kući nije socijalna pomoć". Da ne bi bila socijalna pomoć, A. Zlatar ima spremne "smjernice": težina uloge, broj izvedaba predstave (a na izvedbi, op.a.), estetska kvaliteta.

Da vidimo kako doista stoje stvari: u teatru ne postoje teške i lake uloge, postoje glavne, veće i manje, a ona manja može ponekad biti teža od glavne. Broj izvedaba iliti repriza u pravilu ne ovisi o glumcima nego o vrsnosti dramskoga djela, znači o autoru, o producentu (kazališnom ravnatelju) koji je dobro ili krivo procijenio tekst, o redatelju , itd, ali i o promidžbi (marketingu). A estetska kvaliteta je sintagma koju samo potpuno neupućena osoba, diletantica poput A. Zlatar može rabiti. Glumac može ponekad biti indisponiran, ponekad raspoložen, ali ako mu nedostaje sve (ili mnogo toga) potrebnog za ulogu – onda se i ne smije pojaviti ni na premijeri. I to je posao redatelja , umjetničkog ravnatelja, odnosno ravnatelja koji je i sam umjetnik.

Kazališni zakon

No, Andrea Zlatar kojoj i u izričaju i u cijelom zareznom djelovanju u hrvatskoj kulturi nedostaje "estetskih kvaliteta", vrlo je raspoložena za kazališni zakon. Ako joj je to sve što ima, do trenutka donošenja novoga zakona bit će toliko indisponirana da će se i sama čuditi što ju je snašlo. "Nemoj se zamjeriti glumcu", rekao je A. Zlatar nepoznati dramatik.

Poznavateljica kazališta u čudu se (dalje) pita zašto ima manje glumaca od tehničkog osoblja. Da nije idiotski, bilo bi zabavno. Ne ide dakle đonom samo na glumce nego i na kazališni aparat u cjelini, te će na kraju njezina (kratkog) mandata glumci gurati kulise, a oni u "manje teškim" ulogama trčati do kabine i upravljati reflektorima – sve dok ih inspicijent ne pozove na scenu. Ma kakav inspicijent, može se i bez njega. Može se i tako, gospođo, a ima "i to" svoj naziv: amaterizam, i to vrlo crn amaterizam.

Slijedi nova besmislica, ovaj put o upravom dijelu. Da bi se trebao racionalizirati (dopuštam) ali kako: "da ravnatelji dobivaju cjelinu sume za zaposlene, struju i vodu", pa će onda moći angažirati koga hoće za pravne, financijske itd. poslove". Dakle, trijumfalno poantira A.Z. – radi se o redefiniciji cijelog ustroja.

Zatim se razgovor vraća na glumce. I tu ima novih ideja. Citiram: "Ideja je između ostalog ( i to,op.a) da glumac ne igra u matičnom kazalištu 40 puta godišnje nego 200 puta." Poslije te ideje očekivao sam još jedino da se odredi vrijeme dolaska glumca u kazalište, recimo u sedam sati ujutro, gdje ostaje do pet popodne, a onda šminka, pa predstava itd. Gospođa još nije saznala za probe i slične nepotrebnosti, koje odnose znatno više vremena od predstava i valjda se uračunavaju u socijalno davanje, to jest glumačku plaću.

Novinarku ipak intrigira visina odštete pa ponavlja pitanje, ovaj put riječima "suma obeštećenja". Na to pitanje ministrica u Vladi PDV (privremena državna vlast) ne može odgovoriti pa se spašava bijegom u novu "ideju" o izmijenjenoj struji, što bi značilo da glumci ne glume samo u svom matičnom kazalištu nego i u drugima, svi za sve. Da nemam dugo pamćenje, još bih pomislio da je to doista "ideja", ali imam – u raznim USIZ-ima time se mlataralo prije 35 godina, dakle u vremenu u koje aktualna državna vlast namjerava vratiti Hrvatsku.

U nastavku razgovora sekretarica (vidi: ministrica) ipak daje do znanja da shvaća trenutak, odnosno moment ( "u naš posttranzicijski moment ušli su oblici liberalnokapitalističkog sustava"). Ili kako bi rekao Milanović: mi smo u okretnom momentu. Pa poentira da se boji prenormiranosti....i predlaže ipak novi zakon o kazalištima , na zabavu publike. Pobune glumaca se ne boji , a njihovu reakciju naziva histerijom. Nakon što, znači, izgovori stotine besmislica, gospođa drži da je rekla nešto cjelovito, zaokruženo i pametno, pa za to traži konsenzus putem ankete, izgovarajući novu antologijsku rečenicu:" Voljela bih vidjeti anketu svih zaposlenih u kazalištu da mi na ljestvici od jedan do deset zaokruže 1o."

Poslije glumaca pisci

Nakon što su se tako lijepo, pametno i pismeno porazgovarale o teatru, novinarka i ministrica prelaze na pisce. Književnike ne spominju. Ministrica je razgovarala s različitim "akterima" (nadam se s piscima, jer riječ acteur znači glumac) i zaključila da je sve u distribuciji i čitanosti. To što pisci žele nekakav a ne nikakav novac za svoj proizvod, što su bačeni na samo dno, prezreni i poniženi, gospođi ne znači ništa jer je ona i u ovoj oblasti diletantica. Novčano stanje hrvatskoga književnika može se popraviti samo honorarom za umjetničko djelo koji je dostojan djela samog. Ako je mogući odgovor na to da su nakladnici više-manje privatnici, pa se "ne može utjecati", onda to znači novu drsku laž jer su ti navodni privatnici neizravno na državnim jaslama, pa im neki ministar ili ica može i te kako zagorčati život ako ne daju autoru dostojan honorar. Ovako kako je sada i nakladnici i književnici upućeni su na subvencije i (potonji) natječaje, a o dodjeli novaca Sustav lektireU glasovitom intervjuu kaže ministrica u nastavku da je prva stvar koja se mora promijeniti – sustav lektire. I to u suradnji s Jovanovićem. Molim vas da sada pročitate rečenicu koju ću doslovce citirati: "Treba poticati čitanje na način koji postoji u nizu europskih zemalja – da djeca zapisuju ono što su pročitala, i da im se to računa u lektiru, a ne da im se propisuju autori koji su iz njihove perspektive besmisleni."piscima odlučuje ministarstvo – na krajnje sumnjive načine.

U glasovitom intervjuu kaže ministrica u nastavku da je prva stvar koja se mora promijeniti – sustav lektire. I to u suradnji s Jovanovićem. Molim vas da sada pročitate rečenicu koju ću doslovce citirati: "Treba poticati čitanje na način koji postoji u nizu europskih zemalja – da djeca zapisuju ono što su pročitala, i da im se to računa u lektiru, a ne da im se propisuju autori koji su iz njihove perspektive besmisleni." Tu čitatelj intervjua prestaje biti oprezan i postaje zabrinut. Počne s kruškama, nastavlja s jabukama. Kruške su poticanje čitanja zapisivanjem, a jabuke su propisivanje besmislenih autora. No da iz područja koja su izvan moga dosega prijeđem u poznato mi područje, evo o čemu se radi: kao i početkom 2ooo. godine kada su Račan i Budiša došli na vlast, tako je i sada na redu nova čistka lektirnih naslova – odletjet će nepodobni autori, posebno još živi autori koji su trn u oku neokomunističkoj i projugoslavenskoj klateži.

Finalni dio intervjua

U završnom dijelu razgovora A. Zlatar potvrđuje da će biti čelična, da kultura nije elitna zabava, a onda novinarka kaže: "Vratimo se knjizi". Odlično, sada čitatelj intervjua smatra da ćemo se vratiti knjizi, a ministrica udari o likovnom životu, kao u onom vicu o studentu koji je naučio sve o mravima, a pitaju ga za slonove. No kako i najveći besmisao ima nekoga smisla, eto i njega u sljedećim rečenicama "da ćemo staviti prijedloge za regionalne projekte" jer "mislimo da je autoreferentnost hrvatske kulture jedan od njenih većih nedostataka."

To je ono "i to" kao u komičnoj animiranoj seriji "A je to". Zašto se, kaže A.Z. i knjige ne bi razmjenjivale kao filmovi, CD-i i kazališne predstave? "Zašto je ostao taj tabu nad knjigom, kao valjda mjestu koje čuva jezični identitet." (točno tako govori jer teško prati instrumental). I onda poentira: "Zašto knjiga ne može između Hrvatske, Srbije, Bosne i Crne Gore cirkulirati na način na koji cirkuliraju ostali proizvodi?"

Tako cijeli nesuvisli intervju ispunjen krajnjim besmislicama koje sam imao čast posredovati potomstvu, dobiva puni smisao. Na mjesto ministra kulture došla je osoba potpuno suvisle jugoslavenske orijentacije i zastupnica jezičnoga unitarizma i usput krivotvoriteljica suvremene hrvatske kulture koja ni na jedan način nije "autoreferentna" a nije nikada ni bila u dugoj svojoj povijesti. U Hrvatskoj su dostupni prijevodi knjiga sa svih svjetskih i nesvjetskih jezika, te knjige "cirkuliraju", čitaju se, utječu ili ne utječu. No to ministricu ne zanima toliko koliko "cirkuliranje" knjiga između Hrvatske, Srbije, Bosne i Crne Gore, minus Slovenija i Makedonija,a Hercegovina nije ni spomenuta jer su ondje uglavnom Hrvati pa što će nam još te hrvatske knjige kad ni svoje hrvatske u Hrvatskoj ne čitamo.

Onaj tko želi nabaviti neku knjigu iz opisanoga regiona – nabavit će ju drugim putovima, a ne preko Ministarstva kulture RH.

Sve se i opet svodi na jezik. A.Z. neizravno kaže da je hrvatski jezik "autoreferentan", da je njegov boravak u hrvatskim (i na hrvatski prevedenim) knjigama nepotrebno čuvanje jezičnog identiteta, a toj se autosablazni može doskočiti jedino nasilnim uvozom i cirkuliranjem knjiga iz "regije" koje će u Hrvatskoj biti "mnogo čitane" i time će problem nečitanosti biti riješen, a hrvatski jezik lišen svoje autoreferentnosti te postupno i sve brže prilagođavan nepostojećem srpskohrvatskom.

I da zaokružim priču o intervjuu, povratkom na glumačku temu koja je samo naizgled izvan regionalnog "promišljanja". A nije uopće. Udar na glumce jest udar na hrvatsko glumište u cjelini. Ograničavanje slobode kretanja hrvatskih glumaca u podtekstu ima veliko otvaranje prema glumcima iz "regije", govornicima srpskoga, crnogorskog i bošnjačko-muslimanske verzije hrvatskoga jezika koji će glumiti u hrvatskim filmovima, hrvatskim sapunicama i (ako ih bude) hrvatskim televizijskim dramskim serijama itd. Oni će se malo prilagoditi "zapadnoj varijanti" a malo ne će, pa će postati polireferentni. Govorit će jezikom kojim govore ministrica Zlatar i novinarka koja ju je intervjuirala jer u cijeloj navedenoj (premda za neke zemlje zakinutoj) regiji znaju što je suma obeštećenja a ne znaju što je svota odštete. Kada i lektira bude prilagođena Jovanoviću, onda će taj i smislena A. Zlatar zajedno otići na utakmicu Dinamo-Crvena zvezda, u okviru regionalne nogometne lige, u društvu grobara s obje strane.

Hrvoje Hitrec