Crnogorizacija kulturne baštine Hrvata u Boki kotorskoj?

U hrvatskome tisku prošla je neopaženo, ili namjerno prešućena, vijest iz susjedne nam države Crne Gore, a koja se tiče naše nacionalne manjine koja živi u Boki kotorskoj. Riječ je o slijedećem:

U podgoričkoj «Pobjedi» 6. prosinca 2010. objavio je članak izvanredni i opunomoćeni veleposlanik Crne Gore u Vatikanu, Nj-E. Anton Sbutega , u kojemu se osvrće na veliku izložbu kojom je 7. prosinca 2010. Crna Gora predstavila u Italiji svoju kulturno-povijesnu baštinu. Izložba je priređena u Venecijanskoj biblioteci «Marciana», pod naslovom „Blago Crne Gore: zavjeti iz Perasta i Boke, svjedočanstvo vjere i kulture".

Navodimo ulomke iz članka uvaženoga veleposlanika.

Podnaslovi:

«Duhovna i kulturna baština Crne Gore na izložbi u Veneciji.

Predmeti božanske ljepote koji sjaje i danas kao i u prošlosti».

Iz navedene obavijesti vidljiva je politička igra s kulturnom baštinom Hrvata u Boki kotorskoj. Naime, Perast i izloženi zavjetni darovi pripadaju ovdašnjim Hrvatima, odnosno Kotorskoj biskupiji. Oni su dio kulturnoga blaga države Crne Gore u čijem se sastavu nalazi Boka kotorska, ali ne pripadaju crnogorskome etnosu, odnosno Crnogorcima kao naciji. No, evo što Veleposlanik tvrdi u svojoj besjedi:

«Eksponati su svjedočanstvo kulturnog i umjetničkog nivoa naših krajeva u preriodu XV.-XIX. vijeka i dokaz da smo, upravo sada kada stičemo kandidaturu za Evropsku uniju, i u to dramatično doba naše istorije bili dio evropske civilizacije. Izuzetno poštovanje prema baštini, koja svjedoči o našem identitetu i kontinuitetu vjekovnog trajanja na ovim prostorima

Izložba „Blago Crne Gore: zavjeti iz Perasta i Boke, svjedočanstvo vjere i kulture", koja se održava u Nacionalnoj biblioteci „Marciana" u Veneciji od 7. januara ove godine do 6. decembra 2011, najveća je izložba koju je Crna Gora do sada organizovala u Evropi i na njoj je predstavljen dio njenog duhovnog, kulturnog i umjetničkog nasljeđa.

Na pripremi izložbe, koju organizuje Ambasada Crne Gore pri Svetoj Stolici, u saradnji sa brojnim institucijama iz Crne Gore i Italije, radi se već dvije godine. Finansiraju je sponzori iz Italije , Regija Veneto i A2A, kao i Ministarstvo kulture Crne Gore, opština Kotor i Crnogorsko turističko udruženje. Pored Biskupije Kotor, koja je dala većinu eksponata, bitna je bila saradnja Pomorskog muzeja Crne Gore u Kotoru».

Kako čitamo, Veleposlanik kao da je zaboravio na ime naroda čijom se baštinom diči Crna Gora, čak ime tog naroda ne spominje niti u podrubniku. Takav odnos prema Hrvatima u Boki nije primjeren. Ovu činjenicu pojačavaju i slijedeće tvrdnje g. Sbutege. Kako se ne bi pomislilo da tendenciozno pristupam njegovome tekstu, donosim ga gotovo u cijelosti:

«Umjetnost i kultura

Smještena na obali istočnog Jadrana, naša zemlja je od početka svoje istorije imala intenzivne veze sa državama, narodima i kulturama regije, Mediterana i Evrope. Umjetnost i kultura su plod komunikacija koje stimulišu kreativnost. I pored burne i često dramatične istorije, narod Crne Gore, koji je u toku posljednjih hiljadu godina čak pet puta stvarao nezavisnu državu i vjekovima morao usmjeravati svoju energiju na borbu za svoju slobodu, nije nikada prestao da se trudi da unaprijedi umjetnost i kulturu. Na malom teritoriju naše države se nalazi iznenađujuća umjetnička i kulturna raznolikost, stvorena u kontekstu tri velike civilizacije i religije, pravoslavne, katoličke i islamske.

Crna Gora je uvijek disala preko svoje obale. Prvi gradovi su bili osnovani na obali u starom vijeku, a drugi su se razvili u toku srednjeg vijeka i imali su istoriju analognu gradovima na evropskoj obali Mediterana, a posebno Italije i Hrvatske. U XV vijeku, kada je Otomansko carstvo zauzimalo jednu za drugom balkanske države, gradovi na crnogorskoj obali su, počev od Kotora 1420. godine, ušli u sastav Mletačke Republike, tražeći zaštitu od opasnosti, pretvorivši se tako u najistureniju granicu kršćanske Evrope.

Isto tako, prisustvo Mletačke Republike na obali je bilo bitno za kontinentalni dio Crne Gore, koji je nedugo poslije turskog osvajanja države Crnojevića, počeo u savezništvu sa Venecijom svoju dugu borbu za slobodu. Boka Kotorska je ostala skoro četiri vijeka u sastavu Mletačke Republike i uspjela je, pored stalnih ratova i bitaka na kopnu i na moru protiv Turaka i gusara, opsada, zemljotresa i epidemija, da razvije plodnu kulturu, usko povezanu sa kulturom Venecije.

Veze sa Evropom

Poslije kraja Republike 1797. Boka je prešla pod vlast Austrije, ostajući na taj način u kontekstu zapadne kulture. U isto vrijeme, kontinentalna Crna Gora , koja je već krajem XVII vijeka stvorila prvu slobodnu teritoriju na Balkanu, u XIX vijeku postala međunarodno priznata nezavisnu država, a 1910. kraljevina, je i dalje, kao u prošlosti, održavala intenzivne veze sa Evropom preko obale.

Eksponati ove izložbe su svjedočanstvo kulturnog i umjetničkog nivoa naših krajeva u preriodu XV-XIX vijeka i dokaz da smo, upravo sada kada stičemo kandidaturu za Evropsku uniju, i u to dramatično doba naše istorije bili dio evropske civilizacije.

Ovi eksponati nijesu međutim samo svjedočanstvo istorije i umjetnosti, ukusa i kreativne sposobnosti našeg naroda u prošlosti, već i njegove duhovnosti, koja je osnova kulture. Radi se o zavjetnim darovima, koje su generacije vjernika vjekovima poklanjale svetištima Bogorodice koji su izraz duboke pobožnosti prema Majci Božjoj. Njen kult je veoma star u Crnoj Gori, i kod katolika i kod pravoslavnih. On počinje da se razvija u prvim vjekovima kršćanstva, pod uticajem istočne i zapadne crkve. Već u petom vijeku su sagrađene prve crkve posvećene Bogorodici, čiji se kult posebno razvio u zalivu Boke Kotorske još u ranom srednjem vijeku, ohrabren zatim od Mletačke Republike u vrijeme katoličke reformacije. Bogorodici su posvećena i najvažnija pravoslavna svetišta, kao crkve u manastirima Cetinje, Ostrog, Morača i Savina.

Bogorodice sa djetetom

Među brojnim marijanskim svetištima u Boki najpoznatije je ono na otoku Gospe od Škrpjela, posvećeno Uznesenju Blažene Djevice Marije. Građani Perasta su počeli u XV vijeku da grade ovaj otočić oko jedne stijene, potapajući stotine brodova zarobljenih od Turaka i gusara napunjenih kamenjem i bacajući stalno kamenje u more dok nije napravljen otočić. Zatim je podignuta na njemu jedna barokna crkva, poznata kao Gospa od Škrpjela, na čijem oltaru je postavljena ikona Bogorodice sa djetetom, čašćena od vjernika Boke, koji su se tradicionalno bavili pomorstvom, kao Zvijezda mora.

Radi se dakle o jedinstvenom svetištu, kako zbog bogatstva zavjeta (od koji je dio izložen ovom prilikom ) i drugih umjetničkih djela, tako i zato što je cijeli otok sagrađen usred zaliva kao izvanredni zavjet vjernika Majci Božjoj.

Najveća crkva u Crnoj Gori i zadnja značajna barokna građevina na istočnom Jadranu je župna crkva na Prčanju, posvećena Rođenju Bogorodice, u kojoj se casti jedna druga čudotvorna ikona, istočne provenijencije tipa Odigitria. Iz ove crkve dolazi na izložbu antipendijum sa glavnog oltara, na kome se nalaze stotine zavjetnih srebrnih pločica.

U mnogim drugim katoličkim crkvama posvećenim raznim svecima nalaze se oltari posvećeni Bogorodici i njene slike i kipovi. (...)

Kult Bogorodice

Zvijezda mora

Stotine bokeljskih jedrenjaka su nosili ime Bogorodice i, kako piše Don Niko Luković u svojoj knjizi „Zvijezda mora", pomorci su prije isplovljenja išli „u Gospino svetište da se zavjetuju i stave pod okrilje Kraljice Neba. Kada je brod krenuo, praćen pogledima ljubavi i osjećanjima strepnje mornareve svojte, i došao na dogled Gospe od Skrepjela, u znak pozdrava prekrižio bi jedra, tri puta spustio i uzdigao zastavu, i opalio top, a svetište bi odgovorilo svečanim brujanjem zvona. ... Brod je bio Bokelju dom i hram . Svake večeri okupljala se momčad sa svojim zapovjednikom na molitvu svetog Rozarija oko slike Bogorodice, koju je imao svaki bokeljski jedrenjak. Mnogima je bio pramac uresen kipom Majke Božje ( pulena) a nekima i krma... A bezbrojni zavjetni darovi pomoraca u Gospinim svetištima po Boki svjedoci su milosti, primljenih po zagovoru One, koju vjerni u Boki zovu Ufanjem putnika. Je li se mornar sretno kući povratio, prva mu je briga bila da svojoj miloj Gospi zahvali i da joj pred oltar zavjet položi."

Neprocijenjiva vrijednost

Tri kataloga, ciji je autor Piero Pazzi, a za koji je predgovor o istoriji Crne Gore od XV do XIX vijeka napisao ambasador Crne Gore pri Svetoj Stolici, je rezultat dugih istraživanja i prvi put prikazuje evropskoj publici ova djela od neprocijenjive vrijednosti i upoznaje je sa našom umjetničkom i zanatskom produkcijom u epohi baroka. Ono što zadivljuje nije samo kvalitet te produkcije, već i činjenica da su se ova djela sačuvala tokom vjekova na jednom prostoru izloženom stalnim ratovima, revolucijama, opsadama, zemljotresima.

Ovako vrijedni objekti imaju i u stabilnim prilikama i sredinama relativno kratak vijek trajanja. To dokazuje kako kod nas postoji izuzetno poštovanje prema duhovnoj i kulturnoj baštini, koja svjedoči o našem identitetu i kontinuitetu vjekovnog trajanja na ovim prostorima. Oni su pored toga inspiracija i novim generacijma, prenoseći im trajne vrijednosti predaka i podstičući ih da ih slijede i da na njima, dajući im novu formu primjerenu novom vremenu i prilikama, stvaraju iznova vrijedna djela, dostojna onih iz prošlosti.

Estetska vrijednost izvanrednih zavjetnih darova iz epohe baroka

Diveći se, dakle, estetskoj vrijednosti ovih izvanrednih zavjetnih darova iz epohe baroka, treba imati u vidu njihovu duhovu dimenziju koja je u osnovi kulture koja ih je inspirisala i stvorila. Oni su potresno svjedočanstvo vjere ljudi koji su poklanjali crkvi najvrednije stvari, smatrajući duhovnu dimenziju i vjeru najvažnijim stvarima u životu. Radi se, dakle, o jednoj posebnoj molitvi koja se proteže kroz vjekove, intenzivnoj komunikaciji sa transcendentnim, sa Bogom, Bogorodicom i svecima, koja se materijalizira u predmetima rijetke ljepote koji sjaje danas kao i u prošlosti, refelektujući vječnu božansku ljepotu. To su djela neprocijenjive vrijednosti.

Centar civilizacije

(...)

Bokelji i drugi stanovnici Crne Gore i Dalmacije su vjekovima pristajali sa svojim jedrenjacima punim robe koju su ovdje prodavali i ponovo isplovljavali sa robom koju su kupovali u Veneciji, među kojom su bila i umjetnička djela, knjige i nakit».

Antun Sbutega

Da je autor članka želio biti objektivan tada ne bi manipulirao pojmovima «naš narod», «narod Crne Gore» i «naša zemlja» i ne bi prešutio, premda je riječ o elementarnoj istini, ime naroda čija se kulturno-povijesna baština, pod sintagmom «crnogorski narod», prikazuje na ovoj izložbi. Ukoliko se među eksponatima nalaze oni koji pripadaju drugim etničkim zajednicama, odnosno Srbima, ili Crnogorcima, tada se to treba naglasiti. Nisam za ničiju diskriminaciju. Ono što su stvorili Hrvati ne smije se prešućivati, a Veleposlanik to čini toliko agresivno, da i njihov etnonim prešućuje. Nj. E. odlično znade što je pisao i zbog čega, a poznaje i značenje riječi u diplomatskome ophođenju. Osim toga, kao brat don Branka Sbutege, očekivalo bi se da ima pozitivan, da ne kažem pristojan, odnos prema narodu kojemu pripada, ili smo mislili da pripada. Ukoliko je pisao po naputku svoga Ministarstva, tada je ovakvo falsificiranje hrvatske povijesti zabrinjavajuće, jer u tome slučaju iza njega stoji Vlada Crne Gore. Stoga gospodi u susjednoj državi, uz puno poštovanje teritorijalne cjelovitosti i nezavisnosti njihove zemlje, treba jasno kazati slijedeće:

Prvo: u Boki kotorskoj, Budvi i Baru žive Hrvati kao autohtona nacionalna manjina.

Drugo: Hrvati u Boki kotorskoj, Budvi i Baru, jesu autohtona manjina, ali nisu etnička dijaspora, jer ovdje žive «od stoljeća sedmog» i predstavljaju integralni dio hrvatskoga etničkoga prostora.

Treće: Hrvati u Boki kotorskoj, Budvi i Baru tek nakon raspada Austro-ugarske monarhije izdvojeni iz zajedništva sa svojim sunarodnjacima u Dalmaciji. Naime, do 1. prosinca 1918. bili su dio Kraljevine Dalmacije kao krunske zemlje Carevine Austrije, odnosno austrijskoga dijela dvojne monarhije. Slali su svoje zastupnike u pokrajinski Sabora koji se nalazio u Zadru i Carevinsko vijeće u Beču i dijelili sudbinu svoga naroda u ovom dijelu Trojednice.

Četvrto: Boka kotorska pravno postaje crnogorska pokrajina tek 1944. godine.

Peto: povijest i kultura Hrvata u Boki, Budvi i Baru integralni je dio povijesti i kulture hrvatske etnije. Crnogorci imaju svoju vlastitu povijest i kulturu, u što nitko ne sumnja, niti ne dira.

Šesto: u obje Jugoslavije Hrvati u Boki, Budvi i Baru tretirani su kao remetilački faktor. Normalno živjeti mogli su samo oni koji su se odricali etniciteta, tajili narodno ime i naziv jezika, a neprestano isticali svoje jugoslavenstvo, ili pokrajinsko ime «Bokelji».

Sedmo: zbog raznovrsnih oblika diskriminacije hrvatsko pučanstvo Boke, Budve i Bara svedeno je na «statističku pogrešku», kako im se rugaju antihrvatski krugovi u Crnoj Gori.

Osmo: tijekom Domovinskoga rata crnogorski su dragovoljci u sklopu JNA popalili i opljačkali Konavle, a Dubrovnik podvrgli razornome bombardiranju. Učinili su velike zločine, što ime je, zbog političkih razloga, oprošteno. Sva je krivnja svaljena na nepostojeću JNA. A crnogorski su rezervisti (ne grčki, ili bugarski!) Hrvate iz Konavala protjerali, a zarobljene podvrgli životinjskome maltretiranju u logoru «Morinj». U isto vrijeme, protjerani su, ili prisiljeni na iseljavanje, gotovo svi nacionalno svjesni i istaknuti Hrvati iz Boke, Budve i Bara. Oni koji su ostali morali su narodno ime zamjenjivati pokrajinskim, kako bi se zaštitili od optužbi za hrvatstvo i, naravno, neprestano naglašavati kako nemaju ništa zajedničko s «Tuđmanovom Hrvatskom».

Deveto: Hrvati u Boki, Budvi i Baru stvorili su blistavu kulturnu baštinu. Danas se kaže da u Boki imamo više hrvatskih crkava i vjerskih objekata, nego samih Hrvata. Ta baština predstavlja najveći postotak u kulturnoj baštini države Crne Gore.

Deseto: Crna Gora je multietnička i multikonfesionalna zemlja. Crnogorci, crnogorski Srbi, Hrvati, Albanci i Bošnjaci, imaju zaseban povijesni razvoj, vlastitu kulturu i kulturno naslijeđe. To veleposlanik Sbutega prešućuje, jer polazi od unitarističke koncepcije: tko živi u državi Crnoj Gori taj je Crnogorac. Ranije su Hrvati bili izloženi serbizaciji kroz jugoslavenizaciju, sada su, izgleda izloženi crnogorizaciji. Da bude jasno: nitko razuman neće zanijekati činjenicu da su Hrvati u Boki, Budvi i Baru od 1944. državljani Crne Gore, ali nitko odgovoran neće zbog toga zanijekati njihov etnonim i nakon toga prisvojiti njihovu kulturu, a prešutjeti kome ona pripada. Mora se znati od kada su bokeljski Hrvati državljani Crne Gore. Konačno, ako bi se nametao kriterij političke pripadnosti, nastale osvajanjima jačih država, tada bi kulturnu baštinu Hrvata u Boki kotorskoj, Budvi i Baru svojom mogle smatrati Italija zbog toga što je stoljećima Mletačka republika vladala ovim krajevima, Austrija zbog toga što je Kraljevina Dalmacija obuhvaćala i Boku, Srbija zbog «Prvodecembarskog akta regenta A. Karađorđevića», a njima bi se mogle pridružiti Turska, Francuska i Rusija jer su u prošlosti neko vrijeme njihove vojske okupirale ovaj kraj. Ukoliko bismo se sjetili Bizanta, tada bi u isti položaj stavili današnju Grčku kao njegovu baštinicu. A što je s Hrvatskom? Stoga se ne treba poigravati s povijesnim činjenicama. Dvije države, Republika Hrvatska i nezavisna Crna Gora, potpisale su Ugovor o zaštiti nacionalnih manjina. Taj ih dokument obvezuje. Zar Veleposlanik o tome ništa ne zna?

Jedanaesto: Hrvati u Crnoj Gori glasovali su za osamostaljenje Crne Gore.

Zamislimo slijedeću situaciju: Hrvatska priređuje izložbu u kojoj su eksponati iz srpskih manastira Krka i Gomirje, pri čemu prešućuje ime naroda koji je vlasnik tih eksponata i čiji identitet oni dokazuju. Tko se sve ne bi osovio na sve četiri?

U konkretnome slučaju riječ nije samo o prešućivanju hrvatskoga narodnoga imena, već o oduzimanju identiteta.

Konačno: čime bi bila ugrožena velebnost crnogorske venecijanske izložbe o kojoj je riječ, da je kolega Sbutega naveo stvarno stanje stvari? Zar on misli da će Crna Gora na ovaj način, verbalističkim žongliranjem s etnonimima, steći neke dodatne bodove u očima Europljana? Ta svaki obrazovaniji povjesničar u Veneciji poznaje povijest i etničku sliku Boke kotorske. Osim toga, zašto se kitit tuđim perjem?

No, žalosno je što u ovome čudnom odnosu prema Hrvatima sudjeluje i kancelar kotorskoga biskupa, domaći sin, don Anto Belan. Navodim ulomak iz njegovoga članka, prema Portalu «Radio Dux»:

«...Ovom izložbom Kotorska Biskupija još jednom se potvrđuje kao najstarija institucija kulta i kulture na prostoru današnje Crne Gore, i danas predstavlja sponu Crne Gore s zapadom. S toga je država Crna Gora pozvana da adekvatno prepozna i valorizira tu njenu ulogu. Dvije značajne izložbe, ona u Zagrebu 2009/10. i ova u Veneciji 2010/11. bile su iz fundusa Kotorske biskupije, a obuhvatile su više od 2000 predmeta umjetničke vrijednosti od V do XIX stoljeća. To je prvi put od stjecanja nezavisnosti da Crna Gora s ovako velikim i značajnim izložbama izlazi pred međunarodnu kulturnu javnost».

Ovo što smo pročitali, navodi samo na jedan zaključak: nakon što je potisnuto hrvatsko narodno ime, počelo je i prisvajanje njihove kulturne baštine. To ne smije ostati bez odjeka u Hrvatskoj. Za razvijanje dobrosusjedskih crnogorsko-hrvatskih odnosa, a pisac ovih redaka želi napredak tih odnosa, potrebno je čuvati nacionalne manjine, kako bi mogle vršiti časnu ulogu mosta između Države većinskoga i Države matičnoga naroda.

Đuro Vidmarović, književnik
Veleposlanik u m.

Prilozi:

Kraljevina Crna Gora 1914.

Kraljevina Crna Gora 1941.-1944.

Nezavisna Crna Gora danas