Prilog suvremenoj povijesti gradišćanskohrvatsko-hrvatskih odnosa (XX.)

Nova knjiga Dorotheje Zeichmann

Dorothea Zeichmann rođena Lipković, rođena je 1957. u Klimpuhu (Klingenbach), velikom gradišćanskohrvatskom selu u austrijskoj saveznoj pokrajini Burgenland / Gradišće. Pripada srednjem naraštaju književnika koji su stasali unutar ove hrvatske manjinske etničke zajednice. Objavila je više književnih djela na gradišćansko-hrvatskome i njemačkome jeziku, a zbog kvalitete tih djela izabrana je u austrijski PEN – klub.

Dorothea Zeichmann: Teta Mare, Oberwart, Austrija, 2023.

Knjiga koju predstavljamo dvojezično je izdanje na hrvatskome i njemačkome jeziku. Riječ je o memoarskom i obiteljskom štivu kojemu je autorica dala posebnu literarnu dimenziju. Naslov „Teta Mare“ podsjeća na čuvenu Miloradićevu pjesmu Naša teta Kate. Naslovnica prikazuje radosnu tetu Mare s bocom vina u ruci i veselim prijateljicama u dobrom raspoloženju.

Prvi dio knjige donosi tekstove na njemačkom jeziku, a drugi dio na gradišćanskohrvatskom književnom standardu. Taj drugi dio knjige autorica je predstavila vrlo uspjelom pjesmom „Ljubav prošlih generaciov“. Napisana je grafički u stilu poezije A. B. Šimića, modernističkim stilom, što znači bez interpunkcija i velikih početnih slova.

Ljubav prošlih generacijov

i za nje živimo
i smo živili
za one stare
prastare
praoce
ki su sanjali o boljoj budućnosti
željili si bolji žitak
ako ne za nje
onda barem za njevu dicu
ili unuke

i za nje živimo
i kroza nje
mi smo njeva uslišena želja
i njev ispunjeni san

Ova simpatična nevelika knjiga sastoji se od pripovijedaka koje nose sljedeće naslove:

Moć spominjanja; Teta Mare; Služit pojt; Teta Mare peršonski; Prvi pinezi ke si je sama zaslužila; Stariotac ide u Veliki boj; Med boji; Stric Jive; Stric Franc; Krvave kobasice; Pilo pri klanju; Sproganjati kurja uha; Tužna stran; Kuma Milka; Vjeronauk; Hodočašćenje; Teta Roza; Osebojna žlica; Gulaš; Na pohodu; Čitati i pisati; Asimilacija i Jožef Haydn i njegov potomac.

Počet ćemo prikaz s pripovijetkom „Asimilacija“. Autorica ističe kako je „asimilacija jednoga dijela naše narodne grupe, bez da to opravdam“. I nastavlja: „Ideju k asimilaciji dao je ljudem odnosno ih je u tom očvrstio neki političar Fric Robak (bio je poslanik u Zemaljski sabor a kašnje još i poslanik u Nacionalno vijeće), ki je sam bio Hrvat iz Štikaprona i čiji credo u vezi s jezikom bi mogli sažeti ovako: gradišćanskohrvatski jezik je samo neki stari dijalekt, koga su naši preoci pred stoljeći donesli iz krajev današnje Hrvatske (za vrime Robaka Jugoslavije) u njevu novu domovinu i ki nije potriban za daljnje napredovanje u Austriji, a da zato nije ništ vridan i se ne triba dati dalje svojoj dici i svojim unukom. Govorite s vašom dicom tajč! bio je slogan ovoga muža, čiji materinski jezik je bio hrvatski i ki se je zbog toga sramovao“. Autorica u nastavku daje slijedeći komentar: „Ako bi to sve ne bi bilo dosta tužno, moglo bi se još dodati: ironija priče je, da je Robak govorio nimški s takvim akcentom, da je človik odmah opazio, da nimški nije njegov materinski jezik nego hrvatski. Hrvat ga po knjaki! Se kod nas veli o takovom človiku“.

Dorothea je predstavila knjigu „Teta Mare“ na Koljnofskim književnim susretima 2023. godine (uz nju sjedi Jurica Čenar)

Dorothea Zeicmann Lipković pripada naraštaju koji se suprotstavljao asimilaciji. Ona se u ovom tekstu prisjeća tih dana iz mladosti: „Mi mladi mislili smo ali na budućnost i na naš materinski jezik, čiji opstanak se je kroz njegovu politiku činio ugrožen. I tako je bilo“. Doista, Robakov i tzv. robakovština ubrzali su asimilaciju gradišćanskih Hrvata. Autorica to ističe: „I tako je bilo. Mladi roditelji u naših hrvatski i mišanogovoreći općina Gradišća, u ki je SPÖ pri izbori dobio većinu, počeli su se koncem šezdesetih, početkom sedamdesetih ljet s njevom dicom pominati samo po nimšku. Robak je nje impfao! Rekla je moja majka. To je bio početak konca, tadašnje bebe su danas oci i majke. Jezik, koga se kod dica nisu naučili (da bi ga kašnje po mogućnosti usavršili ili upotpunili), nisu već mogli dati dalje njevoj dici. Tako stojimo danas pred situacijom, da oni, ki more bit još vladaju našim materinskim jezikom i bi ga rado dali dalje svojoj dici, već ne najdu društva, npr. dicu iste starosti, u kom bi mogao jezik živiti i se dalje razviti. Jer jezik je ča živoga i se mora gajiti i njegovati. Tužnim srcem moram reći, da se mojemu materinskomu jeziku grozi pogibel izumiranja. UNESCO ga pelja med Endangered languages. Moj tast je to kratko i jasno izrazio kad je rekao da je ončas u čuvarnici on bio jedino dite, ki je znalo nimški (jer je njegova majka bila Nimica), a danas je naš unuk jedino dite u čuvarnici istoga sela, ko još govori hrvatski“.

Nakon ovih tužnih i alarmantnih riječi o asimilaciji kojoj su izloženi gradišćanski Hrvati u Austriji, dakle u zemlji za koju se kaže da ima visoke demokratske standarde, ali asimilaciju ubrzava, možemo predstaviti i nekoliko literarnih zapisa autorice kako bismo vidjeli i osjetili ljepotu staroga hrvatskoga jezika kojeg su gradišćanski Hrvati sačuvali do danas. U pripovijetci „Teta Mare“ čitamo: „Teta je majčina ili očeva sestra, a Mare je kratko ime za Mariju. U kome jeziku ćete morabit pitati. No, u ovom slučaju je to hrvatski, točnije gradišćanskohrvatski, moj materinski jezik. Prilično deset procentov stanovničtva najmlađe austrijske savezne zemlje govori ta jezik ili ću reći: je govorio ta jezik. (…) Vridno je pažnje, da se je naš jezik očuvao kroz skoro 500 ljet, znači od prve polovice 16. stoljeća, kada su naši preoci došli iz današnje Hrvatske i Bosne i se naselili u kraj današnjega Gradišća, zapadne Ugarske, dijeli Doljnje Austrije, Marchfelda, još i u Češkoj i Moravskoj. Blizu 100 tisuća ljudi, ki su bižali pred Turki ili su došli na poziv njevih vlastelinov, došlo je sa svim svojim imanjem, da bi si izgradili novu egzistenciju. Danas ih ima polag pažljivih i optimističkih šacanj od prilike 25 000 do 30 000“.

U pripovijetci „Teta Mare peršonski“, čitamo: „Ona je bila sestra mojega oca i ja sam ju imala jako rado. Bila je četvrto od sedmero dice i se je narodila 31. augusta 1909. ljeta. (…) Povidela mi je da u školu nije dugo išla, more bit dva misece u ljetu, jer je mnogo puta morala pomagati pri djelu na polji, ko se je prije obavljalo ručno, to znači od mnogih marljivih ženskih ili dičjih ruk: halugu šerat ili pukat, krumplje nagrnjevat, za žnjači nabirat i u snope vrževat, u jeseni krumplje i bregundu zanimat i čuda svega drugoga. Pri prepukevanju bregunde mogla se je Marica lako shraniti, ako se je legla med rede bregunde. Tako mala i tanka je bila. Marica je bila spametna divičica, mnogo svega si je zapametila i je kašnje mogla mladim kot na primjer meni, nje nećakinji, povidati i daljedati!“

Iz navedenih ulomaka vidljiva je gipkost i ljepota književnog izraza Dorote Lipković.

Predgovor knjizi „Teta Mare“ napisala je Eve Brenner. Ona s pravom ističe kako „pred svim nam ali kaže Dorotea Zeichmann ženski svit? – ona piše iz gledišća žene o „svoji“ žena, pri čemu stoji teta Mare prototipično za tisuće drugih. Teta Mare je jedna od mnogih, na ke se već ni jedan ne spominje, zato kad nikoga nije, ki bi se s njih spomenuo. Zeichmann daje njoj i drugim glas, pomuče se smije i pridruži se k njim, a tim pak pokaže, da je jedna od njih. (…) Ovdje imate priliku upoznati svit – od izumiranja ugroženih – gradišćanskih Hrvatov ki su u 16. stoljeću bižali pred Turki ili su došli na poziv njevi vlastelinov iz današnje Hrvatske i Bosne i se naselili u kraj današnjega Gradišća“. …

Knjiga „Teta Mare“ ima ne samo književnu već i naglašenu jezičnu i kulturno povijesnu vrijednost. Osim toga autorica u ovoj knjizi vrlo precizno aktualizira i problematizira položaj hrvatske autohtone manjine u Republici Austriji. Kako zbog sadržaja tako i zbog izvanliterarnih dosega ovu bi knjigu trebalo proširiti po cijelom Gradišću, staviti na raspolaganje svim hrvatskim učiteljima i svećenicima, ali isto tako učiniti ju dostupnom i čitateljima u Republici Hrvatskoj.

Autorica je opravdala dvojezičnost ove knjige. Bilo bi dobro da svi potomci gradišćanskih Hrvata koji su asimilirani, ili pred asimilacijom pročitaju ovo djelo. Austrijska država i kultura ništa neće biti bogatija odnarođivanjem gradišćanskih Hrvata, ali njihovom asimilacijom nestaje jedna snažna i samosvojna kultura.

Đuro Vidmarović