Ždrijelo crnih lista (20/43)

Prilog lošim vibracijama na relaciji Hrvatska - Ukrajina
Lažni kroatisti iz Ukrajine i hrvatske Fukare

U zagrebačkom ljevičarskim novinama «Jutarnji list» od 14. studenog 2008., objavio je novinar Miljenko Jergović - Fukara srcedrapateljni, provokativni i politikantski članak pod naslovom «Diplomatsko zlostavljanje ukrajinskih profesora», s nadnaslovom «Zašto naš vizni režim ponižava ugledne stručnjake».

Novinar M.J. Fukara ogorčeno napada hrvatsko Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija koje u oporbenjačkom gnjevu naziva «Jandrokovićevo ministarstvo», kako bi ponizio i instituciju i osobu koja joj stoji na čelu. Svaki bi normalan Hrvat i hrvatski građanin trebao biti sretan što imamo Državu i stoga bi se s dužnim poštovanjem, pa makar bio i oporba, trebao odnositi prema njezinim ustanovama i dužnosnicima. Osim toga, Fukarina intimizacija s frazom «Jandrokovićevo ministarstvo» je neukusna, nepristojna i nepismena. Naime, pismena je ako prihvatimo pravopis koji je stvorio Vuk Karadžić.

Vizni režim, ukrajinski profesori i poslovna suradnja

Novinar M.J. Fukara protestira što su ukrajinski profesori Alla Leonidivna Tatarenko i Nikolaj Nikolajevič Zubov morali pribaviti vize za ulazak u Republiku Hrvatsku i što su po njih morali odlaziti u Kijev gdje se nalazi Veleposlanstvo RH. Drug se pravi lud! Pa gdje bi drugdje mogli dobiti vize nego u Veleposlanstvu, sve dok se ne ukine vizni režim? Nije li, možda, veleposlanik RH u Kijevu trebao putovati k njima u Lavov i Odesu i osobno im donositi vize, kako se ne bi uvrijedili? Osim toga ni Tatarenko a ni Zubov nisu osobe od posebnog interesa za Republiku Hrvatsku. Ali zašto Fukari smeta ukrajinsko-hrvatski vizni režim, i to sada, 15 godina kako je uveden? Saznat ćemo zašto. Kao prvo, obmanjuje javnost sugeriranjem kako je vizni režim s Ukrajinom samovoljna odluka Republike Hrvatske, njezin hir ili akt neprijateljstva prema prijateljskoj zemlji, premda znade da je to odluka EU u odnosu na zemlje s visokim migracijskim rizikom, donesena još 1993. godine. Uostalom, Ukrajini susjedna Mađarska ima s njom vizni režim prema istoj odluci, ali to Fukara prešućuje. On denuncira:

«Između Ukrajine i Hrvatske postoji strog vizni režim. Neki od razloga njegova opstojanja ušli su, valjda, i u moderne hrvatske legende i u tako nam drage šovinističke stereotipe».

Teško je zamisliti budalastiji, ali i zločestiji tekst. Kakve veze ima vizni režim sa šovinizmom? Ako bi se na taj način uvodile vize, tada bi to Srbija odmah učinila u odnosu na Hrvatsku, BiH i Crnu Goru. Uostalom, kada su to Hrvati bili šovinistički raspoloženi prema Ukrajincima? Nikada! Između ova dva naroda nikada u povijesti nije bilo protimbi. Ove godine, tijekom turističke sezone RH je uz odobrenje EU omogućila ukrajinskim građanima da bez viza ulaze u Hrvatsku. Međutim, oni koji putuju vlakom i dalje, bez obzira na odluku Vlade RH, moraju u Veleposlanstvu Republike Mađarske u Kijevu dobiti mađarsku vizu. To za Fukaru, Tatarenkovu i Zubova nije sporno, to ih nije povrijedilo! Mađarska viza je nešto normalno, dok je hrvatska viza izraz hrvatskog šovinizma! Iz ovako nakaradno postavljenih činjenica vidljivo je da Jergović pod plaštem kulture kriju neke druge nakane.

No, vratimo se temi. Prije četiri godine vodio sam skupinu književnika u posjet zapadnoj Ukrajini. Na slovačko-ukrajinskom graničnom prijelazu, premda je bila večer i premda su nas čekali vodiči pred hotelom u Užgorodu, u kojem smo i rezervirali sobe za noćenje, ukrajinski policajci nisu nas pustili u svoju zemlju zbog neke potvrde u vezi s automobilom. Nije pomogla ni činjenica što sam bio veleposlanik u njihovoj zemlji, ni poznavanje ukrajinskog jezika. Nakon tri sata čekanja, kroz mrklu noć morali smo se vratiti u Slovačku, pronaći hotel u prvome gradu, da bi potom u jutro idućeg dana, kod prvog notariusa dobili bez ikakvih problema spornu potvrdu. Nije mi palo na pamet zbog doživljenih neugodnosti tužakati ukrajinsku Vladu preko novina, kao što čine profesori Tatarenko i Zubov, posredstvom novinara Fukare. Oni su, eto, uvrijeđeni što su morali pribaviti vizu i što im je u toj vizi bilo određeno vrijeme boravka u RH, prema rasporedu koji su sami naveli. Osim toga, imali su pravo od svoje Vlade zatražiti diplomatske putovnice i s njima putovati bez viza. O mađarskoj vizi, koju su, također, morali pribaviti nema niti slovca.

Da bi hrvatsko Ministarstvo vanjskih poslova i osoblje Veleposlanstva RH u Kijevu prikazao u što ružnijem svijetlu i izazvao prema njemu neraspoloženje u javnosti, samo zbog toga što poštuju Zakon, novinar Fukara želi docenticu Tatarenko i profesora Zubova prikazati kao tobožnje promicatelje hrvatske književnosti. Vlada RH, eto, ponižava ljude koji promiču hrvatsku kulturu! Stoga piše kako «profesorica Tatarenko nalazi sponzore i hrvatske pisce dovodi u goste. Istina, sama vrši njihovu selekciju, ne pita ništa hrvatske institucije, pa možda zato ataše ne zna i možda zato ambasada bojkotira ova gostovanja.» Dakle, hrvatska se Vlada, eto, gospođi Tatarenko osvećuje zbog toga što ju ignorira. Totalno glupo. Osim toga, zbog čega bi ukrajinska državljanka djelovala u svojoj zemlji protiv Vlade RH, ako čini za Hrvatsku to što joj pripisuje Fukara? Kada bi to bila istina, tada bi ju se trebalo proglasiti personom non grata.

Fukara i njegova ukrajinska prevoditeljica, srbistica Alla Tatarenko

Što je i istina u ovoj ružnoj priči? Nešto znadem o onome što za Hrvatsku čine navedeni profesori. Prof. Zubov ne čini ništa i nema s RH nikakve veze. Gospođa Tatarenko je druga priča. Ona je poznata ukrajinska srbistica, koju sam imao prilike upoznati u Lavovu. Osim toga, kao veleposlanik RH u Kijevu imao sam vrlo neugodnih iskustva s ukrajinskim srbistima, jer su nastupali kao Miloševićevi atašei za kulturu i štetili Hrvatskoj gdje god su mogli, o čemu ću pisati opširnije drugom prilikom.

No zašto se M.J. Fukara odjednom zauzeo za Ukrajince? Odgovor: osobni interes. Gospođa Tatarenko, premda srbistica, funkcionira kao Jergovićeva prevoditeljica na ukrajinski. Između njih postoji poslovna veza, što nije loše, sve dok u takav odnos ne upliću hrvatski Državu. Dajem si slobodu hrvatskoj javnosti predstaviti gospođu Tatarenko, zbog koje se diže sva ova graja.

Mr. sci. (ukr. kandidat nauka) Alla Leonidivna Tatarenko po osnovnoj je struci srbistica, zatim, prevoditeljica, književna povjesničarka i književna kritičarka. Rodila se 1962. u mjestu Mohilevu Podiljskom u Vinickoj oblasti. Završila je 1984. studij «srpskohrvatskog jezika i književnosti» na slavističkom Odsjeku Fakulteta za filologiju Državnog univerziteta «Ivan Franko» u Lavovu. Godine 1987. magistrirala je na temu «Miloš Crnjanski i njegov roman «Seobe» (problemi i poetika)». Od 1989. do 1993. radi kao asistentica, a godine 1993. imenovana je docenticom na Katedri za slavensku filologiju istog Fakulteta. Članica je uredništva časopisa „Ї"(slovo iz ukrajinske ćirilice, u hrvatskom glasi JI»), u kojem redovito objavljuje prijevode srpskih autora, članica redakcijskog kolegija ukrajinsko-srpskog zbornika Ukras, inozemna dopisnica kulturne redakcije Drugog programa Radio Beograda.

Gospođa Tatarenko je autorica niza prijevoda iz srpske književnosti koji su objavljeni na ukrajinskom jeziku. Prevela je u cijelosti, ili kao ulomke, djela slijedeći jugoslavenskih i srpskih pisaca: Ive Andrića, Miloša Crnjanskog, Danila Kiša, Borislava Pekića (ulomci iz romana «Kako je profesor Rutkovski prodao dušu đavolu», «JI», 16., 2000.), Milorada Pavića, Davida Albaharija, Gorana Petrovića, Save Damjanova, Dubravke Ugrešić, Miljenka Jergovića, Irfana Horozovića, Svetislava Basare, Milisava Savića, Draga Velikića, Mome Kapora, Dušana Kovačevića i Milene Marković.

Osim studija iz područja književnosti, piše kritičke prikaze i eseje, a ponekad pripovijetke i stihove.

Premda srbistica, i premda na njenom Fakultetu djeluje prof. dr. Ljudmila Vasiljeva, jedina kroatistica u Ukrajini ranga redovnog sveučilišnog profesora, gospođa Tatarenko mimo nje uspostavlja veze s hrvatskim piscima. Pri tome izbjegava DHK, već se negdje 1998. usmjerava na ideološki bliske filojugoslavenske i balkanske pisce iz skupine «Fukare». Tome je pogodovalo i imenovanje srbista Jurja Lisenka (alternativnog pjesnika s pseudonim «Juraj Pozajak») docenta sa Sveučilišta «Taras Ševčenko» u Kijevu, na dužnost visokog diplomatskog službenika Veleposlanstva Ukrajine u Zagrebu. Na taj se način ojačala skupina ukrajinskih srbista koji su se silom počeli uguravati u hrvatsku kulturu, premda o njoj malo znadu, a najmanje poznaju hrvatski jezik, jer polaze od uvjerenja da hrvatski jezik ne postoji. U to sam se uvjerio mnogo puta vlastitim ušima, jer sam neke od njih upoznao. Gospodin Lisenko je sada je visoki diplomat u Beogradu. U očima srpske javnosti sigurno mu ide u prilog činjenica što je 1990. preveo pripovijetku agresivnog velikosrpskog književnika Mome Kapora: Боїнг-боїнг i objavio u uglednom kijevskom časopisu za inozemnu književnost ВсеСвіт, 1990/7, str. 189.-190.

Skupinu ukrajinskih srbista čine: Olena Dzjuba, Alla Tatarenko, Vladislav Žurba, Oksana Mikitenko, Olga Ros, Ivan Lučuk, Lurij Lisenko, Nadja Neporožnaja, Natalija Čorpiga, Volodimir Romanec i najviše protuhrvatski raspoložen Pavel Rudjakov šef srbistike na Univerzitetu «Taras Ševčenko» u Kijevu. Politički iznad svih njih bdije poznati pjesnik i visokopozicionirani komunistički političar Boris Iljić Olejnik. Vidi: Пројект Растко Кијев-Лавов (www.rastko.org.yu/rastko-ukr/index.html)

Alla Tatarenko, gospar Vlaho i promašena antologija

Godine 2006. u nakladi izdavačke kuće «Folio» iz Harkivu objavljena je «Antologija suvremene hrvatske proze» pod nazivom «Horvats'ka mozaika : sučasna proza» (Hrvatski mozaik – suvremena proza). Knjiga je objavljena «na inicijativu i uz potporu Marine Andrijenko (Klub Zonta International «Lavov-Zamak»), za koji Klub nikada nisam čuo. Pripreme, prevođenje i objavljivanje obavijeno je velom tajnosti. Ako kažem da se kao «recenzent» ove «antologije» javlja Vlaho Bogišić, sve biva transparentnije. On i Alla duše su ovog projekta. To potvrđuje činjenica što je «kontrolu prijevoda i predgovor» napisala – ne prof. dr. Ljudmila Vasiljeva, već docentica mr. sci. Alla Tatarenko. U knjizi ona se javlja kao prevoditeljica Miljenka Jergovića. Šarmantni duet Bogišić-Tatarenko izabrali su kao predstavnike suvremene hrvatske proze slijedeće autore: Pavla Pavličića, Irfana Horozovića, Gorana Tribusona, Vesnu Bigu, Dubravku Ugrešić, Peru Kvesića, Davora Slamniga, Edu Budišu, Julijanu Matanović, Zorana Ferića, Karmen Klajn, Renata Baretića, Borisa Dežulovića, Miljenka Jergovića, Simu Mraovića, Luciju Stamać i Vlahu Bogišića.

Koliko je navedeni izbor doista reprezentativan, a koliko je riječ o običnoj politikantskoj manipulaciji i podmetanju ukrajinskim čitateljima, svaki će hrvatski književnik ustanoviti bez velikih napora.

Svečano predstavljanje navedene antologije održano je 3. listopada 2006. u Dvorani zrcala lavovskog nacionalnog Univerziteta «Ivan Franko». Kao gost bio je nazočan i gospar Vlaho Bogišić. On je za ovu pogrešno komponiranu knjigu ushićeno izjavio:

«Hrvatski mozaik» nije knjiga važna samo za ukrajinskog čitatelja. Ukoliko bi ova knjiga bila objavljena u Hrvatskoj, sigurno bi postala događajem za hrvatske čitatelje».

Na žalost, prijevodi su neujednačeni, neki čak i banalni, neznalački, tako da ova «antologija» ne može ukrajinskog čitatelja motivirati da sam krene u upoznavanje hrvatske književnosti i stoga nije bila «događaj» kako bi htio meštar Vlaho. No, gospođa Tatarenko ovom si je «antologijom» otvorila vrata poslovnoj suradnji s moćnim hrvatskim «Fukarama», a hrvatsko Ministarstvo kulture honorira strance koji prevode hrvatsku književnost. Nije za lijepe oči postala Jergovićeva prevoditeljica na ukrajinski.

Fukarizam

Godine 2007. 13.-16. rujna, održan je u Lavovu sajam knjiga. U gostima kao predstavnici Hrvatske (tko ih je ovlastio? Vjerojatno sama Tatarenko!) borave pisci iz skupine bliske M.J. Fukari.

O boravku u Lavovu piše jedan od tih predstavnika, Kruno Lokotar. Ulomak koji donosim otkriva i pozadinu Fukarinog članka u «Jutarnjem listu»:

«...Prvi korak u procesu uzajamna prevođenja, malen za njezine ambicije i znanje, ali velik za dvije književnosti, učinila je entuzijastična i dovitljiva Alla Tatarenko, žena-zmaj zelenih očiju, koja je uspjela urediti i nekako isfinancirati časopis s tematikom Balkan u okviru kojega su prijevodima predstavljeni gorespomenuti suputnici, Miljenko Jergović i Robert Perišić od prozaika, a Simo Mraović – koji je uredio i dvije antologije ukrajinskih priča za naše tržište, pardon, javnost – poezijom. Alla je i urednica prve antologije priča hrvatskih pisaca na ukrajinskom Hrvatski mozaik, već prisutne na sveučilištima, a uskoro i u prodaji. Zbog svega toga ne ostaje nam drugo nego citirati Baretića i reći: HvAlla.

Svi napori Alle Tatarenko i ostalih kroatista (Alla uopće nije kroatist, op. Đ.V.) rezultirali su time....»

Sve spomenute dame rado dolaze u Hrvatsku, kada uspiju dobiti silne potvrde, formulare, pečate, štambilje i faksimile, jer za njih nema povlaštena statusa, iz naše perspektive drugorazredne su i valjda opasne osobe, pa zato nije ni čudo da su na nekima od kroatističkih skupova njihovi stolci ostali prazni. Naime, dok one dobiju hrvatske vize, na konferencijama su već pročitani referati, završene debate, dogovorene smjernice i zaključci. Ali državna birokracija i diplomacija ionako ne postoje radi potpomaganja općih prava čovjeka kao što je sloboda kretanja, čak ni hrvatskih ili ukrajinskih interesa, nego radi švedskih stolova».

Navedeni tekst upućuje na činjenicu da M.J. Fukara samo nastavlja dogovoren posao s ukrajinskom stranom, odnosno da se radi o privatnom biznisu, zbog kojega se zloporabljuje navedeni zagrebački dnevnik i bezrazložno napada Ministarstvo vanjskih poslova. To što se naš Veleposlanik nije «pojavio» na ovoj politikantskoj i privatnoj promociji, sasvim je razumljivo. Lokotar podmeće, jer znade da je malo ljudi koji će znati o čemu je riječ. Naime, Lavov je od Kijeva udaljen oko 600 kilometara, što znači da se onamo treba putovati zrakoplovom i noćivati u Lavovu. Drugo, naši u Veleposlanstvu dobro su obaviješteni kako rade i što rade ukrajinski srbisti i stoga veleposlanik Kirinčić nije upao u njihovu stupicu kako bi im dao legitimitet. To što je tadašnji ukrajinski veleposlanik u Zagrebu, Markijan Lubkivski potegnuo čak iz Zagreba kako bi uveličao navedenu privatnu promociju - priča je za sebe. On je prije Zagreba radio kao diplomat u Beogradu. Ondje je boravio i njegov otac, vrlo poznati ukrajinski pjesnik Roman Lubkivski, bivši veleposlanik Ukrajine u Slovačkoj. Otac Lubkivski bio je toliko oduševljen Srbijom da je o njoj, njenom narodu, jeziku i povijesti napisao knjigu pjesama «Balkanski Krist», (Lavov, 2007.). Poistovjećivanje sa Srbima iskazano u ovoj knjizi na razini je najvećih srpskih rodoljuba. U jednoj pjesmi Roman Lubkivski zanosno kliče:

Srpski jeziče! Silo Dunaja!
Jeziče Biblije, jeziče Vuka!
Jeziče Desanke, jeziče Zmaja!
Ti si – utjeha moja i muka.

Što je s prof. dr. Nikolajem Nikolajevićem Zubovovim iz Odese u čije ime M.J. Fukara vrijeđa Hrvatsku? On je šef Katedre za slavistiku na Fakultetu za filologiju Sveučilištu u Odesi. Učestalo se bavi ruskom mitologijom. Dakle, niti Zubov, ni Tatarenko nemaju veze s kroatistikom. Fukara je zaboravio navesti struku jednog i drugog profesora, kako bi čitatelji «Jutarnjeg lista stekli dojam kako je riječ o kroatistima. To je tipično bosansko kukavičje jaje. Jedina kroatistica s ugledom u Ukrajini je, kako rekoh prof. dr. Ljudmila Vasiljeva, s istog fakulteta na kojem radi i Alla Tatarenko. Između redovnog sveučilišnog profesora i docenta u Ukrajini je ogromna razlika.

Docentica Tatareno i profesor Zubov nazočili su znanstvenom skupu u Cavtatu održanom u studenom 2008. godine, povodom stote obljetnice smrti Baltazara Bogišića. Kako je prof. Bogišić djelovao neko vrijeme kao nastavnik u Odesi, može se razumjeti dolazak prof. Zubova, ali dolazak gospođe Tatarenko može se objasniti jedino njezinim lukavim sinhroniziranjem boravka u Dubrovniku sa simpozijima na Cetinju i u Beogradu, na kojima je također sudjelovala.

Bio sam veleposlanik kada je delegacija MH u sastavu: Vlaho Bogišić, akademik Josip Bratulić i dr. Mladen Klemenčić, pohodila Odesu kako bi ondje postavila spomen-ploču u čast Baltazara Bogišića. Dragovoljno sam pratio hrvatsku delegaciju u toj povijesnoj misiji (svjestan da im to nije po volji), premda je njezin dolazak i program bio oblikovan bez ikakvih kontakata s Veleposlanstvom RH u Kijevu. Rezultat: Ploča nije postavljena ondje gdje je trebala biti postavljena i gdje joj je bilo mjesto, obzirom na veličinu Baltazara Bogišića, ali o tome nekom drugom prilikom. I nije od mramora, već od plastike.

Gospođu sam Tatarenko upoznao tijekom službenog posjeta Sveučilištu u Lavovu 1995. godine. Dobro se sjećam njezinih nastupa kojima je htjela hrvatskog veleposlanika impresionirati znanjem srpskog jezika, vjerojatno hoteći nazočne svoje šefove uvjeriti time kao vlada hrvatskim jezikom. U nazočnosti osoba iz uprave Fakulteta koji ne razumiju ni srpski, ni hrvatski, to se moglo učiniti bez poteškoća.

Na kraju, ukrajinski nastavnici Alla Tatarenko, Ukrajinka iz Lavova i Nikolaj Zubov, Rus iz Odese, optuživanjem Republike Hrvatske posredstvom jugoslavenskog novinara Miljenka Jergovića-Fukare, nisu pridonijeli razvoju ukrajinsko-hrvatskih kulturnih veza, niti rješavanju problema s vizama. Ja sam se kao veleposlanik zalagao za ukidanje viznog režima, zalagali su se za to svi hrvatski Ministri vanjskih poslova, od Granića do Jandrokovića, svi Premijeri i Predsjednici, ali bez uspjeha. RH ne može donijeti takvu odluku bez suglasnosti zemalja Šengenske zajednice. Stoga preporučujem ukrajinskim profesorima i domaćim fukarama, da se glede viznog režima obrate vlastima u Bruxellesu, a u svezi sa svojom stručnom djelatnošću vlastima u Beogradu.

Zbog diplomatskih razloga nemam ništa dodati onome što je napisano.

Đuro Vidmarović