Ždrijelo crnih lista (24/43)

Tekstovi iz vremena pobjede

Dubravko Jelčić: Pisma iz života, HKZ –Hrvatsko slovo, Zagreb, 2009.

Autor čiju knjigu danas predstavljamo spada u najuži krug muževa koje smijemo nazvati časnim imenom vrhovi hrvatske intelektualne, znanstvene i duhovne elite, pa čak i moralnom vertikalom našega naroda u vremenu sadašnjem. Ovakvo uvažavanje zaslužio je svojim znanstvenim, književnim, društvenim, prosvjetnim i političkim djelovanjem. Pisac ovih redaka svaki susret s akademikom Jelčićem doživljava kao susret s čovjekom kojega treba pomno slušati.

Pored bibliografije i životopis akademika Jelčića zaslužuje pozornost. Rođen je 6. studenoga 1930. u slavonskoj Ateni, Požegi. Gimnaziju je polazio u Slav. Brodu, Novoj Gradiški, Požegi i ponovo u Slav. Brodu, gdje je i maturirao. Slijedi podatak koji svjedoči i dramatičnim godinama njegova života, ali i o žestini represije koju je uspostavio partizanski režim 1945. godine. Premda petnaestogodišnjak Jelčić je 1945. osuđen na 18 mjeseci zatvora zbog širenja antikomunističkih letaka. Komunisti su maloljetnike tretirali kao punoljetne osobe, suprotno međunarodnome pravu. Tako je Jelčić dio robije odslužio je u zloglasnoj kaznionici Stara Gradiška. Zbog osude ne samo da je zakasnio sa školovanjem, nego je uz velike poteškoće mogao dobiti mogućnost upisa u slijedeći razred gimnazije. Nakon završetka gimnazije upisuje se na Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, gdje je postigao i doktorat znanosti iz područja književnosti, obranivši disertaciju o Josipu Kosoru i autohtonosti ekspresionizma u hrvatskoj književnosti.

Od 1956. do 1960. Jelčić radi kao srednjoškolski profesor u Osijeku i Travniku, te dramaturg Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku.

Godine 1960. dobiva mjesto asistenta u Institutu za književnost Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, danas Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, gdje ostaje do 1993.. Napredovao od asistenta do znanstvenog savjetnika (1982.). Godine 1983. postaje član suradnik Razreda za suvremenu književnost JAZU, a 1992. njezin redoviti član, sada pod nazivom Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, u Razredu za književnost.

Od 1990. do 1992. bio je potpredsjednik Matice hrvatske, a od 1995. do 1999. zastupnik u Zastupničkom domu Hrvatskog državnog sabora. Sada je član Predsjedništva HAZU.

Tijekom proteklih pola stoljeća Jelčić je razvio svestranu aktivnost kao znanstvenik, književnik, publicist, bibliograf,, politički pisac, urednik i političar. Objelodanio je nekoliko stotina znanstvenih, stručnih i literarnih radova, od kojih su većina skupljeni u tridesetak samostalnih knjiga. Bio je višegodišnji urednik časopisa "Forum", mjesečnika Razreda za književnost Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, te član Uredničkog odbora edicije "Pet stoljeća hrvatske književnosti". Priredio je desetak svezaka u edicijama kritičkih izdanja Sabranih djela Tina Ujevića, A.G. Matoša i Vladimira Nazora, te više desetaka knjiga u edicijama djela hrvatskih pisaca XIX. i XX. stoljeća. Sada je izvršni urednik edicije "Stoljeća hrvatske književnosti" i član Uredništva edicije "Svjedoci povijesti".

Navodim najvažnije knjige Akademika Jelčića:

Poraz pobjednika (lirika), 1962. ; August Šenoa njim samim (monografija), 1966. ; Teme i mete (eseji i kritike), 1969. ; Za i protiv (članci, feljtoni, polemike), 1971. ; Majstori realističkog pripovijedanja (studija Stvarnost i sudbina Ivice Kičmanovića; u zajedničkoj knjizi s Grčevićem, Šicelom i Pogačnikom), 1971. ; Suvremena hrvatska novela, knj. I. i II. (antologija), 1971. ; Literatura o A.G. Matošu (deskriptivna bibliografija), 1976. ; Epigrami (tiskano kao rukopis, samo za internu upotrebu, u 34 primjerka numerirana autorovom rukom i s njegovim vlastoručnim potpisom), 1976. ; Vallis Aurea (eseji i portreti), 1977. ; Hrvatski narodni i književni preporod (monografija s hrestomatijom), 1978. ; Približavanje sfingi (diptih o Ujeviću: eseji i drama), 1979. ; Šenoa (monografija) 1984. ; Kranjčević (monografija), 1984. ; Matoš (monografija), 1984. ; Izabrana djela (u knjižnici "Pet stoljeća hrvatske književnosti", zajednička knjiga sa Švelcem, Ivanišinom, Vaupotićem i Mihanovićem), 1984. ; Slavonske male stvari (glose, elzeviri, konferanse), 1985.

Strast avanture ili avantura strasti (monografija), 1988. ; Riječ po riječ (eseji), 1989. ; Dnevnik od rujna do rujna 1989. - 1990., 1991. ; Preporod književnosti i književnost preporoda (studije i eseji), 1993. ; Tri predavanja o hrvatskom pjesništvu (studije i eseji), 1993. ; Šenoa-Kovačić-Gjalski (studija Stvarnost i sudbina Ivice Kičmanovića, u zajedničkoj knjizi s Miroslavom Šicelom), 1993. ; Strah (roman), 1994. ; Politika i sudbine (eseji, varijacije i glose o hrvatskim političarima), 1995. ; Pozicije i (O)pozicije (političko-publicistički spisi), 1995. ; Nove teme i mete (studije, eseji, rasprave), 1995. ; Građa o Ivi Vojnoviću (Ljetopis života i Deskriptivna bibliografija radova o njemu od 1885. do 1981.), poseban otisak iz "Kronike" Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU br. 3-4-5/1996. ; Povijest hrvatske književnosti, 1997. ; Književnost u čistilištu (eseji i studije), 1999. ; Kalendar jedne parlamentarne diverzije (Anatomija hrvatske politike 1998. / 1999.), 1999., Pripravni za problem? (politički eseji i članci), 1999. ; Hrvatski književni romantizam, 2002. ; Na istoj crti. Govori i razgovori o književnosti i politici 1962.-2003., 2003. ; Sto krvavih godina, XX stoljeće u hrvatskoj povijesti (eseji, polemike ,epigrami ), 2004. ; Tuđmanove tri sekunde (zajedno s akad. Pečarićem), 2004. ; Književnik Mile Budak sada i ovdje (studija Mile Budaku očima kritike, u zajedničkoj knjizi s akad. Pečarićem), 2005. ; Povijesni prijepori (s akad. Pečarićem), 2006.

Knjiga «Pisma iz života» epistolarno je djelo od 60 pisama koja je autor objavljivao od mjeseca studenoga 1994. do prosinca 1999., u časopisu Halo 92, mjesečniku Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske. Svojim se pismima autor obraćao hrvatskim policajcima, s poštovanjem, ali kao učitelj, tumačeći im na metodički i metodološki primjeren način sve složene povijesne, političke i društvene probleme hrvatskoga naroda. Čini to laganim književnim stilom, nikada ne skrivajući osobnu notu i osoban pristup, čak i na razini ulaska i svoj životopis, tijekom tumačenja i obrazlaganja teme koju je razradio u dotičnome pismu. Sakupljena u knjigu ova su pisma bljesnula iznenađujućim sjajem, stavljajući pred čitatelje obilje dragocjene građe koja će mu pomoći razumjeti hrvatsku priču prvoga desetljeća njezine borbe protiv agresora za nacionalnu slobodu i državni suverenitet. S vremenske distance od deset godina, a poglavito što se nakon 2000. počelo negirati i urušavati sve ono u što je vjerovao autor i ljudi s kojima je dijelio svjetonazor, ova pisma djeluju kao poruka iz daljine. Ali poruka mudra i postojana. Jelčić svjedoči i herojskome vremenu i herojskim ličnostima, tvorcima povijesti suvremene Hrvatske u kojoj i njemu pripada vidno mjesto. On ne trguje svojim znanjem, već ga stavlja na raspolaganje svome narodu. Po tome pripada onom drugom dijelu hrvatskih obrazovanih ljudi, dijelu koji posjeduje razvijenu historijsku svijest i njoj pripadajući nacionalni ponos.

«Pisma iz života», na određen način smijemo staviti u istu razinu sa sjajnom Jelčićevom knjigom «Sto krvavih godina», u kojoj je kirurškom preciznošću izvršio vivisekciju hrvatske povijesti 20. stoljeća.

Izdvajamo nekoliko tema koje je Jelčić obradio u svojim pismima: Pitanje hrvatskog identiteta; Sadržaj etičkih vrijednosti kojih bi se trebali pridržavati; Istina o odnosu tzv. međunarodne zajednice prema Hrvatskoj i Hrvatima; Politici Europske unije; Činjenicama koje pokreću međunarodnu politiku; Problemimaglobalizacije; Uzroci velikosrpske agresije i njezine đestine; Egzodus Hrvata 1945. i Bleinzška tragedija, O oprostu i zaboravu, Novinarskoj etici, Predsjedniku Tuđmanu, etc.

Iz povijesnog, ali i osobnog iskustva akademik Jelčić izvodi zaključak da najvažniji čimbenik identiteta mlade hrvatske države trebaju biti povjerenje i dobra volja. On to iskazuje slijedećim riječima: «... Mlada hrvatska država mora graditi svoj identitet na onim vrijednostima, na kojima se jedino može temeljiti konstruktivni i dostojni odnos među ljudima i život svakog čovjeka u zadovoljstvu i sigurnosti. A taj temelj je upravo povjerenje i dobra volja». (Pismo I., 25. 11. 1994.) S povjerenjem i dobrom voljom zajedno idu i neke bitne norme društvenog ponašanja, kao što je npr. Pristojnost. Ona je izuzetno važna za ugled hrvatskog policajca:

«Nedostatak pristojnog ponašanja i uljudnog ophođenja, što je općenito karakteriziralo društvo 'samoupravnog socijalizma', dolazio je do punog izražaja i u policijskim službama. Upravo zato, umjesto osjećaja sigurnosti prožimala nas je nelagoda kad god smo se morali, iz bilo kojih razloga, obratiti toj službi ili nekome od njezinih djelatnika». (Pismo I., 25. 11. 1994.)

Bitna je tvrdnja akademika Jelčića o Hrvatskoj kao etičkom pojmu. Vrijedi navesti ulomak pisma u kojem se to nalazi, a preporukom da ovo mjesto postane dio naše zajedničke svijesti:

«Možda sam nepopravljivi idealist, ali Hrvatska je za mene, uza sve ostalo, još uvijek ponajprije etički pojam. Hrvatstvo je pitanje morala. Ljudi koji tog osjećaja u sebi nemaju, koliko god inače sposobni bili, nimalo danas ne koriste Hrvatskoj. Obratno: na odgovornim mjestima oni nam samo nanose štetu». (Pismo XXVIII., 27. 3. 1997.) S time u svezi ide i odnos prema radu:

«Obnovimo dakle poštovanje prema radu, svakom radu, jer nema ni nekorisnog ni nečasnog rada. Nečastan je samo nered. I ne samo nečastan, on je i nedostojan i poguban». (Pismo XIV, 26. 1. 1996.)

Na državnoj političkoj razini, Jelčić se s pravom poziva na učenje dr. Ante Starčevića:

«Evo, hrvatska je najzad uzela svoju sudbinu, u vlastite ruke do posljednje konzekvence i bez ostatka, slijedeći davnu misao Oca Domovine Ante Starčevića, koji je bio jednom napisao, da narod, koji nije spreman sam odlučivati o sebi i podnijeti žrtve za svoju slobodu, nego očekuje da mu tu slobodu pomognu ostvariti drugi, nije ni zaslužio da bude slobodan». (Pismo III., 25. 1. 1995.)

Ocu Domovine Jelčić je posvetio pismo br. XV., od 29. 2. 1996. Dao mu je naslov «Anti Starčeviću u čast».

Jedno od važnih pitanja koja u ovoj knjizi postavlja akademik Jelčić, jest pitanje uzroka velikosrpske agresije na Hrvatsku, povijesne geneze ovoga zla i u svezi s time nerazumijevanje tzv. svjetske zajednice suštine ove srpsko-hrvatskih odnosa. Odgovor na ovo teško pitanje autor je pronašao u mržnji, dubokoj, genetskoj, posađenoj davno i brižno njegovanoj. Navodimo nekoliko ulomaka iz autorovih pisama na ovu temu:

A) Mržnja kao povijesni mobilizator odnosa srpske političke i intelektualne elite prema Hrvatima

« Iz kojeg izvora je izašlo i kojem cilju je imalo poslužiti sve to, sve ovo zlo koje se sručilo na Hrvatsku posljednje tri-četiri godine?

Ima jedno objašnjenje, kojim se redovito služe pobunjeni Srbi, ali u nj očito ne vjeruju ni oni sami. Barem ne oni među njima koji vode ovo krvavo kolo. Tumačiti sve ovo kao posljedicu događaja iz vremena NDH, sasvim je prozirno i objektivno neodrživo. Jer dio srpskog pučanstva Hrvatskoj bio je i tada lojalan Hrvatskoj i tadašnjoj vlasti u njoj, pa su mnogi čak i proveli sve te godine u državnoj službi. (...)

Onome koji pita, kako to da naše neprijatelje nije zahvatio i ponio opći val pomirenja i suradnje, koji je ovladao cijelim svijetom, možemo dati samo jedan odgovor: njihova mržnja nije mogla prestati sa završetkom Drugoga svjetskog rata, jer njime nju ni počela, jer u njemu nije ni nastala. Njihova mržnja je uvelike prethodila događajima iz Drugoga svjetskog rata i zbivanjima u NDH; njihova mržnja potječe još iz prošloga stoljeća, kada se stvarala imperijalna, megalomanska, agresivna garašaninovsko-karadžičevska velikosrpska svijest, kojoj je jedini, upravo opsesivni cilj bio: zauvijek razoriti svaki tračak hrvatske svijesti, izbrisati hrvatsku misao s lica zemlje i cijelu Hrvatsku integrirati u srpski nacionalni prostor.

Prvi put su to pokušali još u doba Austro-Ugarske Monarhije, uz pomoć hrvatskih Jugoslavena, okupljenih u Hrvatsko-srpskoj koaliciji predvođenoj Svetozarom Pribičevićem.

Drugi put su to pokušali za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, ovaj put s manje diplomacije a puno više nasilja (o čemu svjedoče ne samo sibinjske i senjske žrtve, kao i nebrojeni hrvatski seljaci koji su bili ubijani od žandara samo zato jer su bili Hrvati, nego i atentat na Stjepana Radića, legitimnog vođu hrvatskog naroda). Nije uspjelo ni tada.

Treći put su pribjegli kamuflaži: pod plaštem socijalizma, u ime socijalističke ideje ravnopravnosti i jedinstva, pod vodstvom komunističke partije, potajno se, podmuklim sredstvima, prišlo ostvarivanju davnoga njihova sna: velikosrpske Jugoslavije. U tome im je bila najjači oslonac tzv. Jugoslavenska narodna armija.

(Četvrti put, op. a.) Pa kad je propao i taj plan, ta ista vojska postala je duhovni mentor hrvatskih Srba: naoružala ih je protiv Hrvata i nadahnula svojim optimizmom, da će se sve to brzo riješiti, da će hrvatska država biti za koji mjesec likvidirana, a oni će postati jedini i vječni gospodari na ovom zlatnom hrvatskom tlu. Mržnja prema Hrvatskoj i Hrvatima, kojom ih je godinama napajala komunistička partija, pomagala im je da povjeruju u optimistička predviđanja srpskih časnika u jugovojsci.

Pa kad smo sada tu gdje jesmo, možemo sasvim sigurno reći, da je to zato jer njihova mržnja na nas traje već jedno i po stoljeće i samo je lažna isprika, podvala naivnima, da je ona izazvana događajima u Drugome svjetskom ratu. Poznavaoci povijesti – ne one kojoj su nas učili u jugokomunističkim školama nego one koja se otkriva nepristranom istraživaču – reći će da je istina upravo suprotno: da su nemili događaji iz tog vremena bili izravna posljedica srpske mržnje prema Hrvatskoj, otkrivene još u prošlom stoljeću, a dokazane i potvrđene u našem stoljeću, naročito u doba prve Jugoslavije». «Pismo V., 29. 3. 1995.)

«Oni koji razumiju mentalitet Balkana, metode umišljene 'balkanske velesile', 'kulturu' njihovih siledžija (koju oni konstantno demonstriraju od 1804. godine, i to ne samo prema drugima nego s jednakom okrutnošću i sami prema sebi, svojim vođama i vladarima, svojim političkim prvacima i svojim razumnim ljudima!), mogli su očekivati nešto slično». (Pismo VI., 28. 4. 1995.)

B) Velikosrpsko opravdavanje mržnje prema Hrvatima stradanjima tijekom NDH

«Zaista valja iskreno, ljudski požaliti što su se u to doba događale i nepravde (misli se na NDH, op.a.), što je bilo i bezakonja, što su pale i nevine žrtve, ali pitajmo se, ima li zemlje u kojoj se nisu događale slične stvari, dok su je ratni vrtlozi i vihori nosili i razdirali? Ima li naroda, koji u sličnim situacijama tijekom prošloga svjetskog rata nije na momente bivao zaslijepljen strašću? Možemo s puno odgovornosti ustvrditi, da nema naroda, da nema zemlje, u kojoj se tijekom Drugoga svjetskog rata nisu događala bespravlja i zločini, jer to je bio rat, prvi rat u povijesti čovječanstva, koji nisu vodili samo interesi nego i mržnja. Čak mržnja i više od interesa. Samo si to drugi znali vješto prikriti, pa je do danas već i pao u zaborav na sve njihove grijehe, dok naši grijesi ne samo što nisu zaboravljeni nego su, neumornim nastojanjem ponajprije onih koji su nam se najzad otkrili krvnim neprijateljima, još i višestruko povećani». («Pismo V., 29. 3. 1995.)

Tijekom Domovinskoga rata Hrvati su se suočili s dvoličnom politikom tzv. demokratskog Zapada, pa čak i s njegovim dvostrukim političkim i moralnim mjerilima, što je za ovaj narod bilo šokantno, neshvatljivo, jer su svi slobodoljubivi ljudi tijekom proteklih godina bili uvjereni kako je Zapad moralan, divan i savršen i kako će nas zbog naših nada i ljubavi primiti raširenih ruku. A taj je Zapad išao na ruku agresorima, pravio se da ne vidi zločine, čuvao Jugoslaviju, obožavao diktatora Tita, tetošio Miloševića, a kažnjavao Hrvate kao žrtvu, neshvatljivo oštro i besćutno. Stoga navodimo Jelčićevo razmišljanje o politici zapadnoeuropskih zemalja prema Hrvatskoj u to vrijeme:

O politici Europske unije

«Predugo smo se, u svojoj naivnoj lakovjernosti, zanosili iluzijama, oslanjali se na druge u svojim najvećim teškoćama i vjerovali, da će nam oni, otjelovljeni u pojmu slobodna Europa, pomoći da ostvarimo svoje ideale, koji su istodobno i njihovi ideali: da će nam pomoći u ime elementarne pravde, ali i u ime toliko puta proklamiranih načela međunarodnog prava na koje smo se i mi pozivali, onih istih načela koja su sami ispisali na svojim zastavama. Ali se pokazalo ono što su samo rijetki skeptici oduvijek dobro znali: da su i u toj slobodnoj demokratskoj Europi načela demokracije i slobode sasvim proizvoljna, da ona nisu ni ubiverzalna ni bezuvjetna nego su naprotiv, i nažalost, posebni interesi iznad kako demokracije tako i slobode, naročito kad se radi o drugima. To u praksi znači da drugi mogu i robovati i ginuti, samo da bi ta slobodna i demokratska Europa, i sretni narodi u njoj, mogli sačuvati svoj mir i svoje blagostanje». (Pismo III., 25. 1. 1995.)

«Srpski zločini na ovom tlu bili su mogući samo zato jer je taj čarobni 'svijet', o kojemu smo mi nekad imali tako visoko mišljenje, ustvari izgubio svoj politički i moralni dignitet. Vođen jedino brigom za vlastito blagostanje (što mu se ne može zamjeriti), izgubili su svaki moralni i pravni osjećaj tragedije u svome susjedstvu. Zato je pariški nadbiskup prije nekoliko dana ispravno zaključio da je na ovim našim prostorima poražena Europa». (Pismo VI., 28. 4. 1995.)

«Dok ovo pišem, sjećam se jednoga svog razgovora s gospodinom Nickom Thorpeom, istočnoeuropskim dopisnikom londonskog lista 'The Observer'. Negdje u zimi 1991./1992. molio me za razgovor i u jednom trenutku, hoteći mi valjda predbaciti da su Hrvati krivi za neusklađene odnose sa Srbima u Hrvatskoj, naveo mi primjer Finske, u kojoj živi dosta velika švedska zajednica (manjina, kako se i on izrazio), pitajući me, zašto se tako nešto ne bi moglo postići i u Hrvatskoj. Ne znam je li g. Thorpe ikada objavio to što sam mu tada odgovorio, ali se dobro sjećam što sam mu odgovorio. A odgovorio sam mu, gotovo od riječi do riječi,: Dragi gospodine, znam da u Finskoj ima oko 8% Šveđana, ali znam i to, da Šveđani ne tvrde da je to švedski teritorij i da Švedska svoje sunarodnjake u Finskoj ne potiče na pobunu protov svoje domovine Finske uvjeravajući ih da svi Šveđani moraju živjeti u istoj državi. I da je Švedska svaka zemlja, gdje ima Šveđana. Hrvati, gospodine, mogu biti Finci, ali Srbi nisu i ne mogu biti Šveđani. I time je paradigma na koju ukazujete kod nas posve isključena. A ni Finci ne bi tolerirali, kao što zacijelo ne biste ni vi ni bilo tko drugi, u svojoj sredini manjinu koja vam želi oteti dio vaše domovine, niti biste željeli susjede, koji vam drže nož iza leđa, vrebajući trenutak da vam ga zarinu u srce.

Tako bih i danas odgovorio svim našim 'prijateljima', koji se, kao spominjani gospodin ministar, tako usrdno brinu za Srbe u Hrvatskoj, ne mareći pritom za sudbinu Hrvata ni koliko je crno pod noktom». (Pismo X., 29. 9. 1995.)

«Ne, hvala, gospodo Europljani! Kad je gorio Dubrovnik, razaran Vukovar, kad su divlje horde vaših štićenika pjevale na ruševinama hrvatskog Vukovara onu koljačku pjesmu )koju smo već citirali), vi ste šutjeli, vi ste se pretvarali da o tome ništa ne znate, vjerujući da će se to brzo i zaboraviti, jer ono što vi ne priznajete ne će postojati ni u povijesti. Od tada mi vama ne vjerujemo ništa. A najmanje vam priznajemo pravo da odlučujete o nama». (Pismo XIX, 28. 6. 1996.)

«Gospoda iz bijeloga svijeta servirala su nam ovih dana s tom namjerom još jednu takvu ozbiljnu temu, znajući da preko nje ne možemo hladnokrvno prijeći kao da je nema. Pustili su u opticaj zemljovid nekakvog izmišljenog 'južnog Balkana', na koji su brže-bolje, bez trunka znanja i bez zrnca soli u glavi, smjestili i Hrvatsku: uz Bosnu i Hercegovinu, uz Srbiju i Crnu Goru, uz Bugarsku i Albaniju. (...) Da Hrvatska nije Balkan i da to nije bila tijekom cijele svoje povijesti poznata je činjenica i u nju se tko god to želi može uvjeriti razmjerno lako i brzo. Ni geopolitički ona to nije sasvim, nego eventualno samo djelomice, a i to tek od 1918. godine, dok kulturno i civilizacijski ona to nije nimalo ni sada niti je ikada bila». (Pismo L, 28. 2. 1999.)

O činjenicama koje pokreću međunarodnu politiku

«Egoizam vlastitih interesa: to je dakle temeljno načelo i bitna pokretačka snaga međunarodne politike, i to smo sada mogli napokon naučiti i mi. A nadam se da smo i naučili». (Pismo III., 25. 1. 1995.)

«Svjedoci smo nove/stare tendencije da se ¨na mala vrata' uvede neki novi oblik dominacije velikih i jakih nad svim ostalima. Ona se euforično proklamira pod nedužnim nazivom globalizacije svijeta. (...) Istina je: i današnja politička elita svijeta govori također o suradnji a ne o dominaciji, ali iskustvo nas uči, a svakodnevna praksa i potvrđuje iz dana u dan sve uvjerljivije, da je ona dostatno licemjerna, pa stvarno misli na dominaciju i kad govori o suradnji.» (Pismo LIV, 30. 6. 1999.)

Nakon Oluje pojavio se problem oprosta agresoru za sva zlodjela koja nam je učinio. O tome Jelčić piše:

«Od svih nas očekuje se da u duhu kršćanske etike oprostimo neprijatelju. (...) Ako itko, onda su Hrvati bili stoljećima vjerni načelima kršćanske etike. Toliko puta smo praštali našim neprijateljima, čak smo i zaboravljali zla koja su nam činili, pa smo se tako ponašali i prema 'našim' Srbima u Hrvatskoj. (...) Pa smo najzad dobili to što smo dobili: razrušene gradove, spaljena sela, opljačkane domove, zvjerski pobijene desetine tisuća Hrvata, naše braće i naših sestara, naših roditelja i naše djece, naših susjeda i naših prijatelja. (...) Jesmo li dakče bili u pravu kad smo im opraštali, ili smo griješili praštajući im? Jer griješiti se može i pretjeranom dobrotom, dobrotom prema onima koji dobrotu ne zaslužuju jer je ne znaju primiti. (...) Zato kažem, da nam s povratkom u naše domove predstoje velike kušnje. Kao narod kulturan i etičan moramo im odoljeti. Ne možemo zaboraviti zlo koje su nam nanijeli, ne moramo im ni oprostiti, ali se ne smijemo osvećivati. Ako ne možemo više prijateljevati s njima, ne moramo ih ni progoniti. Neka žive sami, suočeni sa svojom savješću. Oba će se i u njima, makar samo u nekima od njih, javiti kad-tad. Ukoliko ne budu suđeni za zlodjela, neka im to bude zaslužena kazna na ovome svijetu. A mi, ne zaboravimo, ne smijemo nikome činiti zlo, ali ne moramo ni činiti dobro onima, koji to ne zaslužuju». (Pismo XII., 30. 11. 1995.)

Zaključna autorova poruka

«Sve nas dakle upućuje na zaključak, da nam je živjeti u svijetu nepravde i trpjeti nasilje jačih nad slabijima. Ali, još uvijek nije sve ni tako beznadno. Srećom, nepravda zna kadikad pogoditi i one koji se tome ne nadaju, one koji bezobzirno siju nepravdu svuda oko sebe, a tada se otvaraju nove mogućnosti, pa i mogućnost obrata. Jer nepravdu prema sebi teško podnose i oni koji su nepravedni prema drugima». (Pismo LVII: Dvije pravde, 29. 9. 1999.).

Godine 1999. akademiku Jelčić prestaje mandat saborskoga zastupnika. Smrću Predsjednika Tuđmana i dolaskom na vlast ljudi lijeve liberalne i lijeve komunističke provenijencije, prestaje i Jelčićeva suradnja u mjesečniku Halo 92. Nastupilo je novo razdoblje koje nazivaju razdobljem detuđmanizacije, što je eufemizam za uništavanje, razblaživanje i razgradnju svih postignuća ostvarenih prvoga desetljeća hrvatske slobode. Jelčić svojim tekstovima svjedoči o slobodoljublju, demokraciji, ekumenizmu, humanizmu i etičnosti koje su tada bile na cijeni.

Na kraju, treba kazati da je knjiga «Poruke iz života» dragocjeno štivo. Pojedine misli trebalo bi izdvojiti i objaviti kao džepnu knjižicu kako bi došle što je moguće većeg broja Hrvata.

Đuro Vidmarović