Hrvatski pjesnik iz Mađarske koji je gradio mostove i branio materinji jezik

(Stipan Blažetin: Na istom kolosijeku (izabrane pjesme). Odabrao: Stjepan Blažetin. KLD «Rešetari», ARCA d.o.o. Nova Gradiška i Znanstveni zavod Hrvata u Mađarskoj, Pečuh, Nova Gradiška, 2011.)

Stipan BlažetinStipan Blažetin uz Josipa Gujaša Đuretina nesumnjivo je vodeća pjesnička osobnost Hrvata u Mađarskoj. Njih su dvojica obilježili XX. stoljeće u duhovnom životu ove nacionalne manjine.

Blažetin je rođen u mađarskom bačkom šokačkom selu Santovu 1942. godine. Ovo selo nazivaju rasadištem hrvatske inteligencije u Mađarskoj. Život je proveo kao prosvjetni djelatnik a uz osnovnu struku vrlo se uspješno bavio stručnim pedagoškim i metodološkim radom, ali i književnošću. U književnosti se ogledao u poeziji i prozi. Pisao je za djecu, dramske komade i jedan roman. Njegov spisateljski opus neodvojiv je od materinskog jezika, a kada je riječ o materinskom jeziku tada je to za Hrvate u Madžarskoj u vrijem Stipanovog djelovanja bilo vrlo važno pa i životno pitanje. Sve do raspada Jugoslavije i mi u Hrvatskoj imali smo velike probleme s nazivom materinjeg jezika. Umjesto njegovoga naravnoga imena: hrvatski jezik, u službenoj uporabi su se koristili bastardni lingvonimi kao što su narodni jezik, srpsko-hrvatski, hrvatsko-srpski, hrvatski ili srpski, srpski ili hrvatski, hrvatski književni jezik, a stariji naraštaji pamte još neprirodnije pa čak i sulude lingvonime kao što su srpsko-hrvatski-slovenački jezik.

Hrvati u Mađarskoj nisu imali mogućnosti korištenja svoga materinjeg jezika u izvornom obliku. Naime, nakon Drugog svjetskog rata, poglavito nakon 1948. godine, oni su nasilno ugurani u društveno-političku organizaciju koja se zvala Demokratski savez južnih Slavena u Mađarskoj (DSJS). Ovaj savez činili su Srbi, Hrvati i Slovenci koji su živjeli kao manjine u Mađarskoj. Hrvatska manjinaTadašnja mađarska komunistička država nije dopustila osamostaljenje hrvatske manjine, već joj je nametnula jugoslavenski unitaristički model jezika, koji su još radikalnije provodili u život diplomati iz Jugoslavije koji su se 1948. izjasnili za Staljina i u Mađarskoj dobili azil, a nakon toga i mogućnost utjecaja na tzv. narodnosnu politikuTadašnja mađarska komunistička država nije dopustila osamostaljenje hrvatske manjine, već joj je nametnula jugoslavenski unitaristički model jezika, koji su još radikalnije provodili u život diplomati iz Jugoslavije koji su se 1948. izjasnili za Staljina i u Mađarskoj dobili azil, a nakon toga i mogućnost utjecaja na tzv. narodnosnu politiku. Prema tome, DSJS je ličio na kompoziciju vlaka u kojem su vagoni pripadali Hrvatima, a lokomotiva Srbima. Kako bi što uspješnije proveli odnarođivanje Hrvata kroz jezičnu unitarizaciju na srpskoj lingvističkoj osnovi, vodstvo ove udruge uz podršku mađarske komunističke partije onemogućavalo je afirmaciju dijalekata. Budući da Hrvati u Mađarskoj žive raspršeni u više subetničkih skupina, a svaka od tih skupina svoj jezični identitet temelji na lokalnome govoru, ovakav rat protiv dijalekata dodatno je ubrzavao dekroatizaciju. Kako bismo težinu cijele situacije u cijelosti sagledali moramo spomenuti činjenicu da je nakon rezolucije IB-a 1948., ono malo hrvatskih učitelja kao jezgre etničke elite, bilo pohapšeno i na montiranim političkim procesima bačeno u logore zbog tobožnje podrške Titovoj Jugoslaviji. Da zlo bude još veće hrvatski etnički ogranci u Mađarskoj većim su dijelom smješteni u pograničnim županijama prema Austriji i tadašnjoj Jugoslaviji, što znači Sloveniji, Hrvatskoj i Srbiji. Zbog hladnoratovske politike u tim pograničnim prostorima SSSR je imao stacionirane velike vojne snage, a ta su područja proglašena vojnom zonom. U vojnu zonu moglo se ući samo uz posebnu dozvolu vojnih vlasti, a pučanstvo koje je živjelo u tim zonama moglo je iz njih izaći dozvolom vojnih vlasti. Ovakav režim poticao je naše sunarodnjake posebno mlađe, da napuštaju rodna sela i nastanjuju se u većim gradovima. Kako bi uspjeli u socijalnoj promociji većina njih je bila prisiljena mijenjati prezimena u mađarska. Time je njihovo asimiliranje bilo u najvećem broju slučajeva dovršeno. Oni koji nisu napuštali svoja sela morali su naglašeno isticati vjernost mađarskoj Partiji i Državi, distancirati se od Jugoslavije i matičnoga naroda, a po mogućnosti i odbaciti vjeru svojih pradjedova. Djeca Hrvata nisu mogla dobiti nacionalno ime odnosno ime iz nacionalne onomastičke riznice već mađarsko ime. Srpska manjina bila je u boljem položaju zbog svoje nacionalne crkve. Njima je mađarska vlada omogućila da odaberu desetak nacionalnih imena koja mogu davati svojoj djeci. Ako sagledamo ovu situaciju u cjelini onda ćemo vidjeti kako je proces dekroatizacije imao dvije razine. Prva razina bila je unitarizacija pod sloganom mi smo Južni Slaveni a privatno smo Šokci, Bunjevci, Raci, itd. I druga razina mi smo svi Mađari, uz obrazloženje: Čemu se izlagati neugodnostima i progonima ako insistiraš na nacionalnoj samobitnosti.

MađarskaGore navedeni kontekst smatrali smo potrebnim elaborirati u kratkim crtama kako bi čitatelji bolje razumjeli uvjete u kojima je živio i stvarao hrvatski pjesnik Stipan Blažetin. Za početak treba odrediti nekoliko bitnih koordinata njegovoga života i rada.

Blažetin je bio mađarski domoljub što je značilo da prihvaća legitimitet i legalitet zakona i svih propisa koje je donosila mađarska Vlada, uključujući i narodnosnu politiku. Drugo, Stipan Blažetin, premda je obnašao dužnost ravnatelja škole i inspektora, nije se odrekao svoga hrvatstva, nije bježao u tzv. južnoslavenstvo, ostao je svjestan pripadnih hrvatske nacionalne manjine, treće, Blažetin je pisao hrvatskim književnim jezikom oslanjajući se na lokalno narječje pomorskih Hrvata kao i Hrvata Šokaca iz Santova. Ova je činjenica bila u to vrijeme vrlo hrabra i služila je kao uzor, nažalost, malobrojnima. Četvrto, kao pedagoški pisac Blažetin se koristio suvremenim pedagoškim principima. Peto, kao književnik Blažetin je prati zbivanja u književnom životu matičnoga naroda, oslobađao se tradicionalnog deklamatorskog poetskog diskursa ali nije bježao od pjesništva koje je imalo ideološku partijsku obojenost. Šesto, Stipan Blažetin je privatno bio ugodan čovjek i dobar roditelj što dokazuje i činjenica da mu je sin Stjepan krenuo njegovim stopama i sada, evo, on se kao pjesnik javlja nasljednikom svoga oca.

U izboru iz Blažetinovog opusa, kojemu je njegov sin Stjepan dao karakterističan naslov Na istom kolosijeku, sabrana je većina Stipanovih pjesama. Izbor se služio kronološkim principom prateći Blažetinovo stvaralaštvo od nastupa u antologiji «U kolo» iz 1969., koja ima podnaslov «Antologija južnoslovenskih pesnika» a koji je uredio tadašnji vodeći predstavnik srpske etničke elite u Mađarskoj, i urednik Narodnih novina, Milutin Stevanović.

U spomenutoj antologiji uvrštene su Blažetinove pjesme pisane hrvatskim jezikom. Ta činjenica kompliment je i za Milutina Stevanovića. Naš izbornik je uz zbirku koju predstavljamo uvrstio pjesme «Ptičica mala»; «Na bijeli brijeg»; «Moja je majka...»; »Novoj godini» i «Sreća».

Vrlo su dojmljive Blažetinove pjesme za djecu. U njima pjesnik se služi tradicionalnim hrvatskim poetskim rekvizitarijem.

Pjesma «Moja je majka» primjer je poezije koja korespondira s ideologijom svoga vremena.

Moja je majka seljanka prava,

Od onih što vječno rade,

Jedinka u kolu milijuna,

Što novu budućnost grade.

Značajan pjesnikStjepan Blažetin, što je vidljivo iz ove zbirke, važna je pjesnička osobnost Hrvata u Mađarskoj, ali poznavajući njegovo književno djelo mogu slobodno kazati da je Blažetin pjesnik koji bi visoko kotirao da je živio u Hrvatskoj i dijelio sudbinu kolega iz matičnoga narodaU pjesmi «Sreća» Blažetin je pjesničkim jezikom iskazao svoj životni svjetonazor. Taj je svjetonazor tipično pjesnički: Putovati za svojom zvijezdom. Godine 1981. Stipan Blažetin je objavio zbirku «Srce na dlanu». U ovoj knjizi on se predstavlja kao zrela i samosvojna književna individualnost. Na određeni način uspostavio je poetsku vezu s hrvatskim razlogovcima ali i s pjesništvom koje je počelo stavljati pod znak pitanja sve ustaljene vrijednosti a koje nazivamo razdobljem postmodernizma. U pjesmi «Do vraga i s tim mojim pjesmama» nalaze se stihovi:

Do vraga i s tim mojim pjesmama koje pišem

I zadovoljavam s njima glad u duši

Do vraga s njima.

Proklinjem onaj dan kad sam u sreći propjevao

i začeo zadovoljavati dušu.

Stipan Blažetin je u Pomurju bio oduševljen prirodom i tamošnjim ljudima a poglavito njihovim kajkavskim dijalektom. I u ovoj zbirci nalazi se mnogo pjesama posvećeni krajoliku i ljudima iz ovoga kraja.

S pozicije nas iz sredine matičnoga naroda zanimljiva je Blažetinova pjesma «Razglednice iz Zagreba». U njoj nema nacionalne invokacije već ugođaj grada u kojem je pjesnik boravio.

«Koliko boja- koliko kola?!

I gledajući ih progutah gutljaj zavisti.

Nijedna nisu moja.»

ZagrebU istom ugođaju pisane su pjesme «Ilica», «Maksimir», «Zrinjevac», «Tržnica».

Blažetina je nadahnulo i Jadransko more. Veći broj pjesama u zbirci nadahnut je Jadranom.

Istakao bih pjesmu «Sedam sam dugih noći» zbog toga što otkriva Blažetinove nove pjesničke mogućnosti. Tu se on javlja kao refleksivni lirik za čije razumijevanje nije dovoljna samo predmetno-tematska razina. Dakako, kao mlad čovjek Blažetin je pisao i ljubavnu poeziju.

Nekoliko pjesama posvetio je i hrvatskim književnim uzorima. To su pjesme «Cesarić» i «Goran».

Josip Gujaš Đuretin utjecao je svojom poetikom i na Blažetina. Navodim kao primjer pjesmu «Trenutak nemira»:

 

«Neki bijes

očajom titra u meni

napregnut mozak

gomila misli u provaliju izgovora».

Na lokalnom santovačkom narječju Blažetin je napisao u ovoj zbirci predstavljenu vrlo kvalitetnu pjesmu «Zaduvali se vjetrovi, zasule kiše poljane i šume i visoke trave».

Godine 1990. objavljena je nova Blažetinova zbirka «Suncu u oči». U njoj pjesnik napušta raniji poetski diskurs i posvećuje se intimnoj i refleksivnoj lirici. Kao što naslov kazuje on je zaokupljen fenomenom svjetlosti i Sunca kao paradigme slobode i vječnoga života.

«pogledao sam Suncu u oči

zažutjeh sav u zavisti

zbog vječnosti kojom

nad nama vlada».

Ova bi pjesnička zbirka zahtijevala poseban kritičarski osvrt. Nažalost, prošlo je prilično nezapaženo, što pripisujem kao krivnju i samome sebi ali i Stjepanu Blažetinu koji nije dovoljno učinio na njenoj promidžbi.

Stjepan Blažetin, što je vidljivo iz ove zbirke, važna je pjesnička osobnost Hrvata u Mađarskoj, ali poznavajući njegovo književno djelo mogu slobodno kazati da je Blažetin pjesnik koji bi visoko kotirao da je živio u Hrvatskoj i dijelio sudbinu kolega iz matičnoga naroda. Zbog toga je ovaj izbor vrijedan doprinos ne samo upoznavanju sa stvaralaštvom ovoga Hrvata iz dijaspore, već je riječ o svojevrsnom ubaštinjavanju, odnosno o vraćanju Blažetina njegovim izvorima i uvrštavanju njegove poezije u korpus nacionalne književne baštine. Ovaj prikaz tek je pokušaj skretanja pozornosti na književno djelo ovog vrijednog književnog djelatnika i predanog narodnosnog aktiviste. To djelo kao i cjelokupan njegov život zaslužuju sveobuhvatniji i daleko studiozniji pristup.

Đuro Vidmarović

 

Uto, 23-10-2018, 23:36:30

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Copyright © 2018 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).