Predstavljanje knjige „Djetinjstvo“ autora Romana Vukalovića

U ponedjeljak 9. veljače 2023. u „Gradskoj knjižnici Novska“ održano je predstavljanje knjige „Djetinjstvo“, autora Romana Vukalovića iz nedalekog posavskog sela Plesmo. Budući da podržavam književno stvaralaštvo pisaca amatera širom Hrvatske, sa zadovoljstvom sam dao svoj doprinos i predstavljanju ove zanimljive knjige. Roman Vukalović je opisao svoj život, a poglavito djetinjstvo stilom i načinom koji podsjećaju na Charlesa Dickensa. Njegov život pokazuje kako se može vlastitim trudom uspjeti živjeti normalno, unatoč teškim obiteljskim prilikama. Na predstavljanju u „Gradskoj knjižnici“ okupio se veliki broj zainteresiranih mještana na čelu s agilnom ravnateljicom Darijom Jež. „Gradska knjižnica Novska“ postala je središte kulturnih zbivanja, upravo onako kako se očekuje od takve institucije. Riječ je i o graditeljski vrlo suvremenom i funkcionalnom zdanju. U knjižnici postoji prostor namijenjen djeci koja ovdje mogu čitati, ili igrati igrice na računalu. Novska svoj kulturni razvoj temelji na dobrim tradicijama. U njoj je i sjedište Ogranka Društva hrvatskih književnika za Sisačko moslavačku županiju.

Gospodin Vukalović me obradovao i najavom kako će svoju bogatu knjižnicu od oko 3000 knjiga pokloniti gradu Novskoj. Time slijedi moj primjer, jer sam i ja dogovorio s bivšim gradonačelnikom Piletićem poklanjanje cijele svoje biblioteke zajedno s pismohranom „Gradskoj knjižnici Novska“ u obliku posebne Donacije. To znači da će ubuduće ako bude interesa svi koji žele moći ne samo vidjeti što sam čitao i intelektualno koristio, već i sami čitati i koristiti tu građu.

Prije svečanosti promocije uočio sam na stoliću dvorane dvije vrijedne publikacije. Prva od njih su lokalne novine pod naslovom „Novljanski vjesnik“ (br. 628/2023.). Iako je riječ o lokalnom glasilu novine su vrlo kvalitetno uređene s dobrim prilozima. Posebno me obradovalo što urednik posvećuje pažnju i kulturnim zbivanjima u Novskoj. Navodim kao primjer vrlo dobru foto – dokumentarnu i pisanu reportažu „Zima u Novskoj“, zatim „Sjećanje na kolekcionara Živka Sajka“, te vrlo dobar izvještaj o predstavljanju knjige „Stvaralački obzori Duška Lončara, profesora, znanstvenika i književnika“ istaknutog novinarskog književnika i prosvjetnog djelatnika Duška Lončara. Knjigu je napisala Lončareva supruga, Mirjana Lončar, također srednjoškolska profesorica, a objavio Ogranak Matice hrvatske u Novskoj. Knjiga obuhvaća 252 bibliografske jedinice, od kojih je 198 objavio Duško Lončar. On je u knjizi predstavljen ne samo kao prosvjetnik i književnik, već i kao veliki humanist, pedagog, učitelj, vrsni poznavatelj i ljubitelj umjetnosti i kulture, te inspirativan suradnik. Pokojni Lončar bio je član Društva hrvatskih književnika. Rođen je 29. prosinca 1932. u selu Paklenica pored Novske.

Moram istaći kako je Novska postala vrlo lijepo uređen grad. To mogu kazati kao svjedok i dobro se sjećam kako je izgledao prije više od 60 godina. Pohvala ide i Poglavarstvu. Bivši gradonačelnik, Marin Piletić, je imao mnoge vrijedne inicijative koje su ugrađene u razvoj ovoga mjesta.

Izdavač „Novljanskog vjesnika“ je Radio postaja Novska, a urednik glasila je istaknuti novinar Željko Dolgoš.

Druga publikacija koju želim predstaviti je katalog Arheološkog muzeja u Zagrebu: „Arheološka baština novljanskog kraja“. Urednik je Ivan Drnić, a publikaciju je objavilo Pučko otvoreno učilište Novska.

Već naslov ovog izuzetno vrijednog kataloga privlači pažnju. Riječ je o fotografiji zvona iz groba koji je pronađen pored crkve sv. Luke Evanđeliste u Novskoj, a koje potječe iz 15. stoljeća, dakle iz predosmanlijske okupacije. Na zvonu se nalazi urezan grafit na glagoljici sa sljedećim riječima „MARIE MATI BOL (…)“. Riječ je o uglatoj glagoljici. Sam kraj natpisa nije čitak, ali autor ističe kako „opravdano možemo pomisliti da je glasio „ŽIA“. Autori smatraju kako ovaj grafit može imati i magijsku ulogu zbog čega ga možemo smatrati apotropejskim, zaštitničkim, koji zaziva pomoć Blažene Djevice Marije. Oni pišu s pravom kako „ovaj izuzetan nalaz obogaćuje glagoljsku kartu Slavonije“. Za sada su, s područja Slavonije, poznati tek rijetki glagoljički zapisi: grafiti uparani u freske, ali i poneki zapis uklesan u kamenu, u crkvama sv. Dimitrija u Brodskom Drenovcu i sv. Martina u obližnjem Lovčiću, a poneko glagoljsko slovo su možda nosili i nalazi iz nedaleke Subocke, te Rudine“. Autor podsjeća kako je poznati natpis u kamenu iz 40 km udaljenih Kijevaca pored Bosanske Gradiške. Svi slavonski glagoljski natpisi su međusobno vrlo raznoliki – i po funkcijama i po tipu slova, zbog čega njihovo datiranje je još uvijek nesigurno. Autor ističe kako još uvijek među znanstvenicima postoji dilema tko su zapisivači glagoljskih tekstova u Slavoniji: jesu li to možda došljaci s Jadrana i Bosne, ili je riječ o već udomaćenoj glagoljici u Slavoniji, možda čak i kao „izrazu kontinuiteta prema prvim stoljećima slavenske pismenosti (budući da je sv. Metod bio panonski nadbiskup u Sirmiumu odnosno Srijemskoj Mitrovici)“.

Pored zvona koje je preživjelo tursku okupaciju i posredstvom glagoljice uspješno svjedoči jedinstvo hrvatskoga kulturnoga i etničkog prostora, u jednom grobu pored navedene crkve otkriven je neobičan i u arheologiji rijedak nalaz: perika s prilično dobro sačuvanim pletenicama. Žena koja ju je nosila bila je stara oko 40 godina. Još uvijek se čekaju rezultati analize perike. Pored perike u grobu su pronađeni još neki zanimljivi arheološki nalazi. Jedan od njih je medaljica s prikazom sv. Franje i Antuna Padovanskog. Profesor Žagar smatra kako su medaljice vjerojatno nastale u 18. stoljeću. Grobni artefakti kako je dokazano radiokarbonskom analizom datiraju se između 1440. i 1640. godine. Pored nalazišta koji govore o hrvatskoj povijesti u ovom lokalitetu na iznenađenje arheologa otkrivene su dvije pretpovijesne jame uz samo svetište starije crkve. Obje su bile bogate arheološkim materijalom. Među njima ističe se obilje ulomaka luksuznih keramičkih posuda vinkovačke i lasinjske kulture. Potrebno je nastaviti s arheološkim istraživanjima jer će sigurno donijeti nove artefakte. Prema ovim keramičkim ulomcima ovdje je ljudska naseobina postojala tijekom srednjeg bakrenog i ranog brončanog doba i bila je prosperitetna zajednica. Stara crkva pored koje su iskopani navedeni grobovi bila je vjerojatno dvorska crkva ili kapela lokalnog gospodara. Slična je crkvi sv. Petra u Novom Mestu kraj Zeline koja je datirana u drugu polovicu 13. stoljeća.

Marin Piletić je napisao predgovor u kojem između ostaloga ističe: „Nakon otkrića naselja lasinjske kulture uz apsidu crkve sv. Luke zaprimio sam poruku 'Novska je nova cca. 6000 godina'. Ovu poruku dr. sc. Jurja Belaja popratio je i emotikon, u žargonu poznatiji kao smajlić. I kako nam osmijeh ne bio osvanuo na licu kada su ovim istraživanjima otkrivene dosadašnje nepoznate spoznaje i, vjerujem razbijene mnoge dosadašnje zablude – Novska najvjerojatnije nije Belina iz 1334. godine, sv. Luka najvjerojatnije nije nastao na temeljima sv. Demetrija, temelji crkve sv. Luke temelji su crkve iz 13. stoljeća, a u grobnim nalazima otkriven je glagoljski natpis, ne baš uobičajenost na području Slavonije. I uz sve to, na ovom lokalitetu otkriveno je naselje lasinjske i vinkovačke kulture. U prijevodu, dokaz kontinuiteta naseljenosti današnje Novske minimalno 6000 godina“.

Gradonačelnik, što je za svaku pohvalu, javno se zahvaljuje arheolozima Jurju Belaju, Ivanu Drniću, Antoniju Džaji i njihovim suradnicima. On piše: „Hvala im na entuzijazmu i volji da dosad obrađene nalaze prezentiraju u hrvatsku arheološku, povijesnu i znanstvenu spoznaju“. I gradonačelnik završava svoj predgovor ushitom: „I neka to bude samo početak“.

Uvodni stručni tekst u ovom katalogu pod naslovom koji nosi cijeli katalog napisali su Ivan Drnić i Josip Zorić. Oni potvrđuju rečeni kontinuitet nastavanja na ovom području od 6000 godina. Njihov esej je popraćen vrlo kvalitetnim i višebojnim fotografskim materijalom.

Pada u oči činjenica kako na ovom prostoru nemamo potrebnih arheoloških artefakata iz prvih stoljeća nakon doselidbe hrvatskoga etnosa. Autori to nazivaju „slavenske zajednice“ koje će „stvoriti svoje vlastite neovisne političke tvorevine“. Osobno smatram kako je korištenje ovakve formulacije, odnosno skupnog imena za sve Slavene, nepotrebno, jer na prostor Slavonije, premda nemamo arheoloških artefakata, možemo sa sigurnošću pretpostaviti kako su se doselili Hrvati. Mala je vjerojatnost da su to bili Rusi, Poljaci, Bugari ili Srbi, odnosno neki od etnosa iz zajednice koju nazivamo slavenskom.

Isto tako još uvijek nisu otkriveni arheološki artefakti koji govore od ovom području u vrijeme narodnih vladara, jer je najviše materijala dostupno za razvijeni i kasni srednji vijek, odnosno za razdoblje od 13. do početka 16. stoljeća. Godina 1540. je presudna jer tada Slavonija pada pod Osmanlijsku okupaciju. Osim Novske autori upozoravaju i na ostatke srednjovjekovnih sela iz Novljanskog kraja. To su: Brestača – Poljanica, Brestača – Selišće, Nova Subocka – Krčevine, Nova Subocka, Kozarice – Kornjaš i naposljetku Novi Grabovac – Polje s „najvećom koncentracijom pokretnih nalaza, uglavnom ulomaka keramičkog posuđa“.

Arheolog Antonio Džaja napisao je esej „Utvrde novljanskog kraja“. Počeo je s tekstom o Svetačju i plemićkoj obitelji Svetački. To je vrlo dobra obavijest s obzirom na to da se u široj javnosti malo znade o ovoj obitelji. Njoj je u srednjem vijeku pripadalo područje današnjega grada Novske kao dio velikog posjeda pod imenom Svetačje (postoje razne varijante nastale transkripcijom ovom pojma na latinski, mađarski, njemački jezik). „Taj posjed obuhvaćao je prostor lijeve obale rijeke Save i oko Velikoga i maloga struga, od Jasenovca do utoka Maloga struga u Savu. Na sjeveru je obuhvaćao brdske predjele koji se od Psunja spuštaju između potoka Pakre i Posavine na zapad prema Lipovljanima i Kraljevoj Velikoj do potoka Subocke. Navedeni prostor obuhvaća današnje područje Grada Novske, općine Jasenovac i dio općine Okučani, do rijeke Sloboštine. Pretpostavlja se da je sam naziv Svetačje ranije nosila i velika župa koja se u 12. st. podijelila na tri manje župe: Toplicu oko rijeke Toplice (područje Daruvara), Pakar ili Peker oko Pakre (Pakrac i Lipik) i Bijelu Stijenu oko potoka Lješnice. Naknadno se područje Svetačja proširilo i na dijelove koji su ranije pripadali dubičkoj župi (Kraljeva Velika i Čubin) s područjem između Save i Une“. Ja bih dodao kako je stara župa Svetačje dio Hrvatskog Kraljevstva iz doba hrvatskih vladara. Taj kontinuitet moramo uvijek naglasiti. Konačno i glagoljica to dokazuje. Antonio Džaja s pravom podsjeća kako je o obitelji Svetački napisao veliku studiju pokojni Vjekoslav Klaić i ona je do danas neizostavna literatura za sve koji žele proučavati naš kraj.

Autori u kratkim crtama navode i vlasnike ovog posjeda osim navedenih Svetački. Početkom osmanlijske invazije posjedi plemića Svetačkih bili su izloženi žestokim napadima. Nakon opsade Kisega u rujnu 1532., jedan dio osmanlijske vojske, vraćajući se prema Beogradu kraj Križevaca preko Moslavine i Kraljeve Velike pljačka područje Svetačja. Vjerojatno tada Svetački podižu svoju novu utvrdu Ujvar ili Novigrad blizu današnje Novske. Vidjevši da su Osmanlije nezaustavljivi, a bečki dvor bez entuzijazma brani hrvatske zemlje posljednji posjednik Svetačja Krsto II. odlazi 1540. u Carigrad i sultanu predaje svoja četiri grada za plaću od 600 forinti. Pretpostavlja se da su to bili Subocka, Novska, Britvićevina, a možda i razvaljeni Jasenovac ili Oporovac. Krsto II. je mogao birati između izbjeglištva na teritorij Hrvatske koji Turci još nisu okupirali, živjeti bez posjeda dakle, od milosti vladara ili nekog velikaša ili, iskoristiti tursku politiku tolerancije u pograničnim osvojenim krajevima. Naime, Turci su izvjesno vrijeme u tim krajevima vrlo lukavo izbjegavali nasilnu islamizaciju, a žiteljima koji bi dragovoljno prihvatili okupacijsku vlast garantirali bi slobodu, a plemićima odgovarajući položaj u hijerarhiji turskog plemstva. Tako je i naš Krsto II. dobio begovsku čast i obitelj se zadržala sve do 19. stoljeća. Članovi obitelji Svetački koji nisu poslušali Krstu teško su preživljavali što se vidi na primjeru Mihaela Svetačkog koji je bio hrvatski podban 1539. i 1540. Prevaren od bana i dvora, nije dobio pravnu satisfakciju i vjerojatno iz očaja i on prelazi 1559. na stranu osmanskog okupatora i štoviše prelazi na islam. Kao begovi Svetački su se zadržali u Slavoniji sve do njihovog istjerivanja kada se povlače u Banju Luku. Bilo bi dobro istražiti turski dio povijesti obitelji Svetački.

Sljedeće obavijesti u katalogu tiču se srednjovjekovnih utvrda u novljanskome kraju. To su: Gradina (Stari grad, Turski grad): nalazi se blizu grada Novske. Riječ je o visinskom tipu kasnosrednjovjekovnih gradišta.

Orešić – grad (Uivár / Novigrad, Wyar, Szenchewywar). Nalazi se na jugozapadnom kraju grada Novske. Pretpostavlja se da se ovdje radi o novom gradu koji Svetački podižu 1532. godine u svrhu obrane svojih posjeda od Osmanlija. Po njemu Novska kasnije dobiva ime.

Paklenica, Britvić – grad (Trstenica, Therzthenycze, Britvićevina, Brithwychewyna). Nalazi se na brdskom prostoru iznad današnjeg sela Paklenice.

Subocki grad (Zombathel). Ova utvrda smještena je u brdima, južno od mjesta Popovac, u blizini izvora potoka Brestače.

Kraljeva Velika (Kućište, Stari grad). Ovo je najvažnija srednjovjekovna utvrda na širem novljanskom području. Pala je pod tursku vlast 1544.

Gradine – Šamčine (Barutana kralja Matijaša / Barutana turska). Nalazi se u šumarku i pripada nizinskom tipu kasnosrednjovjekovnih gradišta.

Svetačje – Sv. Martin (Zemche – Zenth – Marton, S. Martini) i Svetačje – Sv. Demetar (Zenth – Demeter, S. Demeter). Ove dvije utvrde vežu se uz ime Svetačja, a nalazile su se u posjedu dviju grana ove obitelji. Zna se da su oba mjesta bila kraj Save nedaleko Kraljeve Velike, negdje blizu Velikog Struga između Jasenovca i Puske.

Roždanik (Rosechnyk, Rosenyk). Utvrda se nalazila negdje na području ovog sela.

Oporovac (Apparocz). Spominje se kao jedna od utvrda koje posjeduje Krsto II. Svetački. Nalazila se negdje u okolici današnjega sela Borovca zapadno od Okučana.

Jasenovac (Jessenovecz, Čubin, Chwbyn). Prvi put se spominje 1513. godine. U turske ruke pada između 1540. i 1556.

Utvrda Granica (Granitzay). Nalazila se u okolici utvrde Subocke kod sela Jagma.

Sv. Ladislav i Majkovac (Maykowcz). Utvrda se nalazila blizu Save i Struga.

Juraj Belaj i Sebastjan Stingl objavili su esej: Otkrivanje novljanskih tajni: prikaz arheoloških istraživanja crkve sv. Luke evanđeliste.

Tijekom arheoloških istraživanja na bivšoj novljanskog župnoj crkvi iskopani su dijelovi staroga svetišta. Time su otkrivene starije zidane strukture. Na dubini od oko jednog metra otkriveni su grobovi. Daljnja istraživanja su zaustavljena, a otkriveni posmrtni ostaci sahranjeni na lokalitetu. Crkva sv. Luke nalazi se u središtu Novske na omanjem brežuljku. Pravilno je orijentirana u smjeru zapad istok. Poviješću ove crkve bavili su se Vinko Proštenik, Željko Voborski, Željko Dolgoš i posebno Josip Buturac. Otkriveni arheološki detalji uvjetuju i novu interpretaciju ove crkve. Od istraženih struktura najznačajniji su temelji najstarije predosmanlijske crkve u Novskoj. U pronađenim grobovima otkriveni su i brojni pokretni nalazi, ulomci keramike, željezni čavli, te rjeđe ulomci stakla i zgure. Arheolozi su istražili 94 groba što je iznenađujuće veliki broj. Pola njih su izvan crkvene strukture. U katalogu su pokazane snimke pojedinih arheoloških artefakata. Npr. pažnju privlači brevijar kao kutijica izrađena od kože, metala i drva. U njoj su otkrivene medaljice s likovima svetaca. U grobu broj 65 pronađeni su krunica i brevijar. Važni su otkriveni novčići u grobovima, kao npr. bečki pfening iz doba Alberta II. Habsburgovca koji je od 1437. do 1439. bio ugarsko – hrvatski kralj. Pored njih pronađena su i četiri srebrna novca za vrijeme kralja Žigmunda Luksemburškog. Jedinstven je nalaz maloga zvona o kojemu sam pisao na početku ovoga prikaza.

Posebnu pozornost skreće kako rekoh članak Matea Žagara „Glagoljica u Slavoniji“. Zbog toga je i grafit na navedenom zvonu vrlo važan dokaz o jedinstvenosti hrvatskoga kulturnoga prostora.

U cjelini gledano katalog „Arheološka baština novljanskoga kraja“ nadilazi dosege klasičnih kataloga. On je vrlo značajan za novo sagledavanje povijesti Novske i novljanskoga kraja kao i pripadnosti žitelja ovoga kraja u predtursko vrijeme hrvatskome etnosu koji se služio i glagoljskim pismom. Katalog upućuje, bolje rečeno vapi za novim arheološkim istraživanjima. Osobno smatram kako veliku pažnju je potrebno dati arheološkim radovima na lokalitetu Kraljeva Velika važnoj srednjovjekovnoj utvrdi i posjedu, s kojega su žitelji preseljeni 1538. u zapadnu Mađarsku.

Boravak u Novskoj obogatio me je i novom knjigom kolegice Jasne Popović Poje „Izbor iz poezije i proze za djecu“. Kolegica Popović Poje je članica Društva hrvatskih književnika i afirmirana spisateljica za najmlađe čitatelje. Na početku moram priznati kako sam tužan, odnosno razočaran zbog toga što je ova afirmirana književnica svoje djelo morala objaviti u vlastitoj nakladi. Kako je riječ o umirovljenoj učiteljici možemo zamisliti žrtvu koju je podnijela plaćajući iz svoje skromne mirovine tiskarske troškove.

Jasna Popović Poje rođena je 1958. u Novskoj. U rodnom je gradu završila osnovnu školu i gimnaziju, a Pedagošku akademiju u Petrinji. Cijeli radni vijek ostala je vjerna rodnome mjestu radeći kao učiteljica razredne nastave u novljanskoj Osnovnoj školi. Umirovljena je 2020. godine. Pisati pjesme počela je još u osnovnoj školi, u tada vrlo uglednom časopisu „Modra lasta“. Do sada je objavila više knjiga za djecu i o djeci, ali i za odrasle. Navodim neke od njih: „Ljetna nostalgija jedne učiteljice“ (1996.), pjesme; „Čim školski autobus zaspi“ (2000.), pjesme za djecu; „Tajanini ogrci“ (2004.), ilustrirane priče za djecu; „Zubić u jabuci“ (2006.), haiku – dnevnik o prvašima; „Šestar koji nije volio kružnice“ (2006.), kratke priče za djecu; „Skok u dalj zgrčno“ (2009.), novelete jednog desetogodišnjaka; „Muha u četvrtom A“ (2010.), haiku dnevnik o četvrtašima; “Smjehokazi“ (2014.), zbirka igrokaza za djecu; „Novčić u ogrc fontani“ (2014.), zbirka haikua i haibuna i „Baš hoću, baš neću“ (2017.), zbirka pjesama i igrokaza.

Djela Jasne Popović Poje zastupljena su u nekoliko književnih zbirki i čitanki. Posebno su na cijeni njezine dječje priče, pjesme i igrokazi. Mnoge su joj pjesme uglazbljene.

U „Izboru poeziju i proze za djecu“ Jasna Popović Poje je dala presjek kroz svoj književni rad. On je raznolik i raznovrstan. Autorica znade pisati onako kako razumiju đaci niže školske dobi i u tome je pravi majstor. Kako nisam stručnjak za dječju poeziju navodim ocjenu njezinog rada istaknutih profesora, Jože Skoka i Dubravke Težak. Prof. Joža Skok o stvaralaštvu naše autorice piše: „Poezija je to koja je blago prožeta humanim i etičkim, upravo dječjim doživljajem svijeta u čijoj se idiličnoj osunčanosti nazire i poneki autoričin pedagoški svjetlosni trag čija diskretnost ne dovodi u sumnju njegov smisao, kao što ne narušuje sklad pojedinih pjesama“. Prof. Težak ističe kako je u pjesmama Jasne Popović Poje prepoznatljiva i osobita draž u maštovitim preobražajima zbilje, u personificiranju njezinih oblika i u elementima čudesnosti koji ne prelaze u pravu fantastiku, nego ostaju u granicama začudnoga“.

U potpunosti se slažem s navedenim ocjenama. Čestitam Jasni Popović Poje na knjizi i na upornosti kojom, unatoč svemu djeluje kao književnica i bori se za objavljivanje svojih knjiga.

Sretan sam što Novska živi i razvija se kao kulturno središte ovoga dijela zapadne Slavonije.

Đuro Vidmarović

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.