Ždrijelo crnih lista (1/43)

U doba komunizma postojale su tzv. crne liste pisaca. Ideološka komisija CK odlučivala je o sudbinama autora i njihovih djela. Onaj pisac koji je ocijenjen kao ideološki, nacionalno ili politički nepodoban bio je tretiran na nekoliko načina:

Ukoliko je pisac prekršio neku od navedenih naredbi slijedilo je kažnjavanje. Tome je prethodio kritički napad nekoga od zaduženih «kolega» koji su prihvatili suradnju s režimom. Napad je služio kao «stručno» pokriće za političku osudu, a ta je osuda značila hapšenje, suđenje, presudu i zatvor. Kako je bio zakonski verificiran tzv. verbalni delikt, a politika je odlučivala što ta sintagma znači, optuženi autor nije imao šanse pozvati se na slobodu književnoga stvaranja. Budući su hrvatski pisci bili pod posebnom paskom kao Hrvati, njihovo etničko izjašnjavanje, afirmacija nacionalne kulture i samobitnosti činilo ih je vrlo poželjnima na crnim listama. Tu je bila riječ o dvostrukom nasilju: onom ideološke prirode i onome na nacionalnoj osnovi.

Mnogi su hrvatski pisci, književnici i publicisti odbacili pero, nemajući snage, živaca i egzistencijalnih uvjeta za borbu s režim, ali je postojala skupina hrabrih ljudi koji su nastavili stvarati svoja djela, bez obzira što su bili nepostojeći pisci. Svojom hrabrošću čuvali su etičko dostojanstvo struke, a politički su predvodili u borbi za novo, humanije, demokratsko i slobodoumno društveno uređenje. Upravo su oni doživjeli veliko razočaranje, poglavito nakon 2000. godine kada je obnovljena praksa crnih lista i nepostojećih pisaca. Ponovo su diskriminirani na političkoj i nacionalnoj razini. Oni pisci koji nisu prihvatili robovanje novim ideologemima bačeni su u ždrijelo crnih lista. Komunistički ideologem zamijenjen je tzv. liberalizmom, anarhiznom, anacionalizmom, jugoslavizmom, pa i kroatofobijom, homoseksualizmom i europeizmom. Nacionalna diskriminacija okomila se ponovo na pisce koji nisu prihvatili ponižavanje, vrijeđanje i razgrađivanje nacionalne kulture, jezika i etničkog identiteta, koji su ustrajali na čuvanju državnog suvereniteta, materinjeg jezika, povijesne baštine, kulture, tradicija i vjere, a bili protiv ponovnoga utjerivanja Hrvata u zajedništvo sa Srbima i ostalim narodima «regije», zapravo bivše Jugoslavije, bez obzira što je takvo nasilje rezultiralo s dva krvava rata, što dakle, svaki razuman čovjek u tome vidi opasnost novih ratova. To je atak na zdrav razum, pa čak i poticanje novih ratnih sukoba. Ponovo je nastala podjela na politički i ideološki podobne i nepodobne pisce. Crne liste sada funkcioniraju nešto suptilnije. Zadržale su se na razini nepostojećih pisaca. To znači: možeš objavljivati ondje gdje nađeš uredništvo ili izdavača, ili na vlastiti trošak, ali na državnoj televiziji i u jakim izdavačkim kućama, novinama i glasilima o tvojoj knjizi neće biti objavljeno niti slovo. Svi su oni ili pod kontrolom antihrvatski opredijeljenih skupina, ili u vlasništvu stranaca koji Hrvate kao takve oslikavaju samo crnim tonovima. Zbog takve moći podobnih struktura, djelo njima nepoćudno mora postati mrtvorođenče, a njezin autor automatski nepostojeći pisac. Slobodan sam navesti kao paradigme neke primjere:

1. Djela Ive Andrića mogu se objavljivati i reklamirati. To se čini čak agresivno. Oprošteno mu je političko djelovanje, odnosno činjenica što je «stručno» predlagao etničko čišćenje Albanaca na Kosovu, i time rješavanje problema s kojim se suočavala velikosrpska politika. Oproštena mu je snažna suradnja s fašističkim vođom Milanom Stojadinovićem i njegovim režimom. Konačno, oprošteno mu je sudjelovanje u izradi dokumenta o ulasku Kraljevine Jugoslavije u savez s Hitlerovom Njemačkom. U isto vrijeme hrvatski je književnik Mile Budak ubijen bez suđenja, jer je bio u vodstvu NDH, ali je ubijeno njegovo djelo, jer je po sudu komunista i ono krivo za politički rad svoga tvorca, da bi se i u današnjoj RH našlo na crnoj listi. On je i mrtav ustaša i fašist, odnosno antisemit, a Ivo Andrić to nije, premda je bio isto toliko koliko i Andrić fašist, a kao potpisnik akta o političkom paktu s Hitlerom de facto je prihvatio i nacistički režim, dakle i antisemitizam. Zašto? Andrić je bio jugoslavenski nacionalist, odnosno pristalica jugoslavenstva u srpskoj političkoj opciji, dok je Budak bio hrvatski nacionalist, dakle neprijatelj velikosrpskog jugoslavenstva. Andrić je k tome stupio u kolaboraciju s Titovim režimom. Pri tome, da se razumijemo: ne branim političko djelovanje ni jednoga ni drugoga, a najmanje antisemitizam, već navodim povijesna facta, a najviše zdrav razum koji će odvojiti umjetničku vrijednost nekog djela od privatnoga, pa i političkoga života njena autora.

2. Vladimiru Nazoru i Ivanu Kovačiću oprošteno je političko djelovanje prije odlaska u partizane. Oni se i dalje agresivno slave, pri čemu se prešućuje činjenica da su se stavili u službu jedne nehumane ideologije kao njezini portparoli pišući slavne pjesme o mržnji, ubijanju, Staljinu, Titu, etc., dok se to Mari Švel Gamiršek i ostalima ne oprašta. Nazor je uz sve to obnašao najvišu državnu funkciju u Hrvatskoj, upravo neposredno nakon drugog svjetskog rata, kada su njegovi suborci pod prozorima njegova ureda i stana, kasapili, progonili, ubijali, zatvarali i stavljali na crne liste stotine njegovih drugova po peru i nacionalnoj pripadnosti. Da o vjeri ne govorimo. A pisao je pjesme u kršćanskome duhu. Odjednom je 1945. zaboravio na osnovnu Kristovu zapovijed: Ljubi bližnjega svoga. Sada ju je prakticirao u Titovoj varijanti: Ljubi bližnjega svoga jedino ako na šajkači ima crvenu zvijezdu petokraku. Ova istina ne znači da moramo odbaciti Nazorovo književno djelo. Ne daj Bože! Što više. No, djelo treba odvojiti od političkog rada autora. To vrijedi za nazora, ali i za Budaka, odnosno za sve pisce. Loše je veličati Nazora, Ivana Gorana Kovačića, Đuru Vilovića, Gorana Babića, Miljenka Jergovića, Simu Mraovića, Antu Tomića, Dragu Pilsela, etc. a prešućivati i zabranjivati Viktora Vidu, Ivu Lentića, Rajmonda Kuparea, Doru Pfanovu, Maru Švel Gamiršek, Vjenceslava Čižeka, Zlatka Tomičića, Anku Petričević, Joju Ricova, Anđelka Vuletića, Nevenku Nekić, Ivana Tolja...

3. Nakon uspostave suverene RH imamo primjer Zlatka Tomičića i Miljenka Jergovića. Prvi je jedno od najvećih hrvatskih književnih imena, čovjek koji je krvavo plaćao svoje rodoljublje u Jugoslaviji, živio desetljećima kao nepostojeći pisac, da bi nakon što je došla sloboda o kojoj je sanjao bio bačen u ždrijelo crnih lista, a nakon smrti ponovo pretvoren u nepostojećeg pisca. U isto vrijeme Miljenko Jergović koji je, nota bene, prosječan pisac političke orijentacije, koji nema hrvatsku nacionalnu svijest, kojemu je strana hrvatska državotvorna ideja, a blizak antihrvatski jugounitarizam, koji u svojim tekstovima ubija neistomišljenika na isti način na koji je to činio zlokobni Goran Babić, koji kolegu neistomišljenika javno poziva na suicid, a svakog kolegu koji se osjeća Hrvatom optužuje kao ustašu, fašista, nacista, ognjištara, etc. ima pristup svim medijima. Koji, osim svega nije iz Hrvatske. Njemu se tiskaju knjige u enormnim nakladama bez obzira hoće li se prodati ili ne, o tim se knjigama pišu neistinite «književne» kritike kako bi ga se s aspekta «struke» učinilo književnom veličinom, njemu se organiziraju prijevodi na strane jezike kako bi ga se svijetu prikazalo kao najboljeg hrvatskog književnika, njemu se omogućuje da bez upozorenja čini veliko zlo. Dok on ujedno prema hrvatskome pridjevu ima isti odnos kao i Momo Kapor. Zašto se ubija Tomičića kao borca za hrvatsku slobodu, demokraciju i pravdu, a veliča pobornika totalitarne svijesti, verbalnog dželata i diskriminatora na nacionalnoj osnovi? Zašto? Koje su to sile koje omogućavaju ovakav povijesni Zurück, korak nazad, ovu orgiju nazadnih totalitarnih tendencija čiji su pobornici via facti ratni huškači jer afirmiraju govor mržnje? Zar su Miljenko Jergović, Slavenka Drakulić, Ante Tomić, Jurica Pavičić, Ivo Brešan, Dubravka Ugrešić, Igor Mandić, Velimir Visković, etc. uzori koje moramo slijediti i zar je to što oni pišu i za što se zalažu poželjna obnovljena Jugoslavija?

4. Primjer književne obmane. Na HTV-u postoji emisija «Pola ure kulture», a u njoj lista najčitanijih knjiga. Kada je Nevenka Nekić objavila roman «Susret i Emausu», odnosno «Kardinalovo srce», ovo djelo nadahnuto životom bl. Alojzija Stepinca već u mjesec dana prodano je u nakladi deset puta većoj od one kojom se u navedenoj emisiji pojedini pisci stavljaju na listu knjiga-uspješnica. Zbog čega ovakva ordinarna laž, ovo falsificiranje i krivo obavještavanje? Zbog toga što je Nevenka Nekić pisala o osobi hrvatskoga kardinala, što je kao hrvatski svjesna osoba bačena u ždrijelo crnih lista. Takvih je primjera vrlo mnogo. I neprestano se ovakav intelektualni zločin ponavlja, a ista autorica emisije slavi kao vrijedna novinarka.

Zalažem se za ravnopravnost i jednake šanse za sve bez obzira na političku pripadnost. Borim se protiv verbalnog delikta i crnih lista, protiv progona Hrvata, ali i svakoga čovjeka, na nacionalnoj, rasnoj i vjerskoj osnovi, protiv obnavljanja kulturne politike iz doba SFRJ kojom su se pisci dijelili na politički podobne i politički nepodobne, s time što su prvi bili ateisti, jugounitaristi, boljševici, progonitelji hrvatstva, a drugi svi nacionalno svjesni i slobodarski ljudi. Napominjem, da se praksa crnih lista obogatila glupošću pojedinih urednika, uz koju idu bahatost, narcisoidnost i tipičan hrvatski jal.

Nisam siguran hoće li poziv imati ikakvoga odziva, jer je magla sazdana od razočaranja, ojađenosti i bespomoćnosti, kolege učinila ili zatvorenima za tuđe probleme, ili suviše ogorčenima, a da bi vidjeli neku korist od podrške koju sam zamolio. Znajući za takvo raspoloženje odlučio sam se na novi korak. Stavit ću na uvid širi izbor iz književnih prikaza, članaka, osvrta i prijevoda koje su mi urednici naših književnih novina, časopisa i revija odbili objaviti tijekom posljednjih godina. Učinili su to na takav način što su ih držali i još uvijek drže u svojim ladicama, a na vapaj da mi odgovore samo s dva slovca: da, odnosno ne, kako bih znao što mi je činiti, ostali su gluhi. Zbog toga je većina tekstova u međuvremenu zastarjela.

Za neke urednike imam donekle i razumijevanje. Riječ je o prilozima koji su preširoki. No, uvijek se može autoru predložiti skraćivanje teksta, naravno, ukoliko urednik za tekst ima zanimanje. Hvala Bogu, s dva sam urednika ostvario ovakav vid suradnje. Ostali su šutjeli.