Osvrt na monografiju Zorka Sever – umjetnica našega kraja

Slavica Moslavac napisala je monografiju dostojnu Zorke Sever. U njoj je pokazala svoje stručno poznavanje problematike kojom se bavi, ali i vrlo osjećajan pristup životopisu velike pokojnice.

Zorka Sever je u ovoj monografiji s pravom nazvana „čuvaricom baštine moslavačkog kraja“. Slavica Moslavac ističe kako je tu „titulu“ zaslužila svojim „slikarskim opusom“, ali i „strašću za skupljanjem etnografske građe usko vezane za rodni zavičaj – Moslavinu“. U nastavku autorica piše: „Njezin je život bio uvelike posvećen etnografskim istraživanjima, izučavanju i otkupljivanju vrijednih i rijetkih predmeta, bilježenju naziva i oblika tradicijskih rukotvorskih radova te kreiranju vlastitih“.

Slavica Moslavac: Zorka Sever – umjetnica našega kraja, „Vokalna skupina Rusalke“, Kutina, 2024.

Zorka Sever je koristeći svoje slikarske vještine ovjekovječila motive s moslavačkog tradicijskog ruha i pohranila ih u nekoliko albuma koji se čuvaju u etnografskoj zbirci Muzeja Moslavine Kutina, te u Malom trijemu u Popovači, zdanju koje je posvećeno upravo ostavštini Zorke Sever.

U vrlo dojmljivom poglavlju „Životni put Zorke Sever“ Slavica Moslavac ističe: „Simbol opstanka obitelji Sever je: hrast jakih korijena, snažnog stabla, koje može prkositi svim olujama, zdrave krošnje i puno malih žireva, koji dalje nose genetsku poruku: čvrsta ukorijenjenost na hrvatskom tlu, zdrav duh i okupljanje pod krošnju cijele obitelji, kreće od pradjeda Turopoljca i prabake Zagorke, početaka u Moslavini, a nastanka u Zagreb, traje već šest generacija“. U nastavku autorica ističe: „Severovi su imali jak duh zajedništva, nadasve humani osjećaj, pomagali su u realizaciji kulturno-društvenih manifestacija u mjestu (misli se na Popovaču, op.a.). Posjedovali su veliki smisao za šalu, humor je uvijek bio prisutan u svakoj životnoj prilici. Tu crtu su imali i Severovi i Getzovi. A od roditelja Josipa i Zorke Sever, kćeri Višnja i Ružica dobile su najveće vrijednosti i to: ljubav prema čovjeku i prirodi, hrabrost u životnim teškoćama, prepoznavanje dobra od zla, strpljivost, prihvaćanje križa u bolestima i neimaštini, ponos i dostojanstvo. Deviza je bila: 'U dobro se ne povisi, a u zlu se ne ponizi'! Traženje sadržaja u stvaralačkom radu, ne napuštanje nikad prijatelja u nevolji, opraštanje neprijatelju, jaka pripadnost katoličkoj vjeri i hrvatskoj naciji. (...)“

Etnografkinja i spisateljica Zorka Sever, kako ju naziva Slavica Moslavac, rođena je 29. ožujka 1894. godine u kući Josipa Severa st., u Popovači kao Olga, Zora pl. Getz. Krstila se u crkvi u Voloderu, jer u Popovači još nije bilo crkve, pa joj je u krsnom listu upisan Voloder kao mjesto rođenja. Pučku školu polazila je u Jastrebarskom, djevojačku gimnaziju i Učiteljsku školu završila je u Zagrebu gdje je polazila i slikarsko-grafičke tehnike kod Tomislava Krizmana i Anke Bestail. Svoj slikarski talent pokazivala je već od svoje treće godine, ali u obitelji s petero djece nisu je mogli poslati na Umjetničku akademiju.

Zorka Sever se kao slikarica koristila tehnikama pastela, ulja i akvarela. Kao spisateljica mnogo je pisala za djecu. S. Moslavac s pravom naglašava kako je Zorka Sever „bila svestrana umjetnica, animator, scenarist i kostimograf igrokaza u Popovači, sudjelovala je na dječjim karnevalima, ali i na priredbi za djecu o sv. Nikoli, bavila se izradom umjetnog cvijeća i predmeta umjetničkog obrta, istakla se u raznovrsnim kreativnostima u svakoj društvenoj manifestaciji, njena pomoć svakome kome je trebalo, nemjerljivo široko srce i niz anegdota veznim uz nju čine ju nezaboravnom“. U slikarstvu je bila posvećena etnografskom izučavanju, ali i otkupljivanju vrijednih i rijetkih predmeta, zatim bilježenju naziva i oblika tradicijskih rukotvorina te kreiranju vlastitih.

Pradjed Zorke Sever, Ivan Sever bio je pivničar i ekonom na imanju grofa Bertholda. Stanovao je s obitelji u tzv. Srednjem gradu. Tu se rodio i djed Josip. Djed je od grofa kupio ciglanu i spojio ju s imanjem do kuće. Dana 24. rujna 1919. Zorka i Josip vjenčali su se u Zlataru, a u kući mladenkinih roditelja bila je svadba. Zorkin suprug je završio klasičnu gimnaziju i Višu gospodarsku školu u Križevcima. Nakon djedove smrti Zorka i Josip vraćaju se na imanje Severovih u Popovaču gdje im se 1923. godine rodila kćerka Višnjica, a 1927. rodila se druga kćerka Ružica.

Kao učiteljica Zorka je sudjelovala u prikupljanju novaca za gradnju crkve u Popovači pišući pjesme i igrokaze, a u akvarelu je izradila skicu za prozor crkve sv. Alojzija Gonzage koja je dovršena i posvećena 1938. godine. Godine 1951. Zorka je naslikala „Posljednju večeru“, a slika još i danas stoji na zidu komorne galerije iznad ulaza u crkvu.

Godina 1945. donijela je katastrofu obitelji Sever. Nove komunističke vlasti su im oduzele cjelokupno imanje. Njezin muž Josip Sever je zbog optužbe da je nosio hranu domobranskom časniku Juci Ugarkoviću, zaručniku svoje kćeri Višnjice i njegovom prijatelju bio uhićen i osuđen na dugogodišnju robiju. Časnik Ugarković je ubijen i „zakopan na tajnom mjestu“. Njegovo tijelo je 2011. pronađeno i pokopano na groblju u Popovači. Zajedno s ocem žestoko je kažnjena i kći Višnjica, najprije na smrt, a zatim je smrtna kazna zamijenjena dugogodišnjom robijom u KPD Slavonska Požega. U zatvoru je zdravstveno stradala jer je morala raditi teške poslove na isušivanju Jelas polja. Na sreću Zorka i Josip su nakon četiri godine tamnovanja 1949. pušteni na slobodu. Josip je izgubio imanje, a ono što je ostalo bilo je opustošeno. Osim toga oduzeta mu je mirovina. Kako bi preživjeli, odnosno ne bi umrli od gladi pomagali su im zetovi, a kako lijepo piše Slavica Moslavac „grijala ih je međusobna ljubav kćerki, unučadi i ljubav za Hrvatsku“.

Obitelj Sever je u poslijeratnim uvjetima ostala živjeti u Popovači do 1969. godine kada se preseljava k Josipovom bratu Stjepanu u Zagreb i ondje ostaju do kraja života. Josip je umro 1970. godine, a Zorka 21. kolovoza 1973. godine. Oboje su pokopani u istom grobu u Popovači.

Sljedeće poglavlje u ovoj monografiji nosi naslov „Etnografkinja, čuvarica baštine moslavačkog kraja“.

U ovom poglavlju saznajemo da je Zorka ljubav za etnografsku baštinu naslijedila od svoje bake Amalije rođ. pl. Kušević. Ta je baka također zanimljiva osoba. Znala je tkati, vesti i presti. Bila je autodidakt u glazbi i dobro je svirala bisernicu i harmonij. Imala je izvrstan sluh i koristila ga za uvježbavanje zborova svojih učenika.

Zorka Sever je uz učiteljski poziv vrlo marljivo skupljala etnografsku baštinu svoga kraja.

U ovom odjeljku Slavica Moslavac na sličan način posvećuje se etnografiji pa piše o tehnici tkanja, ornamentici, vezu, čipkama, poculicama, narodnom vjerovanju itd.

Danas postoji etnografska zbirka Zorke Sever koja je 2015. proglašena kulturnim dobrom odlukom Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Smatram posebno vrijednim poglavlje „Zorka Sever – spisateljica i ilustratorica“. O spisateljskom radu ove zaslužne učiteljice nije se u širim krugovima znalo mnogo. Međutim, ona je objavljivala pjesme, članke, priče i bajke zajedno s vlastitim ilustracijama za djecu kao i unikatne autorske slikovnice iz 1930.-tih godina. Ove su slikovnice danas dragocjenost jer imaju visoku estetsku vrijednost. Slavica Moslavac s pravom zaključuje: „Zorka je vrsna ilustratorica, koja često ilustrira elementima stripa u smislu prepoznavanja vremenskog slijeda i promjena u pripovijedanju kada se ono događa u istom prostoru, odnosno kada se priča čita filmskim slijedom kadra“.

Malo je poznat i Zorkin pjesnički rad. Od autorice monografije saznajemo kako su „njene pjesme vrlo jednostavne, životne, čitljive a govore o obitelji, životnim radostima, cvijeću, životinjama iz njenog okruženja kao što je mačka, pas, koke s pilićima, jež... govore o njihovim nestašlucima i dobrim djelima“.

Moslavac je objavila gotovo sve pjesme Zorke Sever zajedno s njezinim ilustracijama. To ovoj monografiji daje posebnu vrijednost.

U poglavlju „Basne – slikovnice“ Slavica Moslavac nas upoznaje s ovom vrstom Zorkinog književnoga rada.

Posebno poglavlje monografije posvećeno je današnjoj uspomeni na Zorku Sever i čuvanju njezine umjetničke zaostavštine. U zaključcima autorica piše: „Zorka Sever je zaboravljeno ime slikarice, dobre poznavateljice narodne rukotvorske baštine i kolekcionarke koja je nepravedno izostavljena s popisa hrvatskih slikarica – plemkinja. Svakako zaslužuje mjesto u povijesti umjetnosti zbog vještine slikanja portreta. Ukupno je naslikala 600 lica poznatih i anonimnih ljudi. I obitelj Sever doživjela je poslije društvenog prevrata nepravdu i nesreću poput mnogih veleposjedničkih obitelji. Nakon četverogodišnje robije u zatvoru u Slavonskoj Požegi, nastavila je puna teških duševnih rana svojih slikarski opus. U Malom trijemu u središtu Popovače svojom donacijom koje su evocirale i pridonijele ugođajnosti i kvaliteti popovačkog života 30-ih godina 20. stoljeća vratila je darivanjem Popovači fragmente koji ponovno oplemenjuju ovaj lijepi pitomi kraj“.

Slavica Moslavac je monografiju oplemenila s obiljem fotoreprodukcija radova Zorke Sever te literaturom o ovoj zaboravljenoj umjetnici.

Na kraju, možemo samo ponoviti kako je monografija „Zorka Sever – umjetnica našeg kraja“ dostojna i Zorke Sever i Moslavine, ali i cijele Hrvatske. Riječ je o plemkinji, narodnoj učiteljici, umjetnici i rodoljupki koja je svoje rodoljublje platila teškom robijom. U cjelini, Zorka Sever je izuzetna društvena, umjetnička i spisateljska osobnost.

Đuro Vidmarović