Župna crkva sv. Josipa u Lipovljanima

Župna crkva sv. Josipa u Lipovljanima, Župa sv. Josipa Lipovljani, Lipovljani 2023.

Bez navođenja autora objavljena je marom Župe sv. Josipa u Lipovljanima vrlo vrijedna monografija mjesne župne crkve posvećene sv. Josipu. Budući da je najzaslužniji za objavljivanje ove monografije župnik, a on se zove Tomislav Pavlović, mislim kako je trebalo navesti ga kao autora publikacije.

U uvodu, vjerojatno župnik Pavlović, ističe: „Župna crkva svetog Josipa u Lipovljanima sagrađena je 1772. godine, kasnog je baroknog stilskog karaktera. Nad zapadnim pročeljem uzdiže se zvonik, a s južne strane uz svetište nalazi se sakristija. Unutarnji prostor trijumfalnim lukom odijeljen je na lađu svođenu češkim svodom i svetište svođeno kalotom sa susvodnicima. Kor s orguljama sazidan je uz pročelni zid, a istovremeno su oslikani svodovi crkve“.

Naime, ova je monografija nastala nakon obnove i restauracije ove vrijedne, skalarne građevine. Prvi puta lipovljanska crkva spominje se 1775. u izvještaju kanonskog pohoda, kada se navodi kako je u svetištu postavljen novi glavni oltar, zidan, oslikan i mjestimično pozlaćen. U uvodnom tekstu čitamo dalje: „Uz središnju sliku s prikazom sv. Josipa na umoru stoje drvorezbareni kipovi apostolskih prvaka sv. Petra i sv. Pavla. Riječ je o monumentalnom arhitektonskom tipu oltara gdje parovi masivnih stupova i pilastara omeđuju središnju oltarnu palu te nose grede nad kojima se uzdiže atika. Na zidanoj menzi postavljeno je drvorezbareno polikromirano i pozlaćeno svetohranište s anđelima adoratima. U vremenskom periodu od 2019. do 2021. godine izručena je posljednja restauracija oltarne strukture i polikromiranih dijelova te je prezentiran sekundarni zidni oslik autora Marka Antoninija iz 1885. godine, a na polikromiranim elementima prezentirani su primarni slojevi rekonstrukcijskim zahvatom u kredi, zlatu, srebru i bojanim uzorcima“.

Osobno smatram kako bi bilo korisno da su se ovdje u uvodu navele i osnovne obavijesti o slikaru Antoniniju, vrlo zaslužnom za oslikavanje mnogih crkva u Hrvatskoj i BiH. Zbog toga to činim ovom prilikom, prema Hrvatskome biografskom leksikonu:

ANTONINI, Marko, slikar (Gemona, Italija, 7. IX 1849 — Zagreb, 26. V 1937). Učio je navodno na Accademia delle Belle Arti u Rimu. U Hrvatsku ga je 1875. doveo grof Artur Nugent da mu obnovi stropne i zidne slike dvoraca u Oroslavlju i Trsatu. Nakon što se nastanio u Zagrebu, uredio je 80-ih godina atelijer u makartovskom stilu u Dugoj ul. 31 (poslije Nova ves 6). Odatle je ljeti odlazio raditi u provinciju, a zimi na usavršavanje u Italiju, Bavarsku ili Pariz. Izradio je više uljenih slika (portreta, veduta) koje su u privatnom posjedu. Od 1888. do 1892. radio je kao slikar dekoracija za staro kazalište na Markovu trgu u Zagrebu. Spominju se njegove dekoracije za Halévyjevu Židovku i Zajčevu Afroditu 1888. te za Sullivanovu operetu Mikado 1892. U Kazališnom se muzeju nalazi oko 50 obojenih scenografskih skica iz njegova posjeda, no pretpostavlja se da ih je izradio ili donio u Zagreb slikar dekoracija Dominik D’Andrea, a da je A. prema njima pripremao kulise. Figurativne i dekorativne kompozicije u fresko-tehnici najopsežniji su i najvažniji dio njegove djelatnosti. Oslikao je oko 100 (prema nekim podacima i do 200) crkava i kapela u Hrvatskoj, Slavoniji, Istri, Dalmaciji i Bosni, npr.: župnu crkvu u Bistri 1888., župnu crkvu u Brckovljanu 1889., franjevačku crkvu u Slavonskoj Požegi i župnu crkvu u Stražemanu 1891., župnu crkvu u Gušću 1892., neogotičku kapelu u Brckovljanu 1894. Njegov slikarski domet pokazuje kompozicije u prizemnim hodnicima Livadićeva dvora (Samoborski muzej) u Samoboru iz 1897 (povijesni prizori prema slikama J. F. Mückea i O. Ivekovića i neke vlastite kompozicije, kao i vedute Molvica i Severina na Kupi). Od početka XX st. djeluje u Bosni, gdje oslikava pretežno crkve franjevačkih samostana: u Fojnici 1904., Varešu 1904.–1906., Gorici kod Livna 1906., Kraljevoj Sutjesci 1908., Plehanu 1909., Jajcu 1911.–1912., Livnu 1913. Prema svjedočanstvima naručilaca i suvremenika, tehnička strana njegovih radova bila je na zavidnoj visini. Prilikom izrade većih kompleksa crkvenih kompozicija vješto je sastavljao ikonografski program, ovisno o zaštitniku crkve, u okvirima crkvenog slikarstva druge pol. XIX st. Antoninijeva supruga Klotilda, bila je umjetnica u dekorativnom vezu – »slikanju iglom« – osobito zastavâ, grbova, ali i damskih haljina i sitnoga modnog pribora u različitom materijalu, s tendencijom prema »slavenskom« stilu.

Marijana Schneider (1983.)

Na žalost, autor nije spomenuo i crkvu sv. Josipa u Lipovljanima gdje je Marko Antonini 1825. ostavio svoj rad.

U nastavku uvodnog teksta ističe se: „Glavni oltar župne crkve u Lipovljanima se izdvaja i svojom rijetkošću materijala budući da su zidani oltari malobrojna pojava u 18. stoljeću u kontinentalnoj Hrvatskoj u kojoj prednjače drveni oltari“. Godine 2022. Zavod za zaštitu kulturnih dobara odobrio je sredstva za izvođenje konzervatorsko-restauratorskih radova na obnovi zidnoj oslika u unutrašnjosti crkve, što obuhvaća unutarnje zidove i svodove prvog i drugog traveja glavnog broda crkve te zidne i stropne površine balkona pjevališta i ulaznog prostora ispod pjevališta. Ostatak zidova broda ispod friza oslikan je rekonstruiranim iluzionističkim dekorativnim zastorom. Ispod pjevališta na površinama zidova i stropa rekonstruirane su uokvirene uklade mramoriziranih ploha po uzoru sačuvanih uklada. Pored ostalih velikih poslova na površini od oko 300 m2 restaurirani su i figuralni prikazi biblijskih motiva na svodovima traveja i zidu pjevališta u iluzionističkim medaljonima. U tim medaljonima prikazani su motivi Uznesenja i Preobraženja, te medaljoni s prikazima četiri crkvena oca latinske crkve: sv. Ambrozije, sv. Jeronim, sv. Augustin i sv. Grgur Veliki, a na pjevalištu nalaze se likovi sv. Cecilije, Djeteta Isusa s Jaganjcem, kralja Davida s harfom.“

Iz navedenog je vidljiv obim poslova, ali i visoka vrijednost cjelokupne umjetničke građe u lipovljanskoj crkvi. U ovoj monografiji donesene su vrlo dobre reprodukcije svih navedenih sadržaja, uz fotografije kako su ti sadržaji izgledali prije restauracije. Stoga ova monografija ima za Lipovljane, ali i za cijelu crkvu u Hrvatskoj izuzetnu vrijednost. Tim više što je riječ o crkvi sagrađenoj u jednoj lokalnoj sredini, dakle župnoj crkvi u mjestu koje je tada bila periferna jedinica austrijske slavonske vojne granice.

vlč. Tomislav Pavlović blagoslivlja državnu zastavu

Autor monografije priložio je fotografije crkvenih zvona. Riječ je o velikom zvonu teškom 540 kg izrađenom u bronci, a nabavljeno darovima pobožnih župljana iz Lipovljana. Na ovom zvonu odliveni su reljefi sv. Ilije, bl. Djevice Marije i sv. Josipa, a na prednjoj strani nalazi se reljef s podatcima o radionici i godini izrade: Strojne tovarne i livarne – Ljubljana, 1922. Zvono je estetski vrlo dojmljivo i livarna u Ljubljani je dobro odradila svoj posao. Malo zvono je teško 420 kg i izrađeno je u čeličnom odljevu, a kupljeno 1924. godine. Na žalost, na zvonu osim godine lijevanja, nema podataka o radionici izrade. Ono je estetski vrlo skromno, tek na prednjoj strani je otisnut vrlo lijepi reljef s Kristovim monogramom IHS.

Prikazujući ovu vrijednu monografiju, koja nam predočava svu ljepotu lipovljanske župne crkve, potrebno je istaći i neke osobe koje su zaslužne za veliki pothvat njezine obnove i restauracije. To su, pored župnika Tomislava Pavlovića, autori fotografija, Hrvoje Koran, Ivan Iličić, Tomislav Pavlović, Mario Škreblin i Nenad Simudić. Tvrtke koje su radile na restauraciji i rekonstrukcijskim zahvatima na osliku i inventaru župne crkve sv. Josipa su: „Genc“, obrt za građevinarstvo i restauraciju, sa stručnjacima Zlatkom Gencom, Ivom Prpić, Dubravkom Uvodić Vinković, Editom i Miroslavom Usenik te Dubravkom Jurčićem. Druga se firma zove „Vlaho“ – obrt za izradu kipova, suvenira i ukrasa, vlasnika Mate Vlaha iz Zagreba, te Panonski drvni centar iz Virovitice.

Važan posao nadzora s razine Ministarstva kulture – njegovog konzervatorskog odjela u Sisku obavili su: dr. sc. Ivana Miletić Čakširan, Igor Cindrić, dipl. ing. arh., dr. sc. Martina Ožanić i mr. sc. Neven Bradić.

Važno je istaći i pohvaliti izvore financiranja. To su vjernici Župe sv. Josipa u Lipovljanima, Ministarstvo kulture RH i Općina Lipovljani. Cijelu publikaciju uredili su Ivana Iličić i Tomislav Pavlović, dok ju je lektorirala Sanja Martić.

Publikacija koju smo predstavili doista može poslužiti na ponos svima nama koji smo vezani uz nju emocionalno, a svojim estetskim bogatstvom ona je prilog baštini cijeloga hrvatskoga naroda.

Đuro Vidmarović

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.