Ždrijelo crnih lista (23/43)

Knjiga tekstova Davora Velnića

Davor Velnić: Nije namjerno... (skice i crteži), „Društvo hrvatskih književnika", Zagreb 2008.

Davor Velnić (r. 1953.) sve je snažnije nazočan u hrvatskoj književnosti. Živi i stvara u Rijeci. Za njega urednici knjige Nije namjerno... (skice i crteži), pišu da je „nepokorena narav i nepomirljiva misao, zagledan u dolinu prkosa i molitvi, u mutne krajolike ljudske slabosti...", te da „njegovi tekstovi hrabro zahvaćaju neistražene prostore općeprihvaćenih predrasuda; svjedoče nagost svijeta jer narcisoidnost preambicioznih, bijedu razmetljiva intelektualizma i čvrsto savezništvo umišljenosti i ustrašenosti."

Davor Velnić je skrenuo pozornost na sebe 1998. godine, prvom knjigom pripovjedaka „Otoci i sjećanja". Već druga knjiga bila je roman „Sveti prah" objavljena u Zagrebu 2000. Treće Velnićevo djelo uzvitlalo je prašinu u književnim krugovima jer je pod naslovom „Čitajući Krležu" iskazao svoj osobni i kritičarski stav prema djelu ovog nekda nedodirljivog književnika, leksikografa i političara, na način koji je razljutio njegove apologete. Velnić je imao hrabrosti otvoreno i autonomno razmišljati o temama koje su bile izvan dosega ideološke neupitnosti. Nakon ove intrigantne knjige objavio je raspravu „U iskonu glagoljice", Rijeka 2002., a 2007. roman „Pola suze" koji je dobro primljen od književne kritike, ali i od čitatelja.

U zbirci „Nije namjerno" Velnić je skupio veći broj svojih tekstova, podijelivši ih u tri tematske cjeline. To su „Slikar i njegov omraženi model"; „Nepomirljivo i neoprostivo"; „Polemike"; „Urednički poslovi"; „Vrag nikad ne spava" i „Između anđela i zloduha". Premda u podnaslovu iskazuje skromnost nazivajući ovu knjigu, odnosno njezine priloge, skicama i crtežima, ozbiljnost, akribija i samosvojnost kojom su svi ti tekstovi pisani nadilaze ograničenja dana u podnaslovu. Npr. prvi prilog „Slikar i njegov omraženi model" je esej u kojem autor razmišlja o knjizi Noama Chomskog „Novi militaristički humanizam". Za čitatelje bit će sigurno zanimljivo Velnićevo daljnje razmišljanje o Krleži i njegovome djelu. On ostaje i dalje analitičan i kritičan, ali sada donosi i mišljenja niza drugih autora o Krležinom djelu i uspoređuje to djelo s književnicima izvan Hrvatske za koje smatra da su na razini Krležinog značaja. O Krleži Velnić piše u dva odlomka. Treći odlomak nosi naslov „Polemike" i u njemu je tekst o nepodobnom pisanju o Krleži. Ovaj tekst započinje tvrdnjom: „Počelo je počelo – opet se stvara predložak jedne nove podobnosti i s Krležom kao starom i provjerenom kuhinjskom krpom, briše svaka sumnjiva fleka. Ne odustaje se od diskvalifikacija, naručenih tekstova i lov na heretike opet je u modi, vjerojatno nije nikad ni prestao. Branka Džebić puna hinjene srdžbe ciljano i po zadaći pokušava podgrijati nikad odumrlo cenzorstvo i promovirati neke nove, a već provjerene i nikad odbačene metode diskvalifikacije..." Iz navedenog citata vidljiva je Velnićeva odlučnost da jasno i neposredno razlaže temu i upozorava ne samo na problem, već i na ljude. U članku „Bauk kruži Hrvatskom", Velnić upozorava na neke stavove, također jednog od ideoloških faktotuma suvremene hrvatske književnosti, Velimira Viskovića. Između ostaloga on piše: „Viskovićev prikaz knjige 'Čitajući Krležu' samo je pištanje političkog komesara kojem je bahatost pojela strpljenje. Kao i Džebićku, i Viskovića više od moje knjige muči moje kasno pojavljivanje na oronulom hrvatskom književnom nebu, pa je red napisati mu nekoliko riječi tko sam i zašto sam. Najlakše bi bilo reći: Ja sam sve što nije Visković, ali on je još slijep na sebe. Viskoviću, generacijo, dok ste vi pisali ideološke uradke, kuhali kavu i čistili pepeljare svojim seniorima i osluškivali njihove želje i željice, prebrojavali i prijavljivali vjernike na polnoćki, škrgutali zubima i u zanosu pjevali Amerika i Engleska, biće zemlja proleterska, vukli se po strogo kontroliranim redakcijama i slušali grubi jezik ideološke pripitosti, malo poslije rješavali kadrovske križaljke i trsili se što bolje uhljebiti svoju ideološku ortodoksiju – ja sam poslušao onu Chesthertonovu: Čovjek naprosto mora imati dovoljno vjere u sebi da bi doživio pustolovine i dovoljno sumnje u sebe da bi u njima uživao..."

Književna polemika kod nas se, na žalost, pretvara u govor mržnje. Velnić je izbjegao ovu zamku, pri čemu nije postao ništa manje neposredan, provokativan i poticajan. Govor mržnje šteti književnosti u cjelini jer zagađuje naš duhovni prostor i unosi u književnost političke diskvalifikacije i policijski mentalitet. Književna polemika, za razliku od toga, trebala bi oplemenjivati i obogaćivati književno stvaralaštvo raščišćavanjem književnih nesporazuma.

U članku „Kamo u Rijeci i u Zagrebu" Velnić je pokazao vrijednosti književne polemike: „Za Maroevića još nije pravo vrijeme, prispodoba o prvim pijevcima ne silazi s njegova zagonetnog pogleda. Oni koji bi trebali tromi su i ustrašeni, a opet oni koji se usude, mogli bi u napadu iskrenosti presložiti cijeli sustav vrijednosti i narušiti spokoj akademskih spavaonica, a najgore je narušiti ugodan drijemež i peristaltiku opteretiti nervozom i radnim naporom. Stanovnici na lovoroj zrinjevačkoj adresi ponašaju se kao da obiluju viškom vremena. Moguće, vječnost ne poznaje vrijeme, i mrva vječnosti još uvijek je cjelovita vječnost...".

Zbirka „Nije namjerno" pokazuje i otkriva živu i bogatu književnu djelatnost koja se dešava u Rijeci. Ona je i dokaz kako metropolitanizam u književnosti nema značaja jer, kako je napisao pokojni mudri profesor Zvonimir Bartolić, „provincija je za svakim vuglom".

PS

Prikaz ponuđen «Književnoj Rijeci». Na vrijeme. Još čami u ladici urednika koji je i autor knjige. Kako to razumjeti, a kako shvatiti?

Đuro Vidmarović