Lina Kostenko

Kad rat završi
Poljubit ću sve ikone.
Sjedit ću u kući pored prozora
I slušati crkvena zvona.

I milovati ću svoje lice.
A suze će same krenuti – uhvatit ću ih.
I svaki komadić majčine dušice
Ostaviti ću u duši.
Plakati ću do mile volje. Plakat ću koliko hoću.
Sve ću grobove suzama oprati.
Skuhati ču izvarak od naprstaka i popiti kriglicu za snagu.
A drugi ću popiti kako od rana ne bi ostalo ni traga.
Natočit ću pun vrč i odnijeti ga susjedu.
Zajedno ćemo šutjeti.
Zajedno ćemo se opiti i otrijezniti.
Šapatom ćemo vikati
I bacati u nebo žuto cvijeće.
A plave astre će procvjetati na bojnom polju kod Hersona.
Crveni makovi niknuti će u blizini Kijeva iznad oborenog drona.
Kada će završiti... Kada...? Svi kažu da neće biti skoro.
Ali ja pripremam stolove
I kažem – uskoro, uskoro!
Još jedan dan, još jedna noć. Još je zima.
Ali tu je proljeće i prve grmljavine.

Kad rat završi
Ja ću vam nabrati buket mimoza!!!

Lina Kostenko (ukr. Ліна Василівна Костенко); (Ukrajina, Ržiščiv, 19. ožujka 1930.); ukrajinska je pjesnikinja, spisateljica, društveni aktivist i disident u Sovjetskoj Ukrajini. U Kijevu je završila srednju školu, a doktorirala je u Moskvi na Institutu za književnost „Maksim Gorki“. Svoja prva književna djela objavljuje 1957., 1958. i 1961. godine. Njezina slobodna promišljanja u Sovjetskoj Ukrajini dočekana su s velikim oduševljenjem, ali ne i kod tadašnjih sovjetskih vlastodržaca. Godine 1987. primila je prestižnu «Ševčenkovu nagradu» za svoj intelektualni doprinos razvoju ukrajinskog i tada sovjetskog pjesništva. Kostenko spada među vodeće ukrajinske intelektualce u Europi i svijetu, a 2005.godine po prvi puta je predložena za Nobelovu nagradu.

Lina Kostenko rođena je u manjem mjestu Kijevske oblasti 1930. godine. U šezdesetima se priključuje ukrajinskom disidentskom pokretu te podržava rad Ukrajinske helsinške grupe. U sovjetsko vrijeme aktivno je sudjelovala u disidentskom pokretu, zbog čega je dugo bila isključena iz književnog procesa. Autorica je zbirki poezije "Zrake zemlje" (1957), "Jedra" (1958.), "Putovanja srca" (1961.), "Na obalama vječne rijeke" (1977. ), "Neponovljivost" (1980. ), "Vrt besmrtnih skulptura" (1987.), roman u stihovima "Marusja Čuraj" (1979., Ševčenkova nagrada 1987. ), poema "Berestečko" (1999. , 2010. ). Godine 2010. objavila je svoj prvi prozni roman "Bilješke ukrajinskog samašedšija" [1] («Записки українського самашедшого“), koji je postao jedna od najprodavanijih ukrajinskih knjiga 2011. godine.

Lina Vasiljivna Kostenko

Najpoznatija djela su "Berestechko" i "Marusya Churai". Počasni je profesor Kijevsko-Mohiljanske akademije i počasni doktor sveučilišta Lavov i Černivci. Odbila je titulu heroja Ukrajine. U modernoj ukrajinskoj tradiciji uvrštena je na popis najpoznatijih žena drevne i moderne Ukrajine.

Lina Kostenko bila je jedna od prvih i najznačajnijih u plejadi ukrajinskih pjesnika koji su se javili na prijelazu iz 1950-ih u 1960-e. Razdoblje takozvanih šezdesetih stvorilo je najnovije stilove u ukrajinskoj književnosti, prisiljeno na stvaranje nečega novog, netipičnog, avangardnog, ali, kao i uvijek, nemilosrdnog i maksimalno kritičnog prema vlasti i tadašnjem režimu.

Dana 8. travnja 1963. na ideološkom sastanku, tajnik CK Komunističke Partije Ukrajine za ideologiju, Andrij Skaba izjavio je: "Formalistički trikovi s riječju neizbježno dovode do iskrivljavanja i zamračivanja ideološkog i umjetničkog sadržaja djela. A da je upravo tako, svjedoče neka djela mladih pjesnika Mikole Vingranovskog, Ivana Drača i Line Kostenko." Bio je to signal za pogrom generacije šezdesetih. Tih su godina pjesme Line Kostenko objavljivane u časopisima u Čehoslovačkoj i Poljskoj i tek povremeno u Ukrajini. Pjesme su joj objavljene u „samizdatu“ .

Godine 1965. Kostenko je potpisala protestno pismo protiv uhićenja ukrajinske inteligencije. Bila je prisutna na suđenju Mykhailu Osadchyju i Miroslavi Zvarychevskoj u Lavovu. Tijekom suđenja braći Horyn bacala im je cvijeće. Zajedno s Ivanom Drachom obratila se urednicima časopisa "Zhovten" (sada „Dzvin“, hrv. Zvono.) i piscima iz Lavova s prijedlogom da obrane uhićene. Pisci se nisu odlučili na prosvjed, već su sudu podnijeli peticiju sa zahtjevom da kao najmlađeg od uhićenih predaju Bohdana Horyna kao jamčevinu. Ti napori nisu utjecali na tijek sudova, ali su imali ogroman moralni odjek u javnosti.

U svibnju 1966. u Savezu književnika Ukrajine, gdje su žigosali "nacionalističke otpadnike", dio mladeži stojećim je pljeskom pozdravio Linu Kostenko, koja je branila svoje pozicije i branila Ivana Svitlychnyja, Opanas Zalivakhu, Mykhaila Kosiva i Bohdana Horyna. Svi su oni 90-ih godina bili u prvim redovima borne za ukrajinsku nezavisnost.

Godine 1968. napisala je pisma u obranu Vjačeslava Čornovola kao odgovor na klevetu protiv njega u novinama „Književna Ukrajina“. On je devedesetih postao utemeljiteljem stranke RUH (Pokreta za nezavisnu Ukrajinu), narodni zastupnik, stranački lider. Imao sam čast osobno se s njime družiti. Nakon toga, ime Line Kostenko godinama se nije spominjalo u sovjetskom tisku. No stvarala je za ladicu.

1973. — uvrštena je na „crne liste“ koje je sastavio Valentin Malanchuk, tajnik Centralnog komiteta Komunističke partije Ukrajine za ideologiju. Književnicima s te liste bio je zabranjen javni rad. Tek 1977., nakon Malanchukovog odlaska, objavljena je Linina zbirka pjesama "Na obalama vječne rijeke", a 1979. godine, posebnom odlukom Predsjedništva Saveza književnika Ukrajine, povijesni roman u stihovima, čudesno književno djelo, "Marusya Churai", koji je „mirovao“ šest godina. Za njega je 1987. godine pjesnikinja nagrađena Državnom nagradom Ukrajinske SSR nazvanoj po Tarasu Ševćenku. Lini Vasiljevnoj pripadaju i sjajne zbirke pjesama "Jedinstvenost" (1980.) i "Vrt neizbrisivih skulptura" (1987.), te zbirka pjesama za djecu "Stariji kralj" (1987.).

Godine 2010. objavljen je Kostenkin prvi roman "Bilješke ukrajinskog samašedšija". Djelo je izazvalo pomutnju i privremenu nestašicu u knjižarama, što je dovelo do pojave piratskih reprinta. U lipnju 2011. ukupna službena naklada ovog romana bila je 80.000. primjeraka.

U veljači 2011. objavljena je zbirka poezije Line Kostenko "Heraklitova Rijeka" koja je uključila ranije napisane i pedeset novih pjesama, a godinu dana kasnije, 2012. objavila je zbirku poezije "Tristo pjesama. Odabrani".

9. travnja 2012., na rođendan Charlesa Baudelairea, održana je prezentacija monografije o Lini Kostenko "Ima pjesnika za vjekove" autora Ivana Dzjube. Knjigu je objavila izdavačka kuća Lybid.

U srpnju 2018. Lina Kostenko podržala je otvoreno pismo ukrajinskih kulturnih ličnosti ukrajinskom redatelju Olegu Sentsovu, uhićenom i zatvorenom u Rusiji.

Djela Line Kostenko prevedena su na engleski, poljski, bjeloruski, estonski, erzjanski, talijanski, njemački, slovački i francuski. Sama je pjesnikinja prevodila češku i poljsku poeziju.

I danas, premda u visokim godinama, Lina Kostenko svojim pjesmama i javnim nastupima sudjeluje u borbi za slobodu protiv krvave velikoruske agresije. Ostala je vjerna svojim idealima, dosljedna, samosvjesna, intelektualno superiorna, neslomiva i beskompromisna kada je riječ o poeziji i nacionalnoj slobodi. Hrabro i bez dilema vjeruje u pobjedu svoga naroda i hrabro nosi, kao primjer milijunima, visoko uzdignut ukrajinski stijeg.

Irina Maljko i Đuro Vidmarović

[1] Pojam ima više značenja i teško je prevodiv. Može značiti po ruski lud, bedast, nenormalan, ali koristi se i u internetskoj komunikaciji. Autorica ovom riječju ironizira svoje sunarodnjake koji su govorili tzv. suržikom, odnosno mješavinom ruskog i ukrajinskog jezika. Lina to rješenje nije prihvatila ni u najžešćim partijskim napadima i snažne sovjetske antiukrajinske indoktrinacije. O tome je napisao međunarodno poznato djelo „Rusifikacija kao internacionalizam“ pokojni akadmik Ivan Dzjuba.