Ždrijelo crnih lista (8/43)
Vrijedan prilog povijesti hrvatske književnosti
Nedjeljko Mihanović: Tajanstvenost umjetničke riječi, Matica hrvatska, Zagreb 2007.
U knjizi koju predstavljamo dr. Nedjeljko Mihanović je sabrao vlastite tekstove posvećene djelima i autorima čije je izvorište transcendentno, odnosno koji su stvarali u okrilju i nadahnuti kršćanskim istinama i vrijednostima. Kao motto knjizi preuzeo je misao Dámasa Alonsa: «Znanost o književnosti može sve više stezati obruč oko nepoznanice pjesničkog djela, ali njegova središta, nikada neće dostići. No penetraremos en el misterio».[1]
Knjigu je podijelio u tri tematske cjeline, označivši ih rimskim rednim brojevima.
U prvoj cjelini nalaze se eseji: «Poezija duhovnog pročišćenja»u kojem Mihanović piše o pjesništvu Izidora Poljaka, «Nazorova lirika u svjetlu transcendencije» u kojem osvjetljava jedan od stvaralačkih aspekata velikog književnika, aspekta koji se prešućivao zbog partizanije, a potom njegova obnašanja najviše dužnosti u komunističkom državnom aparatu u vrijeme njegove najveće poslijeratne okrutnosti; «Esencijalnost Cesarićeve poezije»; «Lirika tihog predanja smrti, umjetnosti i vječnosti» posvećen djelu Đure Sudete, «Posestrimstvo stvari i svemiru» o božanskim astralijama velikoga Nikole Šopa, «Iskonsko tajanstvo pjesničkoga govora» u kojem autor upozorava na auroralnost poezije Dragutina Tadijanovića, «Poezija obasjana zvjezdanim misterijem vjere» o pjesništvu Jeronima Kornera, «Lirski glas tajanstvene slutnje vječnosti» u djelu Ante Jakšića, «Očitovanje religioznog i estetičkog nadahnuća» kod Rajmunda Kuparea, «Poezija duhovnog atmorilizma» Lucijana Kordića, «Lirska supstancija slavonskoga pejzaža» u književnom opusu Miroslava S. Mađera, «Religiozni uspon duha» Anke Petričević, te »Lirsko i spiritualističko doživljavanje svijeta» u pjesništvu Drage Štambuka, .
U tematskoj cjelini «II.» nalaze se slijedeći eseji: «Ujevićeva putopisna proza»; «Tin Ujević u autobiografskim zapisima»; «Umjetnička percepcija i stvarnost u Raosovu romanu Žalosni Gospin vrt»; « Neorealistička struktura u Raosovu romanu Prosjaci i sinovi» ; «Stvarnost obuhvaćena čuvstvom i mislima» u djelu Nikole Pulića, «O pripovjednoj strukturi Vanje Radauša»; «Poniranje u ekstenzitet života» u djelu Ivana Aralice,».
U poglavlju «III.» uvršteni su tekstovi: «Spoznaja i umjetnička prosudba književne povijesti»; «Umjetnički prostor i duh hrvatske putopisne književnosti»; «Religiozna polazišta u književnoj kritici Drage Šimundže» i «Organizacijski i znanstveno-istraživački rad akademika Dragutina Tadijanovića».
«Tajanstvenost umjetničke riječi» završava kazalom imena, «Bilješkom o izvorima» i»Bilješkom o autoru.»
U eseju „Poezija duhovnog pročišćenja" dr. Mihanović ističe: „U književnom razvrstavanju u doba moderne između tradicionalno-realistički orijentiranih 'starih' i artistički usmjerenih književnika 'mladih', Izidor Poljak se uključuje u katoličku grupu pisaca okupljenih oko biskupa Mahnića, oko đačkog lista 'Luč' i časopisa 'Hrvatska prosvjeta».
Nakon uspostave komunističke ideologije književno stvaralaštvo nadahnuto kršćanskim istinama, ali i težnjom za transcendiranjem svijeta zbilje, našlo se u središtu ideološke kritike. Ipak, u takvim nepovoljnim uvjetima najhrabriji stvaraju vrijedna djela, bez obzira na ideološke ograde. Npr. Nikola Šop. U eseju o Štambukovoj poeziji, Mihanović piše: «Nakon dezintegracije poetike Druge moderne javio se osamdesetih godina u hrvatskoj književnosti postmodernistički naraštaj mladih pjesnika, koji je u potrazi za bivstvom jezika oblikovao model izražajnih vrijednosti metajezičkih struktura, metatekstualnosti, esejizacije i poliekspresije poetskog govora. Ova postmodernistička poetika metajezičkih simbola rađa se nakon pojmovnog pjesništva (Ante Stamać), koje je bilo sondirano na filozofičnoj, pojmovnoj stilskoj razini esencije jezika i poetskih metafora.»
U naše vrijeme postmoderna je izgubila smisao. Iscrpila se u apsolutnoj negaciji svih vrijednosti. Na njenim ruševinama rađa se nova poezija transcendentalnog i kršćanskog nadahnuća, ali i novi pravci, kao npr. neoromantizam.
Mihanovićevi eseji pisani su znalački i s akribijom poznavatelja hrvatske književnosti XX. Stoljeća. Svaki esej stoji kao zasebna cjelina, a svi zajedno, ukoričeni u knjigu ukusnog dizajna i dobre grafičke opreme, mogu služiti kao udžbenik, ne samo đacima i studentima, već svima koji žele upoznati suvremenu hrvatsku književnost. U tom kontekstu, Mihanovićeva je knjiga rad, koji zajedno s knjigama Drage Šimundže, otvara nove prostore za proučavanje i vrednovanje opusa pojedinih književnih opusa.
PS
[1] Dámaso Alonso y Fernández de las Redondas (22. listopad, 1898 – 25. siječanj, 1990). Španjolski pjesnik, filolog I književni kritičar.
Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na 
