Ždrijelo crnih lista (18/43)
Gradišćanski Hrvati u književnosti matičnog naroda
Sanja Kozlica: Planetarij duše, „Hrvatsko književno društvo"& Liber d.o.o, Rijeka, 2008.
Ivan Kozlica: 500 godina poslije...
Sanja Kozlica (r. 15. veljače 1964 u Zagrebu), slikarica, primijenjena umjetnica (ženski nakit) i spisateljica, objavila je do sada dvije zbirke pjesama: „Nebeska ptica" i „Ljubav", te knjigu pripovijesti: „Grijesima do kraja". Pjesma „Škrinjica s blagom" uvrštena joj je u zbirku Zlatka Tomičića „Najdraža pjesma na svijetu".
Zbirka „Planetarij duše", ispunjena je pjesničkim uradcima kroz koje autorica progovara o vlastitom doživljaju svijeta, poglavito prirode, zatim prijatelja, obitelji i rodne joj zemlje. U kontekstu teme „Gradišćanski Hrvati u književnosti matičnog naroda" koji pratim tri desetljeća, upozorio bih na nekoliko pjesama Sanje Kozlice. To su: „Prijatelji" posvećena Hrvatima u Šopronu, „Slike iz Domovine" posvećena Gradišćanskim Hrvatima i pjesma „Susret Hrvata". Njezino oduševljenje ovom granom iseljenog hrvatskog naroda potaknuli su naši dragi Koljnofci. O tome je progovorila sam autorica:
Kako su nastale pjesme iz zbirke «Planetarij duše», posvećene gradišćanskim Hrvatima u Mađarskoj? Kada je započela moja suradnja s Našičanima, koji su uglazbili neke moje pjesme, pozvali su me da idem s njima u Mađarsku, na Dane Hrvata .... Tako je u meni bila pokrenuta želja da saznam što više o gradišćanskim Hrvatima. Nastala je pjesma «Prijatelji» (2005. godina) s kojom sam otišla u Sopron, te je pročitala na glavnom trgu i u katedrali. Ti hrvatski dani u Sopronu, ostavili su na mene dubok trag. Osjećala sam da tim našim ljudima u tuđini, istinski znači svaka naša riječ. Tamo sam osjetila i još nešto. Ljudi u tuđini jače i intenzivnije osjećaju pripadnost svom narodu.
Sopron i Koljnof postala su mjesta u koja sam se i kasnije rado vraćala, jer sam tamo uistinu ostavila prijatelje koje sam stekla prilikom prvog susreta.Tako su nastale još dvije pjesme, posvećene gradišćanskim Hrvatima, «Susret Hrvata» i «Slike iz domovine» (2007. godina), te su sve tri pjesme objavljene u zbirci poezije «Planetarij duše».
A kako je nastala Zbirka? Sam naziv govori. Neke posebne duše u mojem životu su me dotakle i inspirirale da im napišem i posvetim pjesme. A pjesma nastaje tamo gdje ima osjećaja. Poezija je kao jedno prelijepo tkanje od slova, kada je natopljena čistim i intenzivnim emocijama. Gradišćanski Hrvati u Mađarskoj sasvim su sigurno dio tog tkanja kojim je protkana i moja poezija".
Prijatelji
Hrvatima u Sopronu
Tamo daleko
gdje stoljeća huje u krošnjama,
tamo daleko,
u tuđini,
u zemlje i koje otiđoste sa svojih ognjišta,
iz zemlje vaših djedova,
posadiste sjeme našeg ponosa!
Pričajte svijetu o surom kamenu,
O crvenoj zemlji težaka,
O plavetnilu Jadrana umornih ribara,
O čežnji svitanja i novog rađanja.
Pričajte o slavonskoj ravnici i tvrdoj Lici,
O junacima i ranama ratova,
O cvijeću izniklom iz krvi Hrvata!
Uspavljujte svoju djecu
U kolijevkama mira i spokoja,
Posadite bijelu krizanatemu
Za zemlju naših baka i djedova,
Gdje povijest naroda počiva
U suzi predaka.
Čuvao vas, prijatelji naši,
Ma gdje bili,
Dobri Bog.
Srca su naša čvrsto
Vezana u čvor!
Izvedeno u Sopronu i objavljeno u Hrvatskom glasniku, 14. srpnja 2005.
Slike iz Domovine
Gradišćanskim Hrvatima
Bakino pletivo, toplo i meko,
Zlatna voštana kaplja,
Korica mirisnog, svježeg kruha,
Mala drvena, trošna vrata.
Žuljevi na djedovim dlanovima,
Mirisna zemlja, rodna oranica,
Tinjajuća stara uljanica,
Pjesma težačka, pjesma djevojačka.
Mjedena sličica sveca
Na zidu brojalica od vremena,
Gipkost sunca na starom ormaru
I sjena od drhtavih zavjesica.
Žuta sljubljena zraka sunca
U maglenom kotačiću starina.
Tkanje od drhtava materina truda,
Rodna i topla hrvatska gruda.
Miris doma, ognjišta, slanine,
Kukuruzne pogače, tavana, pređe i tkanja,
Vode iz starog bunara,
Miris dunje sa bakinog ormara.
Vjedro vedrino, vedrina topline,
Toplina blizina, gajda što svira,
Opjevana sjeta krjeposti davnina,
Predaka, junaštva, pjesma, mira.
Negdje daleko po svijetu
Ta je topla i gruba zemlja
Razaslala djecu na tisuće strana
I ostavila sjećanja na djedovinu,
Kap znoja u zemljinom peharu.
Vazda pamti svoju zemlju, Prijatelju!
Vazda ljubi svoju pjesmu opjevanu!
Vazda moli svoju vjeru vjekovnu!
Vazda pruži ruku ponosnu i besmrtnu.
Susret Hrvata, Sopron, 13. siječnja 2007.
Susret Hrvata
Opet se susrećemo,
Na istom ognjištu Hrvata,
U istom iskrenom osmijehu,
U istom mirisnom grumenu.
U istoj rastopljenoj Božjoj hostiji
Sudbine i pomirenja,
U istom gutljaju vina
Uz kaleža ukazanja.
U cijelom svijetu
Mi se lako prepoznajemo.
Po jeziku, ponosu i trebanju.
Po oku, čistu i blistavu. Po kretanju.
Utkani u sve vezove
I stijene kamene,
Krunice, pjesme i srcolike zvijezde,
Utkani u vječnost hrvatske utrobe.
Opet se srećemo.
U svakoj ulici i na svakom trgu,
Na zapadu, sjeveru, istoku i jugu.
Rastati se od svoje zemlje
Ne možemo i nikada nećemo!
Susret Hrvata, Sopron, 13. siječnja 2007.
Kao dodatak knjizi „Planetarij duše" potrebno je objaviti prozni prilog njezina supruga Ivana.
Ivan Kozlica: 500 godina poslije...
Koljnof – Sopron 19. – 21. listopad 2007. Web site koljnofske udruge „Hrvati"
Kada je Sanja došla iz Našica i rekla da za dva tjedna ide u Šopron upitao sam se gdje je to?
-U Mađarskoj, tamo žive gradišćanski Hrvati - rekla je.
Dobro, odgovorim i pomislim: kako to da nisam čuo za to mjesto?
Po njenom povratku iz Šoprona bila je oduševljena: na slikama sam vidio njeno ozareno i zadovoljno lice.
-Bilo je divno, pamtit ću taj susret čitavi život!
Pričala mi je o ljudima, susretu s tamošnjim Hrvatima, živopisnom mjestu Koljnofu, starom gradu Sopronu... No, najljepše riječi bile su o njenim domaćinima, obitelji Pajrić. Sanjina druženja ponovila su se nekoliko puta i Franjo je postao naš pravi prijatelj. Nekako sam ga i ja tako osjećao iako se nismo poznavali! I dođe ljeto 2007. i donese Franju i njegovu družicu Anitu u Ždrelac.
Da, Sanja je imala pravo, divni su to ljudi. Nije prošlo puno vremena i Franjo pozove Sanju i mene u Koljnof! Nije nam trebalo puno da se odlučimo. Povod nam je jedan u nizu susreta Hrvata, gastronomska ponuda domaćih hrvatskih jela u Franjinoj Levandi.
Petak je poslije podne. Masa Hrvata slijeva se prema Sesvetama u modernim vozilima današnjeg doba. Pola sata trebalo nam je da stignemo do auto ceste i krenemo put mađarske granice. Vozeći se u koloni pomislio sam kako se istim ovim putem prije pet stotina godina kretala masa svijeta na putu u nepoznato.
- Pričaju da je Turčin zauzeo Klis u Dalmaciji? Dobro nam je glavar savjetovao da krenemo na ovaj put pun nade, ali i neizvjesnosti. Brat mi je ostao u rodnom selu, Bože, što li će biti sa njime? Od kuda si ti krenuo? Iz Široke Kule u Lici, sve sam ostavio iza sebe, sve što sam imao! Većina nas je iz Like prešla u Slavoniju a sada evo moramo dalje... Franji su krenule suze. Što se to nama događa? Zar nas je naš Bog napustio?
Brzom cestom, izgrađenom u slobodnoj Hrvatskoj, milina se voziti i promatrati prigorske brežuljke načičkane kućicama i urešene vinogradima. Opet slike iz davnine.
- Evo već tri dana hodimo ovim blatnjavim putovima, stalno pitam jesmo li stigli ali putu nikao kraja! Kažu da je gore zemlja slična našoj i da ćemo dobiti više nego smo imali ovdi. Nu, nisam baš siguran, plašim se velikih obećanja.
- I ja, odgovori Franjo. Što li će biti sa nama?
Polagano pada jesenska kiša, blato sve više otežava kretanje. Trošna kola koja vuku Franjini volovi škripe manje. Brat njegov spava ispod nekakvoga pokrivača a stara majka drži ga za ruku. Iz njihovoga plemena većina je krenula na put. Samo su pojedinci odbili krenuti u Ugarsku.
Odlučili smo proći kroz Međimurje, te kroz Sloveniju. Kiša nas prati ali uvjeti vožnje su dobri. Veliki radovi na dijelu autoceste koju gradi Slovenija sa ciljem da promet iz srednje Europe usmjeri kroz svoj teritorij. Pada mi na um kako ni centimetra ne grade od Maribora prema Macelju.
No...Nepregledno mnoštvo svita kreće se prema sjeveru. Osim ovog puta zakrčeni su i drugi pravci. Veleposjednici su uvjerili narodne vođe kako će pružiti utočište svima koji dođu.
- Ako se ovo nastavi hrvatska će zemlja opustjeti, kaže Franjo. Turci će bez borbe zauzeti sve naše gradove i sela.
- Ma neće! - veli Toma, naše će plemstvo sa crkvom već pronaći rješenje.
- Da, ali zar ne vidiš da nas sve više odlazi, dođe mi da se vratim i prijavim u vojsku. Vlastela se samo brinu za svoju imovinu, povlače se prema sjeveru i nas vuku sa sobom. Zauzet će nam sve zemlje, Toma, kao što su zauzeli i Bosnu!
Ulazimo u Mađarsku i magistralnom cestom br. 86 krećemo uz austrijsku granicu prema sjeveru. Prostrane njive uz cestu obrađene su što u Hrvatskoj i nije slučaj. Predivni krajolici uz obilnu kišu čine se čarobnima. Pada polagano mrak dok prolazimo kroz Nadažd prema Körmendu.
- Večeras ćemo prespavati u ovome selu. U dosadašnjim selima stanovništvo je uglavnom ljubazno no teško se snalazimo zbog nepoznavanja jezika. Vodiči su uvijek negdje drugdje.
Franjo je sa svojom obitelji ostao u kolima jer imaju nekakav pokrivač. Svi spavaju ki srdele, jedni uz druge. Prohladno je, kiša sve više pada. Mali Josip jako je nahlađen i ima visoku vrućicu što Franju jako brine. Uspio je pronaći nešto drva i zapaliti vatru ispod jedne nadstrešnice. Zalihe hrane su pri kraju, no ipak je nešto ubacio u bakru da pura bude ukusnija. Zadnjih su dana sve obitelji počele ostajati bez hrane jer su već dugo na putu.
Zaobilazimo grad Szombathely. Sanji je već pomalo dosta vožnje te ponekad zaspi. Mrkli mrak, cesta je slabo označena pa se jako trudim voziti sigurno. Primjećujem da su sva veća križanja cesta urađena kao kružni tokovi. Na ovome skrećemo sa ceste 86 na 84. Ponekad pogledam kartu, za svaki slučaj, jer teško čitam nazive mjesta na mađarskom.
- Jutro je osvanulo sunčano. Probudio sam se pri samome izlasku sunca. Kako ovdje sunce izlazi daleko a ne kao kod nas odmah iza brda... Predivno jutro, hladno je ali lijepo. Neki su se probudili prije mene, založili vatre i pripremaju doručak. Kod svih su zalihe sve manje ali nešto se spremi. Kod mene je jutros mlijeko i pura ali začinjena maslom. Svi to volimo iako najčešće upravo puru jedemo. Danas stižemo, najavljuju vodiči. Bože, kako ćemo se snaći, što li će biti? Kažu nam da su Turci nedavno ovuda prošli, sve opljačkali i zapalili, a narod poveli sa sobom. Haraju po čitavoj zemlji Ugarskoj, strah se širi i narod bježi a mi dolazimo...?
Ulazimo u selo Kópháza. Manjim slovima ispod piše Koljnof. Tu smo, veli Sanja, napokon. Skrećemo lijevo u centar sela i jednostavno nalazimo naš cilj, restoran «Levanda». Sanja se sada sjeća detalja. I ja sam pomalo uzbuđen. U restoranu gužva, sviraju tamburaši. Franjo nas prima ljubazno, sjedamo za njegov stol. Upoznaje nas s društvom, sve sami Hrvati...domaća hrvatska večer, u Mađarskoj! Teško je opisati osjećaj koji sam imao, nešto neopisivo. Tamburaši su iz Markuševca u Zagrebu, mladi momci sviraju izvanredno. Kako sam večer ranije vozio po nevremenu iz Splita za Zagreb ne mogu izdržati, umor me svladao. Sanja je ostala i uživala u pjesmama koje sam i ja u početku čuo (soba je odmah iznad restorana) a onda zaspao ko top!
- Kada smo prilazili selu u koje će nas smjestiti obuzeo me neki čudan osjećaj! Jednom sam već napuštao ognjište i dugo vremena imao neviđenu želju da mu se vratim. I vratio bih se da su prilike dopuštale, nu kako je vrime prolazilo tako me ta želja napuštala. Što li će se sada desiti, što nas čeka...?
U jutro nam domaćin želi dočarati ljepote svoje Domovine! Da, svoje Domovine, iako za nas Hrvate to ne zvuči baš uobičajeno. I Srbi su u Hrvatskoj nešto manje stoljeća, no teško je očekivati da Hrvatsku svojom zovu... Ali s tolikim zanosom priča o svojoj staroj Domovini da je tu njegovu ljubav teško uspoređivati i s nama u Hrvatskoj. Odlazimo do obližnjeg sela u kojem se smjestio dvorac plemenitaške obitelji Széchenyi. Sanja je već obišla dvorac i odlazi na kavu s Anitom. Zanimljivo ih je promatrati kako se sporazumijevaju jer Anita tek uči hrvatski... O Széchenyijima Franjo zna dosta, ali uz pomoć pripremljenog prijevoda vodiča po dvorcu, dočarao mi je značaj te obitelji u mađarskoj povijesti, ali i pregled njihove prošlosti općenito. Zapamtio sam da su Széchenyiji ostali u dobrom sjećanju Mađarima kao plemići koji su brinuli o svome narodu, da nisu bili tako rastrošni kako je to bilo uobičajeno kod nekih drugih obitelji. Vraćajući se prema Sopronu navratili smo do dvorca velike plemenitaške obitelji Eszterházy. Prekrasan dvorac vanjštinom, nismo imali vremena obići ga, no vidi se drugačiji pristup načinu života od Széchenyija. Većina kuća je porušena ili zapaljena, sve je opustošeno.
- Vodiči nas raspoređuju po selima temeljem nekakvoga popisa za kojeg ne znam tko ga je uradio. Moja obitelj dobila je imanje u središtu sela. Bilo nas je sedmero i svi smo se prvu večer smjestili u maloj kućici koja je bila čitava. Nisam mogao zaspati. Izmolio sam Oče naš i Zdravo Mariju, po prvi put u novoj kući, s nadom da sve bude u redu. Bože moj, Tebi se sada obraćam i molim Te da nam svima pomogneš, da nam olakšaš muke i patnje.
Kako nisam oka sklopio noć je trajala duže nego inače pa mi se svašta motalo po glavi. Stalno sam pred očima imao rodbinu, prijatelje i susjede koji su ostali na hrvatskoj zemlji. Što li će biti s njima, hoće li se oduprijeti Turčinu, hoće li im tko pomoći. Dvojba koju sam imao prije nego sam se odlučio krenuti u nepoznato i dalje me drži. Jesam li dobro postupio, jesam li pobjegao ili nisam?! Nu, jednu sam odluku noćas donio: dok me bude sve ću dati od sebe da pomognem mojoj napaćenoj hrvatskoj zemlji, da tražim načine kako to ostvariti!
Poslije podne Franjo me poveo u Somen-kuću u kojoj se čuva dosta starih predmeta i dokumenata. Malo je zapuštana ali meni ipak jako zanimljiva. Naročito su mi zanimljive stare fotografije, a i ja sam poneku uradio za uspomenu. Na večer smo posjetili Franjine roditelje u obiteljskome domu Pajrićevih. Franjo stariji je osebujna osoba, prosvjetni radnik pun duha, cijenjen u kraju. Molio sam ga da govori starim govorom kakav se i danas ovdje zadržao što mi je i uslišio. Uz njegovo domaće vino razgovor je bio sve zanimljiviji i zanimljiviji. Sanja je ostala u hotelu i načekala se. Žao mi je, ali ovo je bila prava prilika upoznati nekoga na ovaj način. Kao da sam svoje pretke čuo i vidio, one koji su živjeli prije pet stotina godina. Odlučio sam ovdje dovesti moje prijatelje i pokazat im što sve propuštaju ne znajući za ovo nacionalno bogatstvo.
- Danas sam bio na prvom skupu koji je glavar upriličio s ciljem da nas upozna s budućim planovima. Svi smo se nekako smjestili u veću kuću s krovom, mi muški naravno. Dogovorili smo se da prvo obnavljamo crkvu, a onda ispomažemo jedni drugima u obnovi kuća. Rečeno je da će gospodar nešto pomoći, nu, kako nas je puno nisam baš siguran u veliku korist. U blizini se nalazi grad Sopron u koji se smjestio i gospodar prije turskoga pohoda. Grad je obranjen ali su zato sva ova sela jako stradala. Određena je grupa koja će uraditi prijedlog raspodjele kuća i zemlje. Nadam se da će uraditi sve pošteno...
U jutro smo poslije doručka s Franjom otišli do obližnjega brda s kojeg se divno vidi Koljnof, ali i Šopron. Tamo su i vinogradi očevi. Manirom vrsnoga vodiča Franjo nas oduševljava. Odlazimo u centar grada, prvo restoran po domaćinovom izboru s ukusnim jelima i odličnim vinima. Anita je s nama i sve bolje govori hrvatski. Posjet starom dijelu uz iskusno vođenje, tradicionalno ispijanje čaja u lokalu koji je često posjećivao Franz List, šetnja prohladnim gradom i povratak u Koljnof. Ja sam oduševljen, Sanja također.
- Rano u jutro stigao je glasnik da nas gospodar poziva u Sopron, radi daljih dogovora. Spremio sam se i uputio s knezom, na konjima. Sopron je vrlo blizu našega sela i ubrzo sam ugledao veliki utvrđeni grad. Na visokim i širokim kamenim zidovima vide se tragovi turskih topova od zadnjega pokušaja zauzimanja grada. Na samom ulasku u grad čeka nas gospodar i time nam ukazuje veliku čast. Odlazimo do njegove palače koja nije jako prostrana, veća kuća na kat, uređena. Na velikom stolu pripremljen je pribor za ručak, tu su i neki drugi ljudi ali i gospodareve dvije prekrasne kćerke. S njima govorimo hrvatski dok ostala gospoda razgovaraju njemačkim jezikom. Shvatio sam da su oni visoki odličnici u gradu. Razgovarali smo o mnogo čemu, najviše o uvjetima našega smještaja, problemima na koje smo naišli, planovima uređenja ali i sudjelovanja u vojnim postrojbama. Da, opasnost nas prati i dalje, nismo joj umakli. Nu, što je tu je...
Na povratku u Koljnof odlazimo na mjesno groblje, smješteno na manjoj uzvisini. Nadgrobni spomenici ovdje pričaju staru hrvatsku priču. Gotovo su svi s hrvatskim prezimenima, izvornim ili modificiranima na mađarski. Kao da sam u svojoj Domovini, na Mirogoju!
- Noćas je umro Petrina, najstariji među nama, imao je 62 godine. Sastali smo se da vidimo gdje ćemo ga ukopati. Neki predlažu da osnujemo novo groblje u blizini porušene crkve, neki pak da proširimo zatečeno. I bi tako, mrtvima je mjesto zajedno. Poslije podne je bio ukop, došao je svećenik iz Soprona. Petrina je tako prvi Hrvat koji je ukopan ovdje na ugarskoj zemlji. Slava mu. Nadam se da će Bog dati da se ovdje smirimo, da ne moramo lutati od zemlje do zemlje, da će ovo groblje postati naše sjećanje stoljećima, tisućljećima...
Prije samoga povratka posjetili smo Franjin dom. To je uređena kuća u blizini «Levande», kuća u kojoj živi njegova obitelj ali i prostor u kojem on radi. Kratko smo se zadržali, popričali o mnogo toga još, kao da smo tek došli...Koliko god bilo vremena s ovim čovjekom nikada nije dosadno. Povratak je istim putem prema jugu, u našu i Franjinu Hrvatsku.
Prošlo je punih 20 godina od kad smo se doselili u ovo selo. Danas po ničemu ne bi rekao da je bilo razoreno, spaljeno. Kuće su obnovljene, mnoge sagrađene na novo, djece je puno selo, danas nas je duplo više nego kada smo došli. Sve su njive obrađene, nove iskrčene, šume uređene, putovi popravljeni, crkva nova sagrađena... Turčin se i dalje zalijeće u ove krajeve, ali nije ovamo dolazio. Moglo bi se reći da je sve kako smo samo poželjeti mogli. Nu, mene svaki dan muči pomisao na moju staru zemlju, kuću, grob mojih predaka. Turčin je tamo već dugo i kao da nikada neće ni otići. Dođe mi da ovako star i onemoćao otiđem dolje da umrem, da živim sa svima mojima starima. Nu, opet me druga misao pokoleba i kaže mi da je bolje da ovdje umrem i da živim s potomcima mojim. Moj najstariji unuk nosi moje ime Franjo, teško mi je ostaviti ih sve i otići, tko će malome Franji pričati priče iz Domovine, iz davnine, tko će...? Nadam se da će doći dan kad će moja stara Domovina biti slobodna od Turčina, nadam se da je drugi naši neprijatelji neće porobljavati, da će moj narod živjeti u slobodi i da će moj mali Franjo, ili njegov unuk istoga imena, slobodno sjesti na konja i otići u Hrvatsku moju, posjetiti grobove didova mojih, vratiti se, pa opet otići, pa se vratit, pa otić.... Nadam se da će sjeme lavande koje sam ponio sa sobom i posadio ovdje, kad se vrime popravi niknuti i sjećati sve moje potomke na staru postojbinu, neka ta „Levanda" bude simbol i veza...
PS
Ponuđeni prilog odbilo je objaviti uredništvo jednoga od glasila naših sunarodnjaka u jednoj susjednoj zemlji. Neka to bude za sada dovoljno.
Đuro Vidmarović
Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na 
