Ždrijelo crnih lista (42/43)

Tragovima ubojstva ruskog cara Nikolaja II.

Nakon više od 90 godina od njegova brutalnog smaknuća, ruski je Vrhovni sud odlučio kako je ubojstvo ruskog cara Nikole II., punim imenom Nikolaja Aleksandroviča Romanova, i njegove obitelji, bilo protuzakonito.

«Dne 17. srpnja 1918. g. strijeljana je obitelj posljednjeg ruskog cara Nikolaja Aleksandroviča Romanova. Mučeničkom smrću nisu poginuli samo car i carica Aleksandra Fjodorovna, već i njihova djeca - neizlječivo bolestan dječak, carević Aleksej i njegove sestre Olga, Tatjana, Marija i Anastazija. Zajedno s njima ubijeni su i njihovi vjerni sluge.

Tužna 80-ta obljetnica ubojstva Carske Obitelji, prošle je godine (1998., op. prev.) bila zasjenjena žestokim sporenjem glede posmrtnih ostataka koji su bili pronađeni prije nekoliko godina blizu Jekaterinburga. Ruska je Pravoslavna Crkva tada ponudila za sve prihvatljiv, razuman i miran izlaz iz ove situacije. Očigledno da su ovi posmrtni ostatci pripadali žrtvama bezbožničke vlasti, jer je upravo to mjesto - Ganjina Jama - bilo mjesto masovnih strijeljanja prvih godina nakon Oktobarske revolucije (1918.-1920.). Zbog toga se ondje nalazi mnogo kolektivnih grobnica.

Ne ulazeći u raspravu o konkretnoj pripadnosti ovih ostataka i tugujući zbog toga što do sada nisu bili sahranjeni, Crkva je ponudila da ih se sahrani u simboličnome grobu-spomeniku. Na ovakav način bio bi ispunjen moralni dug prema milijunima nevino ubijenih, a među njima i prema Carskoj Obitelji. Što se tiče identifikacije ovih posmrtnih ostataka, vrijeme će sve staviti na svoje mjesto kada nestanu interesi koji nemaju ispravan odnos prema povijesnoj istini.

Na žalost, drugi dan nakon zasjedanja Svetog sinoda koji je ponudio ovakvo rješenje, ruska je Vlada odlučila sahraniti "jekaterinburske posmrtne ostatke kao da su carski". To je bilo izvršeno 17. srpnja 1999. g. u sankt-peterburgskoj Petropavlovskoj sabornoj crkvi, u nazočnosti tadašnjeg predsjednika Jeljcina i drugih visokih državnih dužnosnika Ruske Federacije, ali bez sudjelovanja hijerarhije Ruske Pravoslavne Crkve. Istoga dana u središtu Moskve održana je pokajnička procesija koja je okupila oko 4.000 ljudi.

Zašto je odluka ruskog državnog vodstva, na prvi pogled dobra, tako različito prihvaćena od ruskog pučanstva? Članak koji objavljujemo, možda će odgovoriti na ovo pitanje.

Tajne jekaterinburskih posmrtnih ostataka

Sporovi o autentičnosti posmrtnih ostataka pronađenih nedaleko Jekaterinburga javljaju se prije svega zato što je teško vjerovati Vladi koja je više puta bila uhvaćena u laži i nemoralnosti (kojima se služi uvijek kada joj je to od koristi). Izgleda da ona i u danoj akciji sahrane posmrtnih ostataka ima neki svoj interes koji je dalek od pravoslavnog i državnog značaja ovoga slučaja.

Jedan od ovih interesa je pokušaj "priljubljivanja" uz legitimitet posljednjeg zakonitog vladara Ruske države, postavljanjem umjetnog mostića preko 80 godišnjeg razdoblja. Ali, možda, postoje i drugi ciljevi: "sahraniti" zajedno s posmrtnim ostatcima i sve tajne povezane s njima.

Prva tajna odnosi se na ritualni karakter ubojstva posljednjeg ruskog Cara. Nisu u pravu oni koji misle da su ubili već abdiciranog "građanina Romanova". Sama abdikacija dobivena nasiljem i prevarom (kao da "to traže Armija i Narod"), bila je abdikacija samo od političke vlasti. Ali nitko nije mogao oduzeti caru Nikolaju II. njegovu Božju Pomazanost. Prema općeprihvaćenome mišljenju svetih otaca, upravo je Božji Pomazanik bio onaj "koji zaustavlja", koji se na zemlji suprotstavlja vlasti Antikrista. Zato je njegovo ubojstvo u Jekaterinburgu 1918. g. po svome mističnome značenju bilo ritualno, nezavisno od toga da li su to ubojice shvaćali ili ne.

Netko je ipak bio u Ipatijevskome domu od onih koji su to shvaćali, i ostavio na zidu kabalistički natpis upravo o ovakvome smislu ubojstva (to potvrđuje Francuz Enel u svojoj studiji "Žrtva", London, 1925.). Bjelogardejski isljednik Sokolov dešifrirao je u emigraciji i one telegrame koje su razmjenjivali Sverdlov (iz Moskve) i Jurovskij (iz Jekaterinburga). Pri tome, kako je tvrdio prijatelj Sokolova, izjasnio se da je u ubojstvu posredno sudjelovao Jakov Šiff, glava financijskih krugova SAD-a, koji je dao naredbu Sverdlovu preko američke Misije u Vologdi. Možda je upravo zato 40 godišnji Sokolov tajanstveno umro godine 1924. u Francuskoj, prije putovanja u SAD, gdje je morao svjedočiti u procesu automobilskog magnata Forda protiv bankarske kuće "Kuhn, Leb i com" (koju je osnovao Jakov Šiff). Ubrzo je i Ford zbog prijetnje bankrotom bio prinuđen ispričati se bankarima zbog svoga "antisemitizma". Sudbina dokaza iz Sokolovljevoga arhiva neizvjesna je.

U američkome tisku tvrdilo se da u SAD-u i Velikoj Britaniji postoje državni dokumenti o planiranoj tajnoj misiji u Rusiji 1917. g., tobože "radi spašavanja Carske Obitelji" i zato su Vlade ovih država dale 75.000 $... banci "Kuhn, Leb i com." Naravno, samo naivan čovjek može povjerovati da je Cara pokušala spašavati firma istog tog Šiffa koji je potrošio desetke milijuna dolara na svrgavanje ruske monarhije. Najvjerojatnije da je i u tome moguće vidjeti drugačiji odnos Šiffa prema sudbini Carske Obitelji. Ove su okolnosti do sada ostale neistražene. Nije isključeno da bi neki tragovi mogli biti nađeni u Francuskoj, jer se rođeni brat Sverdlova - Z. Peškov (posinak Maksima Gorkog, poznati francuski mason i politemisar Antante) - tada nalazio u Sibiru zajedno s‎ Generalom Mauriceom Janinom (1862. – 1946.) (Генерал Жанен) koji je osudio na smrt Kolčaka i odnio materijale istrage koju je vršio Sokolov.

Druga tajna nalazi se u sudbini glava Cara, Kraljevića i Anastazije. Prema poznatoj tvrdnji P. Z. Jermakova ("Komsomolska pravda" od 25. XI. 1997.), on je osobno spalio ova tri tijela i zato njihovih posmrtnih ostataka ne može biti, a njihove je glave odvojio odnio P. L. Vojkov. Poznato je da je nakon ubojstva Gološčokin odnio u Moskvu tri sanduka. 1920-tih godina više se puta tvrdilo da je Careva glava, stavljena u spirit, viđena u Kremlju; ona je spomenuta i u kremaljskome popisu predmeta o kojem je dano kratko saopćenje u tisku u siječnju 1996. g.; poznat je i drugi slučaj iz onih godina, kada su u Moskvu donosili slične ovima "stvarne dokaze" o ispunjenoj naredbi. Isljednik Sokolov i Viši Monarhistički Savjet u emigraciji pretpostavljali su da upravo radi sakrivanja činjenice odsijecanja glave, boljševici su morali potpuno uništiti tijela prije dolaska Bijelih.

Treća tajna jekaterinburgskog ukopa povezana je s otkrićem mjesta toga ukopa 1919. g. (nakon odlaska Bijelih iz Jekaterinburga), njegovog raskopavanja 1946. g. (spomenuti, u svezi s time dokumenti u jekaterinburšskome arhivu FSB (Federalna služba bezopasnosti, op. prev.) i njegovoga "otkrića" krajem 1970-tih godina, skoro istovremeno s rušenjem Ipatijevskoga doma.

Dokumenata o svemu tome državna komisija "nije pronašla". U stvari oni mogu biti nedostupni i običnim članovima same Komisije. Zbog tajnosti njezinoga rada, nemamo dokaza da li su na inostranu ekspertizu poslani autentični uzorci pronađenih kostiju, ili oni koji su bili uzeti iz jedne od grobnica Romanovih u Petropavlovskoj tvrđavi - za što, naravno, nisu mogli znati pozvani eksperti. A i sam naziv Komisije koju je predvodio Njemcov - "Komisija za proučavanje pitanja povezanih s istraživanjem i ponovnom sahranom posmrtnih ostataka ruskoga Cara Nikolaja II i članova njegove obitelji" - od početka je sadržavao u sebi željeni rezultat "istraživanja".

Ako su u ubojstvu Carske Obitelji sudjelovali inozemni krugovi svjetske pozadine, to su, razumije se, oni morali poduzeti mjere radi sakrivanja svih nepoželjnih činjenica. Mogućnosti za to u današnjoj Ruskoj Federaciji postoje. Ali vidi se i to da sadašnji ruski vlastodržci, ovisni od svjetske pozadine, a koji su u prošlosti bili poznati nomenklaturščiki, nisu sami zainteresirani za razotkrivanje ovoga aspekta. To bi bacilo sjenku i na njih, jer su ostvarili političku karijeru u strukturama one vlasti, a sebe proglasili njezinim pravnim nasljednicima.

Mihail Viktorovič Nazarov, dopredsjednik inozemnog Višeg Monarhističkog Savjeta, sekretar Uprave Saveza pisaca Rusije

"Spasite naše duše! - časopis za nevjernike i vjernike" br. 6(9), Dnjepropetrovsk, 1999. Ukrajina.

S ruskoga preveli Jelena Zaričnaja i Đuro Vidmarović

Pomoć carskih mučenika

Sluškinja Božja Nina (puni podatci o njoj biti će predani Komisiji za kanonizaciju svetaca) imala je čast od Gospoda biti svjedokinjom čudesnih pojavljivanja svete ubijene Carske Obitelji. Pri tome, Obitelj joj je dolazila na javi - svih sedmero. Tijekom svoga života Nina je više puta vidjela svetog ubijenog Cara Nikolaja II., ali u snu. Sve ove neobične događaje ona je detaljno zapisala u nekoliko bilježnica.

"U djetinjstvu sam često bila bolesna. Jednom sam čak bila na rubu smrti. To je bilo 1963. g. Imala sam tada šest godina. Roditelji su plakali i molili se Bogu. Ja sam se spustila na pod i osjetila snažnu vrtoglavicu zbog slabosti. U to vrijeme k nama je došao meni nepoznat čovjek i počeo nagovarati moje roditelje da se mole ubijenoj Carskoj Obitelji za moje ozdravljenje. On je rekao: "Vašoj djevojčici mogu pomoći jedino Carski Mučenici!" Shvatila sam da je riječ o meni. On je još upornije ponovio mojim roditeljima: "Molite se, jer ona već umire!" Ja sam u to vrijeme počela padati i gubiti svijest. On me uzeo u naručje i kazao: "Nemoj umrijeti!" Zatim me je stavio na krevet i počeo odlaziti. Mama ga je upitala - da li sam živa? Odgovorio je: "Molite se njima, Bogu je sve moguće!" Roditelji su ponovo zaplakali i počeli ga moliti da ostane kako bi se molili zajedno. On je čvrsto odgovorio: "Nemojte biti malovjerni!" I otišao je.

Tek što su se moji roditelji obratili molitvom Carskoj Obitelji, ja sam ugledala kako k nama ulaze neki ljudi. Prvi je ušao muškarac, iza njega žena i dječak s djevojkama. Svi su bili odjeveni u blistajuću dugačku odjeću, na glavama su imali carske vijence ukrašene draguljima. Muškarac je u desnoj ruci držao bijelo kvadratno platno. Stavio mi ga je na lice i počeo se moliti Bogu. Zatim je skinuo s mene pokrivač, uzeo me za ruku i pomogao podići s kreveta. Osjetila sam se laganom. Muškarac me upitao: "Da li znadeš tko sa ja?" Ja sam odgovorila: liječnik... A on je rekao: "Ja nisam zemaljski, već nebeski liječnik. Bog me poslao k tebi. Inače ne bi nikada više ustala. Nećeš umrijeti, već ćeš doživjeti moje proslavljenje. Ja sam car Nikolaj, a ovo je moja Sveta Obitelj. Ona je mučeničkim putem došla k Bogu." I nazvao ih je sve po imenima. Prišla sam careviću Alekseju i počela razgledati njegov vijenac. Odjednom je moja mama uzviknula: "Moja djevojčica gori!" I roditelji su počeli tražiti vodu. Ja sam upitala: mama tko gori?! Ona mi viče: "Makni se od vatre, izgorjeti ćeš!" Rekla sam: ovdje su samo ljudi, a vatre nema. Tata mi govori: "u stvari ogroman plamen! Vatra hoda po sobi, ali ništa ne spaljuje. Kakvo je to čudo!" Ja govorim roditeljima: ne brinite se, to su liječnici koji su me došli izliječiti.

Kada su oni - Carska Obitelj - odlazili, upitala sam cara Nikolaja: kako su to oni došli Bogu mučeničkim putem? I još sam upitala: zar nije moguće jednostavno doći k Bogu? Carica Aleksandra je rekla: "Nemoj, nemoj plašiti djevojčicu", a Car je tužnim glasom kazao: "Svi to moraju znati! S nama su činili ono o čemu je užasno i govoriti!... Oni su nas sipali u čaše... i pili sa zadovoljstvom i bili zadovoljni što su nas na onakav način uništili!..." Ja sam upitala: kako su vas to sipali u čaše i pili...? "Da. Oni su s nama tako postupili, - odgovorio je Car Nikolaj - ne želim te plašiti. Proći će vrijeme i sve će se otkriti. Kada odrasteš govori ljudima otvoreno da ne traže naše posmrtne ostatke. Njih nema!"

Drugi slučaj ukazanja Carske Obitelji desio se 1972. g. Tada sam pohađala osmi razred. Ovo se ukazanje desilo u školi za vrijeme sata. Kod nas u Mordoviji bilo je puno protuvjerskih lektora, zato što su u selima skoro svi bili vjernici. Dama koja je k nama došla u razred bila je iznenađena što su sve učenice u maramama. Objašnjavala nam je da su naši neprijatelji carevi i da ih se ne treba bojati jer ih više nema! Careve, - govorila je dama - treba svrgavati, a treba raditi Lenjinov posao, služiti mu..." Naši su joj dečki kazali: "Ako ih nema, onda im se ne treba rugati, nego ih spominjati... Za ubijene treba moliti". Odjednom, odnekuda odozgo silazi car Nikolaj sa cijelom svojom obitelji i govori prispjeloj lektorici: "Tko se ovdje ruga carevima?!" Ona je uzviknula: "Gorim!" I pala je. A car Nikolaj ju je uzeo za ruku i kazao: "Ustani! Nisam došao pogubiti, nego spasiti". Dama se digla i govori: "Vidjela sam veliku vatru, i ljudi su tamo!" A car je rekao: "Nisi ti vidjela vatru, nego muke u paklu". Ona je upitala: "Kako u paklu! kad smo mi pakao srušili i pjesmu stvorili". A on je odgovorio: "Niste srušili pakao, nego svetinje: cara ste svrgnuli, srušili hramove, oskvrnuli svetinje!" Dama je upitala: "A tko si ti?" Car je Nikolaj odgovorio: "Ja sam onaj kojemu si se rugala, čije si ime psovala". Ona je upitala: "Kako to? Vi niste živi! Sve su vas smrvili u prah!" A imperator Nikolaj je odgovorio: "Kod Boga svi smo živi!" I dodao: "Evo vidiš, mene su ubili, ali ja ne ubijam... Idi i pokaj se!" Ona je upravo izletjela iz učinonice. Car nam je prišao i sve nas blagoslovio, a meni je rekao: "A ti ćeš doživjeti moje proslavljenje. Zapiši sve što si vidjela." Carica Aleksandra je kazala Caru: "Ti još nisi proslavljen, a već blagoslivaš". On joj se okrenuo, osmjehnuo se i rekao: "Ne ti, nego mi! Blagoslivamo mi svi zajedno!" Zatim je car Nikolaj još jednom sve blagoslovio i oni su otišli. Ovoga puta Carska je Obitelj bila odjevena u običnu odjeću. Car - u kratkoj vojnoj odori, stegnut pojasom, carević Aleksej isto tako, a Carica s carevnama u haljinama do peta i dugačkih rukava.

Naš je učitelj cijelo ovo vrijeme bio u razredu. Nakon što je došao k sebi upitao nas je: "Kakva je to bila vatra kada nije bilo dima?" I još nas je upitao: "Da li ste svi cijeli? Nitko nije dobio opekotine." Mi smo odgovorili: "To su bili ljudi, vatre nije bilo". On se raspitivao, a mi smo mu ispričali da je ovdje bio Car Nikolaj sa svojom obitelji. On je bio zbunjen i neprekidno ponavljao: "Ali Imperatori više ne postoje!..."

Sada imam petero djece i živimo u Moskvi. Zadnjih godina nekoliko sam puta vidjela cara Nikolaja u snu.

Jednom mi se ukazao u snu i rekao: "Idi sa mnom, vremena je preostalo sasvim malo". Našli smo se unutar velike zgrade u kojoj je bilo mnogo ljudi. Naprijed je bio dugačak stol, a za stolom su sjedili predstavnici vlasti. Svi su bili tmurni. U središtu je sjedilo svećenstvo, a sa strane liječnici u bijelim mantilima. Pozadi se vidio običan narod, dio kojega se molio: "Gospode, nemoj to dopustiti!" Liječnici su između sebe govorili: "Što mi radimo?!" Car im je prišao i pomolio se za njihovo urazumljivanje. Ja sam ga upitala: a što oni rade? Car je odgovorio: "To su oni o meni vodili sporove. Reci svećenstvu kako ne bi vjerovali vlastima: to nisu moje kosti! Neka oni kažu vlastima: "Mi nećemo priznavati lažne moći, zadržite ih za sebe, a mi ćemo sebi ostaviti sveto carevo ime i proricanja svetih božjih ugodnika! Reci svećenstvu da slikaju ikone i da bude molitva. Preko ovih ikona ja ću moliti čudesnu pomoć, imam vlast pomagati mnogima... Ja ću dobiti vlast pomagati i cijelome narodu kada budem proslavljen na zemlji! I tada, reci, Rusija će procvjetati na kratko vrijeme!... A na ikonama neka nas ne razdvajaju. Nas su spalili u pepeo i popili! I neka ne traže moći. Ako ti svećenstvo neće vjerovati i nazove te ludom, onda prenesi svima ono što ću ti kazati! Ako ove lažne moći sahrane u mojoj obiteljskoj grobnici, onda će Božji gnjev pasti na ovo mjesto!... Desiti će se užas, ne samo s hramom, nego i s gradom! A ako ove lažne moći budu izdavali za svete, onda ću zamoliti Gospoda da ih spali vatrom... Svi lažljivci pasti će mrtvi! A u one koji će se priljubiti lažnim moćima ući će bjesovi, oni će ludjeti i čak umirati! I potom će biti rat! Bjesovi će izići iz ponora, protjerati vas iz vaših kuća i neće vas pustiti u hramove... Govori svima da ako proslavimo Cara Nikolaja, tada će on sve urediti!.. I rata neće biti!.. Zapiši i prenesi svećenstvu".

Prenio S. G. Trubicin

Čudotvorne ikone

Dne 17. srpnja 1998. g. ja sam (iguman Mitrofan, VIII. okrug Ivanovske eparhije) sudjelovao u molitvenom stajanju i procesiji u Moskvi na dan 80. obljetnice ubojstva i uništavanja cara Nikolaja II. i Carske Obitelji. Nakon završetka procesije i molitve pored hrama Svetog Nikolaja na Bersenjevki, iguman Kiril (Saharov), nadstojnik hrama, izvijestio je o čudima koja su pokazale ikone - lik Presvete Bogorodice koji zovu "Državnaja" znojio se svetim uljem, a na likovima ikone Svetih Carskih Mučenika pojavili su se tragovi krvi.

Nekoliko stotina nazočnih ljudi krenulo je poljubiti i dotaknuti je čelom ikone koje su pokazale čudo. I ja sam to učinio i pritom pažljivo razgledao ikonu Carskih Mučenika. Na licima carevna bili su jasno vidljivi krvavi tragovi.

Kasnije, tijekom moga sljedećeg dolaska u Moskvu, 8. rujna 1998. g., uspio sam ponovo vidjeti ovu ikonu u stanu njezina vlasnika, Georgija Balavljenkova. Bio sam iznenađen njezinom preobrazbom. Drugačije ne mogu nazvati promjene koje su se s njom desile: gdje su bile jedva primjetljive slabe boje, pojavila se jaka boja; snažno se osvijetlila pozadina, snažnu boju dobila je odjeća, k tome u vrlo čistom tonu; još su primjetniji postali tragovi osušene krvi na likovima carice Aleksandre i carevna.

O svemu što sam vidio spreman sam svjedočiti pred križem i evanđeljem.

"Spasite naše duše! - časopis za vjernike i nevjernike", br. 6(9), Dnjepropetrovsk, 1999., Ukrajina.

S ruskog preveli Jelena Zaričnaja i Đuro Vidmarović

PS

Umorstvo ruske Carske obitelji koje su izvršili Boljševici na surov način, ne poštujući apsolutno nikakve pravne norme i bez sućuti prema bolesnome dječaku, careviću Alekseju, do danas nije historiografski rasvijetljena. Premalo je autentičnih povijesnih vrela koja bi otkrila što su zločinci učinili s tijelima ubijenih žrtava. Prema jednim svjedočenjima ta su tijela spaljena, dok drugi smatraju da su posmrtni ostatci zakopani i pronađeni. U tom kontekstu javlja se i čudesna priča o preživjeloj carevni Anastaziji. Prvo mišljenje zastupa vodstvo Ruske Pravoslavne Crkve (RPC), a drugo vodstvo ruske Države. Stoga je došlo do povijesnog nesporazuma prilikom svečanog prijenosa posmrtnih ostataka Carske obitelji u Peterburg. Ceremoniji nije nazočio Patrijarh RPC. Pobijenu Carsku je obitelj Sveti sinod proglasio svetom. Prijevodima iz crkvenog tiska Jelena i ja željeli sam našoj javnosti predočiti način razmišljanja druge strane.

Đuro Vidmarović