Preci svetog Leopolda Bogdana Mandića

Željko Brguljan: Preci svetog Leopolda Bogdana Mandića, samostalno autorovo izdanje, Zagreb, 2022.

Sveti Bogdan Leopold Mandić (Herceg Novi, 12. svibnja 1866. – Padova, 30. srpnja 1942.) veliko je ime u Rimokatoličkoj Crkvi i ponos cijeloga hrvatskog naroda. Rođen je u Boki kotorskoj koja se tada nalazila u sastavu Kraljevine Dalmacije kao krunska zemlja Habsburške monarhije, a danas je Boka dio države Crne Gore. „Radni“ vijek proveo je u Italiji. Na taj način veliki svetac pripada po narodnosnoj pripadnosti Hrvatima, a po državnoj pripadnosti glede rođenja i manjinskog statusa Hrvata u Boki kotorskoj, pripada Crnoj Gori. Kako je najveći dio života živio u Italiji, ali nikada nije uzeo njezino državljanstvo, Italija ga smije smatrati i svojim nacionalnim svecem kao što smatra Portugalca sv. Antuna Padovanskog.

Budući da je rođen u austrijskome dijelu Austro-Ugarske Monarhije današnja Austrija mogla bi ga smatrati svojim svecem. Ako tako nabrajamo dolazimo do bivših Jugoslavija unutar kojih se našla Boka kotorska i Crna Gora, ali i Hrvatska. Uostalom, kome pripada sv. Tereza od Kalkute? Naravno, po narodnosti ona je Albanka, po mjestu rođenja Makedonka, po državljanstvu zemlje u kojoj je provela najveći dio života ona je Indijka, po simpatijama Hrvatica, a po ljubavi majka je svih siromašnih, svih ljudi dobre volje, svih onih koji se pouzdaju u Gospodina. Povijest se igra narodima i pojedincima. Sveti Bogdan Leopold Mandić bio je svjestan političkih promjena i granica na istočnoj obali Jadrana. Stoga je cijeli život zagovarao ekumensko jedinstvo u krilu Katoličke Crkve. Budući da je rođen u Herceg - Novom, pošteno je i pravedno, ali i znanstveno ispravno jer se tako osjećao, tretirati ga u etničkom smislu kao pripadnika hrvatske nacionalne manjine u Boki kotorskoj, koja se danas nalazi u sastavu Republike Crne Gore. Uostalom vodeći hrvatski vjerski uglednici tako su činili, npr. blaženi Alojzije Stepinac, sluga Božji, kardinal Franjo Kuharić, kardinal Josip Bozanić i drugi.

Željko Brguljan, također pripadnik hrvatske nacionalne manjine u Boki kotorskoj, odlučio je istražiti rodoslovno stablo obitelji velikoga sveca kako s majčine tako i s očeve strane. Oko toga je bilo prijepora i nejasnoća koje su mogle biti riješene jedino uvidom u arhivsku građu, dakle historiografskim istraživanjem.

Autor naglašava: „Bogdan Mandić je odrastao na granici stoljećima sukobljenih mediteranskih sila – Mletačke Republike i Osmanskoga Carstva, na granici suprotstavljenih religija i kultura, u regiji u kojoj su već tada zajednički živjeli kršćani katoličke i pravoslavne vjeroispovijesti te je želio svoj život posvetiti njihovom sjedinjenu u krilu Katoličke Crkve“. Usudio bih se dodati: kao član uglednih hrvatskih bokokotorskih obitelji, Mandića iz Herceg-Novog i Carevića iz Perasta, budući je svetac baštinio veliko kulturno i civilizacijsko bogatstvo bokeljskih Hrvata koje ga je povezivalo s kulturnim stečevinama cijeloga Mediterana. Ne zaboravimo, blizu Herceg-Novog nalazi se Dubrovnik, hrvatska Atena i lučonoša mediteranske civilizacije među Hrvatima. Dva su grada surađivala i poznavala se vrlo dobro.

Živeći u istom gradu s pravoslavnim Srbima, a u manjoj mjeri i s Crnogorcima, upoznavao je od djetinjstva i njihovu kulturu, tradicije i mentalitet. Političke prilike bile su takve da je morao upoznati i specifičnosti austrijske (habsburške) i talijanske (iredentističke) stvarnosti. Dakle, živio je na prostoru na kojem su se doticala tri južnoslavenska naroda, hrvatski, crnogorski i srpski, svaki sa svojim konfesionalnim, uljudbenim i političkim danostima i sudbinama. Siguran sam kako je iz ove narodnosne i geopolitičke šarolikosti izvukao najbolje, a to je – ekumenizam. Budimo jedno pred Bogom.

Svi koji štuju ovog sveca ili su posjetili njegov grob u Padovi znadu kako je proglašen jednim od najvećih zagovornika ekumenizma. Iz životopisa je razvidno gdje su svečevi prirodni izvori ove velike i plemenite ideje.

Autor Brguljan naglašava: „Zadovoljstvo nam je i posebna čast da možemo upravo iz Bogdanova malenog zavičaja pridonijeti poznavanju korijena sveca koji danas voli, cijeni i slavi cijeli kršćanski svijet“.

Svečeva rodna kuća u Herceg - Novom

Kuća plemićke obitelji Mandić u kojoj je otac Leopold proveo dio svog djetinjstva. Stojeći na cesti prije dolaska na sjeverna vrata naslonjena na venecijansku utvrdu, ispod se vidi kuća. Radi se o trokatnoj velikoj palači (danas Žuta kuća) koju naseljavaju obitelji koje nemaju nikakve veze s ocem Leopoldom, a od namještaja iz prošlosti također ništa nije ostalo.

Kao čovjek, Leopold Bogdan Mandić bio je hendikepiran niskim rastom, problemom s kralježnicom, govorom i raznim bolestima. S te strane on je „čudo Božje“, živa evanđeoska poruka. Izabrao je vrlo strogi redovnički kapucinski život, danas zbog te strogoće gotovo teško razumljiv. Izdržao i doživio relativno visoke godine. Unatoč fizičkih tegoba sv. Leopold Mandić je kao ispovjednik godinama jobovski strpljivo obavljao svoju dužnost svećenika-ispovjednika, stekavši vrlo mnogo poštovatelja, pomažući mnogim ljudima u teškim trenutcima, a time i slavu kao ispovjednik i kao „živi svetac“.

Kako smo naglasili, Željko Brguljan odlučio je istražiti rodoslovno stablo ovog sveca po očevoj i majčinoj liniji. S ponosom ističe sljedeće: „Posebno smatram vrijednim, iznad svega zanimljivim rezultate istraživanja svečevih predaka preko majčine majke Eleonore kontese Bujović, plemkinje iz znamenite peraške obitelji“. U nastavku autor piše: „Utvrdit ćemo da je sv. Leopold direktan potomak slavnih Bujovića, protagonista burne ratničke i trgovačke pomorske povijesti drevnog Perasta, grada u Veneciji prozvanog cittá fidelissima e valorosa, koji je stoljećima branio najjužniju granicu Serenissime te davao dvanaest čuvara zastava (gonfanolieri) na mletačkom zapovjednom brodu“.

Želim primijetiti kako je Perast mjesto slavnih bokeljskih kapetana i čuvene Gospe od Škrpjela, nastanjeno hrvatskom populacijom od doselidbe, a obitelj Bujović pripada i hrvatskome plemstvu s mletačkom intitulacijom.

U zaključku ovog uvodnog poglavlja autor ističe kako će njegovo istraživanje pridonijeti cjelovitoj slici o omiljenom katoličkom svecu „bokeljskog podrijetla“.

U drugom poglavlju Brguljan piše o povijesti Herceg - Novog. Ovaj grad osnovao je 1382. bosanski kralj Stjepan Tvrtko I. „kako bi imao izlaz na more, izgradio solane te razvio trgovinu neovisnu o kotorskoj i dubrovačkoj“. U nastavku autor piše: „Grad je ubrzo prešao pod vlast bosanskih velikaša Kosača koji su vladali Hercegovinom, a Herceg - Novi uzdigli u jedan od najljepših gradova svoje zemlje“. Osmanska sila vladala je gradom do 1687. kada ga je osvojila Venecija, „uz sudjelovanje hrabrih Peraštana“. Nakon propasti Republike svetoga Marka, Perast je došao pod francusku vlast, a potom pod austrijsku, gdje se našao u sastavu hrvatske pokrajine Dalmacije koju su Habsburzi pretvorili u pokrajinu s posebnim političkim statusom. Nakon propasti Austro – Ugarske, kako piše autor, Perast je „s cijelom Bokom ušao u zajednicu južnih Slavena“. Danas je Boka Kotorska s Herceg Novim sastavni dio države Crne Gore.

Željko Brguljan navodi statističke podatke kućanstva, ali preko konfesionalne pripadnosti, a ne prema etničkoj pripadnosti. „Godine 1784. u Boki sa zaleđem bilo je 7.289 katolika i 10.113 pravoslavnih stanovnika, s time da su u gradovima većinom živjeli katolici. Tada je u samom gradu Herceg - Novom živjelo 137 katolika i 6 pravoslavaca. Stoljeće kasnije, 1880., u Gradu je živjelo 1343 katolika i 2249 pravoslavaca“.

Mladi Bogdan Mandić rođen je u Herceg - Novom u vrijeme ovakvog odnosa prema konfesionalnoj pripadnosti. Brguljan čitatelje ipak ne ostavlja u nedoumici kada je riječ o katolicima, pa navodi kako su oni bili većinom Hrvati, „pa je 2003. grad Herceg - Novi brojio samo 417 katolika te 10.249 pravoslavca, a 2011. godine 1267 katolika i 26.012 pravoslavaca“. Pretpostavljamo kako se pod pravoslavcima podrazumijevaju Crnogorci, a vjerojatno i Srbi, poglavito nakon 1990. godine.

Željko Brguljan vrlo objektivno piše koja je posljedica navedene statistike: „Takav se odnos zadržao sve do danas, a uočljiv je i u odnosu prema svečevu liku. Uprava grada Herceg – Novog nakon više inicijativa i traženja katoličkih institucija i hrvatskih građanskih udruga te pojedinaca, još uvijek niije obilježila rodnu kuću sv. Leopolda prigodnom spomen pločom, čime bi se većina gradova ponosila“. U nastavku iznosi vrlo poražavajuću činjenicu: „Posebno je neshvatljivo da pojedini novi stanari, inače časne pravoslavne konfesije, koji danas stanuju u nekadašnjoj kući Mandića, odbijaju postavljanje ploče s obrazloženjem da je kuća privatno vlasništvo, a potom i tvrdeći da ona nije rodna kuća svetog Leopolda. Neshvatljiv je takav stav budući da je opće poznato da je rečena kuća stoljećima pripadala Carevićima i Mandićima“.

Kruti stav koji možemo nazvati i oblikom etničko-konfesionalne isključivosti ponovio se i 2017. kada je svečevo Tijelo bilo izloženo u Herceg - Novom. Takav odnos prema velikom ekumenskom svetcu pokazatelj je i odnosa prema njegovim sunarodnjacima u Boki kotorskoj.

Željku Brguljanu treba odati priznanje što je istražio povijest obitelji Mandić u Herceg - Novom. Njegova istraživanja potvrđuju dosadašnje historiografske zaključke po kojima obitelj Mandić pripada plemenitim hrvatskim rodovima koji su zbog turske najezde napustili Bosnu i nastanili se na jadranskoj obali. Leopoldov predak Nikola Mandić naselio se sredinom 18. stoljeća u Herceg - Novom. Brguljan je istražio arhivsku građu o povijesti ove obitelji i prenio ih na stranice ove knjige. Obitelj Mandić se u Herceg - Novom bavila trgovinom. Leopoldov pradjed Nikola Mandić vjenčano se 1769. s Matijom Ćupić. Od Nikoline i Marijine djece, kako je otkrio Željko Brguljan pronašao je dvoje – Paulinu i Ivana, svečeva djeda. Ivan je rođen oko 1780., a u dobi od 26 godina oženio se Anđelikom Mavrić iz Perasta. Bavio se pomorskom trgovinom. Imali su četvero djece: Bogdana, Nikolu, Petra i Matiju, svi rođeni u Herceg - Novom.

Četvrti Ivanov sin Petar, svečev otac, rođen je 1814. godine, a vjenčao se 1865. s Dragicom Carević, „kćerkom Antuna Carevića i Eleonore kontese Bujović, rođene 1824., također u Herceg - Novom“.

U posebnom poglavlju Brguljan je istražio majčinu obitelj Carević u Herceg - Novom. On piše: „Neki autori navode da su Carevići plemenita roda, štoviše ogranak obitelji Kosača, koja je do osmanlijskog osvajanja Herceg – Novog upravljala Gradom“. Došao je do zaključka kako „navodi raznih autora da su Carevići u Herceg – Novi doselili iz Perasta nemaju osnove. Naime, zaključuje autor, ne nalazimo ih u peraškim knjigama rođenih, vjenčanih i umrlih, koje su znatno starije od hercegnovskih. (...) Niti jednog Carevića nismo pronašli ni u katastru Herceg – Novog iz 1704. među posjednicima zemlje u hercegnovskoj regiji koju je mletačka vlast, nakon oslobođenja Grada podijelila posebno izdašno Peraštanima“. Brguljan navodi povijesne podatke o ovoj obitelji i navedenoj pogrešnoj tezi o njihovom doseljenju u Herceg - Novi.

Autor studije ustanovio je kako je „prvi član obitelji Carević kojega nalazimo u hercegnovskim vrelima Andrija Carević, svečev šukundjed po majci“. Andrija je rođen 1674., a umro 1759. godine. Nikola Andrijin Carević, svečev pradjed, bio je imućan trgovac koji je posjedovao više manjih jedrenjaka. O tome detaljno izvještava Željko Brguljan.

Godine 1826. Grad je zadesila katastrofalna poplava. Velike štete doživjelo je imanje Antuna Carevića. Time počinje i njihovo socijalno nazadovanje.

Zanimljivo je poglavlje u ovoj studiji pod naslovom: „Nenadano otkriće: potomak slavnog Peraštanina“. Brguljan je otkrio kako je Eleonora kći konta Vicka Bujovića i Ane Kolović, rođena oko 1793., vjenčala se s Antunom Carevićem 4. listopada 1815. u Veneciji. Preminula je u Herceg - Novom 1835. u 42 godini. Otac Eleonore, Vicko Bujović bio je sin Antona Bujovića i Agneze Martinović koja je opet bila kći znamenitog kapetana Draga i unuke čuvenog pomorskog učitelja Marka Martinovića.

Željko Brguljan vrlo minuciozno istražuje rodoslovlje obiju obitelji i tom tekstu prilaže faksimile izvornih dokumenata.

Vrlo je značajno za povijest Hrvata u Boki kotorskoj, ali i za rodoslovlje našega sveca da je kapetan Vicko Bujović bio u rodbinskim vezama s velikim baroknim slikarom Tripom Kokoljem. Štoviše, ovaj veliki hrvatski barokni umjetnik izradio je portret Vicka Bujovića koji je „nasljedno preko ženske linije prešao u posjed peraške obitelji Kolović“.

Autor nas podsjeća kako je i kapucin otac Leopold Bogdan Mandić posjetio čuveno svetište Gospa od Škrpjela 26. travnja 1898. godine.

Brguljan je svojim istraživanjem prvi otkrio kako je budući svetac bio trinaesto dijete u braku Dragice i Petra Mandića (navodi kako ih je prema usmenom izvoru bilo šesnaest, a Bogdan je bio petnaesti). „Rođenje još troje djece – piše Brguljan, nismo utvrdili u tada dostupnim maticama“. Autor upoznaje čitatelje s rođenjem i smrću svih Mandićevih braće i sestara. Nažalost, tako velika obitelj je izumrla. Posljednji od svečeve obitelji, piše autor – „brat Nikola preminuo je u Herceg - Novom 1927. godine“. I nastavlja: „Malobrojni živi potomci su se raselili te iza Nikoline smrti više u Novom nije bilo katoličkih Mandića. Preostali su pravoslavni Mandići...“

Posljednje poglavlje Brguljan posvećuje naslijeđu vjerske kulture i pobožnosti pod utjecajem šire obitelji na mladog Bogdana. Istražujući ovo poglavlje autor je zaključio: „Stoga smo slobodni zaključiti da glavni poticaji za duhovni život i usmjerenje mladog Bogdana Mandića, nakon onih koji su stizali iz njegova srca, nisu, u značajnijem obliku, potekli iz obitelji Mandić, nego iz obitelji Carevića, od svečeve majke, čiju je veliku pobožnost otac Leopold, budući katolički svetac, za života u više razgovora isticao“.

Autor je svoje djelo zaključio kazalom imena i sažetkom na talijanskom jeziku. Velika odlika ove knjige je bogatstvo foto-dokumentarne građe, bilo starih fotografija Herceg - Novog na kojima se ističe obiteljska kuća Mandića, bilo faksimila povijesnih vrela. Stoga se ovaj životopis svetog Leopolda Bogdana Mandića može prihvatiti i kao poklon, kao monografija, kao znanstveno djelo i kao prilog povijesti hrvatske Katoličke Crkve, poglavito hrvatskoga naroda koji živi u Boki kotorskoj.

S aspekta fenomena dijaspore potrebno je naglasiti ne samo konfesionalnu, već i etničku pripadnost ovoga sveca, jer ako to ne učinimo tada se čitatelji zbunjuju i mogu zaključiti kako je riječ o osobi bez etničkog identiteta ili o pripadniku crnogorskog naroda. Time ne umanjujemo napore Željka Brguljana i njegovu osjetljivost na etnonimsku problematiku. Iz iskustva znadem kako je to osjetljivo pitanje u Boki kotorskoj kao i u Vojvodini. No, Bogdan Leopold Mandić bio je veliki ekumenski svetac i njegova narodnosna pripadnost ne umanjuje njegovu veličinu i svetost. Štoviše, čini ju još većom. Kada sam posjetio svečev grob u Padovi bio sam pomalo razočaran što je na njemu ime Herceg - Novi bilo napisano isključivo u talijanskoj transkripciji.

Podsjećam na povijesnu činjenicu da je upravo zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac na Novu godinu 1945. u zagrebačkoj katedrali u svojoj propovijedi prvi upoznao hrvatski narod s likom oca Leopolda Mandića. Nadbiskup je tada rekao: „Što je slabo pred svijetom, izabra Bog da posrami jako.“ (1 Kor 1, 27). „Te riječi možemo primijeniti i na našega dragoga oca Leopolda kapucina... Taj čovjek malena tijela bio je pravi orijaš duhom, kojim se dobri Bog poslužio da nebrojenim dušama olakša breme života, oduševi ih za vječne ideale i učvrsti u dobru. Tko pročita biografiju o. Leopolda, mora se zadiviti i slaviti Boga... Svima će, koji priznaju Boga, biti ovo štivo od velike duhovne koristi... a čitavom hrvatskom narodu (spac. Đ.V.) bit će na veliku radost, što se dobri Bog udostojao jednoga skromnoga sina naše zemlje ovako voditi kroz život, da bude divan uzor svojim zemljacima, kako treba ustrajati u dobru.“

To je bio početak njegova štovanja u našoj domovini. Tom je prigodom, naime, Alojzije Stepinac pozvao hrvatske kapucine da pripreme životopis oca Leopolda. I, doista, tako je i bilo. Sljedeće 1946. godine hrvatski su kapucini priredili životopis oca Leopolda u deset primjeraka izdanih ciklostilom na mesarskom papiru – koji im je darovao vlasnik mesnice blizu crkve sv. Mihaela – pod nazivom »Sveti život jednog Hrvata«, prema drugom talijanskom izdanju koje je napisao otac Pietro Bernardi iz Valdiporra, kapucin. A on je posljednjih svojih petnaest godina proživio u istom samostanu s ocem Leopoldom u Padovi. Poslije Leopoldove smrti ostatak svoga života o. Pietro Bernardi posvetio je kao vicepostulator kauzi svoga redovničkoga brata o. Leopolda Bogdana Mandića. (Glas koncila, Zagreb, 7. studenoga 2022.)

Kao drugi nasljednik bl. Alojzija Stepinca na stolici Zagrebačke nadbiskupije, sluga Božji kardinal Franjo Kuharić, nastavio je širenje štovanja o. Leopolda u našem narodu. Tako je u predgovoru četvrtomu hrvatskomu izdanju životopisa o. Leopolda Mandića 1983. napisao: „Sluga Božji o. Leopold Mandić bio je zapaljeno svjetlo koje su mnogi zapazili. Mnogim je savjestima pokazao put k Bogu. Mnogim je dušama vratio život Božji u sakramentu pomirenja... O. Leopold Mandić bio je dar Božji Crkvi u Hrvatskoj... (spac. Đ.V.) Neka njegov nebeski zagovor bude svjetlost suvremenom svijetu da izađe iz tame nevjere i da u vjeri u Boga i Isusa Krista, Spasitelja suvremeni čovjek ponovno nađe svoj mir i svoj smisao“.

Prof. Jure Šarčević nastavlja: Na svečanoj misi kanonizacije, koju je predvodio papa Ivan Pavao II., 16. listopada 1983., na Trgu sv. Petra u Rimu, pred više od 150 tisuća vjernika, od kojih oko 10 tisuća Hrvata iz cijeloga svijeta, sudjelovalo je više hrvatskih biskupa predvođenih kardinalom Kuharićem. Istoga je dana vatikanski Osservatore Romano objavio pismo kardinala Kuharića pod naslovom »Sveti Leopold Bogdan Mandić plod Katoličke Crkve među Hrvatima«. U njemu kardinal Kuharić među ostalim kaže: „Svi vjernici među Hrvatima zahvaljuju danas Bogu za sv. Leopolda Bogdana Mandića, 'dragog sina našega naroda, kojega je Bog tako čudesno blagoslovio i koji je na herojski način odgovorio poticajima i vodstvu Božje milosti', kako je napisao 1962. kardinal Franjo Šeper.
“
Na žalost, dok nastaje ovaj tekst u Crnoj Gori prevladava negativno političko raspoloženje prema Republici Hrvatskoj. U praksi za ljude koji ističu svoj etnički identitet s njegovim etnonimom vratit će se stari problemi. Na žalost, „stara problematika“ s hrvatskim etnonimom u Boki kotorskoj još nije prevladana. Molimo zagovor i zaštitu sv. Bogdana Leopolda Mandića, koji je ekumenski ljubio sve ljude, dakle jednako Srbe i Crnogorce, kao i pripadnike matičnog naroda.

O piscu

Prema Portalu Radioskala.me, „Željko Brguljan rođen je 1962. godine u Kotoru, Crna Gora, u obitelji bokeljskih Hrvata s dubokim korijenima u Boki (među precima očeve majke su Zmajevići i drugi istaknuti peraški rodovi). Odrastao je na Prčanju, đe mu se očeva porodica naselila 1790. iz Škaljara. Od 1989. živi u Zagrebu s ljetnim boravcima u Boki. Osnovnu školu je 1977. završio na Prčanju, 1981. završio je srednju matematičku školu, Školski centar, Kotor, 1989. diplomirao na Fakultetu strojarstva i brodogradnje, Sveučilište u Zagrebu. 1990. završio je dvogodišnju školu crtanja, Likovni centar, Zagreb, 1992. završio pedagoško-psihološko obrazovanje, Filozofski fakultet, Zagreb. Član: Hrvatskog društva likovnih umjetnika (HDLU), Zagreb; Studijska sekcija Udruženja likovnih umjetnika primijenjene umjetnosti Hrvatske (ULUPUH), Zagreb; National Collage Society (NCS), Hudson; Ogranak Matice hrvatske u Boki kotorskoj, Kotor.“

Đuro Vidmarović