Tko želi antikorupcijski program Vlade RH staviti u funkciju antihrvatske politike?

Kažimo to, ovako, laički: Antikorupcijski program Vlade RH netko želi staviti u funkciju antihrvatske politike. Tko? Ako pratimo našu javnu scenu, odnosno izjave istaknutih pojedinaca iz redova političke elite, tisak, TV i radio-stanice koji i koje su 90% u protuvladinim bunkerima, bez posebnih ćemo napora moći odgovoriti na postavljeno pitanje, i pretvoriti ga iz retoričkoga u životno. Nakon što na to pitanje pronađemo odgovor, nametnuti će se drugo: hoće li Vlada biti u stanju zaustaviti opasnosti koje joj prijete? Potpitanja bi mogla glasiti:

A) Je li Vlada svjesna da protivnici i neprijatelji suverene i demokratske RH žele iskoristiti antikorupcijski program za svoje političke ciljeve?

B) Je li Vlada upoznata s ciljevima šarene, ali usuglašene antihrvatske kohorte?

C) Ima li Vlada program za uspješno okončavanje antikorupcijskog programa?,

D) Je li Vlada RH ima kratkoročnu i dugoročnu strategiju zaštite interesa nacije i Države kojom upravlja?;

E) Je li Vlada svjesna da je Predsjednik Države ujedno i vođa oporbe?

F) Je li Vlada svjesna da je dosadašnji antikorupcijski val potopio jedino ljude iz vladajuće stranke, kao jedne od članica koalicije koja je formirala Vladu, a koja je ujedno zagovaratelj državotvornoga programa, te da oporba krimen uhićenika sve uspješnije prebacuje na cijelu Stranku, pa i narod, što ne može ostati bez odjeka u biračkome tijelu?

G) Je li Vlada svjesna da bez moguće objektivne komunikacije sa sredstvima javnoga priopćavanja ne može svoj program učiniti dostupnim svim pripadnicima biračkoga korpusa:

Pisac ovih redaka ne može odgovoriti na navedena pitanja. On može samo strepiti slušajući što protivnici Hrvatske pišu, govore i poduzimaju, a kao nekadašnji političar ponešto znade o logici rada i djelovanja u toj sferi ljudskoga života. Može i staviti na papir svoje strepnje, s ne velikom nadom da će time bilo što izmijeniti.

Činjenica jest da se antikorupcijski program Vlade RH želi preusmjeriti, ne kako bi doveo do oslobađanja nacije i Države od toga zla, već kako bi pospješio izluđivanje naroda i urušavanje Države. To se čini otvoreno, jasno i uporno. U oporbi koja traži smjenu vlasti ne govori se o borbi protiv korupcije, već o osvajanju vlasti. Da je riječ o dobrim nakanama u ovome trenutku sve bi stranke, bez obzira na političku sučeljenost, podržavale Vladu, jer borba protiv korupcije nema alternativu. No, tako nije, ta činjenica među obične birače unosi zebnju. Među ljudima u protuvladinoj kohorti nalaze se i kriminalne osobe, korupcionaši, politički spletkari, izdanci komunističkoga stabla, bivši udbaši, karijeristi, bivši pripadnici pobijeđenih, a sada aboliranih, političkih, policijskih, administrativnih i vojnih formacija četniče paradržave, te dosta klateži. Čast iznimkama. Na žalost, takvih ima i u vladajućoj stranci, ali, na sreću, nisu većina članstva.

Krimen ljudi koji su uhićeni i suđeni zbog korupcije nastoji se u javnosti, unisonom paljbom preko svih mass-medija prikazati kao sastavni dio kriminalnog mentaliteta cijeloga hrvatskoga naroda. Sada imamo slijedeće najvažnije antihrvatske krilatice/parole. Pretvorimo u zaključak s više premisa:

1. Svi su Hrvati Ustaše;

2. Domovinski je rat bio kriminalan poduhvat, a vodila ga je «zločinačka udruga na čelu dr. Franjom Tuđmanom»;

3. Dragovoljci Domovinskog rata, kao i svi branitelji (osim onih koji su prihvatili kolaboraciju s političkim antihrvatskim kartelom) su kriminalci, zbog čega njihove vojne zapovjednike treba baciti u logore, ili im oduzeti činove, a političke vođe pretvoriti u fašiste i baciti na «đubrište povijesti».

4. Vodeća državotvorna stranka je «kriminalna organizacija koju treba zabraniti».

5. Svi su Hrvati skloni korupciji i kriminalu.

Zaključak

Hrvatska država ne smije opstati kao suvereni međunarodno-pravni subjekt, jer je nastala na kriminalu, ali i zbog toga što su Hrvati kao etnos genetski skloni fašizmu i kriminalu.

U svezi s navedenim zaključkom, podsjetio bih na knjigu američkog Židova Jeana Ameryja: "S onu stranu krivnje i zadovoljštine" (Zagreb, 2010.). Autor je preživio zatočenje u logorima Auschwitzu i Buchenwald. U navedenoj knjizi napisao je:

«Pojam kolektivne krivnje prije njegove upotrebe treba demitizirati i demistificirati. Tada gubi onaj mračni i kobni prizvuk i postaje ono što nam jedino može koristiti: neodređeni statistički iskaz."

Neka mi je dopušteno podsjetiti na članak hrvatskoga povratnika iz Australije, Branka Barbića, objavljen 16. rujna 2010., u kojemu, između ostaloga, piše:

«U Hrvatskoj ima korupcije ali, iseljenici koji žive u Italiji, Francuskoj, Njemačkoj itd. znaju za white collar crime u tim zemljama. Tko bi se u tim zemljama dao kupiti za 200 kuna? Kupuje se uslugama daleko veće vrijednosti.

Ne ulazeći u pojedinačne slučajeve, uvjeren sam da Hrvatska nije ni izdaleka korumpirana zemlja kao što se to čini iz hrvatskog tiska».

Konačno, korupciju se prikazuje kao jedini problem hrvatskoga društva, premda to nije. Drogiranje i razni oblici ovisnosti, alkoholizam, prostitucija, veći broj abordirane djece od rođene, problem smještaja i situiranja bolesne i hendikepirane djece, problem kapaciteta za liječenje bolesnih građana, problem kapaciteta za liječenje psihički oboljelih građana, problem agresivnog nastupa seksualnih manjina koje nastoje svoj obrazac agresivno nametnuti kao model društvenoga morala, problem razbijanja obitelji i razvoda gotovo polovice vjenčanih bračnih parova, problem neobrađenih njiva i ostarjelih seoskih domaćinstava, problem malih plaća mnogih zaposlenih, uništavanje srednjega staleža, problem sve veće razlike između malog broja bogatih i većine siromašnih članova zajednice, problem ruiniranja nacionalnoga jedinstva, odnosno problem sve snažnijega građanskoga rata na području duhovnoga stvaralaštva, historiografije, odnosa prema državnim i nacionalnim vrijednostima, problem što 50 % članova biračkoga tijela odbija izaći na glasovanje, i, konačno, problem apatije, razočaranja, ojađenosti i tuge mnogih domoljubnih Hrvata i hrvatskih građana zbog nemorala, apatridnosti, bahatosti, grabežljivosti, lakomosti, lakovjernosti i podmuklosti većega dijela političke elite, pali su u drugi plan. Ovi se problemi prešućuju, njihova dimenzija nikoga više ozbiljno ne zanima. Takav neizbalansiran tretman društvenih zala i problema zabrinjava.

Đuro Vidmarović