Ždrijelo crnih lista (2/43)
Elegije o vječnom životu (Pogovor)
Zlatko Tomičić: Pašmanske elegije.
Pišući pogovor za knjigu «Pašmanske elegije» suvremenog hrvatskog pjesnika Zlatka Tomičića, prvi put osjećam tijekom ovakvog posla tugu, tjeskobu i strah. Tugu zbog toga što je bard hrvatske poezije umro 16. lipnja 2008. godine, ne dočekavši objavljivanje ove zbirke. Tjeskobu osjećam zbog kašnjenja. Znao sam da je Zlatko ozbiljno bolestan, ali nisam računao da će smrt biti brža od naših nada. Želio sam ga obradovati, misleći da imam vremena, a na kraju pišem svojevrsni memento pjesniku i prijatelju. Posmrtno ulaženje u nečiji život ne može ostati bez posljedica, kako je jednom napisala Vera Horvat-Pintarić. Zbog toga strah.
Više sam puta prilazio računalu namjeravajući započeti prikaz, no svaki me put «presjekao» početni stih: «Duša prodire u novo tijelo», a iza njega početak drugog stiha: «Njezina svijest treperi». Navedeni stihovi kao da su naviještali pjesnikovu smrt. Ali nisu jedini koje sam tako doživljavao. Dosta ih je u ovoj poemi. Navodim tek neke:
Svaki je od nas svjetlo koje dolazi odnekud
i koje ispunjuje cijelo naše biće i koje
nas tvori neprestano. I ne može ugasnuti u nijednoj noći.
Kada se dignemo nad zemlju, iznad svega
ne želimo više ništa i sami sebe gledamo
kao u drugo biće, a ipak znamo da jesmo
ono što vidimo i što predstavlja nas kao
naša slika.
Ćutimo da je sve prošlo, da je sve minulo
s našim odlaskom sa zemlje. A ono što je ostalo
da se ne zna što je i da nema putokaza
u tom smjeru i da mora biti izbrisano
sve ono što je prije bilo. I dolazi mir
i nema više kretanja nikakvog i nema više
potrebe da se ikuda ide i da se išta više
dogodi.
I mi smo sve ono što jesmo
i to nam je dostatno, to je neizmjerni dobitak.
Ono što smo prije bili to je priča
koja nema početka i nema kraja.
Nisam daleko od uvjerenja kako se ovi stihovi nisu pojavili slučajno. Dobri naš Tomislav Marijan Bilosnić zdušno se zalagao kao bi poema «Pašmanske elegije» ugledala svjetlo dana još za pjesnikova života. Ja sam odugovlačio, što nije moj običaj. Bilo je, očito, «zapisano» u nekim nedostupnim kalendarima i rokovnicima nesagledivih kozmičkih tajni da će izaći posthumno. Tek u tom se kontekstu otkriva se u elegijama unutarnja kristalna struktura i labirint Tomičićeve poetike, filozofije, kozmogonije, eshatologije i teologije. Kao da je pisao vlastitu oporuku.
«Pašmanske elegije» pisane su «iz dna duše», iskreno, snažno, samosvojno, onako kako je to činio Tomičić, slijedeći svoje nesagledive unutarnje impulse, a ne ukus kritike, pa čak ni čitatelja. Upravo na taj je moment kao na bitan u shvaćanju Tomičićevog književnog djela, upozorio u opraštanju s pokojnim pjesnikom akademik Dubravko Jelčić.
«Pašmanske elegije» donose obilje mudrosti, kazane uzvišenim poetskim diskursom. Pjesnik se trudio eksplicitnije no što je inače činio, kazati i ukazati na istine i životne premise koje su ga vodile kroz život. Tomičić je bio pomalo zagonetna ličnost. Imao je principe od kojih nije odustajao pod cijenu vlastita života. Prvi mu je princip bio Ljubav, drugi Sloboda, treći Domovina, četvrti Poezija, peti Siromaštvo.
O ljubavi napisao je, možda, najustreptalije, najmuževnije stihove u cjelokupnoj hrvatskoj književnosti.
O Ljubavi je pisao vođen svojim teološkim sinkretizmom koji ga je uzdigao do osobnog misticizma, u kojem je spajao u uzvišenu cjelinu Kršćanstvo, Budizam u njegovim kineskim i tibetanskim oblicima, šintoizam, Zoroastrizam, starogrčke i staroegipatske misterije, dodajući im mudrost australijskih domorodaca Aboridžina i kanadskih Indijanaca.
Navodim stihove koji na uvjerljiv način ukazuju na Tomičićevo kristološko ishodište u traženju univerzalnih etičkih vrijednosti. «Ako smo dobri Bog se veseli» - najsažetija je poruka koju nam je ostavio Isus Krist. Tomičić je Dobrotom povezivao svjetove, vjere, Crkve, sisteme i povijesne provalije. Ponašao se kao svećenik Dobrote i Ljubavi.
Ako smo dobri Bog se veseli
i obdaruje nas svojom milošću
iako naša stradanja nisu ništa manja.
Tvorac nikada ne otkriva svoju bit
nego se pokazuje i dokazuje
preko svojih objavljenja
koja vidimo u tijelima zemaljskim
i čujemo u riječima koje izgovaraju.
Jedna je Riječ, ali ona ima tisuću
odjeka i umnožava se u rječniku
na zemlji koji prepisuje znakove nebeske.
Nije svijet rastao da bi tako bio
kažnjen svojim postojanjem
nego zato da bi ljubav uvijek
bila privlačna i da se stalno iznova
teži svojem izvoru i ophođenje
beskonačno samoga sebe,
da se stvaranje nikada ne prekida,
uvijek traje, da traži svoj početak
kojega nema i svoj kraj kojega nema.
Slobodu je doživljavao kao univerzalnu i apsolutnu vrijednost, jednaku za sve narode i sve ljude. Oni koji su ga svodili isključivo na razinu nacionaliste naroda kojem je pripadao, koristili su se političkim procjena njegova rada, što ih je vodilo u pogrešnom pravcu, pri čemu su pjesniku činili nepravdu. On koji je sanjao o slobodi za sve, osobno je bio lišavan slobode, ograničavam, proganjan, šikaniran, skoro cijeli život. «Četvorica jednog vode/, jednog vode četvorica/, od slobode/ zbog slobode...» pjevao je Mak Dizdar, hrvatski pjesnik muslimanske vjere. Tomičić je nastojao shvatiti Islam i našao je najveće istine u njegovom mističnom krilu, poznatom pod nazivom sufizam.
Tomičić je volio svoju hrvatsku Domovinu na Kristov način. O tome svjedoči uzvišena rodoljubna himna «Hrvatska, ljubavi, moja». Plakao je nad njezinom sudbinom. I trpio. Da nije principa Slobode i Domovine, mogao je izbjeći sva stradanja kojima je bio izložen. Imao je čak tri mogućnosti za to:
1. Mogao je prihvatiti kolaboraciju s režimom kao što su to učinili mnogi pjesnici iz njegovog naraštaja.
2. Mogao je otići u izgnanstvo i priključiti se Hrvatima u prekomorskim zemljama, među kojima je uživao veliko poštovanje i ugled.
3. Ono što mnogi ne znaju: mogao je iskoristiti žensku liniju svoga rodoslovnog stabla i zatražiti useljenje u Izrael. U nekoliko je navrata pisao o svojoj baki i prabaki koje su po podrijetlu pripadale židovskoj etničko-konfesionalnoj zajednici. Nikada niti riječju nije se opredjeljivao na takav način. Ponosio se europskim granama u svome rodoslovlje, ali svoje izvore nalazio je u starom bosanskom plemstvu, čak u bosanskim Bogumilima. Ostao je bez ostatka predan hrvatskom narodu. Bez obzira što nije dobio zasluženu, gotovo nikakvu javnu zahvalnost. Hrvatstvo je ispunjavalo njegov identifikacijski kod. Hrvati, možda, nisu zaslužili ljubav koju je Tomičić za njih osjećao do posljednjeg daha. U doslovnom smislu. Pisac ovih redaka je svjedok toga.
Poezija je bila Tomičićev život. To nije fraza. Poput Tina Ujevića i Vesne Parun, on je bio apsolutni pjesnik. Drukčije nije znao živjeti. Stihovi su iz njega izlazili ne kao mlaz, nego kao vulkan. Već je bio teško bolestan, i vezan za bolesnički krevet, dakle u poziciji kada ljudima nije do pisanja, ili bilo kakvih intelektualnih napora, a ipak je u svakom trenutku kada bi zdravlje dopuštalo pisao snažne stihove, pripremao nov roman, pripovijetke, oglede, putopise, eseje, pa opet pisao, čitao, razmišljao, iznosio ideje i zamisli kao mlad i snažan muškarac.
Jedno je slovo, ali se čita stalno
i ima bezbroj oblika
i iz knjige nebeske izlaze slova
u knjige zemaljske i oni koji uče knjigu
ti su vječni čitači i tragači
za smislom koje skriva slovo
i koje se objavljuje uvijek iznova
i uvijek prvi puta kao Slovo prvotno.
Tomičić me zbog odnosa prema vremenitim i materijalnim dobrima podsjećao na sv. Franju Asiškog. Iako je živio u stalnoj neimaštini, poglavito tijekom jugokomunističkog režima, nije zbog toga očajavao. Nikada se nije žalio na stambene uvjete u kojima je živio, a koji nisu bili dostojni pjesnika njegovog značenja. Taj stan na prvom katu stare, sada već derutne i starinske jednokatnice sagrađene za istarske Hrvate koji su za vrijeme fašizma bježali iz Istre u Hrvatsku, pod kraj život postao mu je zatvor. Kako su mu noge otkazivale poslušnost, svaki silazak uskim i strmim stepenicama bio je za njega veliki napor i rizik, jer se moglo dogoditi da s njih padne zajedno sa svojom ženom Višnjom, osobom vrlo krhke tjelesne građe. Ova mu je nedaća pomogla skorije umrijeti. Kada sam u Društvu hrvatskih književnika upozorio na ovu situaciju, bio sam ismijan od vodećih kolega ove časne udruge.
Da je Tomičić prihvaćao siromaštvo na način sv. Franje svjedoče stihovi iz «Pašmanskih elegija»:
Okružuje nas veliko siromaštvo,
ali sreća je veća od svake tjelesne bijede.
«Pašmanske elegije» napisane su 1989. godine. Tomičić je bio u naponu stvaralačke snage. Poznajem Pašman i mogu shvatiti porive i nadahnuće koji su djelovali na pjesnika toliko snažno, da nastanu ovako moćni stihovi. Otoku Pašmanu ovo može biti na čast. Šteta što elegije nisu objavljene u vrijeme kada su napisane. Ovako nam preostaje završiti ovaj prikaz stihovima iz zbirke «Pašmanske elegije»:
Bila je Riječ i bilo je Slovo
i bio je Zvuk, naša vječna mantra
iz koje je vidljivi svijet nastao
za one koji bi bili slijepi
da ne vide ono što se diže
iz najniže mogućnosti, da bi se
dizao iz sebe u sebe do najviše ravni.
PS
O nama i Zlatku Tomičiću već sam napisao što je trebalo napisati. Ždrijelo crnih lista progutalo je književni prikaz njegove posljednje zbirke.
Đuro Vidmarović
Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na 
