Političke, geopolitičke i imperijalne igre oko Hrvatske u kontekstu hrvatske naive

Srbijanski predsjednik Boris Tadić sve se uspješnije dokazuje kao sposoban političar, dostojan svojih slavnih prethodnika, kao što su Ilija Garašanin, Nikola Pašić, Aleksandar Karađorđević, Milan Stojadinović i Dobrica Čosić. Podsjećamo da je riječ o ljudina koji su svojevremeno bili vrlo uvažavani političari i državnici, kako na europskoj, tako i na svjetskoj razini. I neprijatelj zavređuje potvrdu svoje povijesne uloge. Hvala Bogu, živimo u vrijeme koje nam (da li još dugo?) dozvoljava slobodu o tim povijesnim ličnostima govoriti s aspekta onoga što su činili hrvatskome narodu, jer, na žalost, svojim su djelovanjem duboko uronjeni u hrvatsku povijest i sudbinu hrvatskoga puka. Isto tako, slobodni smo priznati im sve što su učinili za afirmaciju i imperijalnu veličinu Srbije i svoga srbijanskoga naroda.

U konkretnom slučaju riječ je o srbijanskome lideru Borisu Tadiću, koji vrlo vješto popravlja vanjskopolitički položaj svoje zemlje, a da istovremeno ne traži promjenu historijske svijesti i mentalnoga sklopa političke elite kojoj pripada i njezinih strateških ciljeva. On ih inteligentno nastoji učiniti prihvatljivima za europske političare i političke odnose u Europi u 21. stoljeću. U tome mu sigurno pomaže i njegov studij psihoanalize. Milošević kao izdanak tipičnog barbarogenijskog mentalnog sklopa to nije bio u sanju. Oslanjao se na povijesne veze, jugoslavenski ideologem, korupciju i brahijalnu silu. Suptilnosti kao što su dobrosusjedski odnosi, multikulturalnost, prava nesrpskih naroda, multietničnost, autohtone etničke manjine i druge nijanse, bile su mu strane, jer je sve do 1999. bio za svjetske političare «dobar momak».

Kada je pokušao etnički očistiti Kosovo, ne shvaćajući kako time ugrožava interese svjetske sile, postao je «zločesti dečko» i izazvao letove NATO-vih bombardera iznad svoje države. Sve do tada vodio je bez velikoga ometanja od strane tzv. svjetske zajednice, krvave osvajačke ratove u Hrvatskoj i B i H. Pod svoju kontrolu stavio je sve vitalne institucije jugoslavenske države, uživajući izuzetno veliko poštovanje srbijanske političke elite i ljubav svoga naroda. Svi su oni bili uvjereni kako će «naš Slobo» ostvariti visoke ciljeve zadane još u «Načertanijama» koje je 1844. napisao dalekovidni i lukavi tadašnji ministar unutarnjih dela Kraljevine Srbije, Ilije Garašanin.

Tko je Boris Tadić?

Evo što o Tadiću puše na t-portalu «Vikipedija:

Boris Tadić (Sarajevo, 15. siječnja 1958.), srbijanski političar i sadašnji predsjednik Srbije, te predsjednik Demokratske stranke. Osnovnu i srednju školu završio je u Beogradu. Diplomirao je socijalnu psihologiju na univerzitetu u Beogradu. Bio je profesor psihologije u I. beogradskoj Gimnaziji. Osnovao je i bio prvi direktor tajanstvenog Centra za razvoj demokratije i političke vještine. Tadić je član Demokratske stranke od 1990. Za predsjednika stranke izabran je 23. veljače 2004., godinu dana nakon ubojstva Zorana Đinđića. Za ministra telekomunikacija u Vladi Savezne Republike Jugoslavije izabran je 2000., a 17. ožujka 2003. godine izabran je za ministra odbrane tadašnje Državne zajednice Srbija i Crne Gora.

Pobijedio je u drugom krugu predsjedničkih izbora zamjenika predsjednika Srpske radikalne stranke Tomislava Nikolića, 27. lipnja 2004. godine, sa 53% osvojenih glasova. Na mjestu predsjednika Srbije zamijenio je tadašnjeg v.d. Predraga Markovića. Godine 2008. ponovo je izabran za predsjednika Srbije» Sin je akademika Ljube Tadića».

Tata, akademik SANU Ljuba Tadić i Srbi u Hrvatskoj?

«Ljuba Tadić u Hrvatskoj je najviše znan kao jedan od tvoraca Memoranduma SANU', dokumenta koji mnogi drže izvorištem novovjekog učenja o velikoj Srbiji. Na krilima tog dokumenta na vlast je stupio Slobodan Milošević koji je potom zapalio bivšu SFRJ. Tadić senior, rođen u Crnoj Gori, razlikuje se od sina Borisa u pitanju odlaska Crne Gore iz zajedničke države (senior je bio žestoko protiv), no kada je Hrvatska u pitanju, nameću se brojne sličnosti između stavova oca i sina. Ljuba Tadić je 28. lipnja 1995. gostovao u emisiji 'Otvoreni studio' RT 'Republike Srpske Krajine' u Kninu. U dvosatnoj emisiji, prekidan pitanjima gledatelja, Tadić je pet tjedana prije Oluje izražavao stav 'nepokolebljivom programu za ujedinjenje svih srpskih država'. Jedna od najupečatljivijih izjava jest ona u kojoj kaže da su raspadom Jugoslavije 'nastale banana-državice, Slovenija, Hrvatska, BiH, koju priznaju UN i Makedonija, na žalost.

To su onda banana-države i željeli bi to napraviti i od Srbije i Crne Gore da bi se njima moglo lako manipulirati, kao s Hondurasom, Gvatemalom, Panamom i sl.' Profesor Tadić nazvao je notornom laži to da je njegov Memorandum izazvao građanski rat u SFRJ. Tuđmana je uspoređivao s latinskoameričkim diktatorom 'ne samo zbog one njegove smiješne lente i odlikovanja nego i zbog cijelog ponašanja... Ali on to može jer ima zaleđe da može napasti, izvršiti invaziju u zapadnoj Slavoniji, počiniti masakr nad civilnim stanovništvom...'. Komentirao je Ljuba Tadić i tada aktualno otimanje unproforaca koje su učinili Srbi, pa je rekao: 'Unproforci nisu taoci, oni su zarobljenici, sudionici organizacije koja je, umjesto da bude organizacija za uspostavljanje mira, postala organizacijom koja navodi NATO-ove bombardere da bombardiraju srpske položaje... Ja potpuno opravdavam tu politiku (uzimanja talaca), to je u krajnjoj nuždi, to se zove nužna obrana...'

Ubrzo nakon Oluje stari akademik zauzeo je stav da za Srbe ništa ne smije biti izgubljeno, pa je tumačio kako gubitak 'SAO Krajine' Srbi ne smiju prihvatiti kao definitivan gubitak... 'Te krajeve nikada ne treba smatrati izgubljenima jer ni Nijemci nisu Istočnu Njemačku smatrali definitivno izgubljenom..., čak ni u svom ustavu'. Za Mladića i Karadžića tvrdio je kako se 'nada da imaju vojno osiguranje, pa bi natoovci morali riskirati da među njima bude i mrtvih ako odluče biti dosljedni u svom okupatorskom nasilju'. Ljubomir Tadić o budućnosti 'RSK' – Budućnost je teška, još dosta neizvjesna, ali istodobno mislim da ta budućnost, ako ovaj narod bude jedinstven u svom otporu nasilju i tiraniji..., onda će taj narod doći do svoje slobode, prvo da se prekorači Una s ove strane i da se onda prekorači Drina s druge strane i sjetih se one Karađorđeve." (Večernji list, 1. 8. 2009.)

«Otac Borisov je učesnik Drugog svetskog rata, nosilac je partizanske spomeniice. Poslat je u Beograd 1955. godine da piše novi ustav SFRJ i program Partije, a za profesora filozofije, politike i prava na Filozofskom fakultetu u Beogradu izabran je 1962. Borisova majka je neuropsihijatar, radni vek je završila u Zavodu za mentalno zdravlje u Palmotićevoj ulici u Beogradu.

Profesor Ljubomir Tadić krajem 60-ih kreće u disidentske vode, kao pripadnik takozvane 'Praksisove' škole. Udaljen je s Univerziteta, zajedno s Dragoljubom Mićunovićem, Zagorkom Golubović, Mihajlom Markovićem, Miladinom Životićem, Svetozarom Stojanovićem, Nebojšom Popovim i Trivom Inđićem.( www.forumpolitika.org)

Navodimo zanimljive obavijesti dvaju srbijanskih t-portala o njihovom Predsjedniku:

T-portal: http://forum.krstarica.com/showthread.php/348067-Boris-Tadic-biografija: «Boris Tadić je rođen 15. januara 1958. godine u Sarajevu (BiH) od oca Ljube Tadića i majke Nevenke Francetić. Kasnije je ovaj detalj, da mu je majka iz ustaške porodice Francetić, promenjen od strane bezbednosnih službi, za koje je Boris radi(o), u Kićanović. Ima i rođenu sestru Vjeru. Otac Borisa Tadića je iz rata izašao sa činom kapetana OZN-e (Odeljenje za zaštitu naroda, preteča svih kasnijih bezbednosnih službi SFRJ, prim. red.) i sejao je smrt među Srbima Pivljanskog kraja, te kao nosilac Partizanske spomenice uskoro dobija i čin pukovnika OZN-e!»

T-portal: http://www.forumpolitika.org/showthread.php/1-Nezvanicna-biografija-Boris-Tadic-Odrastanje-malog-Firera, daje nešto drugačiju obavijest:

«Predsednik Boris Tadić rođen je 15. januara 1958. u Sarajevu, kao drugo dete bračnog para Ljubomira Tadića i Nevenke Kićanović-Tadić. Otac Ljubomir je rođen u pivljanskom kraju, u Crnoj Gori, a majka Nevenka Kićanović u Bijeljini. (..)

U politiku Boris Tadić ulazi početkom 90-ih, kada njegov otac Ljubomir u beogradskom Domu omladine osniva s još 11 istomišljenika Demokratsku stranku. U ovoj partiji naći će se i njegov sin, a vrata stranačkih organa za njega su širom otvorena.

Predsednik stranke je u početku Dragoljub Mićunović, Ljubomirov kolega s fakulteta, a potom Zoran Đinđić, kome je Ljubomir Tadić bio uzor. Preko svog oca Boris je u mladosti upoznao Dobricu Ćosića, a sam tvrdi da je najveći politički uticaj na njega imala knjiga Koštunice i Čavoškog 'Stranački pluralizam ili monizam'.

U Demokratskoj stranci gospodin Boris Tadić je, zahvaljujući uticaju svog oca, izabran za sekretara Glavnog odbora, a potom i za potpredsednika Izvršnog odbora. S liste ove stranke izabran je i za poslanika Narodne skupštine Srbije. (...)

Pokojni Zoran Đinđić je uticao i na Borisa Tadića... Život Borisa Tadića iz temelja se menja. On putuje po svetu. Đinđić ga upoznaje s grčkim milionerom Kokalisom. Otac Ljubomir, koji je vanbračno živeo s novosadskom Jevrejkom Klarom Mandić, bliskom prijateljicom Slobodana Miloševića i Dragana Vasiljkovića – kapetana Dragana, postao je predsednik Srpsko-jevrejskog društva. Brak s Klarom kratko je trajao, jer se u njeno srce odmah uselio Kapetan Dragan. I Boris odlazi u Izrael, da se 'nauči zanatu' kako se postaje bogat. Godine 1999. grčki milioner Kokalis šalje ga u SAD da završi bezbednosni kurs za lidere Jugoistočne Evrope. (...)»

Boris Tadić i Hrvati

2007.

Dan pobjede hrvatskih oružanih snaga nad agresorskom silom Hrvati obilježavaju 5. kolovoza. Godine 2007. srpski je Predsjednik dao ocjenu «Oluje» od koje do danas nije odstupio:

"Mora se utvrditi odgovornost svih koji su tijekom akcije Oluja prognali 250.000 i ubili 2500 Srba", Tom je prilikom i zapalio svijeću za srpske žrtve.

2008.

U svibnju 2008. srpski ministar vanjskih poslova, Vuk Jeremić optužuje Hrvatsku za genocid, a predsjednik Tadić u srpnju izjednačuje Gotovinu s Ratkom Mladićem

Treći kolovoza, 2008 Tadić je jako uznemirio hrvatsku politiku i javnost vrlo optužujućom izjavom:

"Od Hrvatske očekujem ispriku za zločine počinjene nad pripadnicima srpskog naroda... Srpski narod godišnjicu akcije Oluja, u kojoj je ubijeno i nestalo oko 2000 ljudi, oplakuje kao dan velike tuge i nesreće. (...) Dobro je poznato da sam uputio ispriku svim narodima za zločine koje su počinili pripadnici moga naroda... Nisam čuo riječ isprike predstavnika drugih država za zločine koji su počinjeni nad pripadnicima srpskog naroda. (...) "Da bi sve žrtve u našoj regiji konačno našle spokoj, svi zločinci, bez obzira na naciju i vjeru, bez obzira zovu li se Mladić, Haradinaj ili Gotovina, moraju dobiti zasluženu kaznu."

Hrvatski predsjednik Stjepan Mesić pokušao je tada odgovoriti Tadiću da je on jednako uputio ispriku onima nad kojima su zločine počinili Hrvati, no ta se izjava, nakon efektne i napadačke Tadićeve, "izgubila". U tim istupima Tadićev je stav da, sve dok se ne riješe pitanja nestalih žrtava i ostala pitanja, "zemlje bivše SFRJ neće moći ući u EU, pri čemu nije dovoljna samo suradnja s Haaškim sudom". (Večernji list, 1. 8. 2009.)

Boris Tadić i Republika Hrvatska 2010.

Boris Tadić kao obrazovan čovjek, znalac europske uljudbe, sin uglednog velikosrpskog akademika, taktičan, logičan, uvjerljiv, bez Slobinih verbalnih psihotičnih eskapada, inaugurirao je nov pristup unutarnjoj i vanjskoj politici svoje zemlje. U prvi je plan stavio odricanje od ratnih pohoda, zatim eurointegracijske težnje prožete osloncem na «majku Rusiju» i rekonstruiranje prostora ex-Jugoslavije. Njemu ne smeta kako će se to zvati: Zapadni Balkan, Jugosfera, Region, 5+1-1 ili drugačije, jer je svjestan da se model Titove Jugoslavije ne može obnoviti. Bitno mu je unutar geopolitičkih interesa vodećih europskih država i SAD-a situirati strateške ciljeve Srbije, te ju izvući iz političke izolacije, oslobodite krivnje za vođenje krvavih genocidnih ratova u Hrvatskoj, BiH i Kosovu, s čime ide i odustajanje od tužbi za ratnu štetu i genocid, dobiti bianco-mjenicu za pregovore s EU o integraciji, bez prethodnog uhićenja zloglasnoga generala-krvoloka Ratka Mladića i ništa manje zloglasnog Hadžića, predsjednika terorističke paradržave koju su pod patronatom Beograda i Miloševićeve vojne sile ustrojih pobunjeni hrvatski Srbi, te dobiti otvorene kreditne linije EU fondova, etc.

A sve će to ostvariti ako strpljivo i mudro gradi svoj osobni imidž političara europske demokratske i miroljubive orijentacije kojega će zbog toga Europa i Amerika podržavati, osobito ako ju uvjeri da je on jedini kadar stabilizirati nemirnu političku scenu u Srbiji i time postati čimbenik mira i stabilnosti u Regionu. Takav imidž zahtijeva novi vokabular, retoriku, šarm, geste kao važan oblik neverbalne komunikacije, srdačnost u razgovoru s kolegama iz Europe, a poglavito s onima iz tzv. regiona, europsko odijevanje i manire, štih intelektualca čiji su interesi daleko izvan uskih nacionalnih okvira. Jednom riječju, Nikola Pašić za 21. stoljeće. U isto vrijeme na unutarnjoj političkoj sceni Tadić daje do znanja da nije napustio temeljne strateške ciljeve svoje elite, već ih je prolongirao za neko buduće pogodno vrijeme. Kosovo nikada neće priznati kao suverenu državu, Republika Srpska je nedodirljiva činjenica što se očituje u nježnom iskazu prijateljstva s njezinim liderom Dodikom, hrvatska vojno-redarstvena akcija oslobađanja okupiranih teritorija od terorističkih četničkih bandi za njega je «drugo ime za zločin», što znači da toga «zločina» za njega bilo ne bi da je ostala četnička paradržava unutar hrvatskog nacionalnog prostora, prihvaćanje djelovanja «Vlade Srpske Republike Krajine u izbeglištvu» sa sjedištem u Beogradu, četnički pokret pretvoriti u antifašistički, a njihovoga vođu Dražu Mihajlovića u srbijanskoga antifašističkog nacionalnog junaka kojemu se podižu spomenici i po kojem će dobiti ime velebni most Beograd-Ada Ciganlija, etc. Srbijanski književnik židovskoga podrijetla Filip David, to je iskazao slijedećim riječima:

«Ali da bi dokazao kako su namjere zaista iskrene, predsjednik Tadić, koji odaje dojam političara spremnog za dijalog, za što se i javno zalaže, mora se odlučnije distancirati od svih onih 'patriotskih' snaga koje još uvijek ne priznaju postojeće državne granice, koji daju izjave kako se teritoriji u ratu gube, ali se ratom i vraćaju, kako moramo biti strpljivi dok se odnosi u svijetu ne promijene, pa ćemo, kada se ukaže prilika, vratiti ono što smo izgubili». (Jutarnji list, 2. 10. 2010.)

Takav dijaloški, slatkorječivi i lukavi srbijanski lider našao je u novome hrvatske Predsjedniku idealnog sugovornika, koji mu, na njegovu radost, kako stvari do sada stoje, u političkoj lukavosti nije dorastao. Koristiti slabosti protivnika legitimno je. Nas u Hrvatskoj zbog toga hvata jeza, jer je «naša strana» slabija, ali tu ništa učiniti ne možemo. Ta slabija strana ima puni legalitet izabranog državnoga Poglavara.

Predsjednik Tadić ne dolazi u Vukovar kako bi pomogao Republici Hrvatskoj, a naštetio svoj Državi. Bilo bi ludo to i očekivati. Upravo obratno, kao srpski rodoljub i domoljub on dolazi osnažiti vanjsko-političku poziciju Republike Srbije i tu mu se ništa ne može predbaciti. A posložio je protokol tako da ovaj posjet njemu može donijeti jedino pozitivne poene. Hrvatski je Predsjednik prihvatio da Tadić posjeti mjesta sa snažnim simboličkim i nacionalnim značenjem, Ovčaru i Paulin dvor, što prevedeno na jezik političke pragmatike znači prihvaćanje izjednačavanja žrtve i agresora, odnosno prihvaćanje tvrdnje srbijanske političke elite kako su svi jednake žrtve. Ukoliko u Vukovaru i šire u Hrvatskoj dođe do negodovanja zbog ovako lukavo sročenog protokola, biti će Hrvati pred svjetskom javnošću optuženi kao oni koji ne prihvaćaju ruku pomirenja, kao tvrdokorci, nacionalisti i ustaše. Etiketa imamo za izvoz. Dakle, zahvaljujući «našoj strani» moramo prihvatiti političku dobit koju će ostvariti srpski Predsjednik, a time i poučavanje: «Tko nas, bre, zavadi?», jer, «evo, vidite, Ivo i ja lepo se razumeno, pa čak i volemo!». Krivi su Tuđman i Milošević. Ako se njih odreknemo, sve će opet da bude ko pre! No, nije sve politika: tu su i Brijuni gdje će obitelj Tadić ljetovati na račun hrvatskih poreznih obveznika i uživati blagodati na najvišoj razini. Gazda Rade Šerbedžija i njegova familija će im pevati i glumatati u društvu hrvatskih pripuza. Opet na račun hrvatskih poreznih obveznika.

Prema tome, preostaje nam priznati da Tadić nije naivan čovjek. On dolazi u Vukovar kako bi osnažio položaj svoje zemlje, učvrstio svoj imidž čovjeka dijaloga i mira, a time otvorio prostor za međunarodno jačanje srbijanske pozicije, ubrzavanje pregovora s EU bez uhićenja Mladića i Hadžića, dobivanje beskamatnih kredita, odustajanje RH od tužbe za ratnu agresiju i plaćanje ratne odštete, odustajanje Bošnjaka od optužbi za genocid, slabljenje pozicije Republike Kosovo. U isto vrijeme hrvatske generale čeka, kako najavljuju, enormno visoke zatvorske kazne za pobjedu u «Oluji», kao rezultat dobre, čak bespogovorne suradnje Vlada Države koju su stvorili sa sadašnjim njihovim dželatima. Kažu, to je cijena ulaska u EU i to nema alternativu! E, moji drugari, sramoćenje Domovinskog rata i uništavanje njegovih heroja nije dovoljna cijena. Tu su «topnički dnevnici», pa problem korupcije, pa problem privatizacije brodogradilišta, pa problem prevelikog ispuštanja CO2 u atmosferu, pa problem što homoseksualci nemaju svoje ministre i parlamentarne zastupnike, pa problem prevelike uloge Katoličke Crkve, pa problem s pticama pjevicama, podzemnim vodama, itd., itd. Cijena su suverenitet RH i njezino uklapanje u Zapadni Balkan kojemu će uprava stolovati u Beogradu. Tadić je toga sigurno svjestan.

U oči posjete Vukovaru Boris Tadić je dao intervju zagrebačkome dnevniku Abendblatt. Navodimo važno pitan je i odgovor na to pitanje:

» Ali opet ne želite priznati da je Miloševićeva osvajačka politika najodgovornija za ratove na ovim prostorima?

- Nije na meni da sudim tko je najveći krivac. Jasno je da Miloševićeva politika ima svoj dio krivnje za ono što se događalo, njegova je uloga apsolutno katastrofalna za zbivanja na ovim prostorima. Svu svoju energiju uložio sam u to da bi se stvari promijenile. Ali ja neću uspoređivati uloge Miloševića, Tuđmana ili Izetbegovića, o njihovim ulogama neka sudove donose povjesničari i pravnici. Sa svoje strane sam učinio sve da se stvari u Srbiji temeljito promijene. Isto je trebalo učiniti u svim zemljama na prostoru zapadnog Balkana, ali to prepuštam ljudima koji žive u susjednim državama».(«Jutarnji list», 30. 10. 2010.)

Koje su poruke sadržane u ovome odgovoru?

Predsjednik Tadić ne želi kazati tko je najveći krivac za velikosrpsku agresiju na RH. Srbija sasvim sigurno nije! Po njemu Milošević nosi «svoj dio krivnje», ali uz njega krivi su Tuđman i Izetbegović. To znači da Srbija nije krivac, odnosno nije jedini krivac za navedeni rat. Krivnja se treba podijeliti, što onda opet znači da protiv Srbije treba odbaciti sve optužbe za taj rat. Dalje, Tadić koristi sintagmu «zapadni Balkan» čime daje do znanja kako je on europski orijentiran političar jer prihvaća neojugoslavensku integraciju na način na koju ju žele provesti neki zapadni neodgovorni moćnici. Srbiji Zapadni Balkan odgovara.

U isto je vrijeme šef Delegacije Europske unije u Republici Hrvatskoj Paul Vandoren potaknut u Vukovaru na komentar činjenice da su stradalničke i braniteljske udruge nezadovoljne dolaskom srbijanskog predsjednika Borisa Tadića u Vukovar, posebno stoga što je akciju »Oluja« nazvao zločinačkom, dao slijedeći odgovor. »Mislim da je važno da predsjednik Republike Srbije može doći na ovo područje jer je to važno za pomirenje dva naroda« (Vjesnik, 30. 10. 2010.).

Ovaj odgovor je zastrašujući. Po njemu aktualni politički lideri predstavljaju cijele narode, a ne njihove Države! Narod i Država nisu jedno te isto. To je potpuno zastarjela teza. Tadić nije srpski narod, kao što Josipović nije hrvatski narod. Ne daj Bože da je tako.

Tadićev dolazak nešto znači za političke poteze hrvatske, ali prije svega srbijanske političke elite. Oni mogu plesati zajedničko «Žikino kolo», ali bez naroda. Pomirenje naroda je nešto sasvim drugo. Neka si nitko ne umišlja da će Tadićevim dolaskom hrvatske majke prestati plakati za ubijenim i nestalim sinovima, hrvatski branitelji zaboraviti na svoga neprijatelja, a hrvatski narod zaboraviti na razorene gradove, sela, kulturna dobra, pljačke, paljevine, nasilja, zlodjela svake vrste. Zlodjela u Hrvatskoj nisu činili Kinezi, već ljudi koji su pjevali: «Druže Slobo pošalji salate/ Bit će mesa klat ćemo Hrvate». Na ovčari su zvjerski masakrirali i pobili hrvatske branitelje srbijanski vojnici.

Šljivančanin nije bio bugarski, nego srpski oficir. Hrvatski branitelji Vukovara bili su odvođeni u logore u Srbiji, a ne u Mađarskoj. To znači da je srbijanska soldateska činila zločine u Hrvatskoj i Vukovaru, a ne mađarska. U Srbiji nije bilo rata. Kako podijeliti krivnju, kada hrvatski vojnik nije nogom stao na tlo Republike Srbije, a srpski su uništili trećinu Hrvatske? Do đavola, pa to je jasno i nepismenim ljudima! Nismo za novi rat, nismo za mržnju kao sublimaciju hrvatsko-srpskih odnosa. Novi naraštaju će, nadamo se, pronaći modus vivendi. Ali neka nitko prije toga ne siluje povijesnu istinu, neka nitko ne čini nasilje nad povijesnim sjećanjem, neka ne vrijeđa hrvatske žrtve. Onaj tko tako čini ne želi pomirenje, već nove sukobe. Pomirenje i mir mogu biti djelo pravde. Ukoliko tako ne bude, sve geopolitičke igre, lukavstva i nadmudrivanja političara, kako domaćih , tako i inozemnih, uzrokovati će nove protimbe i sporenja, što u konačnici znači i mogući rat. Povijest je to do sada nebrojeno puta dokazala. Ima li hrvatski Predsjednik u svome Uredu ljudi koji mu sve to mogu objasniti teško je kazati. Bliži će biti negativan odgovor, a to nije dobro. No, dao Bog da se varamo.

Đuro Vidmarović