O Mornaričkoj crkvi u Puli

Lili Benčik objavila je vrlo dobar članak o Mornaričkoj crkvi u Puli, ne samo rimokatoličkome hramu, već o dragocjenom kulturno-povijesnom spomeniku Pule i hrvatskoga naroda. Povod je bio, na žalost, vandalski čin domaćih mrzitelja vjere i društvenog sklada, paljenje ulaznih vrata crkve, starih 150 godina i zaštićenih kao nacionalno kulturno dobro. Autorica spominje kao osobu koja je zaslužna za gradnju crkve, tadašnjeg visokog mornaričkog časnika Maximiliana von Sternecka Daublebskyog: „Poticaj za gradnju Mornaričke crkve koja je dobila i ime 'Muttergottes vom Meer', 'Madona del Mare', 'Gospa od Mora' i 'Crikva od Marine', kako su je domaći zvali, i najizravniju brigu o financijsko – graditeljskom poslovanju vezuju se za ime Maximiliana von Sternecka Daublebskyog, koji je rođen u Pragu 1829. godine, a umro u Beču 1897. godine. Ovaj visoki časnik bio je čvrsto povezan uz Habsburško Carstvo kojemu je posvetio čitav svoj mornarički vojni život, a bio je i duboko religiozan. Smatrao je da glavna pomorska baza u Puli, 'taj najljepši biser Mornarice, mora biti upotpunjen hramom u potpunom nadleštvu Mornarice gdje bi se, izvan ingerencije biskupa iz Poreča pod čijom je crkvenom upravom bila Pula, mogle odvijati državne, vjerske i mornaričko vojne svečanosti'. Iako nije bilo lako privoljeti bečka vrhovništva da novcem omoguće izgradnju zasebne Mornaričke crkve, ipak je dobio osobni pristanak cara Franza Josepha I., koji je kasnije pomno pratio njenu izgradnju“.

O navedenome časniku povijesni je članak napisao crnogorski novinar (podrijetlom Hrvat iz Boke kotorske), Siniša Luković, pod naslovom „Heroj koji je volio nauku i kulturu“. Slobodan sam predložiti objavljivanje ovoga članka kako bi naši čitatelji dobili još cjelovitiju povijesnu sliku o crkvi „Gospa od Mora“. Pisac ovih redaka članak je prilagodio hrvatskome književnom jeziku, opskrbio podrubnicima i fotograđom.

Đuro Vidmarović

Siniša Luković (Tivat, Boka kotorska, Crna Gora)

HEROJ KOJI JE VOLIO NAUKU I KULTURU

PRIJE 110 GODINA UMRO JE ČOVJEK KOJI JE NAJZASLUŽNIJI ZA RAZVOJ MODERNOG TIVTA – AUSTROUGARSKI ADMIRAL MAXIMILIAN DAULEBSKY VON STERNECK

Maximilian Daublebsky von Sterneck, litografija, Josef Kriehuber, 1866.

Prije nešto malo više od mjesec dana, 5. prosinca, navršilo se 127 godina od smrti čovjeka koji je među najzaslužnijima za razvoj grada Tivta kao suvremene urbane cjeline. Naime, nekadašnji zapovjednik Carske i kraljevske ratne mornarice (K.u.K. Kriegsmarine) Austro-Ugarske, admiral barun Maksimilijan Daublebsky von Sterneck [1], čovjek koji je, pored ostaloga, utemeljio pomorski Arsenal u Tivtu, umro je 5. prosinca 1897. godine u Beču. Do danas se o tom, odlikovanjima i slavom ovjenčanom heroju pomorskih ratova Austro-Ugarske s Danskom i Italijom iz sredine 19. vijeka, astronomu i fizičaru, u tivatskoj i uopće crnogorskoj javnosti izuzetno malo zna, iako je Sterneck ostavio neizbrisiv trag u razvoju Tivta i Boke kao dijela tadašnje moćne austro-ugarske imperije.

Prema podatcima publicista i jednog od najboljih poznavatelja pomorske prošlosti Austro-Ugarske, Zvonimira Freivogla [2] iz Austrije, Sterneck je rođen 14. veljače 1829. godine u Klagenfurtu u plemićkoj obitelji porijeklom iz Češke. U 14.-oj godini života postao je pitomac Mornaričkog kolegija (Akademije) u Veneciji. Po završetku školovanja u činu mornaričkog zastavnika 1849. godine sudjelovao je u pomorskoj blokadi Venecije gdje se veći dio mornarice pobunio protiv austrijske vlasti. Godine 1851. unaprijeđen je u čin prvog poručnika kada mu je prvi puta povjereno zapovjedništvo nad vlastitim brodom. Brzo napreduje u službi, tako da je već 1859. unaprijeđen u čin kapetana korvete, a godinu kasnije u čin kapetana fregate.

Pod vodstvom proslavljenog austrijskog mornaričkog časnika, kasnijeg admirala i zapovjednika mornarice Vilhelma Tegethofa, Sterneck 9. svibnja 1864. sudjeluje u bitci kod Helgolanda u Sjevernom moru. Ova bitka u kojoj je austrijska eskadra kao saveznik Prusije u prusko-danskom ratu, savladala eskadru ratnih brodova Danske, značajna je u pomorskoj povijesti kao posljednji sukob drvenih ratnih brodova. Sterneck je 28. svibnja iste godine postao zapovjednik fregate «Schwarzenberg», Tegethofovog zastavnog broda u danskoj luci Kukshavenu.

Međutim, njegovi zvjezdani trenuci tek dolaze – 20. srpnja 1866. kod Visa odigrava se čuvena pomorska bitka između flota Austrije i Italije u kojoj se po prvi puta u pomorskoj povijesti, sukobljavaju oklopljeni ratni brodovi. Superiorna i modernija talijanska flota pod zapovjedništvom admirala Karla Peliona de Persana, biva teško poražena od austrijske eskadre kojom je izuzetno vješto i hrabro zapovijedao kontraadmiral Tegethof. Austrijskim i Tegethofovim admiralskim brodom u bitci kod Visa, oklopnjačom “Erzherzog Ferdinand Max”, zapovijedao je tada kapetan bojnog broda Maksimilijan Daublebsky von Sterneck. Ključni trenutak bitke dogodio se kada je Sterneck u žaru borbe, oklopljeni pramac svog broda usmjerio na talijansku oklopnjaču i zapovjedni brod “Re d Italia” i u maniri bitaka koje su vodili antički i srednjovjekovni pomorci, vozeći svom snagom, udario u talijanski brod. Oštri podvodni dio pramca austrijske oklopnjače zario se u trup “Re d Italia” i napravio veliku rupu, pa je talijanski brod potonuo za samo par minuta uz velike ljudske žrtve. Ubrzo su Austrijanci potopili i talijansku oklopnjaču “Palestro”, pa su se Persanovi brodovi u neredu povukli s bojišta, a Tegethof odnio pobjedu koja je uništila snove Talijana o zauzimanju istočne obale Jadrana. Zbog iskazanog herojstva u bitci kod Visa, Sterneck biva odlikovan ordenom viteškog kiža Reda Marije Terezije, jednim od najvećih austrijskih odličja.

Nakon ratnih godina, uslijedile su mirnodopske u kojima se Sterneck mogao posvetiti i drugim, poglavito znanstvenim i istraživalačkim aktivnostima. Tako u činu komodora sudjeluje kao navigator 1872. u ekspediciji na Sjevernom ledenom moru, na brodu «Isbjörn», što je bila priprema za poznatu austro-ugarsku arktičku ekspediciju predvođenu Pejerom i Vejprehtom. Tijekom ovog pothvata od 1872. do 1874. obavljena su mnoga znanstvena istraživanja u Sjevernom ledenom moru, a ekspedicija je sjeverno od obala Rusije otkrila i nepoznati veliki otok, nazvavši ga Zemljom Franje Josipa po tadašnjem austro-ugarskom caru.

Sterneck je 1876. imenovan zapovjednikom pomorskog Arsenala u Puli, glavnoj bazi austro-ugarske ratne mornarice. Sedam godina kasnije, 1883. unaprijeđen je u čin viceadmirala i postao je zapovjednik ratne mornarice i načelnik Mornaričke sekcije Ministarstva rata Austro-Ugarske. S te pozicije 1884. zapovijeda manevrima eskadre kojima je nazočio i car Franjo Josip I., a dvije godine kasnije prilikom velikih austro-ugarskih manevara na Jadranu, u Boku kotorsku uplovljava flota pod Sterneckovim zapovjedništvom. Iskusnom pomorskom časniku i stručnjaku odmah za oko zapinje prirodna pogodnost Boke za izgradnju ratne luke i uporišta na južnom Jadranu, te strategijska važnost tadašnjeg malog ribarskog i poljoprivrednog naselja Tivat kao lokacije za izgradnju novog pomorskog Arsenala. Sterneck je odmah o tome izradio stručni referat koji je uputio na razmatranje Vladi u Beču koja se s njim suglasila i 1888. godine počeli su pripremni radovi na niveliranju terena za izgradnju Arsenala u Tivtu. Iste godine Sterneck je unaprijeđen u čin admirala, 1890. vodi austro-ugarski flotni odred za manevre na Baltiku, a 1891. slijede svečanosti polaganja temeljnog kamena za Mornaričku crkvu u Puli. Admiral Sterneck osobno se založio za izgradnju ovog reprezentativnog objekta posvećenog Gospi od Mora. Za izgradnju crkve Vlada u Beču izdvojila je 60 tisuća kruna, a car Franjo Josip osobno još 5 tisuća kruna. S tim u svezi poznata je i anegdota tijekom careve posjete Puli - car Franjo Josip zadržao se kod obilaska gradilišta crkve kod stuba-nosača i navodno po njima kuckao štapom, da vidi jesu li od zlata jer je gradnja crkve bila veoma skupa.

Admiral Sterneck 1895. zapovijeda flotnim odredom poslanim na svečanost otvaranja Kanala cara Vilhelma (Kilski kanal) u Njemačkoj. Ženi se 1896. (u 68. godini života!), a umire 1897. u Beču. Srce mu je sahranjeno u obiteljskom dvorcu Krastocu kod Klagenfurta, a njegovo tijelo i danas počiva u kripti Mornaričke crkve u Puli. Za vrijeme njegovoga zapovijedanja, ratna mornarica Austro-Ugarske je znatno modernizirana i unaprijeđena, pa je iz jedne čisto obalske, izrasla u snažnu pomorsku silu za otvoreno more. Tijekom njegovog mandata, usporedo s izuzetno brzim razvojem brodograđevne tehnologije u svijetu, u austro-ugarsku flotu uvrštene su prve borbene oklopnjače “Kronprinz Erzherzog Rudolf” i “Kronprinzessin Erzherzogin Stephanie”, velike torpedne krstarice “Kaiser Franz Joseph I” i “Kaiserin Elisabeth”, lake torpedne krstarice “Panther”, “Leopard” i “Tiger”, oklopni krstaš “Kaiserin und Konigin Maria Theresia”, te preteče modernih razarača “Meteor”, “Komet”, “Blitz”, “Planet”, “Satellit”, “Trabant” i “Magnet”. Najveće dostignuće u tom periodu je konstruiranje i uvođenje u sastav austro-ugarske ratne mornarice njena prva tri moderna bojna broda – obalskih oklopnjaka “Monarch”, “Wien” i “Budapest”.

Admiral je Sterneck bio značajan za Pulu, ali i za Boku, gdje je utemeljio Arsenal u Tivtu oko kojeg se kasnije razvio ovaj grad u obliku kakav je danas prepoznatljiv. Osim čisto vojnih objekata, brinuo se i za zdravlje, duhovno i tjelesno, svojih podređenih pa je tako pored ostaloga, bio i donator u izgradnji crkve posvećene bokeljskim mučenicima u Krašićima kod Tivta. Publicist i istraživač bokeljske prošlosti Vasko Kostić piše da su Krašići bili prvobitno planirana lokacija za izgradnju Arsenala, te je crkva bokeljskih mučenika ovdje izgrađena kao izraz potrebe da taj brodograđevni kompleks ima svoga patrona – odnosno sveca zaštitnika, a crkva se ujedno koristi za vjerske obrede radnika. Nakon što je 1889. tadašnja Općina Tivat jednoglasno mornarici poklonila zemlju za izgradnju Arsenala u Tivtu između rtova Seljanovo i Pakovo, odustalo se od izgradnje brodogradilišta u Krašićima, ali je tamo ostala nova crkva čija je izgradnja bila u već poodmakloj fazi. Odlukom admirala Sternecka, crkva je posvećena maloj braći - ranokršćanskim bokeljskim mučenicima Petru, Andriji i Lovrijencu te je konačno završena 1897. godine. Obilježava ju vrlo lijep mramorni reljef iznad portala širine 140 i visine 85 centimetara s prikazom pomorske bitke kod Visa. Uz to, uklesan je i tekst na latinskom jeziku čiji prijevod glasi: “Ovaj hram, posvećen svetim mučenicima Petru, Andriji i Lovri, brigom i nastojanjem preuzvišenog slobodnog baruna Maksimilijana Daublebskog von Sternecka, pobjednika nad zapovjednim brodom “Re d Italija”, vrhovnog zapovjednika preslavne austro-ugarske pomorske flote, godine Gospodnje 1897., nad temeljima je uzdignut”.

Jedno od Sterneckovih dostignuća - veliki Mornarički, a kasnije Gradski park u Tivtu, koji se i danas svrstava među najveće atrakcije i vrijednosti Tivta. Želeći uljepšati okolinu tek podignutog Arsenala, admiral Sterneck 1892. naređuje da se u njegovoj blizini na površini većoj od 4 hektara podigne park u koji su zasađivani primjerci biljaka koje su zapovjednici austro-ugarskih ratnih brodova, po njegovoj naredbi, donosili sa svojih putovanja širom svijeta. Tako je u Tivtu nastao jedan od najvećih i najbogatijih botaničkih vrtova na istočnoj obali Jadrana u kojoj i danas uspijevaju brojne rijetke i vrijedne biljne vrste, poput čileanske jele (araucaria araucana), jedinstvenih primjeraka toga stabla u Europi.

Naime, u Sterneckovo doba, austro-ugarska mornarica organizirala je nekoliko većih flotnih krstarenja, niz školskih krstarenja i istraživačkih misija po dalekim morima i oceanima na kojima su ostvarena i mnoga značajna znanstvena otkrića i rezultati. Pri organizaciji tih putovanja koja je Sterneck svesrdno podržavao, uspostavljana je bliska suradnja između mornarice i Akademije nauka u Beču koja je prikupljala rezultate tih istraživanja. Pored hidrografskih istraživanja, cilj putovanja bilo je i sakupljanje predmeta od etnografskog i prirodnjačkog interesa, a koji su najčešće potom postajali eksponati u bečkim muzejima. Najvažnija dostignuća tih ekspedicija objavljivana su u godišnjacima austro-ugarske Akademije nauka. Tako je na primjer, na istraživačkom putovanju transportnog broda “Pola” na istočnom Sredozemlju 28. kolovoza 1891. izmjerena dotad najveća dubina mora u Mediteranu: 4.404 metra. Ta pozicija, 40 milja južno od rta Matapan u Egejskom moru, i danas na kartama nosi naziv “Dubina Pola” po brodu koji ju je prvi izmjerio.

Inače, Sterneckov mandat na čelu mornarice obilježava i značajan pomak u kulturološkom smislu – 1894. u Puli se osniva Mornarički orkestar sastavljen od 110 glazbenika, a za dirigenta mu je postavljen poznati glazbenik Franz Lehar koji je pored ostaloga, skladao i valcere “Zvukovi iz Pule”, “Lijepe Puljanke” i “Adria valcer”, te operu “General Kukuška”. Zahvaljujući zalaganjima vrha austro-ugarske mornarice za fotografskim dokumentiranjem svoje flote, često i u reklamne svrhe, u službu uzima se i austrijski fotograf Alojz Bir. On otkriva poseban, u svjetskim okvirima novi fotografski žanr – mornaričku fotografiju. Biru je 1896. dodijeljen službeni naslov “carskog i kraljevskog mornaričkog fotografa”, a on je do kraja života snimio nekoliko desetina tisuća umjetničkih fotografija s motivima luka, ratnih brodova, manevara flote, života mornara, radova u brodogradilištu i sličnog.

BOX 1: TIVAT MU BIO OMILJENO MJESTO

O Sterneckovom životu i djelu knjigu je napisao austrijski povjesničar dr. Erwin Schatz. U knjizi Schatz navodi da je Tivat bio jedno od Sterneckovih omiljenih mjesta. Tijekom svojih inspekcijskih putovanja u Boku, Sterneck se uvijek divio onome što je u međuvremenu postignuto, a posebno je volio stare jedrenjake, što su mu neki od "naprednih" suvremenika zamjerali (spominje se u dnevniku austrijskog ministra trgovine tijekom njihovoga zajedničkog putovanja 1892. i sidrenja u Herceg Novom). I sam Sterneck 1896. piše u svom dnevniku, dok je bio na matičnom brodu za podmornice, "Pelikan", u Boki:

“Tivat je skoro potpuno uređen, park uspijeva, mornaričke zgrade su uredne, ali sve to puno košta... Lovćen i crnogorska brda su pod snijegom, a ovdje cvjetaju ljubičice u tolikoj količini, da se na mom stolu nalazi ogroman buket. Eskadra je u najboljem redu... Sve je tako lijepo i mirno u ovom usamljenom kutku na Zemlji." Također spominje da je vrijeme lijepo, da su stabla narasla, a posebno ga raduju stabla naranči.

BOX 2: ŠKOLSKA I ISTRAŽIVAČKA PUTOVANJA AUSTRO-UGARSKIH BRODOVA ZA VRIJEME ADMIRALA STERNECKA

1884-85: korveta «Helgoland» za zapadnu Afriku i natrag; korveta «Aurora» u Brazil i Argentinu; korveta «Frundsberg» za istočnu Afriku; korveta «Saida» do Krfa i natrag.

1884-86: Korveta «Saida» za Južnu Ameriku, Kapstadt, Australiju, Južno more, Istočnu Indiju.

1884-87: topovnjača «Nautilus» za istočnu Aziju, kao stacionar u Seulu.

1885: parna jahta «Miramar» s princem Rudolfom i princezom Stefani za Krf, Bejrut, Rodos, Salaminu i Atenu, zatim s caricom Elizabetom na Orijent.

1885-86: korveta «Donau» za Zapadnu Indiju, Sjevernu Ameriku, Sjeverno more i Baltik; korveta «Zrinyi» za Zapadnu Indiju; korveta «Frundsberg» za Crveno more, Indiju i Ceylon; topovnjača «Albatros» za Južnu Ameriku i zapadnu Afriku; transportni brod «Pola» s materijalom za brodove u opremanju u Englesku.

1885: korveta «Erzherzog Friedrich» na dva školska putovanja Sredozemljem.

1886: korveta «Erzherzog Friedrich» ponovno dva školska putovanja Sredozemljem; parna jahta «Greif» krstari Dalmacijom.

1886-87: korveta «Saida» za Južnu Ameriku, Kapstadt i istočnu Afriku.

1886-88: korveta «Aurora» za istočnu Aziju, također plovidba na rijeci Jang-ce-Kjang.

1887: Jahta «Greif» za Krf; korveta «Erzherzog Freidrich» dva krstarenja Sredozemljem.

1887-88: topovnjača «Albatros» za Južnu Ameriku i zapadnu Afriku.

1887-89: korveta «Fasana» za Indiju i istočnu Aziju.

1888: Jahta «Miramar» krstari Sredozemljem; također jahta «Greif» i korveta «Erzherzog Friedrich».

1888-89: korveta «Saida» za Zapadnu Indiju i Sjevernu Ameriku.

1889: jahta «Miramar» za Krf, Mesinu i Tunis; razarač «Komet» krstari Jadranom, korveta «Erzherzog Friedrich» krstari Sredozemljem.

1889-90: korveta «Fasana» na putu oko svijeta; korveta «Aurora» za Istočnu Indiju, istočnu Afriku.

1890: manevri oklopnjača «Rudolf», «Stefanie», krstarica «Tiger» i «Franz Joseph» na Sjevernom moru, putem tamo i natrag posjeti u engleskim, francuskim i njemačkim lukama.

Vježbovne plovidbe jahte «Miramar» i korvete «Erzherzog Friedrich» Sredozemljem.

1890-91: korveta «Zrinyi» za istočnu Aziju.

1890-92: korveta «Saida» na put oko svijeta (polazak preko Sueskog kanala, a povratak preko Gibraltara).

1890-93: istraživačka putovanja parobroda «Pola».

1891: korveta «Erzherzog Freidrich» krstari Sredozemljem, kao i jahta «Miramar».

1891-93: korveta «Fasana» na putu oko svijeta.

1892-93: korveta «Aurora» za Zapadnu Indiju, Sjevernu Ameriku i Portugal.

1892: proslava «Kolumbovog dana» u Genovi: oklopnjače «Rudolf», «Stephanie» i krstarica «Franz Joseph»; jahta «Miramar» na krstarenju Sredozemljem, kao i korveta «Erzherzog Friedrich».

1892-93: krstarica «Kaiserin Elisabeth» za istočnu Aziju i Australiju, a na brodu se nalazio i prijestolonasljednik Franjo Ferdinand; korveta «Frundsberg» za istočnu Afriku i Sjevernu Ameriku.

1892-94: korveta «Saida» za Indiju, Australiju, Havaje, Japan, Koreju i Kinu.

1893: jahta «Miramar» za Danzig (Gdanjsk), gdje su modernizirani strojevi i postavljena električna rasvjeta; korveta «Erzherzog Friedrich» krstarila Sredozemljem (dva putovanja); korveta «Zrinyi» za Južnu Ameriku; jahta «Greif» s caricom Elizabetom za Madeiru.

1893-95: korveta «Fasana» za Australiju i Polineziju.

1894: korveta «Erzherzog Friedrich» na Sredozemlju; jahta «Miramar» za Krf i Alžir.

1894-95: Korveta «Donau» za Južnu Ameriku i Afriku.

1895: jahta «Miramar» s caricom Elizabetom za Livorno i Napulj; korveta «Saida» krstari Sredozemljem; oklopni krstaš «Maria Theresia», krstarice «Franz Joseph» «Elisabeth» i razarač «Trabant» na otvorenje Kanala cara Vilhelma (Kilski kanal).

1895-96: transportni parobrod «Pola» u sastavu ekspedicije za istraživanje Crvenog mora; korveta «Aurora» za istočnu Aziju.

1895-97: korveta «Saida» na putu oko svijeta.

1895-98: topovnjača «Albatros» na Južnom moru (Polinezija i Australija). Tom su prilikom urođenici na Solomonskim otocima napali iskrcani odred/ekspediciju, pri čemu su poginuli jedan geolog, jedan kadet i tri mornara, a šest mornara je teško ranjeno (jedan poslije umro).

1896: jahta «Miramar» s carem i caricom na Krf i na Sredozemlje; korveta «Donau» krstari Sredozemljem.

1896-97: korveta «Frundsberg» za Indiju, istočnu Afriku, Brazil i Zapadnu Indiju.

1896-98: krstarica «Panther» za istočnu Aziju.

1897: korveta «Donau» krstari Sredozemljem (dva školska krstarenja); jahta «Miramar» s carem i caricom za Genovu, poslije samo s caricom za Gibraltar, Marseille i na francusku rivijeru. Posljednje putovanje carice Elizabete (Sissi) prije njene smrti u atentatu 10. 9. 1897.; krstarica «Franz Joseph» za istočnu Aziju; oklopnjača «Monarch» u Englesku, revija u Spitheadu prigodom 60. godišnjice vladavine kraljice Viktorije.

1897-98: korveta «Donau» za Zapadnu Indiju, Sjevernu Ameriku, Englesku i Norvešku; korveta «Zrinyi» za zapadnu Afriku, Južnu Ameriku i Zapadnu Indiju; transportni brod «Pola» ponovno na Crveno more.

1897: korveta «Frundsberg» na Sredozemlju.

Siniša Luković

O piscu:

Siniša Luković, nezavisni novinar i književnik mlađeg naraštaja. Živi u Tivtu. Sudjeluje u kulturnome životu Hrvata u Boki kotorskoj.

Đuro Vidmarović

[1] Maximilian Daublebsky von Sterneck zu Ehrenstein (Klagenfurt, 14. veljače 1829. - Beč, 5. prosinca 1897.) admiral austro-ugraske mornarice.

[2] Dr. Zvonimir Freivogel rođen je 19. srpnja 1955. u Zagrebu, završio je Klasičnu gimnaziju u Zagrebu, te studirao stomatologiju na Stomatološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, diplomiravši 1979. Iste godine preselio se u Njemačku, a od 1981. ima vlastitu stomatološku ordinaciju u Coburgu. Od 70-tih godina bavio se pomorskom i mornaričkom poviješću, a od 1992. objavljuje članke na tu temu u raznim vojnim i pomorskim časopisima, poput HRVATSKOG VOJNIKA, američkog WARSHIP INTERNATIONALA, njemačkih revija MARINE FORUM i SCHIFF & ZEIT, poljske OKRETY WOJENNE i talijanske STORIA MILITARE. Napisao je i nekoliko svezaka za seriju MARINE ARSENAL: o brodovima bivše jugoslavenske Kraljevske mornarice pod njemačkom zastavom, o zaplijenjenim torpiljarkama i razaračima u službi njemačke "Kriegsmarine", te o potapanju i ronilačkom istraživanju austrougarskog zapovjednog bojnog broda SZENT ISTVÁN. U Austriji mu je objavljena knjiga o sudbinama austrougarskih torpiljarki "visokog mora", u Njemačkoj o njemačkim pomoćnim krstaricama II. svjetskog rata, te niz knjiga u seriji "Graue Flotte", o poslijeratnim njemačkim razaračima, fregatama i torpednim brodicama, talijanskim korvetama i austrougarskim krstaricama klase "Admiral Spaun", a u Hrvatskoj o austrougarskim bojnim brodovima i podmornicama I. svjetskog rata. Ujedno je suradnik niza renomiranih mornaričkih godišnjaka, poput "Jane´s Fighting Ships", "Almanacco Navale", "Combat Fleets", "Weyers Flottentaschenbuch" i "Flottes de Combat". Težište njegovih istraživanja leži na Jadranu i Sredozemlju.