Crne liste kao hrvatska sudbina

Govoriti o crnim listama, danas, 2009. godine, 20 godina nakon pada Berlinskog zida i 19 godina nakon pada komunističkog političkog i ideološkog ustroja u Hrvatskoj, sumorno je, tužno, ali neophodno. Zbog mlađih ljudi potrebno je ukratko objasniti što se podrazumijeva pod sintagmom «crne liste». U vrijeme bivše države SFRJ vodstvo KPJ, odnosno vodstva njezinih ekspozitura u pojedinim tzv. Socijalističkim republikama, budno su bdjela nad ideološkom i političkom ispravnošću svih tekstova koji odlaze u javnost. Zbog toga su novinari imali status društveno-političkih radnika, bili posebno educirani na partijskim školama i kursevima, provjeravani s aspekta ideološke i sigurnosne besprijekornosti, kako bi pisali onako kako režimu odgovara. Oni koji bi se tome suprotstavili odstranjivani su s posla i na razne načine disciplinirani. KPJ je u tome imala velikoga uspjeha. Novinari su preko uredništava svojih listova bili upoznavani s temama o kojima ne treba pisati. Od njih se očekivala politička partijska svijest koja će uvijek znati reagirati ispravno, a da ju se ne upozorava prečesto. Za to su služili posebni dokumenti koje su objavljivala, tajno i javno najviši partijski forumi, a novinaru su pomno pratili i javne izjave vodećih državnih dužnosnika, poglavito Tita i prilagođavali se njihovim intencijama i izvlačeći poduke i smjernice iz njegovih riječi.

Književnici su nešto drugačijeg mentalnog sklopa od novinara. Potrebna im je viša razina kreativnosti. Stoga su bili i nešto nezavisniji od novinara, a poneki od njih bili su spremni platiti najvišu cijenu za slobodu pisanja i umjetničkog stvaranja. Koristeći se iskustvima SSSR-a, KPJ je tražila načine za stavljanje književnika u funkciju svoje ideologije, politike i promidžbe. To je počelo u partizanskim jedinicama, a nastavilo se nakon pobjede 1945. godine. Tada je većina novinara ubijena, protjerana, ili im je zabranjen rad u struci. Hrvatski književnici nisu također bili pošteđeni. Dio ih je ubijen u zemlji ili na križnim putovima, dio procesuiran tako štio su osuđeni na robije u Staroj Gradiški, Svetom Grguru, Golom otoku ili Lepoglavi, ili na zabranu pisanja u većem ili manjem vremenskom razmaku, a dio ih je izbjegao u inozemstvo. Kao uzor su služili preostali književnici koji su bili u partizanima, a oni su pisali u duhu marksizma i staljinizma, koristeći obilno govor mržnje. Na taj način oformljena je skupina režimskih pisaca koji su zbog vjernosti obasipani novcem, slavom, priznanjima, javnim uvažavanjem i socijalnom promocijom. Drugu skupinu činili su pisci koje se trpjelo, a to su pretežito oni koji su bili vezani uz Crkvu. Njih se držalo pod paskom i u stalnoj opasnosti od hapšenja. Pisaca koji bi pisali negativno ili oporbeno vladajućoj i jedino dopuštenoj stranci nije moglo biti. Treću skupinu činili su hrvatski književnici u emigraciji. Njih se u Domovini stigmatiziralo kao fašiste u ustaše, a OZN-a, odnosno UDB-a najglasnije među njima trebala je ili ubiti ili kidnapirati kako bi im se sudilo kao neprijateljskoj hrvatskoj emigraciji. Tako je npr. Nježan lirik Vjenceslav Čižek doživio strašan martirij, dok je Bruno Bušić dobio metak u potiljak.

Nakon 1948. pisci koji su pisali u duhu staljinizma i bili isticani kao primjer ostalima, morali su se povući, promijeniti politički diskurs, a ukoliko su bili dosljedni svojim idejama završavali su na Golom otoku.

Zbog stroge paske književnici su pretvoreni u poslušnike režimu kojima je moralno-politička podobnost bila ispred estetske relevancije. Književnici koji su htjeli pisati slobodnije morali u razviti poseban meta jezik kako bi izbjegli sumnjičenja. No, kako su neki ipak probijali ideološke blokade, Partija je uvela tzv. crne liste. Riječ je o popisu književnika koji su se pokazali kao ideološki nesigurni, nestabilni, nepouzdani, pa i opasni, ali ne toliko da ih se moglo uhapsiti i baciti na robiju, ako ništa drugo, ono zbog svjetske javnosti koja nije imala razumijevanja za mrcvarenje ljudi od pera, a Tito je gradio u svijetu imidž komuniste s ljudskim licem. U stvaranju takvih crnih lista sudjelovali su režimski pisci. Oni su spremno objašnjavali partijskim moćnicima i ono što ti ljudi zbog skromnog obrazovanja u književnome djelu nisu mogli razumjeti. Nakon što je pojedini književnik stavljen na crnu listu, bio je, zapravo, osuđen, jer mu je uskraćeno baviti se poslom za koji je pozvan. No, i tu su postojale nijanse: jedni su mogli objavljivati samo u crkvenim niskotiražnim glasilima i časopisima čime u gurani u geto, jer je Crkva i sve vezano uz nju prikazivano kao natražnjačko, kontrarevolucionarno i manje vrijedno. Drugi su mogli objavljivati svoja djela, ali novine, književni časopisi, radio i TV nisu smjeli o njihovim djelima pisati. Ta su djela morala ostati mrtvorođenčad. Ukazivali su im pažnju tek onda kada bi ih prikazali kao oblik kontrarevolucionarne rabote. Treći su bili oni književnici koji nisu smjeli objavljivati knjige, niti objavljivati članke u bilo kojim novinama i časopisima. Protiv njih se vodila stalna politička i ideološka hajka u kojoj su prednjačili ne političari, već režimski pisci. Dakako, Tito je davao motiv, ideje i smjernice, a onda se to kapilarno spuštalo do općina, sela i radnih organizacija. Borba protiv neprijatelja zahtijevala je neprestanu budnost.

Službeno u Jugoslaviji nije bilo književne cenzure i u tome je licemjerje režima bilo veliko. U isto vrijeme represijom su silili pisce na tzv. autocenzuru, što znači da je svaki od njih postajao sam svoj cenzor. Kod urednika novina, časopisa, TV i radio emisija strah od mogućeg puštanja u javnost teksta koji će doživjeti partijsku kritiku bio je vrlo snažan. Kada bi se to desilo njihov bi položaj dolazio u pitanje. Zbog ovakvih ideoloških škara mnogi su pisci, čak i oni koji nisu otišli u emigraciju, ili su bili mrtvi, pretvarani u nepostojeće, npr. Sida Košutić, Đuro Sudeta, Petar Grgec, Augustin Harambašić, etc.

U čemu je dramatičnost večerašnjeg predavanja? U tome što praksa koju su nekada komunisti prakticirali sa crnim listama postoji i danas. Mi ne znamo da li je neka od političkih stranaka stvarala ili stvara takve liste, da li su one nametnute od nekih interesnih ideoloških, policijskih i inozemnih središta moći, jer ih nismo vidjeli kao stvaran dokument, ali dobro vidimo i osjećamo svakodnevno već 19 godina njihovo postojanje. Pisac ovih redaka može o tome osobno svjedočiti, što je autentičan oblik govora jer se temelji na metodi vlastite kože. Dalje, tijekom priprema za ovo predavanje, zaprepastila me činjenica što su neki kolege molili da se njihovo ime ne spominje, obrazlažući to riječima kako se u biti ništa nije promijenilo, te da i dalje crne liste postoje, a njih nema tko zaštiti i omogućiti im normalan književni rad.

Ukoliko pozornije pratimo naše dnevne novine koje imaju rubriku «Kultura», kao npr. «Jutarnji list», «Večernji list», «Slobodna Dalmacija», Novi list» i «Vjesnik», tjedne novine političkog karaktera kao npr. «Nacional», i «Globus», novine za kulturu, kao npr. «Vijenac», «Zarez» i «Hrvatsko slovo», te kulture programe radio-postaja i TV kuća, poglavito inih iz Zagreba, moći ćemo uočiti slijedeće:

1. Imena nekih književnika nikada se nisu pojavila u afirmativnom predstavljanju, već isključivo negativno.

2. Neka književna imena prešućuju se konstantno i u cijelosti, bez obzira što objavili, ili ne objavili.

3. Neka književna imena služe za neprestano političko obračunavanje, pri čemu se odnos prema književnom djelu poistovjećuje s odnosom prema autorovom svjetonazoru ili političkom opredjeljenju.

4. Neku su književnici bačeni na marginu na vjerskoj, nacionalnoj i regionalnoj osnovi.

5. Neka se književna imena čak stigmatiziraju zbog hrvatske nacionalne i domoljubne komponente, kao da RH nije slobodna i suverena država i kao da je hrvatstvo još uvijek negativan pojam.

6. Oformljena je grupa pisca i književnika koji se agresivno forsiraju na ideološkoj i političkoj osnovi na isti način na koji je to činio SKJ sa sebi vjernim autorima.

Uočili smo slijedeće:

1. Promjena vlasnika i urednika pojedinih novina i tjednika dovodi do promjene odnosa prema književnicima. To nam otkriva postojanje za sada neotkrivenih, ali postojećih crnih lista, čije crnilo zavisi od ideoloških i političkih stavova pisaca, ili mišljenja vlasnika i urednika da pisac ima stavove koji su njima zazorni.

2. Država ništa ne čini kako bi onemogućila postojanje crnih lista, ne de iure, već via facti. To književnike koji žele pisati bez straha od cenzure stavlja u osjteljiv položaj.

3. Država sistemom otkupa i stimuliranja knjiga ne postupa izbalansirano. Taj disbalans obično ide na štetu jedne skupine književnika, uglavnom prema nacionalnom i ideološkom ključu.

4. Država malo čini kako bi mediji koji su u njenome vlasništvu tretirali sve književnika, sva književna djela i sve literarne smjerove, jednako i uravnoteženo, stavljajući u prvi plan estetske i kulturno-povijesne čimbenike, a ne komesarsku ljevičarsku logiku.

Analizom odnosa prema hrvatskim književnicima pojedinih naših sredstava javnog priopćavanja i književnih glasila, došli smo do poražavajućega otkrića. Ta glasila, uz tiho prešućivanje Države, vrše podjele među književnicima prema ideološkom, političkom, stranačkom i nacionalnom ključu. Književnici koji u svojim djelima, ili javnim životom, iskazuju državotvornu orijentaciju, njeguju moralne, poglavito kršćanske vrijednosti, domoljublje, tradicionalnu etiku bračnih i međuljudskih odnosa, jezik i stil, na razne su načine potiskivani u geto, prešućivani, ili javno prikazivani čak kao ustaše, fašisti i nacisti, dakle kao ljude kojima nema mjesta u današnjem demokratskom društvu. Njima se pri tome onemogućava da na ravnopravnoj osnovi brane svoje stavove, svoju estetiku i etiku, svoje životno opredjeljenje. Time se neposredno i konstantno krši Ustav RH i Zakoni RH. Država ovakvu diskriminaciju ne sprečava, čime se u književni život unose vrijednosti koje su nespojive s demokracijom, kao što su strah o raznih oblika retorzija, poglavito od onemogućavanja objavljivanja knjiga, prešućivanje vrijednih djela, a afirmiranje ideološki usmjerenih djela, korteširanje, stranačko sluganstvo, anacionalizam, kozmopolitizam, petokolonaštvo, intrašovinizam, etc, a sve to pod vidom velikih i bombastičnih riječi kao što su demokracija, globalizacija, europeizacija, borba protiv hrvatskog nacionalizma, borba protiv klerikalizma, etc. Etikete koje su u komunizmu bile način obračuna s neistomišljenicima opet se koriste s istom nakanom.

Prostor nam ne dopušta ući u dublju elaboraciju iznesenog.

Gdje bi se mogli skrivati poticaji navedenih nedemokratskih procesa u odnosu prema hrvatskim književnicima?

Prvi poticaj uočavamo u nekim europskim institucijama, poglavito političkim, i njihovim odnosom prema Republici Hrvatskoj, ali i prema prostoru bivše Jugoslavije. Nije tajna da te institucije, (govorimo o nekima od njih) planiraju obnoviti Jugoslaviju, najprije kao restituirano duhovno područje koje uključuje umjetnost, znanost, jezik i sport, a zatim kao ekonomsku zajednicu da bi se završilo na političkom obliku objedinjavanja tzv. Zapadnog Balkana, ili Jugosfere. Pisac ovih redaka zbog toga što ne raspolaže potrebnim političkim obavijestima dubljeg sadržaja, ne može drugačije shvatiti naglašeno forsiranje nekih protudržavnih pisaca iz Hrvatske od strane pojedinih europskih središta moći, kako bi im se dao status disidenata premda to ne mogu biti po ni jednom kriteriju. To što pišu s mržnjom o Hrvatskoj i njenom narodu nema za njih nikakve juridičke posljedice. Što više, to im omogućava bogatu zaradu i obilno publiciranje svega što požele. I pored toga njih se u tim središtima moći ne samo nagrađuje politički i financijski, već ih se nameće normalnim hrvatskim književnicima kao uzor, bez obzira na njihovu veću, pa čak i nikakvu estetsku relevanciju. Neki od takvih autora uopće Hrvatsku ne žele prihvatiti kao Domovinu. Smijemo spomenuti imena jer su javno istaknuta, kao npr. Dubravka Ugrešić, Predrag Matvejević, Slavenka Drakulić, Miljenko Jergović. Stjecajem okolnosti navedena imena ne pripadaju hrvatskom etničkom korpusu, što njihovim nastojanjima daje oblik antihrvatskog političkog rada, a njihov «međunarodni uspjeh» ide via anticroatica. Za pisce ovakvih orijentacija stvaraju se i posebna književna glasila, kao što su npr, «Sarajevske sveske». Nismo daleko od zaključka kako se radi o svjesnoj političko-policijskoj provokaciji s nakanom izazivanja stalnih unutarnjih parbi i nestabilnosti.

Nama koji Hrvatsku osjećamo kao svoju Domovinu nije cilj izazivati nemire, rastrojstva, sukobe, a najmanje u svijetu sramotiti vlastitu zemlju i prikazivati ju kao fašističku, kako bi joj se oslabila međunarodna pozicija. Oni koji to čine traže sukobe i nemire. U konačnici to su nedemokrati, ljudi jednoumlja, pa i ratni huškači.

Dozvolite mi da svoje izlaganje potkrijepim s nekoliko primjeraa.

Predrag Matvejević - samozvani disident

Kada je vidio da se SFRJ približava kraju, Predrag se Matvejević povlači u inozemstvo. Povukao se i proglasio samozvanim disidentom. I promatrao. Kada je počela velikosrpska okupacija Hrvatske i borba Hrvata za nacionalno i državno oslobođenje, profesor je šutio, a potom uzeo talijansko državljanstvo. U isto vrijeme hrvatski pisci uzimaju pušku u ruke i kreću u obranu zemlje, pišu apele svjetskim moćnicima i kolegama, stvaraju djela koja odražavaju njihov stav prema okupatoru (npr. antologija "U ovom strašnom času"). Zbog toga je profesora teško obraniti od ubojite tvrdnje Stjepana Šešelja da je "Predrag Matvejević, kad je u pitanju Republika Hrvatska, dezerter, pri čemu mislim na njegove godine u bijegu koje se poklapaju s godinama rata u Hrvatskoj" ("Večernji list" od 4. srpnja 2000., 15.).

Podrška neprijateljima hrvatskih državotvoraca

Profesor je iz svoje sigurne udaljenosti pratio zbivanja u Hrvatskoj. Nije bilo teško uočiti podjelu među hrvatskim intelektualcima na državotvorne i nedržavotvorne, među kojima je bilo stranih plaćenika, anacionalnih pojedinaca, pa i onih kojima su uzor Đuro Vilović i Viktor Novak. Dakako, priklonio se posljednjima. Aktivira se u P.E.N-u koji se pod predsjedanjem Slobodana Prosperova Novaka pretvara, zajedno s HHO-om, u oruđe pritiska na legitimnu vlast u državi i sredstvo njenog kompromitiranja kao tobože fašističke, na međunarodnoj sceni. Godine 1993. živi klasik naše književnosti, Slobodan Novak, nije mogao trpjeti profesorovu retoriku i javno ga je prozvao. "Farizejski strah od progona i ugroženosti, poput onog tobožnjeg srpskog straha, služi vjerojatno samo u političke svrhe, i više govori o nečistoj savjesti negoli o bilo kakvoj ugroženosti. Ne mogu ne podsjetiti da se nedavno i bivši predsjednik Hrvatskog centra a sadašnji potpredsjednik svjetskog P.E.N-a, Predrag Matvejević, javno prenemagao u člancima i intervjuima kako ga tobože istjerujem iz Hrvatske time što se suprotstavljam njegovu mišljenju. Nazvao je to izgonom, pa neizravno čak i "intelektualnim etničkim čišćenjem"- zaključio je S. Novak (Danas, od 9. studenoga 1993., 57.

Vrijeđanje najvećih imena hrvatske književnosti

Godine 1995. profesor "zaleđuje" članstvo u Društvu književnika Hrvatske zbog suradnje s vlastima koje on ne podnosi, grubo se pri tome obraćajući svome nekadašnjem kolegi s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, akademiku. dr. Anti Stamaću, tada predsjedniku DHK. Dolazi do polemike. Pokojni akademik Nikola Miličević, čovjek izuzetno smiren, duhovan i koncilijantan našao je potrebnim komentirati Matvejevićev čin, što samo po sebi dovoljno kazuje:

Godine 2000. profesor se ponovo vraća na hrvatsku političku scenu. Za njega između književnosti nema razlike. Književnost mu je u funkciji politike i ideologije. Promjena vlasti kao da ga je osokolila. Kreće u akciju. Posjećuje i Srbiju. U "Novom listu" na "Dan antifašističke borbe 2000." objavljuje putopis "S puta po Srbiji" pod naslovom "Nikad više neću pružiti ruku Momi Kaporu". Naslov je jasan. Ali u članku Matvejević čini usporedbu koju svaki dobronamjeran i uljudan čovjek ne može nazvati drugačije nego političkom, nekulturnim i kroatofobskim gestom nedostojnim sveučilišnog nastavnika, a kamoli čovjeka koji sebe predstavlja kao europski širokog intelektualca: uspoređuje djelatnog četnika Kapora i akademika Ranka Marinkovića. Evo tog sramotnog teksta:

Dne 1. srpnja 2000. skupština DHK poziva sve članove koji su napustili društvo na povratak. Matvejević taj dobronamjeran, premda politički naivan potez koristi (dobri politički refleksi!) za žestoki obračun s trećim hrvatskim akademikom i živim književnim klasikom, Slavkom Mihalićem, javno mu se rugajući kao da mu je učinio veliko zlo, njegovom tobože crvenom biografijom. Bilo je to s moralnog aspekta skandalozno: prononsirani komunista i jugounitarist ruga se nekome zato što je bio nekada davno u SKJ! Naravno, to je izazvalo zgražanje u hrvatskoj javnosti u kojoj Mihalić uživa vrlo veliki ugled. Akademik smireno odgovara i brbljavog talijanskog Jugoslavena ruši tvrdnjom:

Hrvatska država

Ali gdje je tu tadašnji hrvatski ministar kulture Vujić? Evo ga u polemici Matvejević - Mihalić. Komentirajući vrijeđanje uvaženog hrvatskog akademika on izjavljuje:

No, ova podrška Matvejeviću ima predigru. Vujić postaje ministar kulture 22. ožujka 2000. Isti dan Upravni odbor DHK upućuje mu zamolbu da se hitno sastanu i razgovaraju o nekim problemima.

Zbog uskraćivanja pomoći od strane Ministarstva kulture, DHK ne uspijeva na dostojan način obilježiti 100-tu obljetnicu Društva. Naravno, akademik Mihalić je javno negodovao zbog takovog i ignorantskog ponašanja novoustoličenog ministra.

Pomoćnik ministra, književnik (član DHK) Branko Čegec, ovako opravdava svog šefa:

"Ne znam zašto nije došlo do sastanka DHK i ministra iako sam i sam više puta podsjećao na potrebu za tim. Razlog je vjerojatno ministrova prevelika zauzetost, a možda i nedovoljno inzistiranje predstavnika Društva. Ministar svaki dan održi mnogo sastanaka, pa je riječ vjerojatno o neusklađenosti termina. Mislim da iza toga doista ne stoji ništa drugo" (Večernji list od 27. svibnja 2000., 21.).

Vratimo se skupštini DHK na kojoj su izišli pisci pozvani na povratak. Predrag Matvejević odgovor na ovu ponudu objavljuje i Jutarnjem listu od 3. srpnja 2000.. pod preciznim naslovom "Dame i gospodo, vi koji ste vodili društvo u zadnjih deset godina, pogledajte se u zrcalu". Pismo završava ovim riječima uz dodatak:" I ne optužujte samo ministre kulture…"

16. i 17. ožujka na konferenciji u Trakoščanu Ministarstvo kulture RH donosi kontraverznu "Strategiju kulturnog razvitka Republike Hrvatske - Hrvatska u 21. stoljeću". Na 68. stranici ovog dokumenta piše:

"U Društvu hrvatskih književnika valja ograničiti članstvo u skladu sa selektivnim kriterijima kvalitete književnog rada te onemogućiti pretvaranje plaćenih funkcija u sinekure (…) financirati projekte koji se ističu kvalitetom i inovativnim oblicima profesionalnog djelovanja, uključujući suradnju s udrugama književnika iz drugih zemalja, a do tog trenutka davati samo minimum sredstava za preživljavanje udruge." (Vjesnik, 13. travnja 2001.)

Matvejević zastupa Republiku Hrvatsku na međunarodnoj konferenciji

Finale: 30. ožujka 2001. u Dubrovniku je održana međunarodna konferencija ministara kulture i znanstvenih djelatnika iz 28 zemalja Europe i svijeta. Naslov teme je "Kultura i sukobi". Prvi govornik na plenarnoj sjednici bio je… Predrag Matvejević. Prema Slobodnoj Dalmaciji od 31. ožujka t.g. talijansko-jugoslavenski je profesor kazao:

"Nacionalna kultura ostaje osnovom svake posebne kulture u onoj mjeri u kojoj potvrđuje i izražava identitete naroda koje pripada i povezuje ih s kulturama svijeta. Njezine zadaće više nisu iste kao u vrijeme kad su se počinjale oblikovati nacionalne zajednice. Ona je dužna, ulazeći u međunarodne "koalicije", osloboditi samu sebe od mita nacije i sablasti nacionalizma. Onoliko koliko to postiže potvrđuje vlastitu kakvoću i opravdava svoj poziv."

Pri tome se pozvao na nikoga drugoga, nego na hrvatskog pravaša A.G Matoša. Time se vraća na svoju knjigu "Jugoslavenstvo danas" (str. 81.), gdje se, također, poziva na Matoša. Kamere bilježe srdačno druženje profesora i ministra Vujića.

Nesuđeni intendant HNK

Uskoro, 1. travnja 2001. "Slobodna Dalmacija" donosi članak pod naslovom "Matvejević na čelu zagrebačkog HNK!" U tekstu stoji da je profesor izjavio:

Slijedi: Matvejević osuđen zbog vrijeđanja književnika Mile Pešorde, ali presuda nikada nije stupila na snagu. Politika se neposredno umiješala u sudsku vlast, otvorivši time Pandorinu kutiju. Što više, legalno osuđenog Predraga Matvejevića zbog klevete, Predsjednik Države odlikuje visokim državnim odličjem. Od tada govor mržnje koristi se nesmetano, a pozitivni zakoni se ne primjenjuju. Niti se mogu primjenjivati, jer je primjer s Matvejevićem bio poruka da se književnici državotvorne orijentacije nalaze, zapravo, izvan zakona.

Vladino glasilo "Vjesnik" već idući dan donosi energičan demanti navedenog otkrića "Slobodne Dalmacije", nazivajući ga neslanom prvoaprilskom šalom. Bilo kako bilo, kada se počelo pričati da će ekstremni ljevičar Slobodan Šnajder doći na čelo Zagrebačkog kazališta mladih, mislili smo da se radi o neslanoj šali. Ali on je došao i ispunjava svoju misiju punom crvenom parom. Podsjećam na čuvene Šnajderove tvrdnje: "Alojzije Stepinac tek je jedan kolaboracionist s problemima savjesti" i "Godine 1990. ne bi bilo da se neki 1941. nisu ´odlučili ekstremno".

Što je cilj ovog okrutnog političkog teatra: Zapadni Balkan

Podsjećamo da paralelno s ovom ofenzivom idu i neke druge aktivnosti u hrvatskoj kulturi: obilni jugofilski napisi u provladinim glasilima, gostovanja srpskih kazališta, odlazak skupine jugofilskih pisaca iz RH u Beograd, Makovićevo uvrštavanje u izložbu "Odjeci enformela" radova Zvonimira Santrača koji se 1991. priključio nikome drugome nego četničkim koljačima poznatim pod nazivom "Beli orlovi", promocija albuma Alke u zagrebačkoj Gradskoj kavani, s inscenacijom u stilu "Druže Tito ljubičice bela", i t.d. U isto vrijeme srpski akademici ponovno se vraćaju svojoj velikosrpskoj opsesiji: traže "srpski Dubrovnik" i sve dalje do Cetine. (Vjesnik, od 4. travnja 2001.). Zatim Šerbedžijin obiteljski teatar na Brijunima s Mirom Furlan u lukavoj protuhrvatskoj raboti koju svojim dolaskom podržava hrvatska koalicijska i šoroševska vladajuća elita, a debelo plaćaju Hrvati kao porezni obveznici, pa prisiljavanje hrvatskih kazališnih kuća na gostovanje u Čedolandu, sportaša na igranje utakmica i t. d. i tako bliže.

Godine 2002. dolazi do planiranog raskola Društva hrvatskih književnika.

Na beogradskom sajmu knjiga ministar Vujić srpskoga kolegu ljupko podsjeća da govore "zajedničkim jezikom", etc, etc. Zapadni Balkan ulazi u Hrvatsku na stotinu načina. Čak više niti prikriveno, niti inteligentno.

Hrvatsko narodno kazalište se prisiljava na gostovanje u Beogradu, organiziraju se jugoslavensko-hrvatske kazališne "koprodukcije" u kojoj hrvatski glumci statiraju ili uspijevaju dobiti čak uloge batlera. Na sve mile načine nastoji se obnoviti tzv. jugoslavenski kulturni prostor.

"Slobodna Dalmacija" od 26. veljače 2001. godine donijela je vrlo zanimljivu informaciju pod naslovom: "Kako pomiriti Hrvate i Srbe?", s nadnaslovom: "Beogradski skup novinara i pisaca bivše Jugoslavije". Ovaj skup srbohrvatskih pomiritelja održan je u beogradskom Goethe-institutu 23. i 24. veljače 2001. g., pod političkim patronatom europskih sponzora- manipulatora: njemačkog Instituta za odnose s inozemstvom (IFA) i grčkog Centra za demokraciju i pomirenje u Jugoistočnoj Europi (CDRSEE)(?!).

Od pisaca iz Republike Hrvatske na ovom su skupu, očito samozvano, ili po odabiru sponzora, nazočili Igor Mandić, Nenad Popović, Sinan Gudžević i Slobodan Šnajder, na čelu - gle čuda - s Hrvojem Glavašem, pomoćnikom Bože Kovačevića, (LS), hrvatskog ministra za ekologiju. Popis "hrvatskih" miritelja jasno pokazuje da se radi o ljudima koji predstavljaju prepoznatljivu političku grupaciju, čija politička opcija ne može pomiriti nikoga, jer se temelji na preživjelim premisama koje je vrijeme pregazilo ostavljajući nam u naslijeđe njihovu krvavu žetvu.

Naravno i ja sam za razgovor. Susjede nam je dao Bog. Koristan razgovor nikada ne može štetiti. Ali takav razgovor (naklon krvavog rata, kada još svi nestali nisu pronađeni, a grobovi su još svježi) mora biti ozbiljan, odgovoran, a to znači osmišljen i dobro pripremljen. On mora biti, prvenstveno, izraz iskrene želje dviju strana, bez sponzorstva drugih država i afirmacije interesa tih država na račun naše patnje. Srpski pisci moraju postati svjesni da s Hrvatima moraju razgovarati kao sa sebi ravnima, kao s kolegama iz druge, njima susjedne nezavisne države, s punim međusobnim poštovanjem, uvažavanjem i u dobroj vjeri, kako se više nikada ne bi između naših naroda desio rat, kako ne bismo svi bili svedeni na objekt manipulacija poput afričkih plemena. To znači da budući srpsko-hrvatski književni razgovori isključuju odlazak bilo kojih i bilo čijih samozvanaca kojima je primarni cilj prežderavanje i oblokavanje u Beogradu, a potom osobni "obrtnički" probitci.

U "Večernjem listu" od 8. lipnja 1996. g. poznati novinar Karl Gustav Ströhm obavijestio nas je o slijedećem:

"Ovih sam dana dobio program priredaba bečkog "Instituta za Podunavlje i srednju Europu." U programu je za 6.do 8. lipnja najavljena "međunarodna konferencija" s temom "Beligrad - obrazovanje, znanost, kultura i mediji u Beogradu danas”. S napomenom: "Jezici konferencije - srpski i njemački." Zanimljivo je i to što je predsjednik "Instituta za Podunavlje" - bivši predsjednik Pučke stranke (OVP) i potkancelar Erhard Busek.

O istoj manifestaciji objavio je dobro obaviješteni Peter Tyran članak u gradišćanskohrvatskim “Hrvatskim novinama” br. 24.,od 14. lipnja 1996. g. u kojem stoji:

“U bečkom Muzeju za moderne umjetnosti održana je tri dane dugo međunarodna konferencija o temi Beli Grad - Die weisse Stadt”. od 6. do 8. junija su u ovom muzeju u predivnoj Palači Liechtenstein u 9. bečkom kotaru sastali stvaraoci u kulturi i ljudi medijov iz opozicije - i takovi ki su vjerni sadašnjem režimu, simpatizanti i oporba i iz drugih zemalj Europe. Črljena nit je bila medijska situacija međunarodni odnosi na liniji Beograd - Beč – Europa. Organizatori su bili Institut za prispodabljajuće istraživanje na području obrazovanja i visokoškolstva, Kultur Kontakt i Institut za znanost o človiku. (...)Svrha je bila ovoga trodnevnoga kongresa - koga su financirale različne austrijske vladine ustanove - da bi polako opet došlo do dijaloga i med ljudi vjernimi režimu i opozicijskimi ljudi u pogledu na današnju Jugoslaviju a pred svim i u pogledu na Bijeli Grad. Med gosti iz Beograda su bili Stojan Cerović (redakcija Vreme),Miodrag Ilić (RTS), Jovan Ćirilović (Jug. pozorište Beograda), nekadašnji ambasador u Beču Novak Pribičević. Iz Hamburga je surađivao korespondent za jugoistočnu i istočnu Europu Roland Schleicher a iz Beča uz ostale i Melita Šunjić UNHCR i Veronika Seyer (ORF). (...) Koliko je ova priredba uspjela, neda se miriti, ali vridna je bila pokušaja” - zaključio je Turan, ne spominjući Busekov Institut.

Ovu su inicijativu oduševljeno prihvatili u Beogradu.

Dr. Busek, bivši austrijski vicekancler zadužen za program integracije zvan SECI dao je znakovit intervju zagrebačkome žutom glasilu "Globus - globalni tjednik" br. 65.,od 12. veljače 1997. g.:

"Ja kao katolik” - iskreno je priznao dr. E. Busek - “koji se osobito zanima za povijest potpuno razumijem vašega Predsjednika kad tvrdi kako je Hrvatska bila (?!) predziđe kršćanstva i kako kao takva ima svoje mjesto u Europi.... Međutim, kao političaru, taj mi je argument posve smiješan (?!). Politika podrazumijeva realno sagledavanje stvari, a ne pozivanje na prošlost. To su tempi passati.

(...)

Imenovanje glavnim koordinatorom SECI-ja doživljavam kao logičan nastavak svoje političke i znanstvene karijere" - povjerio nam je “katolik” i “real- političar” u istome tijelu, dr. Busek.

Nakon "realnog sagledavanja stvari" dr. Busek je upozorio Republiku Hrvatsku na posljedice koje joj se mogu desiti ukoliko se suprotstavi navedenoj “realpolitičnoj” inicijativi pod zloslutnim imenom SECI!:

"Bojim se da bi odbijanje hrvatskoga državnoga vrha da se priključi ovoj inicijativi moglo državu odvesti u samoizolaciju (spac. Đ. V.)."

Vrijeme je pokazalo da naš prijatelj “katolik i real-političar” nije govorio napamet, odnosno da je nastupao kao glasnogovornik europskih zemalja koje su tražile o predsjednika Tuđmana korigiranje strateških državnih ciljeva.

Da bi smo ovaj osjetljiv problem stavili u širi kontekst pročitajmo što je o u travnju 1977. tome napisao Richard Holbrooke, jedna od babica Daytonskog čeda u časopisu "Foreign Affairs":

"Bosna i njezina susjeda Srbija neće moći gospodarski opstati ne budu li revitalizirale davno uspostavljene, integrirane komercijalne i infrastrukturne sustave koji su postojali prije rata. Gospodarstvo Bosne i Srbije ne može biti razdruženo po etničkim granicama. (Zahvaljujući svojoj obali i položaju, Hrvatska ima više opcija, ali takođertreba biti satavni dio rgionalne gospodarske strukture)."

U beogradskom tjedniku "Vreme" od 26. travnja 1997. g., objavljen je razgovor s jednim od američkih dužnosnika u SECI-u, Johnom Skenlonom.

"Džon Skenlon” - piše novinar "Vremena" - “pretposljednji ambasador SAD u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji (u proljeće 1989. godine na položaju ga je naslijedio Voren Zimerman), i danas je aktivan sudionik u jugoslovenskoj drami. U savjetodavnom je odboru Projekta za etničke odnose (američka organizacija koja je nedavno u Njujorku organizirala srpsko-albanske razgovore),predsjednik je američko-jugoslovenskog Poslovnog savjeta i  viši konsultant Milana Panića u ICN Galenika. Odskora je angažovan u SECI (Southeast European Cooperative Initiative), najnovijoj američkoj inicijativi za unapređenje poslovne suradnje 12 država jugoistočne Evrope.(...)

U razgovoru za "Vreme", Džon Skenlon objasnio je genezu sopstvenog, kao i entuzijazma Milana Panića za SECI. Entuzijazam datira iz vremena kada je Panić, kao savezni premijer, postao pobornik regionalne ekonomske saradnje koja bi susjedne narode podstakla da zajedno žive u miru. Kada je predsjednik Klinton povjerio ideju o SECI svom čovjeku iz Savjeta za nacionalnu bezbjednost Richardu Schifteru, potonji se sa Panićem brzo našao na istoj talasnoj dužini i ponudio mu je ulogu u Busines Advisory Council, nekoj vrsti poslovnog savjeta SECI. Prva sjednica tog tijela održa na je nedavno u Solunu, a Milan Panić, prema riječima Džona Skenlona, smjera da u narednih šest mjeseci do godinu dana organizuje konferenciju na kojoj bi se proširili i sastav i djelokrug tog savjeta. Šifter je Paniću rekao da je čitao sam njegove članke na ovu temu, da zna kako razmišlja i da oni govore o "istoj stvari." Uostalom, Panićeva investicija u Galeniku vjerojatno je najveća američka investicija u jednu bivšu jugoslovensku republiku. Ona se penje na nekih 260 miliona dolara...

"Vreme": Je li Amerika morala da zavrne ruku nekoj državi da bi je privoljela da učestvuje u SECI?

Skenlon: Koliko ja znam, u mjeri u kojoj je bilo zavrtanja ruku, to se uglavnom odnosilo na Hrvatsku i Sloveniju.

"Vreme": Jako se ističe da ovo nije program masovne državne pomoći, nije Maršalov plan, već plan samopomoći za ovih 12 država, kao da se time sugeriše da je samopomoć bolja od nečeg kao što je Maršalov plan. A zašto ne novi Maršalov plan za jugoistočnu Evropu?

Skenlon:

(…) Ono što nam stvarno treba jesu ozbiljan program privatizacije i uklanjanje trgovinskih barijera, ili što bi Panić rekao, uklanjanje ekonomskih barijera. Kad su državni poslovi u pitanju, da se državama jugoistočne Evrope omogući da krenu u neku vrstu trgovinske asocijacije, i da se podstaknu programi kao što su komunikacija, proširenje carinskih prelaza i standardizacija procedure na carinskim prelazima.Ovdje bi moglo da postoji slobodno kretanje ljudi i robe, kao u EU, gdje roba prelazi granice kao da ostaje u istoj državi. A za to vam nije potreban Maršalov plan.(...)

Podsjećamo da je dr. Busek izjavio kako neće biti prisile da pojedine države prihvate SECI, dok gospodin Skenloun priznao kako je bilo “zavrtanja ruku uglavnom Hrvatskoj i Sloveniji.”

Boris Vukobrat

Boris Vukobrat, rođen je 5. ožujka 1940. u Zagrebu. Roditelji su mu Srbi - otac je Kninjanin, a majka Bosanka - a sam se izjašnjava kao Jugosloven. Supruga, Hajrija Vukobrat,. U Beogradu je završio Višu školu za spoljnju trgovinu. Jedno vrijeme radio je kao novinar u listu Ekonomska politika. Krajem 1965. godine otišao je u Pariz. Tamo je sa učio francuski jezik te studirao na Sorboni, kao i Visokoj politehničkoj školi za vanjsku trgovine u Parizu. Kada je završio studij zaposlili su ga u firmi Kopešim (COPECHIM TRADING AG). Vremenom je, napredujući iz godine u godinu, postao prvi čovjek te kompanije, koja je pod njegovim vodstvom postala jedna od vodećih u svetu u domenu trgovine petro i petrokemijskim proizvodima. Uspješno je poslovao između bivšeg SSSR-a i drugih zemalja istočne Evrope s Francuskom i drugim zemljama zapadne Evrope. Za razvoj ekonomskih odnosa između Rusije i Francuske dobio je 1983. godine orden Legije časti, postavši tako najmlađi stranac - nosilac tog najvišeg priznanja Francuske za mirnodopske zasluge. Postao je mecena Akademije nauka Francuske, što je čast koja se ne ukazuje svakome, bez obzira na visinu donacije, zatim jedan od suosnivača - sa Butros Butros Galijem i Frankom Anjelijem - Frankofonskog univerziteta u Aleksandriji. Kroz društvene aktivnosti i poslovne kontakte, postao je blizak prijatelj niza svjetskih državnika i drugih uglednika. Viši stupanj Legije časti dobiva 1993. godine, iz ličnog fonda predsjednika Mitteranna, za mirovna zalaganja u okviru Fondacije. Sa povećanjem ličnih mogućnosti, stalno je ulagao u Jugoslaviju, pa je otvorio predstavništva Copechima u svim glavnim gradovima republika bivše Jugoslavije. Podigao je farmu cvijeća u Konavlima. Ta farma je potpuno uništena u borbama oko Dubrovnika 1991. godine.

Rrujna 1992. godine, formulirao je u okviru Fondacije za mir i rešavanje kriza, koju je u međuvremenu osnovao i koja tobože proučava situaciju u bivšim istočnoevropskim zemljama i predlaže konkretna rješenja problema nastalih prilikom prijelaza iz totalitarizma u demokraciju i iz kolektivizma na tržišnu privredu, "Predloge za novu zajednicu republika bivše Jugoslavije". U tom dokumentu, pored osnovnog projekta Borisa Vukobrata, nalazi se čitav niz konkretnih razrada pojedinih njegovih aspekata, što su pripremili najeminentniji svjetski stručnjaci. Osnovu plana čini ideja da narodi bivše Jugoslavije nisu željeli rat, u koji su ih gurnuli političari u borbi za opstanak na vlasti. Povijesni, kulturni, ekonomski, saobraćajni, geografski i politički razlozi nameću potrebu da prostor bivše Jugoslavije bude cjelovit. S druge strane, neophodno je da svaki posebni dio tog prostora može izraziti svoju posebnost. Zato Boris Vukobrat predlaže kao rešenje ostvarivanje dva principa - regionalizacije i integracije. Regioni bi bili ti koji bi svojim žiteljima omogućili maksimum demokracije, ispunjenja maksimalnih ekonomskih mogućnosti, nacionalnih interesa, kulturnih, povijesnih i tradicionalnih potreba. Integracija, po principu varijabilne geometrije, da svaka republika sa svakom stupa onoliko koliko želi u odnose kakve želi, dovela bi do stvaranja zajednice po ugledu na Evropsku uniju, u skladu s interesima i potrebama svake od njih pojedinačno. Taj projekt izazvao je veliku pažnju, u početku međunarodne javnosti.

Ideje koje zastupaju Boris Vukobrat i njegova Fondacija posle nekoliko godina postale su sastavni dio službenog pristupa SAD i EU bivšoj Jugoslaviji. Regionalni pristup EU i SECI deklaracija SAD u suštini su sačinjene na istim polaznim osnovama kao i projekt Borisa Vukobrata. Ideje Vukobratove fondacije vremenom su postale sve prisutnije i na prostoru bivše Jugoslavije. Održano je 7 okruglih stolova, na kojima je ukupno oko 300 najuglednijih stručnjaka raspravljalo o različitim aspektima projekta, i to dva puta u Beogradu i po jednom na Ohridu, Cetinju, Subotici, Banja Luci i Parizu. Zbornici izlaganja sa tih skupova su sastavni dio osnovnog projekta. Svjestan značaja informativne blokade na nastavak rata i stvaranje mržnje, Boris Vukobart je lipnja 1993. godine pokrenuo radio emisiju "Doba razuma", koja se emitira na nezavisnim radio stanicama u Srbiji, Crnoj Gori, Makedoniji, BiH, Sloveniji, Hrvatskoj, kao i na stranim radio stanicama koje imaju program na srpskohrvatskom jeziku i pokrivaju prostor bivše Jugoslavije. Od izabranih priloga iz te emisije pripremljena je knjiga koja je, po ocjeni kritike, do sada najbolje svjedočanstvo o besmislu i nepotrebnosti rata, kao i o tome da su svi narodni bivše Jugoslavije u njega gurnuti mimo svoje volje.

Intervju Borisa Vukobrata, predsjednika tzv. Fondacije za mir i rešavanje kriza

Slobodna Dalmacija, Split, maj 2000.: Pozvan sam u Hrvatsku, ali vam stare strukture još drže vlast i ne daju mi putovnicu

Vraćate li se u Hrvatsku?

Vraćam. No, mogao bih da kažem da nikada iz Hrvatske suštinski nisam ni otišao. Surađivao sam sa firama iz Hrvatske i održavao poslovne i druge kontakte sve dok je to bilo moguće, sve dok je od mene zavisilo.

Kada ste posljednji put bili u Hrvatskoj?

1990. godine.

A kada se vraćate?

Možda već ove godine, ako uvjeti budu dopuštali.

Nakon izbora, čestitali ste novoizabranim hrvatskim čelnicima. Jeste li bili iznenađeni izbornim rezultatima?

Čestitao sam onima koji su pobedili na izborima, jer iskreno mislim da su oni mnogo bolja opcija za Hrvatsku od prethodne koja je bila na vlasti. Očekujem da će sa novim ljudima i novim političkim pristupom Hrvatska brže krenuti napred. Teško je reći da li bi se takav ishod izbora mogao očekivati da je Tuđman ostao živ i da je mogao da kontroliše i poslednje izbore. S obzirom da ga više nije bilo, nisam iznenađen rezultatima jer se sve to očekivalo. Da je Tuđman bio živ, izgubio on izbore ili ne, on ne bi predao vlast, kao što je to bio slučaj pred nekoliko godina u Zagrebu. Tako da se u Hrvatskoj moglo očekivati svašta. Hrvatski narod je imao sreću s njegovim iščeznućem s jedne strane, a s druge strane Europa i SAD učinile su sve što je bilo potrebno da se te nesretne različitosti u opoziciji na neki način uklone, a snage ujedine.

Znači li to da su za promjenu dobrim djelom zaslužni "vanjski faktori", a ne zasluge dojučerašnjih opozicionih stranaka?

S obzirom na okolnosti bilo je potrebno i jedno i drugo. Ništa ne smeta ako je bilo podsticaja i pomoći sa strane, ako se radilo o dobroj nameri i ako je uticaj bio konstruktivan. Činjenica jeste da u poslednjih deset godina na području bivše Jugoslavije, istinske demokratske snage jesu bile pod pritiskom i onemogućavane u svojim inicijativama. To se pre svega odnosi na Srbiju, Bosnu i Hercegovinu, ali i na Hrvatsku. Ljudima koji su se zalagali za stvarnu demokratiju, otvoreno, civilno društvo, za saradnju i poverenje među narodima za modernu, građansku državu, bilo je veoma teško. Njih je trebalo ohrabriti i podržati. Tako je došlo i do angažovanja vanjskih faktora. Ali to ne bi pomoglo da u samoj Hrvatskoj nije bilo demokratskih potencijala, da nije bilo ljudi koji su se godinama borili za drugačiji poredak i za promenu stanja.

Kako objašnjavate pobjedu opozicije na izborima?

Bilo je tu i određenog uticaja sticaja okolnosti o čemu sam već govorio, ali je veoma važno to što je opozicija smogla snage da se ujedini, da zanemari izvesne idejne i programske razlike i da zajedničkim snagama biračima ponudi jednu moguću, bolju i na kraju pobedničku opciju. Takođe je veoma značajan deo posla obavio treći sektor, akteri civilnog društva, nevladine organizacije, sindikati i ostali akteri koji su se organizovano uključili u kampanju propagiranja izbora i potrebe za promenama. Kao i u Slovačkoj i nekim drugim zemljama u tranziciji i ovde je angažovanje civilnog sektora bilo dragoceno do te mere da kao primer zaslužuje dublja istraživanja i značajnu društvenu, pa i istorijsku valorizaciju. Podsticanje demokratske svesti angažovanjem kreativnih potencijala mladih, to je bilo veoma dobro. I na kraju nema nikakve sumnje da je narodu već bilo dosta načina života kakvim je živeo poslednjih godina i da je skupio hrabrosti da se pogleda u ogledalu. Ljudi su uspeli da prepoznaju onu opciju koja im pruža veće šanse za prosperitet i napredak i dali joj poverenje.

Koji su to novi izazovi s kojima se hrvatska vlast mora suočiti? Ima li ova Vlada vremena za početne greške?

Vreme nije saveznik novoj vlasti. Moraće da radi brzo i efikasno, a to neće biti ni malo lako. S druge strane svi će morati da imaju strpljenja i da po nekad progledaju kroz prste za neku sitniju grešku. Izazovi se kriju pre svega u potrebi saniranja grešaka i propusta iz novije i starije prošlosti. Trebaće hrabrosti i snage za suočavanje sa svim dilemama i balastima proteklih godina, da bi se izvukole pouke, prevazišle zablude i krenulo pravim putem. Privredi treba novi zamah i oporavak, za šta će biti neophodna velika ulaganja. Jedan od problema biće odviknutost od rada jednog dela stnovništva, koja je prouzrokovana ratom, krizom, populističkom zaslepljenošću, posustajanjem gospodarstva. Ljudi će morati da shvete da sloboda podrazumeva ne samo prava, nego i obaveze, da se prema napretku cele države, ali i ličnom napretku mora biti odgovoran.

Kako gledate na odnose Vlade i Predsjednika u Hrvatskoj?

Očekujem da ti odnosi budu dobri i na dobrobit naroda. Moguće je da je Predsjedniku nešto lakša pozicija i da će kod javnosti u Hrvatskoj Mesić bolje proći od drugih. Za ono što se sada događa odgovara vlada i ako se stvari ne poprave, veća je greška na onima koji donose odluke i provode ih, nego li na Predsjedniku. Mislim da je neophodno napraviti jednu inventuru, da se vidi kako su stvari postavljene. Sve probleme treba učiniti javnim i o njima otvoreno razgovarati. Čudi me kad u medijima čitam da su raznorazni ministri iznenađeni, zatečeni stanjem na koje su naišli. Ne možete se baviti politikom, a ne znati o čemu se radi. U ovom trenutku je najvažnije da javno mnjenje ne počne previše rano osuđivati i Vladu i Predsjednika. Ipak oni nemaju ni tri mesjeca iza sebe. S druge strane, oni jesu dobili izbore, ali je vlast još uvijek u rukama starih struktura.

Možete li pojasniti svoje argumente?

To najbolje pokazuje moja putovnica. Otkada su došle nove strukture na vlast, ja sam pozvan u Hrvatsku, ali ne mogu doći jer nemam putovnicu. Nemam je zato što ga bivša administracija ne želi dati. To je u suštini odnos snaga. Oni njima poručuju: dobili ste izbore, ali vlast je u našim rukama, mi radimo što hoćemo. Ne znam koliko će to još dugo trajati, ali ovaj moj slučaj je jedan mali slučaj. Najvjerojatnije je situacija najtragičnija u područjima u kojima se trebaju događati promjene. Oni koji ne žele reforme, koji žele zadržati staro stanje, učinit će sve da do promjena ne dođe. U mnogim službama od kojih zavisi promena stanja moraće da dođu novi ljudi.

I po kojem kriteriju ti ljudi trebaju biti postavljeni?

Osobno mislim da ne treba doći do sječe glava za sve jer administraciju ne možete preko noći promijeniti. Ali tamo gde je nužno dovesti nove kadrove, oni moraju biti ljudi bez ikakve ideološke zaslepljenosti, istinski opredeljeni za demokraciju, stručni i efikasni. To znači da takve ljude treba tražiti u celom društvu, a ne samo u članstvu pobedničkih stranaka ili među onima koji su spremni biti lojalni isključivo jednoj političkoj opciji. Takav bi odnos produžavao reprodukciju podaništva, a to nije dobar put.

Namjeravate li poslovati s Hrvatskom?

Zašto da ne? Imao sam vrlo razvijene poslovne veze sa Hrvatskom i nisam želeo da se one prekinu. Na to su utjecali drugi faktori. Sada su novi ljudi došli na vlast, ali još ne znam jasno koja je njihova koncepcija. Za sada se vide deklarativna zalaganja i izjašnjavanja o pravnoj državi i tržišnoj ekonomiji, ali se konkretni koraci ne vide. Mene zanima kako Vlada namjerava rješavati postojeće probleme, naročito u gospodarstvu. Da bi naš razgovor mogao biti efikasan i dobar, mora postojati jasna vizija što oni i kako hoće. Vremena za gubljenje nema, meni je jasno da su zatečeni onim što su našli, ali sada trebaju razrađivati konkretne promjene i prijedlog zakona. Ako konkretno govorimo, meni nije jasno što država želi s Inom. Ja to pratim, ali ne znam potpuno točno kakva će biti uloga Ine u gospodarstvu Hrvatske, što Ina može ponuditi, kakvu suradnju očekuje. Po pitanju suradnje, ne isključujem njezino obnavljanje, ali treba pronaći poslovni aranžman na obostrano zadovoljstvo. To može dobro djelovati i na ostale kompanije.

Nalazi li se Hrvatska u situaciji "živog blata"- previše povijesti je spriječava da krene dalje?

To je problem celog Balkana, a posebno područja nekadašnje Jugoslavije. Ljudi moraju konačno da shvate da je jedno odnos prema tradiciji i prošlosti, u kojoj naravno nije sve veličanstveno i lepo kako se predstavlja, a sasvim drugo odnos prema sadašnjem trenutku i perspektivama razvoja. Ko je više zagledan u prošlost nego u budućnost taj će neminovno stagnirati. Tako ljudi sami sebe blokiraju. S druge strane ujedinjena Evropa je dobar primer prevazilaženja trauma prošlosti na jedan konstruktivan, delotvoran način. Imaju narodi zapadne Evrope mnogo toga da zlopamte jedni drugima, ali su se okrenuli budućnosti i razvoju, zajedno rešavaju probleme koje i oni imaju. Živo blato, kako rekoste, je na ovim našim prostorima još sveže. Povjest se nekako zgusnula i na tragičan način ponovila. Ali život mora teći dalje i zato je potrebno otrežnjenje od mnogih balasta prošlosti.

Ističete da je hrvatski narod imao hrabrosti pogledati se u ogledalo. Kada će to učiniti građani BiH i Srbije?

U BiH je situacija dosta komplicirana i kompleksna. Ona je trenutno protektorat i potpuno je neizvesno koliko će takvo stanje potrajati. Ljudi se suočavaju sa teškim životom i sa nemogućnošću bržeg napretka, ali još su im pogledi zamagljeni nacionalizmom koji je bio uzrok svega zla. Doduše nekih naznaka menjanja svesti ima i to se pokazalo na poslednjim izborima, pogotovo u bošljačkom delu stanovništva. Biće to dug proces. U Srbiji ima demokratskih snaga koje nastoje preokrenuti stanje. Ali i među njima u manjini su oni koji su spremni pogledati u ogledalo i suočiti se sa odgovornošću sopstvenog naroda za sve što se dogodilo od raspada SFRJ do danas. Otvoreni su i objektivni oni koji su se od samog početka krize suprotstavljali zlu, mržnji, nacionalizmu i dakako ratu. No činjenica je da i u Srbiji većina stanovnika izražava nezadovoljstvo režimom Slobodana Miloševića i da potencijali za promene rastu. Opozicionim strankama preostaje da, zajedno sa svim ostalim reformskim snagama, pronađu dobitnu kombinaciju.

Uz potporu zapadnih krugova koju uživate, da li biste bili spremni uključiti se u proces demokratizacije Srbije? Mnogi Vas, naime, vide kao alternativu Slobodanu Miloševiću.

Patriotizam se očituje u tome da učinite sve što možete za svoj narod. Ja za svoj narod ne smatram samo Srbe ili Hrvate, meni Hrvatska jest domovina, ali za ljude ovde u Francuskoj, ja nisam bio ni Srbin, ni Hrvat, nego Jugosloven. Spreman sam, u kontekstu ovakvih prilika, s obzirom na ono što znam, biti koristan u onome čemu mogu pomoći. Ne možete se baviti politikom i nekim drugim poslom, ako želite raditi ozbiljno. Nisam spreman biti predsjednik nikakve države. Ako se ispostavi da je moje iskustvo značajno, da se može iskoristiti, onda tek trebam vidjeti što, kako i s kim mogu napraviti. Dakle, stvar je u tome može li se nešto napraviti jer je tu u pitanju okruženje i politički konsenzus i spremnost sredine na nešto napravi.

Uz Vaše ime u dijelu hrvatske javnosti najčešće se spominje naziv "jugonostalgičar". Jeste li nostalgični prema bivšoj državi?

Prvo bi trebalo definirati što to znači. Ovom se pojmu isuviše pridaje negativno značenje što nije sasvim opravdano. Što se mene tiče treba imati u vidu da sam zbog neslaganja sa tadašnjim sistemom još 1965. godine morao napustiti zemlju. Bio sam ekonomist po struci i spremao sam se za karijeru u vanjskoj trgovini, no moj problem je bi što sam isuviše kritičan bio prema režimu. Otišao sam u Francusku gdje sam morao raditi kao fizički radnik, radnik u Renaultu i trgovački putnik. Ja sam bio jedan od onih koji je morao otići. Bio sam kritičar onog režima, ali sam isti i danas. Kada se govori o jugonostalgičarima, plaši se narod da bi se odvukla pažnja od problema koji postoje, od divlje privatizacije i pljačkanja naroda. Mene sve to ne smeta, nego me žalosti. Dok se ljudi plaše takvim stvarima, znači da nešto ne štima. Ja sam nostalgičan za svim onim životima koji su ugašeni u ratovima, a ne ni za kakvim institucijama.

Je li Vaša domovina Hrvatska ili Francuska?

Kako može biti Francuska, kad nemam francusku putovnicu.

A čiju imate?

Imam jugoslovensku, i to onu staru. Naime, stara putovnica mi je istekla i nisam mogao tada dobiti hrvatsku putnu ispravu, jer je tadašnja vlast smatrala da moram biti politički podoban da bih imao domovinu. Otada se taj problem vuče. Nemam hrvatsku putovnicu, nemam francusku, a neku moram imati pa imam jugoslovensku.

Je li tijekom posljednjih deset godina netko od predstavnika bivše vlasti u Hrvatskoj Vama osobno nudio nekakvu saradnju? O kakvoj političkoj podobonosti govorite?

Pokušali su, kako ne. Tuđman i Manolić su preko svojih posebnih suradnika meni nudili ulogu da posredujem oko događanja u Kninu i to između Zagreba i Knina. Ja sam smatrao da to nije ozbiljna ponuda, kad su oni isto tako znali da ljudi u Kninu idu po svoje mišljenje u Beograd. Da su mi rekli da budem posrednik na relaciji Zagreb - Beograd, ja bih na to pristao. Ali, prihvatiti se posla za kojeg unaprijed znate da nemate šanse, bilo bi suludo. S takvim idejama, mene bi u Kninu linčovali. Tako su me se, zapravo, željeli riješiti. Nakon toga, bez objašnjenja i bez ikakve najave Ina je s nama prekunula suradnju.

Onda ste ostali bez putovnice?

Vaš vrhovnik je izjavio da je sretan što mu žena nije Židovka ili Srpkinja. Kako sam ja u njegovim očima bio Srbin, imao sam sve najgore karakteristike.

Kakvo je Vaše mišljenje o Franji Tuđmanu?

Najgore. To je najveća nesreća koja se mogla dogoditi hrvatskom narodu kao što je Milošević najgora nesreća za srpski narod.

Što je s Vašom imovinom u Hrvatskoj?

Ono što se moglo srušiti, to su srušili. Što nisu mogli to su razvalili. Onda je došla Hrvatska vojska u Konavle i minirala farmu. Točno se zna tko je to uradio, tko su odgovorni ljudi. Dakako, veća je šteta učinjena u poslovnim odnosima nego li u onome što se meni osobno dogodilo.

Zbog čega Vam se imputira da obnavljate Jugoslaviju?

Valjda zbog toga što sam mislio da se ona nije trebala ni raspasti. Kada je započeo sunovrat nekadašnje zajedničke države bilo je potpuno jasno da se to bez rata, krvi i mnogo žrtava ne može završiti. Da bi se ovakva nesreća izbegla, ponudio sam predlog za novu zajednicu nekadašnjih jugoslovenskih republika. Na tom predlogu, pored mene, radio je i tim renomiranih evropskih eksperata. Želeli smo da se uspostavljanjem novih, demokratskih, u svemu ravnopravnih odnosa, zajednica konstuituiše na evropskom modelu, decentralizovana i regionalizovana, bez bilo čije nacionalne, verske ili političke dominacije. To je moglo da sačuva zajedničku državu, ali ne samo zbog zajedničke države, tako bi bili sačuvani mnogi životi, imovina i kakva, takva osnova za brži razvoj. Nažalost, razum nije pobedio. Možda nekima smeta što se i danas zalažem za obnavljanje ekonomskih, kulturnih, pa i političkih veza između država nastalih raspadom Jugoslavije. Ja mislim da je to neminovno i u interesu svih naroda. Bilo bi dobro videti šta je u osnovi interes onih kojima to smeta. (Bisera Lušić)

Đuro Vidmarović

{mxc}