Ždrijelo crnih lista (22/43)

Očinji vid zamijenio vid srca
Kristina Semenjuk: I mogu srcem vidjeti, „Ogranak Matice hrvatske Novska", Novska 2007.

Kristina Semenjuk cijenjena je pjesnikinja iz Novske. Ondje je rođena 1964. godine, provevši sretno djetinjstvo i mladost. Prezime joj otkriva ukrajinsko etničko podrijetlo. Na žalost, s 18 godina razboljela se i izgubila vid. Ta činjenica nije, na sreću, utjecala na Kristinin životni optimizam, a poglavito ne na njezinu potrebu za lirskim izražavanjem. Stoga knjiga koju predstavljamo nosi karakterističan naslov „I mogu srcem vidjeti", iz kojeg je evidentno da je mlada autorica očinji vid zamijenila vidom srca. U nadahnutom pogovoru ovoj knjizi novljanski književnik Duško Lončar skrenuo je pozornost na sintagmu navedenu u naslovu. On je ispravno zaključio da je srce u Kristininoj poeziji snažna metafora, te da je ono središte individualnosti i mjesto Božanskog djelovanja. Za svakog kršćanina je potpuno jasno što se misli ovom sintagmom. Srce je središte našeg bića i našeg susreta sa Stvoriteljem. Upravo ova činjenica objašnjava optimizam i radovanje svjetlu koji prožimaju pjesme ove mlade autorice. Prvi dio zbirke posvećen je transcendentalnim temama. Očito, stavljanjem ovih tema u prvi plan, pjesnikinja na ljudskoj razini osmišljava svoju bolest i svoj hod po mukama u ovoj zemlji sna i jave. Jedna od njezinih pjesama nosi naslov „Križam se i prihvaćam". Ona glasi:

U ime Oca i Sina
prihvaćam
život s položenom rukom
na počinulim vjeđama.
Prihvaćam
puna povjerenja
bol od trna
u širokom otvorenom pogledu.
Prihvaćam
i tame se ne bojim
u ime Duha Svetoga
Amen.

U sljedećoj pjesmi „Što si, Bože", Kristina Semenjuk potvrđuje svoju vjeru, a nakon te potvrde biva potpuno razvidno da gubitkom vida njezin život nije izgubio na vrijednosti i smisao, nego je štoviše, dobio mogućnost unutrašnjeg uvida u stvarnost, odnosno, gledanja srcem. Na pitanje „Što si, Bože?", ona odgovara vrlo impresivnim stihovima:

Ponekad si osmjeh
slučajno pogledanog stranca
na nepoznatom trgu
u vreli žurnih
prolaznika
koji me primjećuju.
(...)
Ponekad si došašće
mojim nadahnutim molitvama
u stihu
i tada te jasno prepoznajem.

Nakon navedenih stihova pjesma „Protiv krika" dobiva svoje logično mjesto, kako u životu, tako i u poeziji Kristine Semenjuk. Krik se javlja kao motiv kod većeg broja naših pjesnika. Npr. Tomislav Marijan Bilosnić napisao je poemu „Krik", Zdravko Kordić zbirku pjesama „Krik", Zlatko Krilić roman pod naslovom „Krik". Krik naše pjesnikinje iz Novske nije krik očaja i beznađa, već krik usmjeren na patnju u Kristovom smislu.

Šutjela sam
ovijena velovima molitve
protiv krika
klečeći na koljenima blagosti
s tugom u naručju.
Šutjela je pijeta
s krikom u očima
s krikom u rukama
na usnama nikada,
nikada drugo
osim Kristovog imena.

„Posljednja eksplozija svjetlosti / urušila je / viseće mostove gledanja / nad tamom / u koju je utonuo dan / odbačen eksplozijom / i ranjen."

Knjiga koju predstavljamo treća je poetska zbirka Kristine Semenjuk. Prije ove objavila je: „Biserje tame", 2002. i „Pišem svjetlošću", 2005. Njezina je poezija zastupljena u Zavičajnoj čitanci „Istine srca" (2004.) koju je uredio Duško Lončar. Predstavljena je u drugoj antologijskoj zbirci poezije slijepih jugoistočne Europe „Pjesma je naša svjetlost", Tuzla 2004.; te u antologijama „Jučer bih umro za te, a danas te nema" (2004.) i „Uvijek kad pomislim na tebe" (2005.).

Žao mi je što moram priznati kako je ovaj prilog odbio objaviti list «Narod», što ga izdaje Hrvatski populacijski pokret don Ante Bakovića. Tim više, što sam s Antom u prijateljskim relacijama.

Đuro Vidmarović