Sudbina Emila Josefa Háche

Slušam vijesti iz Ukrajine, slušam izjave i mišljenja naših i europskih političkih faktotuma o mogućem završetku ruske agresije na Ukrajinu tako da se zadovolji agresora. Nisam paranoičan, jer vjerujem u slobodarski duh ukrajinskog naroda, ali sam i povjesničar koji je morao studirati Drugi svjetski rat i nešto naučio o tome kako su zapadni Saveznici Čehoslovačku ostavili, kako se kaže, na cjedilu, odnosno prepustili ju na milost agresoru. Želio bih upozoriti na sudbinu tadašnjeg čehoslovačkog predsjednika Emila Josefa Háche. Ništa ne prejudiciram, samo podsjećam na povijest, a ona je učiteljica života. Ne zaboravimo ponašanje zapadnih saveznika prema Hrvatskog tijekom Domovinskog rata, ne zaboravimo Plan Z4, ne zaboravimo da se prijetilo optuživanjem predsjednika Franje Tuđmana za ratne zločine i suđenju u Den Haagu!

U međunarodnoj politici vlada stara sintagma: “Ne postoje prijatelji i neprijatelji, postoje jedino državni interesi“, ali i narodna mudrost: JAČA RIBA GUTA SLABIJU.

Emil Dominik Josef Hácha (12. srpnja, 1872. - 27. lipnja 1945.) bio je češki odvjetnik, književni prevoditelj, pjesnik, te presjednik Čehoslovačke od studenog 1938. do ožujka 1939. U ožujku 1939., nakon raspada Čehoslovačke, Hácha je bio nominalni predsjednik novo proglašenog njemačkog protektorata Češke i Moravske

Rani život i pravna karijera

Emil Hácha rođen je 12. srpnja 1872. u južnočeškom gradu Trhové Sviny. Završio je srednju školu u Češkim Buđejovicama, a zatim se upisao na Pravni fakultet Sveučilišta u Pragu. Nakon završetka studija 1896. godine radio je u Zemaljskom odboru Kraljevine Češke u Pragu (samoupravno tijelo s prilično ograničenom moći). Ubrzo nakon izbijanja Prvog svjetskog rata, postao je sudac Vrhovnog upravnog suda u Beču (sud je bio nadležan za Cislajtaniju). Tamo je upoznao Ferdinanda Pantučeka. Nakon Versailleskog mira Pantůček je postao predsjednik Vrhovnog upravnog suda Republike Čehoslovačke u Pragu, a Hácha sudac (1918.) i zamjenik predsjednika (1919.) suda. Nakon Pantůčekove smrti 1925. godine T. G. Masaryk izabrao ga je za svog nasljednika, postavši prvim predsjednikom Vrhovnog upravnog suda. Time je dr. Hácha postao jedan od najistaknutijih odvjetnika u Čehoslovačkoj, stručnjak za englesko običajno pravo i međunarodno pravo. Također je bio prevoditelj engleske književnosti (najpoznatije Tri čovjeka u čamcu Jeromea K. Jeromea )[1], kolekcionar umjetnina i pjesnik. Njegova knjiga Omyly a přeludy (Zablude i zablude ) objavljena je 1939. anonimno, zatim kasnije pod njegovim imenom 2001.godine. Također je postao član Zakonodavnog vijeća.

Predsjednik dr. Emil Hácha

Nakon politički nepromišljenog Münchenskog sporazuma zapadnih saveznika s Hitlerom, Hácha je imenovan za nasljednika Eduarda Beneša 30. studenog 1938. godine kao predsjednik Čehoslovačke. Nominiran je zbog svog katolicizma konzervativizma i nedostatka angažmana u bilo kojoj od Vlada koje su dovele do podjele zemlje. Kratko razdoblje njegova predsjedničkog mandata prije njemačke okupacije poznato je kao Druga Čehoslovačka Republika i obilježeno je prelaskom iz demokracije u autoritarnu državu s aktom koji je dao prethodno neobične ovlasti predsjedniku i vladi i ograničio ovlasti parlamenta.

Podsjećam: Münchenski sporazum je ugovor kojim je riješena Sudetska kriza. Ugovor je potpisan u Münchenu 29. rujna 1938. godine između Zapadnih sila i Njemačke.

Britanska vlada je držala da još nije u potpunosti spremna za rat pa je nagovorila Francusku da zajedno s njom 30. rujna 1938. godine sklopi Münchenski sporazum kojim je Njemačkoj priznato pravo na Sudete. Ostavljena na cjedilu, čehoslovačka vlada je podlegla njemačkom ultimatumu. Dok je dio svjetske javnosti ovim događajima bio šokiran i razočaran, veliki dio zapadne javnosti smatrao ih je ispravljanjem versajskih nepravdi te iskorištenom prilikom za postizanje trajnog mira u svijetu.

Čuvena povijesna fotografija: Neville Chamberlain 30. rujna 1938. ponosno pokazuje, nakon povratka iz Njemačke, sporazum s Hitlerom kojim je „sačuvan svjetski mir“

Sklapanje Münchenskog sporazuma dalo je do znanja čehoslovačkoj vladi da neće dobiti nikakvu ozbiljnu pomoć od Francuske i Velike Britanije na koju je računala te su Sudeti prepušteni Njemačkoj. Potom je Mađarska zatražila reviziju svojih teritorijalnih gubitaka iz Trianonskog ugovora iz 1920. godine pa je, pod njemačkim pritiskom i uz sudjelovanje Italije, 2. studenog 1939. godine sklopljen Prvi bečki dogovor kojim je Čehoslovačka morala Mađarskoj prepustiti 14.106 km2 svojega teritorija s 1,34 milijuna stanovnika. Tijekom tih pregovora, već je u listopadu 1939. godine vrh Čehoslovačke pod pritiskom nezadovoljnih Slovaka i Ukrajinaca pristao na uspostavu autonomija u Slovačkoj i Karpatskoj Ukrajini. Ubrzo je došlo do spora s novoformiranim slovačkim vodstvom te je središnja vlada Emila Háche u ožujku smijenila Jozefa Tisu, šefa vlade slovačke autonomije. Međutim, Hitler je 13. ožujka 1938. godine podržao Tisa, te je slovački parlament 14. ožujka 1938. godine proglasio nezavisnost Slovačke Republike. Istog dana je Hitler pozvao Emila Háchu u Berlin i najavio mu sutrašnji ulazak njemačkih trupa u Češku.

Nakon odcjepljenja Slovačke i Rutenije (oblast u kojoj su živjeli Rusini) u ožujku 1939., britanski veleposlanik u Čehoslovačkoj Basil Newton[2] „savjetovao“ je predsjednika Háchu da se sastane s Hitlerom. Ako znate koliko je Newton bio pronjemački nastrojen, nije lagano predstaviti ton i sadržaj savjeta koje je davao predsjedniku, ali ni vertikalu koja mu je poslala naređenje da to učini. Čehoslovačkom predsjedniku nije ostavljena mogućnost izbora.

Druga Čehoslovačka Republika

Kada je Hácha prvi put stigao u Berlin, prvo se susreo s njemačkim ministrom vanjskih poslova, Joachimom von Ribbentropom prije sastanka s Hitlerom. Uvečer 14. ožujka 1939. Hitler je pozvao predsjednika Háchu u kancelariju Reicha u Berlinu. Međutim, namjerno ga je toliko ponizio da ga je pustio čekati satima pred vratima, dok je on, Hitler, gledao film.

Wilhelm Keitel u svojim se memoarima prisjetio kako je Hitler, kada je Hácha stigao, rekao da će "pustiti starog gospodina neka se odmori i oporavi dva sata", što je Keitelu bilo neshvatljivo. Konačno, u 1:30 ujutro, dakle u sitne noćne sate, kako je običavao i Staljin, Hitler je 15. ožujka 1939., primio čehoslovačkog predsjednika. Kako svjedoče njegovi suradnici, Hitler je tom prilikom rekao Háchi kako se, dok oni razgovaraju, njemačka vojska sprema napasti Čehoslovačku. Hitler je tada dao češkom Predsjedniku dvije mogućnosti: surađivati s Njemačkom, u kojem slučaju bi se "ulazak njemačkih trupa dogodio na podnošljiv način" i "dopustiti Čehoslovačkoj velikodušan vlastiti život, autonomiju i određeni stupanj nacionalne slobode, ili se suočiti sa scenarijem u kojem bi "otpor bio slomljen silom oružja, svim sredstvima.“ Stjeran u kut, Hácha prisiljen potpisuje dokument i stvara se protektorat Češke i Moravske.

Sastanak Háche, Hitlera i Göringa u Berlinu, ožujak 1939.

Predsjednik bio je konsterniran, preplašen i slomljen. Na pomoć zapadnih Saveznika nije mogao računati. Što mu je preostalo? Čehoslovačka nije imala vojne kapacitete kojima bi se mogla suočiti s Hitlerovom armadom. A tu je bio i pokret Slovaka za odcjepljenjem. U zapisniku razgovora zabilježeno je da je za Háchu ovo bila najteža odluka u njegovom životu, ali je imajući pred sobom cjelokupnu političku situaciju u Europi, naivno vjerovao da će za samo nekoliko godina ta odluka biti shvatljiva, a za 50 godina vjerojatno smatrana blagoslovom. Prema Joachimu Festu, dr. Hácha doživio je srčani udar, nakon što mu je Göring otvoreno zaprijetio da će bombardirati čehoslovačku prijestolnicu. Ova prijetnja slomila je predsjednika. Uspostavio je kontakt sa suradnicima u Pragu, pod bolovima od srčanog udara i do četiri sata ujutro potpisao kapitulaciju, "prepustivši Čehoslovačku Njemačkoj“. Göring je priznao da je prijetio novi britanski veleposlanik u Njemačkoj, Nevil Henderson, ali je rekao da je prijetnja došla kao upozorenje jer češka Vlada, nakon što je već pristala na njemačku okupaciju, nije mogla jamčiti da češka vojska neće pucati na Nijemce koji su napredovali. Göring, međutim, ne spominje da je Hácha doživio srčani udar zbog svoje prijetnje.

Francuski veleposlanik Robert Coulondre izvijestio je da je, prema neimenovanom izvoru kojeg Coulondre smatra pouzdanim, do pola četiri Hácha bio "u stanju potpunog kolapsa i održavao se samo uz pomoć injekcija".Coulondre je opisao scenu u kancelariji Reicha:

"Njemački ministri [Göring i Ribbentrop] bili su nemilosrdni. Doslovno su lovili dr. Háchu i M. Chvalkovskog oko stola na kojem su ležali dokumenti, neprestano ih gurajući pred njih, gurajući im olovke u ruke, bez prestanka ponavljajući da ako nastave u njihovom odbijanju, pola Praga ležalo bi u ruševinama od bombardiranja u roku od dva sata, i da bi to bio samo početak. Bombarderi su čekali naredbu za polijetanje, a tu bi naredbu dobili u šest ujutro da nisu stigli potpisi.”

Razvoj događaja pokazuje kako je predsjednik Hácha doživio i nervni rasap. Postao je drugi čovjek, izgubio samopouzdanje, jednostavno se predao. Možemo sada razglabati zbog čega nije podnio ostavku na sve političke dužnosti, ili izvršio samoubojstvo? Ostavku nije podnio zbog straha da Nijemci ne razore Prag. Taj strah mu je paralizirao svaki otpor. Samoubojstvo nije izvršio jer kao katolik to nije smio učiniti. Samoubojstvo je smrtni grijeh. Stoga je prihvatio neshvatljiva poniženja koja su mu činili nacisti.

Nakon okupacije ostataka Čehoslovačke 16. ožujka, dr. Hácha je prihvatio zadržati nominalnu dužnost predsjednika, ali je bio prisiljen položiti prisegu Hitleru, koji je imenovao Konstantina von Neuratha zaštitnikom Češke i Moravske, dakle nadređenog nominalnom predsjedniku. Emil Josef Hácha je time postao Hitlerova marioneta. Za vrijeme dok je bio „predsjednik“ tog nesretnog protektorata, Hácha je potpisivao sve što su nacisti tražili. Npr. potpisao je umjesto Neuratha, zakonske propise po uzoru na nacističke Nürnberške zakone koji su diskriminirali češke Židove i time na sebe preuzeo povijesnu krivnju. On je potpisao, a tko mu je pištoljem stajao iza leđa za povijest nije važno. Raspustio je po nalogu nacista Parlament, zamijenivši ga tzv. Nacionalnim partnerstvom.

Háchina je situacija postala još više ponižavajuća kada je 29. rujna 1941. Reinhard Heydrich imenovan zamjenikom protektora Češke i Moravske, jer Hitler nije smatrao Neuratha dovoljno oštrim. Hácha je izgubio sav preostali utjecaj na politička zbivanja u svojoj zemlji i postao marioneta. Više nije mogao pomagati svome narodu bar onoliko malo koliko je mogao do tada. Njegova je žrtva izgubila smisao. Mnogi su mu kolege i prijatelji uhićeni, uključujući premijera Aloisa Eliaša i strijeljani ili poslani u nacističke koncentracione logore.

Nakon atentata na Heydricha novi zamjenik protektora postaje Kurt Daluege. Hitler je prvotno planirao ubiti 10.000 Čeha kao odmazdu za ubojstvo Heydricha. Dakle, za jednog Nijemca trebalo je ubiti 1000 Čeha. Osim toga, upozorio je Háchu da, ako se dogodi još jedan takav incident, "trebamo razmotriti deportaciju cijele češke populacije". Ova stravična je prijetnja izrečena na Heydrichovom sprovodu. Hácha i i nakon ove prijetnje nije izvršio suicid, premda je postao Hitlerova marioneta. Prepustio se sudbini. Sigurno je bio svjestan što će mu učiniti ruski vojnici nakon zauzimanja grada. Tako se i zbilo.

Zarobljavanje, mučenje i smrt

Dana 9. svibnja 1945. Prag je zauzela Crvena Armija tijekom praške ofenzive. Dr. Hácha brutalno je mučen i pretučen od agenata NKVD-a 13. svibnja i odmah onako izmrcvaren i polumrtav prebačen u zatvor Pankrac. Umro je u zatvoru 27. lipnja 1945. godine pod misterioznim okolnostima. Prema sudu poslijeratnih povjesničara okarakteriziran je kao najtragičniji, najrazočaravajući lik češke povijesti. Postoje oni koji smatraju da je bio državnik koji je pokušao pomoći svom narodu u strašnim vremenima, žrtvujući svoje ljudsko dostojanstvo, ali nije uspio zbog vremena u kojem je živio i slabog zdravlja. Nakon smrti, najprije je pokopan u neobilježenom grobu na groblju Vinohrady (iako sada na njegovom grobu postoji obilježje).

Đuro Vidmarović

[1] Jerome Klapka Jerome (2. svibnja 1859. - 14. lipnja 1927.) bio je engleski pisac i humorist, najpoznatiji po komičnom putopisu Tri čovjeka u čamcu (1889.). Ostala djela uključuju zbirke eseja  i nekoliko drugih romana. Pisao je i fikciju, publicistiku i drame tijekom sljedećih nekoliko desetljeća, iako nikada s istom razinom uspjeha.

[2] Sir Basil Cochrane Newton (25. srpnja 1889. - 15. svibnja 1965.) bio je britanski veleposlanik u Čehoslovačkoj i Iraku. Newton je bio najmlađi sin Georgea Onslowa Newtona i njegove treće žene, Lady Alice Cochrane, kćeri 11. grofa od Dundonanda. Godine 1912. dobiva posao u Ministarstvu vanjskih poslova. Služio kao diplomat u Pekingu 1925.-1929, zatim u Berlinu 1930.-1937, posljednje dvije godine u rangu ministra i otpravnika poslova. Godine 1937. Newton je imenovan ministrom (ekvivalent veleposlaniku) u Pragu, gdje je najznačajniji, iako za njega vjerojatno najmanje ugodan zadatak u njegovoj karijeri, bio predstaviti predsjedniku Čehoslovačke Benešu u rujnu 1938. odluku britanske i francuske vlade da mora predati područje Sudeta Njemačkoj ili izgubiti svaku nadu u podršku dviju zapadnih sila. Poput većine britanske elite tijekom međuratnog razdoblja, Newton je vjerovao da je Versailleski ugovor bio prestrog prema Njemačkoj i da ga treba revidirati u korist Reicha, što ga je učinilo vrlo simpatičnim prema nacističkoj Njemačkoj, a neprijateljskim u Čehoslovačkoj.