Ždrijelo crnih lista (43/43)

Blaženi (prepodobni) Sergij Radonješki

Prepodobni Sergij, osnivač "Trojice-Sergijeve lavre" (važan manastir posvećen Sv. Trojstvu, op. prev.) rodio se godine 1314. u obitelji bogobojaznih rostovskih bojara. Na krštenju dobio je ime Bartolomej. U njemu se rano pojavila težnja prema asketizmu. Kada je imao 23 godine, nakon smrti roditelja, zajedeno sa svojim starijim bratom Stefanom, u potrazi sa osamljenošću, nastanio se u šumi blizu Radonježa. Na nevelikoj gustim raslinjem pokrivenoj uzvisini, koju su kasnije nazvali Makovec, braća su sagradila drvenu ćeliju i crkvicu u čast Živonačaljnoj Trojici (Životvorno Sveto Trojstvo, op. prev.). Tako je započeo život manastira koji je kasnije postao jedan od najpoznatijih u Rusiji.

Život u pustoj šumi bio je vrlo naporan; Stefan, neizdržavši oskudicu, otišao je u Moskvu, a Bartolomej je ostao u pustinji pouzdavši se jedino u Boga. Skoro dvije godine živio je apsolutno sam, u radu i naporima strogog odricanja i molitve. Dobivši 7. studenoga 1337. g. monaško posvećenje pod imenom Sergij, on je pojačao svoje duhovne i tjelesne žrtve. Postepeno, saznavši za surov i krepostan život prepodobnog (svećenička titula, odgovara hrvatskome pojmu blaženi, velečasni gospodin, op. prev.) Sergija, počeli su mu dolaziti pripravnici koji su kanili provesti život u osami, a zatim su počeli dolaziti i seljaci radi savjeta i blagoslova, da bi se potom počeli naseljavati u blizini manastira. Tome su pridonijele i tužne povijesne prilike Mongolo-tatarske okupacije kada su ljudi prisiljavani bježati u pustoš. Tako je nastao manastir i izgradilo se naselje oko njega. Nakon što je postao iguman novostvorenog manastira, Prepodobni Sergij nije promijenio strog način svoga života. Epifanij Premudri, učenik i autor "Žitija prepodobnoga Sergija", piše o tome kako je Prepodobni Sergij, u skladu s Kristovim riječima, marljivo služio braći kao "kupljeni rob". Osobno je izgradio tri ili četiri ćelije za novake, zajedno s ostalima mlatio je zrno, pekao kruh, nosio s izvora vodu. Radeći razvijao je ljubav prema radu i kod braće. Vlastitim primjerom Prepodobni ih je učio smirenosti i strpljivosti.

Po molitvama Prepodobnoga Sergija dešavala su se mnogobrojna čuda i iscjeljenja. Postepeno se njegova slava proširila cijelom Rusijom, počeli su mu dolaziti sa svih strana hodočasnici i obični ljudi koji su tražili utjehu. Još za života smatrali su ga svetim. Počevši s 12 prvih pripravnika, manastir koji je utemeljio Prepodobni Sergij, tijekom vremena proširio se primajući sve nove i nove učenike i sljedbenike, među kojima se nalazilo oko 70 budućih čuvenih svetaca. Oni su osnovali u središnjoj i sjeveroistočnoj Rusiji oko 50 manastira koji su postali središta pravoslavne pobožnosti i duhovnog obrazovanja.

Godine 1380. moskovski knez Dmitrij Donski došao je u Trojitski manastir k Prepodobnome Sergiju radi blagoslova prije odlučne bitke za pravoslavnu vjeru i oslobađanje Domovine od Tataro-mongolskog jarma koji je poput teškog tereta ležao na Rusiji od XIII. st. Dobivši blagoslov Prepodobnog Sergija za pohod na "bezbožnog neprijatelja", blagovjeran knez Dmitrij Donski, 8. rujna 1380. g. izvojevao je veliku pobjedu na Kulikovom polju nad tatarskim snagama, kojima je bio na čelu kan Mamaj. Od toga vremena moskovski su vladari stavili Trojitski manastir pod svoje posebno skrbništvo..

Prepodobni Sergij preselio se Gospodu 25. rujna (8. X.) 1392. godine. Naslijedio ga je na igumanskoj dužnosti njegov učenik prepodobni Nikon.

Apostol Pavao, po njegovim vlastitim riječima, danju je i noću radio svojim rukama, kako ne bi živio na tuđi račun i ne bi bio nikome na teret, mada je kao blagovjesnik spasenja imao na to puno pravo (1 Sol. 2, 7 i dalje.). Istoga toga pravila pridržavali su se i sveti pustinjaci Kristovi; isto to ozakonio je u svome manastiru i Prepodobni otac naš Sergij. On je braći strogo zabranjivao izlaziti iz manastira radi skupljanja po selima milostinje od laika, za manastir; svaki pripravnik morao je sam priskrbiti sebi hranu trudom svojih ruku, a u slučaju nedostatka - moliti i sa strpljenjem očekivati milost od Boga. Tako je učio riječima i pokazivao vlastitim primjerom. Jasno da to nije lagano pravilo čak ni za onaj manastir koji bi se nalazio blizu naselja i često bio posjećen od hodočasnika; a manastir Prepodobnog Sergija bio je punom smislu riječi pustinja: "na velikoj udaljenosti", priča blaženi Epifanij, "njega je okruživala gusta neprohodna šuma u kojoj je bilo puno divljih životinja, od plašljivog zeca, do krvoločnog vuka i strašnog medvjeda". Čak 50 godina od vremena o kojem je riječ, za vrijeme igumenstva Prepodobnog Nikona, kada je blizu manastira već postojalo naselje, u šumskim rijekama u okolni lavre, hvatali su dabrove; kako je tek bilo ranije dok ovdje nije bilo u blizini niti jedne kućice, a u manastir se jedva moglo doći po uzanoj i isprekidanoj stazici? U ovakvoj divljini tko bi posjećivao pustinjake i donosio im nešto od životnih potrepština? S druge strane, u samostanu tada nije bilo organiziranog pravila zajedničkog života: pustinjaci su međusobno komunicirali jedino za vrijeme molitvenih skupova, ostalo vrijeme svaki se brinuo sam za sebe u svojoj ćeliji: niti zajedničkog objeda, niti zajedničkih naredbi još nije bilo. Nije čudo što zbog toga Sergijeva pustinja bogata poštovanjem prema Bogu, često nije imala najpotrebnije. Čega se god latiš, ničega nema, kako govori blaženi autor žitija Sergijevog: nije bilo rijetko da nitko od braće nije imao ni komada kruha, niti pregršti brašna, - čak je nedostajala i sol; a o ulju i drugim začinima nije se moglo ni govoriti. Pustinjaci su morali trpjeti oskudicu zbog ovako surovih pravila pustinjačkog života; ali Sergij je vjerovao u Boga čvrstom vjerom, utvrđenom patnjama, i Bog je ispunjavao po njegovoj vjeri; on se pouzdavao i njegovo ga pouzdanje nikada nije prevarilo!

Dešavalo se da je nedostajalo vina za liturgiju, pšenice za prosfore, tamjana za kađenje, i tada su pustinjaci podnosili odsustvo Božanske liturgije; nedostajalo je voska za svijeće, ulja za svjetiljke: oni su palili trijesku od breze ili bora koja je s pucketanjem i dimom svjetlila njihovome čitanju i pjevanju, i uz ovakvo svijetlo oni su ispunjavali jutarnju ili noćnu službu, teško čitajući u polumraku kanone i psaltire! Da li treba govoriti da je ovakva služba bila ne manje prijatna Bogu nego svečana služba koja se vrši u veličanstvenim hramovima u svjetlosti bezbrojnih sijalica i množine svjetiljaka; a srca svetih pustinjaka plamtjela su tiše i jasnije od svake svijeće, i plamen njihove molitve treperio je u uzdasima koji se iz dubine srca uspinju k prijestolju Božjem!

Po svjedočenju prepodobnog Josifa Volokolamskog u Sergijevom manastiru bilo je takvo siromaštvo, takva skromnost da su i same knjige ponekad pisali, ne na papiru nego na brezovoj kori, zato što pustinjaci nisu imali sredstava za kupovinu pergamenta. Sama svetinja tada nije blistala zlatom: i sada blagovjerni poklonici s blagovjernim divljenjem razgledaju sačuvane u lavrinoj riznici zavjetne uspomene na ono zavjetno siromaštvo: drvene posude koje je koristio Prepodobni Sergij dok je vršio božansku liturgiju i od grubog obojenog domaćeg platna njegova odjeća...

Sam Prepodobni iguman najmanje od svega brinuo se za kruh osobno za sebe i zato se često dešavalo da je nedostatak hrane morao najviše trpjeti on sam. I on, koji se pridržavao posta još od kolijevke, sa zahvalnim je srcem podnosio svaku oskudicu, pokazujući primjer svoj braći. Jednom nije imao ni kruha, niti soli i u cijelom se samostanu osjećala velika nestašica hrane. Tri dana proveo je smireni iguman bez hrane, a u zoru četvrtog dana uzeo je sjekiru i došao jednome od braće po imenu Danijel.

- Čuo sam, starče, - rekao je svome subratu - da želiš dograditi predsoblje za svoju ćeliju; dozvoli mi da ju sagradim za tebe, kako moje ruke ne bi bile bez posla.

- Istina, odgovorio mu je Daniel, ja bih to želio sagraditi; već sam sve pripremio za posao, samo očekujem drvodjelju iz sela. A kako bi to naredio Tebi? Možda će me to skupo koštati.

- Ovaj te posao neće skupo koštati, odgovorio je Sergiji, - evo, želim truli kruh, a ti ga imaš; više od toga od tebe neću tražiti. Zar ti ne znaš da ja znadem raditi ne lošije od drvodjelaca? Zašto bi, starče, zvao drugog drvodjelca pored mene!

Tada mu je Danijel donio rešeto s komadima trulog kruha koji on sam nije mogao jesti i rekao: "Evo, ako želiš uzmi sve što je ovdje i više nemoj tražiti".

- Dobro, - rekao je marljivi iguman, - ovo je sasvim dovoljno za mene; sačuvaj to do devet sati, jer ne uzimam plaću prije posla.

Rekavši to, on se čvrsto stegnuo pojasom i počeo usrdno raditi. Od ranog jutra do kasne večeri, bez obzira na glad on je pilio, tesao daske, obrađivao stupove i uz Božju pomoć završio građevinu. Sunce se već sakrilo iza gluhe šume kada mu je starac Danijel ponovno donio trule komade kruha kako je bilo dogovoreno, kao dogovorenu plaću za cjelodnevni rad. Stavivši komadiće ispred sebe, pustinjak se pomolio, blagoslovio ih i počeo jesti samo s vodom, čak bez soli. To je bio njegov ručak zajedno s večerom!

Neki od braće primijetili su pri tome da dok je on jeo u znoju lica svog zarađeni kruh, iz njegovih usta izlazila je prašina od trulog kruha i naravno, čudili su se velikom strpljenju svoga igumana koji i ovako odurnu hranu nije želio primiti bez rada. Tako se strogo pridržavao zapovjedi Kristovog apostola: Tko neće raditi, neka niti ne jede (2 Sol. 3,10). A gledajući u njegov primjer i braća su se učvršćivala u podvigu strpljenja.

Ali gdje su ljudi tamo je i nemoćnost. Bili su među njima i pojedinci koju su nakon dvodnevnoga gladovanja počeli se buniti... Jedan od tih nestrpljivaca odlučio je čak u ime svih reći igumanu: "Evo, gledali smo u tebe, slušali te, a sada moramo umirati od gladi, jer nam zabranjuješ izlaziti u svijet i prositi milostinju. Mi ćemo trpjeti još jedan dan, a onda otići odavde i više se nećemo vratiti: nemamo snage podnositi ovoliko siromaštvo i ovaj truli kruh!"

Prepodobni iguman je vidio da braćom počinje ovladavati duh malodušnosti; trebalo je ojačati njihovu vjeru i on je pozvao k sebi sve pripravnike i s uobičajenom krotkošću počeo s njima ovakav razgovor: "Zbog čega patite, braćo moja? Zašto ste uznemireni? Pouzdajte se u Gospoda jer je rečeno: Pogledajte na stare rodove i vidjeti ćete: tko je vjerovao Gospodu i postidio se? Tko je vjerovao Njegovom slovu i prevario se? Koga od onih koji Ga je dozivao On nije čuo? (Sir. 2.10). Zar nisam ja, govori Gospod, zar nisam Ja onaj koji daje svaku hranu? Zar nisam Ja onaj koji izvlači plodove iz zemlje i puni njima žitnice? Zar nisam Ja onaj koji hrani cijeli svijet, koji hrani cijeli svemir, koji daje hranu svakome tijelu, otvarajući Svoju darežljivu ruku u blago vrijeme, koji nasićuje svaku životinju blagom voljom? - braćo moja! i u svetom Evanđelju Gospodin je rekao: Zato najprije tražite kraljevstvo Božje i njegovu pravednost, a to će vam se nadodati. "Pogledajte ptice nebeske"! Niti siju, niti žanju, niti sabiru u žitnice, i vaš ih Otac nebeski hrani: zar neće mnogo radije vas, malovjerni? (Matej, 6, 33,26,30.) A zar mi uzalud radimo? Mi očekujemo za svoju žrtvu dobiti život vječni. Teške su patnje ali sladak je raj; paćenički rad, ali za njega je vječna nagrada! Nećemo se omlitaviti, braćo! Strpimo se barem još malo, kako bi dobili neraspadljivi vijenac od Krista Boga, Koji Sam Govori: Svojom ćete postojanošću spasiti duše svoje (Luka, 21, 19), jer tko ustraje do konca, taj će se spasiti (Matej, 10, 22). Evo, produžio je Božji Ugodnik, - vi patite zbog nedostatka hrane; ali to se desilo na kratko vrijeme radi provjeravanja vaše vjere; jer ako podnesete ovu oskudicu kako slijedi pripravnicima, s vjerom i zahvalnošću, tada će ovo iskušenje vama biti od koristi. Jer Božja Blagodat nikome se ne daje bez patnje i iskušenja: bez vatre, govori Sveti Ljestvičnik, ni zlato neće biti čisto. A evo, Bog dade, proći će patnja, - dočekat ćemo radost; jer se tako obično dešava da radost slijedi iza patnje: Večer - rečeno je - donese suze, a jutro klicanje (Ps. 29,6). Tako i vi, danas trpite oskudicu kruha i nedostatak svake hrane, a sutra - pošalje Bog - vi ćete se naslađivati u izobilju i hrane i pića i svega što je potrebno. Ja, grješan, vjerujem da Bog neće napustiti ovo mjesto i one koji u njemu žive".

Na ovakav način tješio je patničku braću sveti iguman i Bog je stvarno na čudesan način opravdao njegovu vjeru. Još dok je razgovarao s braćom začulo se snažno kucanje na manastirska vrata; vratar je pogledao u prozorčić i ugledao - pred vrata je netko dovezao puno kruha. Budući da je sam bio strašno gladan, od radosti nije otvorio vrata nego je pojurio k Prepodobnome.

- Oče, - govorio je - dovezli su puno kruha, blagoslovi primiti! Evo, po tvojim svetim molitvama oni su pred vratima!

- Otvori im neka uđu, - rekao je iguman.

Manastirska su vrata otvorili i kroz njih je ušlo nekoliko kola natovarenih pečenim kruhom, ribom i drugim zalihama, za hranu monasima. Svi su proslavili Božje milosrđe, a Prepodobni Sergij je veselo rekao: "Evo, sada, vi koji ste bili željni, nahranite vaše hranitelje, pozovite ih da s nama podjele objed, ugostite ih i utješite kako treba". I odmah je naredio da se udari u gong i da svi pođu u crkvu; tamo je odslužio zahvalni moleben Gospodu Bogu, koji daje milost i hrani Svoje sluge, i tek nakon toga blagoslovio je braću da sjednu za ručak. Svi su sjeli i sam iguman je počeo razdjeljivati braći dovezeni kruh. Kruh je bio topao i mekan, kao da je tek sada ispečen, i po okusu je bio neobično prijatan, kao da je pečen s maslacem, medom ili s nekim mirišljivim začinom. Tako je nekada mana, onaj anđeoski kruh, po izrazu Psalmista, imala za Židove posebnu slast u okusu. I Prepodobnome Sergiju, za njegovo divno strpljenje, u zamjenu za tvrde kore trulog kruha, poslao je Bog ovu čudnu hranu jer, po riječima Davida ufanje ubogih neće biti zaludu dovijeka (Ps. 9, 19).

Tijekom ručka sveti je iguman rekao: "Gdje je onaj brat što se bunio zbog pljesnivoga kruha? Neka dođe ovamo i kuša hranu koju nam je poslao Gospod; neka se pri tome sjeti cara i proroka Davida koji je pepeo jeo poput kruha, a piće svoje miješao sa suzama (Ps. 101, 10).

Zatim je Prepodobni upitao: "A gdje su naši dobrotvori?" Nitko mu nije mogao odgovoriti na ovo pitanje; svi su samo zbunjeno gledali jedan u drugoga.

- Zar vam nisam govorio, - rekao je iguman - da ih pozovete na ručak. Zašto ih nema?

- Po tvojoj naredbi zvali smo ih, oče, - odgovorili su pripravnici. - Mi smo ih čak pitali tko nam je sve to poslao? Ali oni su nam jedino rekli to, da ih je jedan Kristoljubac, bogati čovjek, poslao iz daleka kako bi prenijeli tebi ove zalihe, a na ručku su se zahvalili kazavši da imaju još jednu naredbu koju moraju odmah ispuniti i zato žure na put.

Možete zamisliti opće čuđenje kada su saznali da je kruh dovezen izdaleka, dok je on bio još topao, kao da je tek sada izvađen iz peći!

Prepodobni je iguman iskoristio ovaj slučaj za pouku svojoj braći. "Vidite sada sami - rekao je - da Gospod ne napušta ovo mjesto i Svoje sluge koji Njemu služe ovdje s vjerom danju i noću i trpe sa zahvalnošću svaku oskudicu. Pamtite riječ Apostola: A kad imamo hranu i odijelo, tim budimo zadovoljni! (1. Tim. 6, 8). Zašto da se odviše brinemo za tjelesne potrebe? Bolje se uvijek pouzdavati u Gospoda, Koji će poslati sve što je potrebno i korisno našoj duši i tijelu. Onaj Koji je 40 godina u pustinji hranio nepokorne i nezahvalne Židove, šaljući im manu s nebesa i prepelice do sitosti, zar nije on u mogućnosti i nas nahraniti, koji radimo za Njega? Ili se Njegova moć i blagost sada istrošila, i On je prestao razmišljati o Svojim stvorenjima? Ne, braćo! Kao u drevna vremena, isto tako i sada - On je jedini i isti taj sveblagi Bog, uvijek spreman dati nam sve što nam je potrebno za život!"

Snažno je djelovala ova lekcija na malodušne i od toga vremena nije bilo pobune kada bi se desila oskudica nečega; a međutim, priča blaženi Epifamij, - za veće učvršćivanje vjere u Božju providnost i drugi i treći dan nepoznati su darovatelji slali u samostan obilno hranu za braću. Tako je Gospod opravdao pouzdavanje Svoga izabranika u Njegovo Božansko promi-šljenje.

Ulomak iz knjige arhiepiskopa Nikona (Roždestvensky): Žitije Prepodobnoga Sergija igumana Radonješkog i čudotvorca cijele Rusije, Svetotrojitska Sergijeva Lavra, 2000. (reprint petoga izdanja iz 1904., objavljenog u vlastitoj tiskari navedene Lavre).

S ruskoga preveli Jelena Zaričnaja i Đuro Vidmarović

PS

Duhovnost Ruske Pravoslavne Crkve (RPC) manje nam je poznata od vanjskog, uvjetno rečeno, političkog djelovanja njezina vodstva. Segij Radonješki jedan je od najvećih ruskih svetaca. Obzirom da se nakon pada komunizma ova Crkva brzo oporavlja od doista strašnih razaranja i klerocida koja je doživjela tijekom razdoblja sovjetske vlasti, vrijedi ju bolje upoznati.

Đuro Vidmarović