Ždrijelo crnih lista (19/43)

Vučemil i kršćanska mistika
Andrija Vučemil: Čitajući Eckharta. Knjiga Božanske utjehe, „Rinaz – Riječki nakladni zavod" d.o.o., Rijeka 2008.

Pjesnička djela Andrije Vučemila spadaju u vrh hrvatske književnosti. Napisao je dvasesetak pjesničkih zbirki, pri čemu je svaka bila nov korak u književnom smislu. Godine 2007. Vučemil je objavio dobro prihvaćenu knjigu stihova o tragediji Gologa Otoka pod naslovom: „...bio jednom jedan otok... Goli Otok". Nakon ove zbirke pojavila se sljedeća pod naslovom „Knjiga puna nade", a iste 2008. djelo koje predstavljamo, posvećeno i proizašlo iz čitanja velikog kršćanskoga mislioca Meistera Eckharta.

Andrija Vučemil rođen je 1939. godine u Oplećanima na Duvanjskom polju. Kao mlad čovjek šest je godina robijao na Golom Otoku. Nakon te strašne životne epizode svoj profesionalni i književni život vezao je uz Rijeku. U književnosti se pojavio 1969. godine pjesmom karakterističnog naslova „Na smrt oslonjen". Pored književnog rada bavio se kazališnom djelatnošću i izdavalaštvom. Bio je i urednik književnog časopisa „Književna Rijeka". Pjesme su mu prevedene na nekoliko svjetskih jezika, a dobitnik je prestižne nagrade „A. B. Šimić" i „Dubravko Horvatić".

Prije nego što prijeđemo na prikaz najnovije Vučemilove knjige potrebno je kazati nekoliko riječi o zanimljivoj, tajnovitoj, a za neke pomalo i kontroverznoj osobi koja se zove Magister Eckhart. Bio je dominikanac, teološki učitelj i mistik posebne vrste. Rođen je u Alzasu 1260., a preminuo je 1328. godine. Njegov misticizam kretao se na ivici teološke tolerancije toga vremena tako da mu je prijetila opasnost od tumačenja njegovih stavova kao heretičkih. Iako je Eckhartov slučaj do danas ostao nejasan, postoje kršćanski teolozi koji predlažu njegovu beatifikaciju. Zbog tajnovitosti ovoga autora Vučemil je svojoj zbirci priložio esej poznatog teologa iz Rijeke, prof. dr. Marijana Jurčevića: „Mistična inspiracija mistikom Meisterom Eckhartom". Profesor Jurčević obavještava u svome eseju da je Eckhartu bilo osnovno pitanje „kako prodrijeti u misterij Boga", jer „bez poniranja u Bogu svaki govor o Njemu je neistinit i izvanjski". Zbog toga mu je polazište da se „čovjek treba osloboditi svega stvorenog, a ostavljanje svega stvorenog traži izlazak iz vremena i povijesti, što znači izlazak iz samoga sebe, iz svojeg tijela. Čovjek treba izaći iz samoga sebe, ostaviti samog sebe da bi postao jedno s Bogom." Vrlo složena misaona podloga ovog misticizma temelji se na jednoj od osnovnih misli Isusa Krista, izrečenih u poznatom govoru na Gori: „Blago siromašnima duhom, jer njihovo je kraljevstvo nebesko." Eckhart vjeruje da se Bog može roditi u nama i da svaki čovjek može biti dijete Božje. „Zbiljsko posjedovanje Boga jest u srcu i u iskrenom, duhovnom okretanju i težnji prema Bogu, a ne u stalnom i jednoličnom mišljenju na Njega. Čovjek se ne treba zadovoljiti mišljenim Bogom; jer kad prođe ta misao, prolazi i taj Bog. Treba radije imati zbiljskoga Boga koji je daleko uzvišen iznad misli čovjeka i svakog stvorenja. Taj Bog ne prolazi, pa makar se čovjek svojom voljom od Njega okrenuo."

Nakon nekoliko navedenih napomena o velikome europskom mistiku, ostaje pitanje na koji način doživjeti njegovu mistiku danas, i k tome još, ostvariti doživljaj i razumijevanje te mistike, ten ih pretočiti u stihove. U ovu avanturu duha ušao je Andrija Vučemil zbirkom «Čitajući Eckharta». Zbirka sadrži pedeset pjesama koje su, što je poseban kuriozitet ove knjige, objavljene na latinici i na glagoljici. Ispod naslova svake od pjesama nalazi se citat, bilo od samoga Eckharta, bilo iz Biblije, objavljen na latinskom jeziku i u hrvatskom prijevodu, latinicom i glagoljicom. Ovakvim naporom Vučemil je hrvatsko glagoljsko pismo, kao jednu od bitnih odrednica hrvatskog srednjovjekovnog, duhovnog i kulturnog identiteta, vratio u našu književnu suvremenost. Koliko će taj pokušaj imati praktičnih posljedica pokazati će vrijeme.

Koristeći se mističnim dosezima Meistera Eckharta, Andrija Vučemil je progovorio, bolje rečeno ispovjedio se, progovorivši pjesničkim jezikom o vlastitome životu, svojim radostima i bolima, traženju i nalaženju onoga što mnogi ne nalaze, smisla života i postojanja. Stoga se ova poezija nalazi u neprestanom nutarnjem dijalogu, u stalnoj napetosti između postojanja i nepostojanja, između smisla i besmisla, u neprestanom nastojanju da se odgovori na temeljno pitanje, što je život? U pjesmi broj pet Vučemil to čini sljedećim stihovima: „Što je život? / Tvoja Riječ ili moje djelo / ili oboje sjedinjeni u trajanju / u kom se očituje Tvoja volja / i moje disanje / pitam / dok plovim u oblacima sumnje / daješ li mi sve ili ništa / i što je to u meni što me pokreće / na korak, na molitvu, / na ufanje da ću ugledati / lice tvoje i da ću moći izustiti / riječi zahvale za život i smrt..."

Iz navedenih stihova vidljiva je sumnja koja prožima pjesnika i intelektualca i koja je neodvojivi dio postojanja kreativnih ljudi. Bogat životnim iskustvom pjesnik Andrija Vučemil priznaje: „bujaju sve jači nesporazumi / a ja čekam / tu Riječ / taj dar nad darovima / da ga mogu podijeliti / među braću / i slučajne susretnike."

Uz pojam „sumnja" dobili smo u ovoj pjesmi pojmove „nesporazumi" i „braća". Čovjek ne postoji kao usamljena morska hrid. On se potvrđuje u kontaktu s drugim ljudima koji su mu po kršćanskom shvaćanju braća. Naravno, braća u Kristu. U sedmoj pjesmi Vučemil stvara završni dvostih: „Mi smo jedno / i neka tako u vijeke vjekova ostane." A pojam braća uključuje i pojam ljubav. Ljubav je imanentna Božjoj nazočnosti kao emanacija Božanske bîti. Vučemil to iskazuje stihovima: „A ljubav / neka bude krov / svakoj kući i hramu / u kojem se nakanimo / nastaniti."

Autobiografičnost ove zbirke je njezina imanencija.

„O kamen često glavom udarah
da se od ludila sanja otrijeznim
i sada tek znam
da to bijaše tvoje djelo
i naum da se na taj način
očistimo
od sebe i u sebi."

U godinama u kojima se stječe pravo na sumiranje životnih iskustava, a naš se pjesnik u takvim godinama nalazi, i stoga ne začuđuje njegovo otkriće da je Eckhartovo mistično iskustvo ona razina životne spoznaje u kojoj može naći i samoga sebe. Na kraju kao i na početku svega bijaše i jest Riječ. Vučemil o tome pjeva: „Slušam Te i slušati mi je / da bih se odrekao sebe samoga / ovremenjena i uoprostorena / izvan Riječi ništa ne postoji."

Završna, pedeseta pjesma, donosi kao stih poruku iz Ivanovog Evanđelja (15,12): „Ovo je moja zapovijed da se ljubite međusobno kao što sam ja ljubio vas". U tom duhu završna misao cijele ove zbirke glasi: „Bog je ljubav, i tko je u ljubavi taj je u Bogu i Bog u njemu, / a Meister reče da će nam u tome vječna istina pomoći. Amen."

Knjiga „Čitajući Eckharta" na predmetno-tematskoj razini zahtjevno je, ali i poticajno štivo. Može se čitati kao pjesničko teološko promišljanje ljudske sudbine, ali kao zgusnuta poezija složene predmetno-tematske građe. Jedno i drugo zahtijevaju pomniji pristup i određeno poznavanje «problematike». Kao literarno ostvarenje ova je zbirka dosegnula neke od najviših razina u hrvatskom pjesništvu kršćanskog nadahnuća. Nakon Šopovih svemirskih ekskurzija dobili smo pjesničku mistiku dostojnu velikog učitelja Eckharta.

Hrvatski jezik kojim se Vučemil služi bogat je, snažan, melodiozan, sposoban iskazati sve dubine mističnog uma i sve rastere jednog života bogatom turbulencijama neuljuđene stvarnosti i vlastitih emocionalnih pregnuća. Profesor Jurjević je na kraju spomenutog eseja dao najveći kompliment ovoj knjizi, s kojom se pisac ovih redaka u cijelosti slaže: „Knjiga je vrlo poučna i poetična. Ne znam što je pametnije: prije pročitati M. Eckharta ili Andriju Vučemila? U svakom slučaju jedan drugome pomaže u razumijevanju."

U kontekstu naše kulturne baštine Vučemil je obogatio suvremenu hrvatsku književnost, a u kontekstu pjesništva kršćanskog nadahnuća, stvorio je djelo koje može ići uz bok najvišim dosezima europske književnosti.

Glasilu kršćanske provenijencije ne služi na čast što prikaz Vučemilove knjige još uvijek drži u ladici. Riječ je o vrijednome djelu kršćanskoga nadahnuća. Da ne pomislimo kako i u tzv. crkvenim glasilima nema uredničkih ladica koje zjape kao ždrijela crnih lista.

Đuro Vidmarović