Stjepan Šulek: Put koji sam tražio

Stjepan Šulek: Put koji sam tražio, Opuzen, Zagreb, 2022.

Stjepan Šulek jedan je od posljednjih istaknutih predstavnika hrvatske (političke) emigracije koji se vratio u domovinu nakon demokratskih promjena. Rođen je 1933. u selu Dubrovčan kod Zaboka. U Austriju je emigrirao još 1954. godine. Kratko vrijeme je studirao bogosloviju u Linzu. Nakon toga dolazi u Beč i ondje se priključuje intelektualnoj eliti gradišćanskih Hrvata s kojima je osnovao časopis „Glas“. U isto vrijeme djeluje i među hrvatskim emigrantima, a u austrijskom Caritasu organizirao je pomoć hrvatskim izbjeglicama. Za suvremenu povijest gradišćanskih Hrvata vrlo je značajna njegova suradnja. U spomenutom časopisu „Glas“ objavio je niz politički intoniranih pjesama i članaka. U to vrijeme počinje i Šulekova suradnja s uglednim njemačkim katoličkim tjednikom „Die Furche“ u kojem je uspješno opisivao prilike u Jugoslaviji i Hrvatskoj. U Beču se oženio djevojkom židovskog podrijetla koja inicira njihovo preseljavanje u Zapadnu Njemačku. Zbog toga koristi poziv radio postaje Deutschlandfunk u Kölnu. Nakon deset godina napušta Austriju. U Njemačkoj počinje njegov rad kao radio novinara u hrvatskoj redakciji, ali i kao glavnog urednika vrlo uglednog časopisa na njemačkom jeziku Kroatische Berichte. Ovaj časopis uređuje pod pseudonimom Krunoslav Sigetić zajedno s novinarkom Ivonom Dončević. Nakon uspostave Republike Hrvatske stavlja se na raspolaganje Hrvatskoj i dobiva zaposlenje u hrvatskoj diplomaciji. Od 1992. do 2000. radi kao savjetnik za kulturu i informacije u veleposlanstvu Republike Hrvatske u Bonnu.

Nakon toga odbija nastavak rada u diplomaciji jer želi pod stare dane boraviti u Zagrebu. No ni ovdje ne miruje. Godine 2001. postaje suradnik tjednika za kulturu „Hrvatsko slovo“, a zatim je neko vrijeme obnašao i dužnost glavnog urednika. Suradnik ovoga glasila ostao je do njegovog gašenja 2022. godine.

Stjepan Šulek je u Njemačkoj djelovao ne samo kao novinar već i kao pjesnik. Godine 2007. objavljuje u Zagrebu zbirku svojih stihova pod naslovom „Žedni korijeni“. Ova knjiga pomaže razumjeti život i emocije jednog istaknutog emigrantskog autora. Na poticaj mnogih Šulek je 2022. objavio knjigu svojih sjećanja pod naslovom „Put koji sam tražio“. U uvodnoj riječi autora Šulek ističe: „Nisam bio siguran da bi trebalo objaviti moje pjesme, nekoliko priča i eseja, koje sam napisao u mladim godinama od 1956. do 1961. i posljednjih godina. (…)“

Glede memoara Šulek ističe razloge njihovog objavljivanja: „U prvom redu zbog toga što prije života u Njemačkoj, zaposlenja u kölnskim radio postajama, diplomatske aktivnosti u Bonnu od 1992. do 2000. i rada u Hrvatskom slovu, samo intelektualci iz Gradišća i niz hrvatskih slavista iz Hrvatske znaju što sam radio u mladosti u Beču. Neki od njih su, nažalost preminuli, kao svećenik i književnik dr. Augustin Blazović, diplomat Andreas Berlaković i Martin Prikosović. (…) Neka naša mladost na opisani način bude sačuvana kod rodbine i prijatelja, kod novog naraštaja. Ova knjiga sadrži uvodnike, članke, rasprave, pjesme, priče i prilog o diplomaciji“.

Vrlo nadahnuti predgovor ovoj knjizi napisala je naša književnica iz egzila, Nela Stipančić Radonić, pod naslovom „O duhovnim olujama S. Šuleka u tuđini i ponovnom povratku sebi u poeziji“. Ona između ostaloga ističe: „Danas možemo samo zaključiti da su nam mnogi detalji iz tih emigrantskih krugova ostali sve do danas malo poznati ili posve zaboravljeni, iako su mnogi bili književno nadareni“. Za Šuleka piše: „Neizvjesnost, samoća i bijeda u tuđini bacale su ga nemilosrdno na sve strane, vrteći ga stalno u vrtlogu egzistencijalnih poteškoća, sve dok nije pronašao sigurno utočište u novinarstvu. (…) Tijekom studiranja i boravka u Austriji povezao se s gradišćanskim Hrvatima te svojim angažmanom u kulturi i politici ostavio zauvijek trag u njihovoj povijesti“.

Redovnik Tihomir Ilija Zovko umjesto predgovora objavio je tekst pod naslovom „Pisma prijatelju“.

Autor ovih memoara dao im je karakterističan naslov „Put koji sam tražio“. Prvo poglavlje obrađuje početak toga puta i nosi naslov: „Od Zagorja i Zagreba do Beča i Gradišća“. U njemu na literarno dojmljiv način opisuje svoje roditelje i svoje djetinjstvo u Dubrovčanu. Budući da je tijekom Drugog svjetskog rata pohađao školu u jednom se poglavlju prisjeća toga vremena kao „pučka škola – Ustaše – Partizani“. Gimnaziju odnosno dječačko sjemenište pohađao je u Zagrebu. Za svoje rodno selo kaže kako je bilo „partizanski usmjereno“.

„Ustaše i partizani dovikivali su jedni drugima. Ustaše su partizane zvali bandom, a partizani odvratili sličnim riječima. S nama djecom ustaše su bili jako ljubazni“.

Godine 1954., dakle kao srednjoškolac mladi Šulek odlučuje s prijateljem Dušanom Pošom s otoka Korčule pobjeći u Austriju. Pripremali su se godinu dana. „Bio je to mladenački avanturizam koji ih je mogao stajati glave. Stoga autor priznaje: „Imali smo neizmjernu sreću prijeći jugoslavensko – austrijsku granicu na slovenskoj Košuti 7. srpnja 1954.“ (…) U daljnjim koracima u Austriji smo također imali sreću. Kad smo se spustili u dolinu, zakucali smo na vrata jedne kuće u kojoj su Austrijanci pjevali svoje pjesme. Dali su nam sobu da se odmorimo. Odjeću smo svukli da se osuši. Domaćin je pozvao policajce da nas registriraju. Oni su došli drugoga dana i na motorima nas odvezli u karantenu u Klagenfurt. U karanteni smo se prvi put u životu upoznali s emigrantima starije životne dobi“. Domaćini su mlade izbjeglice zaposlili kod koruških seljaka kao radnu snagu. I tako je počela njegova austrijska priča. Ubrzo je bio primljen na Teološki fakultet u Linzu. Međutim, nije osjetio svećenički poziv i morao se zahvaliti na daljnjem obrazovanju u Rimu. Godine 1955. stigao je vlakom u Beč. Međutim, čekalo ga je iznenađenje. „Moj prijatelj Dušan Poša s kojim sam iz Zagreba stigao u Austriju 1954. i koji se već nekoliko mjeseci nalazio u Beču preporučio mi je jedan dom za beskućnike. I doista, poslije podne sam se s dva kofera našao u upravi toga doma i dobio sobicu široku i dugačku oko tri metra. Tamo sam izdržao tjedan dana. Klošari su cijele noći kašljali i galamili. Mislio sam da se nalazim u paklu. (…) Srećom, posredovanjem Katoličkog studentskog ureda brzo sam se uselio u jednu sobicu u Grundstein Gasse“.

Mladi Šulek u Beču nije želio nastaviti život kao fizički radnik. Upisao se na fakultet.

Šulek se sjeća i 1955. kada je potpisan državni ugovor kojim su zajamčena nacionalna prava gradišćanskih Hrvata. Sjeća se i otvaranja Državne opere. „Iz 16. kotara pješice sam došao do kazališta i promatrao slavlje povodom otvorenja kazališta“.

U ovom dijelu Šulekovih memoara slijedi vrlo zanimljivo poglavlje u kojem on opisuje boravak kod obitelji Habsburg u Persenbeugu. Zahvaljujući gradišćanskom Hrvatu Martinu Prikosoviću koji je bio član marijanske kongregacije omogućeno mu je povezivanje sa skupinom oko ove udruge. To mu je omogućilo i besplatnu blagovaonicu u samostanu milosrdne braće. Ponovno posredstvom gradišćanskog Hrvata Huga Krsnika dobio je ponudu zaposliti se kao čuvar djece u obitelji Habsburg. „Time je započelo novo iskustvo. Našao sam se u krugu jedne o najmoćnijih carskih obitelji u Europi“. U tom dvorcu rođen je i posljednji austrijski car Karlo. „Kad sam iz Beča prilično umoran i neispavan stigao na brdo iznad mjesta Persenbeug gdje se nalazi dvorac, nadvojvoda Salvator i njegova supruga nadvojvotkinja Rose Mary Friederike Isabella Eleonore Henriette Antonia, princeza Salm Salma, pružili su mi ruku i potom me odmah predstavili svojoj najmlađoj djeci. Zajedno su imali trinaestero djece. Posljednji sinovi koji su meni bili povjereni na odgoj zvali su se Markus Emanuel (r. 1946.), Johann Maximilian (r. 1947.) i najmlađi Michael Salvator (r. 1949.). Starije sestre zvale su se Jozepha Hedwiga (r. 1937.), Valerie Isabella (r. 1943.) i Marie Alberta (r. 1944.). (…) Prvo što sam u hodnicima s dugačkim sagovima primijetio bile su slike predaka Habsburg – Lothringen. (…)

Ubrzo sam shvatio što je moja zadaća, a to je da se s djecom igram, da s njima čitam knjige i razgovaram, da se njima odlazim na male izlete po šumama i okolnim selima. Igrali smo se skrivača, a najstariji sin Markus bio je više zainteresiran za politiku i za mene te je pitao zašto sam napustio Hrvatsku i došao u Austriju. Druženje s njima vraćalo me u izgubljeno djetinjstvo u Hrvatskom zagorju. Oko dvorca nalazilo se veliko dvorište sa stazama, malim jezerom i klupama na puteljcima. Na klupi sam često sjedio i čitao neku knjigu. Obično bi mi se pridružila nadvojvotkinja Josepha. Nadvojvoda Salvator uvijek me pozivao sa sobom u lov u brda i uvijek sam morao stajati uz njega kad je pucao.

Posebni doživljaj bio je ručak. Ja sam, kad nisu imali visoke goste iz Lichtensteina, obično sjedio uz nadvojvodu, a inače s djecom. Prije jela svi smo se ustali i nadvojvoda je izmolio kratku molitvu. Za ručkom se tiho govorilo, često o lovu, o jelu, a i o politici i novim knjigama. Svaki obrok bio je jedan doživljaj, za mene koji sam se osjećao kao da na jedan drugi način doživljavam djetinjstvo. I moji su roditelji u Hrvatskom zagorju molili slično. (…) U ono vrijeme 1957. obitelj Habsburg u Persenbeugu u Austriji nije imala nikakvu vlast, slično kao i cijeli moj narod u Hrvatskoj. Tada su moji roditelji u Zagorju bili pod stalnom kontrolom vlasti. Svaki mjesec netko je dolazio u moju rodnu kuću i pitao moje roditelje gdje sam i što radim. To je za roditelje bila posebna tortura i bilo mi je žao da sam im na taj način nanio velike probleme. Jednom, a to je bilo 1958., desetak naoružanih ljudi čekalo je tjedan dana u šumarku iza kuće da me uhite. Krivo se pročulo da dolazim posjetiti roditelje, no to nisam bio ja nego dvojica mojih gradišćanskih prijatelja. (…) U odaji nedaleko od blagovaonice nalazila se slika bana Jelačića. Ponosno su mi je uvijek pokazivali i s radošću propovijedali o banu Jelačiću koji je spašavao Austriju u danima revolucije 1848. Najprisniji gosti kuće Habsburg bili su rođaci iz Lichtensteina, inače rodbina u Sarajevu ubijenog Ferdinanda. Gostima iz Lichtensteina bio sam predstavljen kao mladi Hrvat. Oni su se živo zanimali za Hrvatsku i morao sam im pričati o političkoj situaciji ne samo Hrvatske, nego i cijele Jugoslavije. (…) Moji kraljevski domaćini (mještani su privatno članove obitelji Habsburg u Persenbeugu nazivali Kaiserliche Hochheit) nisu voljeli Otta von Habsburga koji je živio u Americi i u kojem su gledali suparnika u mogućoj eventualnoj promjeni u Europi i Austriji i ponovnom uvođenju carevine i kraljevine. (…)

Putovali smo u Mayerling zajedno i ja sam prvi put stupio u dvorište sestara karmelićanki. Karmelićanke su nas dočekale s puno radosti. Prema pravilu su samo uz odobrenje poglavarice smjele razgovarati. Ja sam se posebno obratio jednoj karmelićanki koja se predstavila kao Hrvatica, a koja se spasila na Križnom putu 1945. bježeći u Austriju. U svojoj sobici je na stolu imala samo Sveto pismo, a na zidu raspelo. Rekla mi je da je ovo prvi susret s jednim Hrvatom nakon 1945. Bio sam više nego ganut. (…) Nadvojvoda Habsburg i njegova supruga imali su veliku biblioteku o carskoj obitelji Habsburg i sve nove knjige koje su obrađivale temu komunizma. Tako su mi preporučili da odmah čitam knjigu Revolucija guta svoju djecu bivšeg komunističkog funkcionara Wolfganga Leonharda. On je iz prosvjeda protiv staljinizma 1949. napustio istočni Berlin i najprije emigrirao u Jugoslaviju, a zatim se naselio u Saveznoj Republici Njemačkoj. Ta me je knjiga definitivno odvojila od same pomisli na povratak u Jugoslaviju. Wolfganga Leonharda sam imao čast upoznati 1996. u Bonnu prigodom predstavljanja knjige bivšega njemačkog ministra vanjskih poslova Hansa Dietricha Genschera. (…) Upravo me ta njegova knjiga ponukala da potražim jednu političku školu u Beču koja bi mi dala političku, socijalnu i novinarsku naobrazbu.

Inače sam na dvor Persenbeug bio pozivan svake godine za ljetne, uskršnje i božićne praznike sve do moje ženidbe 1962. Nadvojvoda Markus danas, čini mi se, živi u dvorcu Bad Ischl i veliki je prijatelj Hrvatske, gdje posebno posjećuje Dubrovnik. Bila je zanimljiva okolnost da sam slijedom spomenute Leonhardove knjige upravo od članova obitelji Habsburg doznao da u Beču postoji jedna škola koja izobrazuje socijalne radnike i političke funkcionare na osnovi kršćanskog socijalnog učenja, dakle obratno od onakve škole koju je mladi Leonhard pohađao u Sovjetskom Savezu u kojoj se izobrazio za političkog aktivista. (…) Wolfgang Leonhard bio je član desetorice funkcionara na čelu s Ulbrichtom koje je Staljin iz Moskve poslao u istočni Berlin odmah nakon Drugog svjetskog rata da u dijelu Njemačke koji je okupirala Crvena armija organizira komunistički režim. Mladi Leonhard brzo je došao u sukob s komunističkom praksom svojih drugova i najprije emigrirao u Jugoslaviju. Kod Habsburgovih sam počeo čitati i djela Arthura Koestlera, isto tako u mladim godinama komunističkog publicista i agitatora 30 – ih godina i kasnije otpadnika od komunizma. Napisao je nekoliko značajnih literarnih djela o komunističkim vođama Sovjetskog Saveza, koja su potpuno demaskirala svaki inkvizitorski komunistički sustav. Nekoliko godina kasnije dospjeli su mi u ruke u Nacionalnoj biblioteci u Beču i doživljaji Ante Cilige u Sovjetskom Savezu, jednog od osnivača KPJ i sekretara za Hrvatsku, jednog od najlucidnijih političkih emigranata nakon Drugoga svjetskoga rata, kojeg su neki opisivali kao Trockista“.

Ante Ciliga i Stjepan Šulek

Bečke godine s gradišćanskim Hrvatima

„Prva godina boravka u Beču bila je intenzivna i puna susretanja s novim svijetom. Prvo sam, spomenuto je, radio u nekoj konjušnici. Nakon što me prilikom čišćenja konj ritnuo, nisam se više pojavio na poslu, pa sam onda radio neko vrijeme na benzinskoj postaji. Nakon toga bio sam šest mjeseci noćni čuvar u Beču… Sudbina me nakon toga natjerala na centralno bečko groblje, gdje sam pola godine nosio križ prilikom pogreba. Tu sam upoznao nekoliko svećenika iz istočnog bloka koji su bili proganjani od nacista, a kasnije od komunista. Oni su mi pričali o teškom životu u komunističkim koncentracijskim logorima.

Preko noći obično sam sjedio u Nacionalnoj ili Sveučilišnoj biblioteci gdje sam se previše udubio u izvanškolske knjige. Intenzivno sam čitao Thomasa Manna, Jozepha Rotha, Bertolta Brechta, Stefana Zweiga, Karla Krausa, Franza Kafku, Alberta Camusa, Jana – Paula Sartrea, njemačkog katoličkog pisca Reinholda Schneidera, francuskog katoličkog kritičara građanstva i klera Léona Bloya i dr. Kad je bilo lijepo vrijeme 1956. sjedio sam na klupi na Gürtelu, prema XV. i XVI. kotaru. Tu sam znao zaspati s knjigom Arthura Koestlera jer sam preko noći obično malo spavao. Kad je god bila prilika, posjećivao sam kazalište, posebno Jozefstandstheatar. Volio sam gledati Fritza Muliara, Huga Wienera, Cissy Kraner, Paula Hörbigera, Heinza Konrada i niz drugih glumaca tadašnjeg kazališnog života. Intenzivnim posjećivanjem kazališta upoznao sam austrijske dramatičare npr. Franza Grillparzera, Nestroya, Franza Molnára, Raimonda i dr. Intenzivno sam čitao kazališne polemike. Kritičari kao Hans Weigel oštro su se suprotstavljali prikazivanju djela Bertolta Brechta, koji je živio u komunističkoj istočnoj Njemačkoj. U sveučilišnoj biblioteci upoznao sam Thomasa Bernharda koji je kasnije postao znameniti austrijski pjesnik i pisac. Drugovali smo i on me pokušao oduševiti za literarni i filozofski egzistencijalizam. Mrzio je nacionalizam, i kada je vidio da naginjem hrvatstvu, to nas je rastavilo. Inspirirao me je da čitam Sartrea i Camusa. Svakom novom knjigom javila se glad za daljnjom knjigom i tako sam se potpuno udaljio od Slavistike. (…) U knjigama je dečec iz Zagorja otkrivao opise svijeta, ljudi i ideja, koje su se uvijek u meni vrtjele pa sam tako pronašao identifikaciju s mojim unutrašnjim emotivnim izborima. To je bilo potvrđivanje vlastitog intelektualnog identiteta, što mi predavanja na Slavistici nisu pružila. To sve skupa pružila mi je teologija u Linzu, no od nje sam se rastao zbog – kako sam već rekao – celibata. Teologija mi je davala sve za čim sam u ono vrijeme tako čeznutljivo težio: uvid u bit života.

Kad su prilike dopuštale posjećivao sam priredbe u centru katoličkih austrijskih sveučilištaraca u blizini velike bečke vijećnice. Tamo me je odveo Hugo Krsnik, student prava i tada član Marijanske kongregacije, u koju me želio učlaniti. Postao mi je dobar prijatelj i želio je da i ja studiram pravo. Njegovi roditelji pripadali su njemačkoj nacionalnoj manjini u Bosni te su zajedno s kolonom njemačkih izbjeglica na kraju rata doputovali u Austriju. Hugo Krsnik kasnije je postao državni tužitelj savezne pokrajine Gornje Austrije u Linzu. Dvije godine samo zajedno ručali u bolnici milosrdne braće u Drugom kotaru i tu smo vodili zajedno sa svećenicima žučne diskusije. Krsnik se skoro osjećao Hrvatom, dok su drugi studenti, podrijetlom Talijani iz Dalmacije, bili protiv nas. Nisu bili titoisti, ali su bili protiv hrvatske države.

Večeri u studentskom centru bile su obično posvećene predavanjima o kulturnom i političkom životu. Poneki put sam se i ja javio za riječ pa sam tako bio zapažen u tom krugu tim više što sam kod isusovaca bio pripravnik za prijam u Marijansku kongregaciju. Predavači na tim studentskim večerima bili su predstavnici kulturnog života Austrije, mahom katoličke orijentacije. Jedne večeri prišao mi je jedan od mene stariji student i predstavio se kao Martin Prikosović. Rekao je da je gradišćanski Hrvat i da bi me rado upoznao. Razveselio sam se i mi smo odmah uspostavili najprisniju vezu. Radio je u ministarstvu obrane i nakon posla sastajali smo se u mom stanu ili u nekoj kavani. Brzo je razradio svoj plan da bi trebalo pokrenuti jedan časopis za hrvatske studente iz Gradišća i cijelu gradišćansko – hrvatsku inteligenciju. Predložio mi je da se prihvatim tog posla nakon što prijašnji pokušaji nisu uspjeli. Puno je govorio o gradišćanskim Hrvatima. Pred mojim se očima otvorio novi svijet. Ja sam, dakako, prije odlaska iz Zagreba 1954. u Austriju čuo za gradišćanske Hrvate. Prije odlaska iz Zagreba intenzivno sam čitao knjige iz hrvatske povijesti, učio sviranje klavira i jahanje na Savi. Tako sam čitao knjige o Stanku Vrazu, Vatroslavu Lisinskom, Augustu Šenoi i Franu Kurelcu. Prema tome o Kurelcu sam bio obaviješten jer sam pročitao njegov životopis pod naslovom Tragom života i rada Frana Kurelca, hrvatskog preporoditelja i književnika, koji je u XIX. st. iz Hrvatske došao među gradišćanske Hrvate i tamo sakupljao narodne pjesme koje je 1871. objavio pod naslovom Jačke. Do njegova dolaska u Gradišće, gradišćanski Hrvati bili su malo poznati učenom svijetu. Kurelac je o jeziku gradišćanskih Hrvata pisao da je taj jezik ostao čist pored svega drugovanja i komešanja s drugim narodima (…).

Martin me je uskoro odveo u svoje selo Filež. Kad sam na polju na raspelu pročitao pobožne riječi na starom hrvatskom jeziku, osjećao sam se kao da sam se našao u XV. stoljeću. To me cijelog obuzelo tako da se u meni razbuktala posebna nacionalna svijest. Do tog trenutka želio sam, naime, što više upoznati kulturno – politički život Austrije i nisam se puno družio s Hrvatima iz Hrvatske iako sam već tada uspostavio niz prijateljskih kontakata s hrvatskim emigrantima u Beču. U duši sam kovao plan da se odselim u SAD ili Kanadu. Međutim, susret s Martinom Prikosovićem zaustavio me i učinio da sam ostao u Beču i da nisam iselio u SAD i Kanadu“.

Lujo Tončić Sorinj sa ženom i Stjepan Šulek

U poglavlju „Glas“ Stjepan Šulek se sjeća povijesti utemeljenja književnog glasila za gradišćanske Hrvate koji su pokrenuli mladi intelektualci. Sudjelovanjem u tome Šulek se ugradio u kulturnu povijest gradišćanskih Hrvata.

„U nama je tijekom dugih diskusija u mom stanu ili kavani sazrela misao da počnem izdavati časopis. U našem krugu uskoro se našao Andreas Berlaković koji je radio u austrijskom ministarstvu vanjskih poslova koji smo nazvali Glas. Prvi broj časopisa izašao je u proljeće 1957.

Prolog i preporuku napisao je vrlo inspirativno p. dr. Augustin Blazović, o kojemu ću kasnije nešto više reći. S obzirom i na današnju aktualnost tog prologa citiram ovdje veći dio teksta:

Nije čudo, da su u ovom teškom položaju još i mnogi Hrvati počeli dvojiti u naš opstanak i budućnost. Mnogi od starije generacije počeli su misliti u sebi: Mi smo još Hrvati, a kad nas nestane, onda zbogom hrvatstvu u Gradišću! Kad človik pohodi neka naša sela i onde čuje da u školi jedva pade već koja hrvatska rič; kad čuje kako naši oci i majke lamlju svojoj dici domaću rič u usta, onda to tako ćuti, da je opravdan of pesimizam. K tomu si još moramo postaviti pitanje: gdje ćemo iskati u budućnosti naše učitelje i kulturne djelače, ki bi mogli probuditi narod iz zimskog sna? Gdje su nam svjesni učeni Hrvati, ki su spremni i sposobni raditi za svoj narod? Narod, k nima učiteljev, umira! Zato hoćedu naši neprijatelji pred svim otudjiti naše učitelje od naroda, da čim prvo budu mogli održati nad nami mrtvačku gošćinu. U of zdvojan položaj bi hotio kriknuti naš spočetka još skroman i slab glas: Još nismo izumrli! Još smo ovdje i ako nas nije mnogo, ali za svoj rod živimo i radimo! Radniki ovoga lista pripadaju poslebojnomu mladomu pokoljenju! Njihovo je misao, njihov je trud ov skroman list. Ov prvi broj izlazi sasma neodvisno od svih stran, bez groša u džepu i bez osebnog odobrenja naše starije generacije. (…) Mlada generacija ne spava. Mladu sitvu nije potpuno izničila naciska smrz. Ona se zeleni i mora napuniti sva hrvatska srca ufanjem. Priznat moramo: nij nas veliko jato. Dosle nebi mogli napuniti niti jedan skroman 'autobus', kako je to od nas očekivalo nezdavno pelijatčtvo kulturnoga društva. Ipak hrabreno recimo S. Miloradićem: 'Koliko smo to smo, nek mali roj i broj!' Ali Hrvati smo! Hrvati ki pozivaju svoje učne stare i mlade brate na kulturni rad. Ali čemu uz naše dvi novine i kalendar još osebni kulturni list? K tomu samo nekoliko puta u ljetu i samo hektografirano? Nij li dosta mjesta u Tajedniku? Tajednik nima mjesta za opširnije kulturne prinose. Potribno je zaista jedno kulturno glasilo za naš kulturni narodni život… Ov list uredjiva Hrvatski akademski klub, ali s tim ne kanimo isključiti nikoga od suradnje. Uz naše učne ljude, učitelje, duhovnike, visokoškolare i sridno školce pozivamo i cio narod: Naše seljake i djelače, obrtnike i rukotvorce, sve ki se zanimaju za kulturne posle. Neka svi suradu s nami djelom i prinosi i svoje struke, djelom samim čitanjem, financijalnim i duševnim podupiranjem. Dao bi Bog, da ovo zasukanje naših mladih ne bude samo u pustinu za kriknut Glas bez odziva. Neka se odziva sve moćnije po svim naši gaji i kraji! Neka bude primljen od svih slojev naroda! Neka bude prid svim za svoj Glas priznat od naših učnih ljudi, kim je največ kao njihov vašči glas poklonjen.

Uz Prolog Augustina Blazovića i Obraćanje čitateljima Martina Prikosovića, prvi broj časopisa sadržavao je ove naslove: Odakle iz hadja hrvatski narod? – O glagoljaškoj književnosti kod Hrvatov, Naš pravopis, Miho Milanović si išće dom, Manjinsko pravo u Austriji, Neke misli k našoj kulturno – političkoj zadaći i Pjesme. (P. Palatin i S. Šulek).

(…) Andreas Berlaković nas je uskoro napustio. Njegovo ministarstvo poslalo ga je kao diplomatskog pripravnika u Austrijsko veleposlanstvo u Rimu. Martin i ja ispratili smo ga jedne večeri na kolodvor i bilo je tužno s njime se rastati. (…)

Kad smo se ponovno susreli, ovaj put u Zagrebu, bio sam u Bonnu savjetnik za kulturu i informacije pri našem veleposlanstvu, dakle neka vrsta diplomata, a on, eto, austrijski veleposlanik, suradnik austrijskog ministra vanjskih poslova Aloisa Mocka. Oni su svojim savjetima izdašno pomagali mladoj Hrvatskoj i dr. Franji Tuđmanu. … Mlađi Andreasov brat postao je kasnije učitelj hrvatskog jezika u Gradišću i autor školskih knjiga. Berlakovići su u Gradišću poznata obitelj. Tako je danas ministar poljodjelstva Berlaković.

Odmah nakon početka izlaženja Glasa posebno se svojim člancima, prijedlozima i poticajima istaknuo spomenuti Augustin Blazović, svećenik benediktinac, prefekt hrvatsko – gradišćanskih studenata bogoslovije na bečkom bogoslovnom fakultetu. On je u Glasu počeo objavljivati dramu pod nazivom Hiža Drašković koja se kasnije često prikazivala u Gradišću. Iako je uz teologiju studirao matematiku i fiziku, pisao je i objavljivao pjesme, knjige o kršćanskom životu, objavio roman Čežnja, prevodio psalme i uređivao crkvene novine za gradišćanske Hrvate. Augustin Blazović objavljivao je osim svojih literarnih tekstova i eseje. Tako je u jednom broju Glasa obradio život, ličnost i djelo E. Hemingwaya, a u jednom drugom broju španjolskog slikara Salvadora Dalia. Augustin Blazović danas slovi kao najplodniji književnik nakon Mate Meršića Miloradića i Ignaca Horvata. Poeziju je pisao na gradišćanskohrvatskoj čakavštini. Česti susreti u njegovoj sobici u Habsburgergasse 7 pripadaju mi među najljepše uspomene na Beč. Njegov katolički duhovni život nadahnjivao me i poticao da ne posustanem. Puno mi je pričao o životu svetaca, a posebno je volio pripovijedati o sv. Ivanu od Križa, svećeniku i pjesniku koji je neko vrijeme bio i pod nadzorom inkvizicije. Isto tako proučavao je život sv. Terezije Avilske. Obje ličnosti literarno je obradio njemački kršćanski pisac Reinhold Schneider, kojeg sam također rado čitao. Nekoliko godina kasnije Augustin Blazović vjenčao je mene i moju suprugu u Peterskirche.

Martin i ja pisali smo kratke uvodnike i apelirali na čitatelje da nam i financijski pomažu. Jedan od mojih prvih članaka bio je posvećen poemi Suze sina razmetnoga Ivana Gundulića. Zašto? Tada me mučila grižnja savjesti jesam li možda pogriješio što sam napustio Hrvatsku. U prispodobi o razmetnom sinu tada sam prepoznao sudbinu nas emigranata, da smo nekako i mi izgubljeni. Danas 2010. mislim da mi ipak nismo bili izgubljeni i da nismo bili razmetni nego naprotiv, da smo baš na taj način njegovali i sačuvali naše hrvatstvo koje je pridonijelo uspostavi hrvatske države 1990. (…)

Na samom početku izlaženja lista dogovorili smo se da u našim člancima propagiramo uvođenje suvremenog hrvatskoga jezika u Gradišće, a da se stara gradišćansko – hrvatska čakavština koristi samo kod kuće. Uredništvo je u jednom svom uvodniku o pokušaju pisanja hrvatskim književnim jezikom u Glasu doslovno naglasilo: Uvođenjem hrvatskoga književnoga jezika u Gradišće mi oživljavamo hrvatski karakter naše nacionalne manjine. Tu smo ideju prilično radikalno iznosili i ona je zbog toga naišla na otpor, posebno kod starijih hrvatskih svećenika, koji su znali reći da mi pišemo po srpski, a ne po hrvatski. Stariji svećenici su upravo njegovanjem stare hrvatske čakavštine održavali nacionalnu svijest Hrvata u raštrkanim gradišćanskim selima. Bili smo zasigurno preradikalni, jer danas 2010. Hrvatske novine i te kako preuzimaju riječi iz hrvatskog književnog jezika, a da se to ne uzima za veliko zlo. Martin i ja bili smo svakako duboko uvjereni da bi za gradišćanske Hrvate bilo najbolje da se potpuno približe hrvatskom književnom jeziku u Hrvatskoj. Mi smo možda u duši imali pred očima Ilirski pokret koji je odbacio kajkavsko narječje. Nadobudno smo se osjećali kao jezični reformatori. Tu smo, gledajući iz današnje perspektive, griješili. Naš je posao bio težak i praćen mnogim poteškoćama. (…) Martin Prikosović danas, 2010. redovito čita hrvatski tisak iz Zagreba, prati Hrvatsku televiziju i nesretan je kad vidi da je Republika Hrvatska u teškoćama. Bio je nesretan ponašanjem predsjednika Stjepana Mesića. Kad je čuo da bi iz ruku Stjepana Mesića mogao dobiti odlikovanje, Martin je izjavio da iz njegovih ruku ne želi nikakvo odlikovanje. Ipak, odlikovanje je Martin primio, ali ne iz ruku Stjepana Mesića nego od našega veleposlanika u Beču, prof. dr. Zorana Jašića.
(…)“

Martin Prikosović, Stjepan Šulek i Robert Sučić

Posebno poglavlje u svojoj knjizi Stjepan Šulek posvećuje „Usponu Glasa“ dakle književnoga časopisa u kojem je njegova uloga bila veoma značajna. Navodim ulomke iz njegovih sjećanja:

„Nedugo su iza prvih brojeva u Beč došli studirati mladi Hrvati iz Gradišća i Mađarske koji su odmah pokazivali zanimanje za književnost. To su bili prije svega Nikola Benčić, koji je kasnije postao profesor na bečkoj Slavistici i autor najvažnijih knjiga s područja književnosti i publicistike gradišćanskih Hrvata i član HAZU, Ivan Sučić koji je nekoliko desetljeća kasnije napisao gramatiku gradišćanskih Hrvata, Vladimir Vuković, pjesnik, slikar Bjelko Frank, Evald Pichler, Petar Palatin i dr. Isticao se svojim glazbenim angažmanom Robert Sučić, koji je kasnije postao austrijski diplomat u Sovjetskom Savezu, a na početku 20. st. vodio u Zagrebu Austrijski kulturni institut u Gundulićevoj ulici pri austrijskom veleposlanstvu. Vremenom je HAK koji je zapravo bio izdavač Glasa dobio prostorije u Langegasse 26 u VIII. kotaru. Tada sam stanovao u blizini te ulice, u samostanu Piaristen Kloster, gdje je stanovao i Nikola Benčić, i u obližnjoj sam kavani Maria Troi (Vjerna Marica) imao svaki dan svoje mjesto. Tu se okupljao studentski naraštaj iz Gradišća, a dolazili su k meni i brojni politički emigranti, koji su se kasnije odselili u prekomorske zemlje. Već sam čvrsto odlučio da se neću odseliti u Ameriku i iz Zagreba sam naručio Vjesnik koji mi je dolazio svaki dan. (…) Kad je netko iz Zagreba došao u prostorije, preplašio se kad je vidio na stolu toliko literature koja je bila kritička prema Jugoslaviji. Vremenom sam nastojao u Glasu novim prijateljima iz Gradišća predstaviti hrvatske pjesnike i pisce kao Viktora Vidu, Vinka Nikolića, Ivu Lendića, Srećka Karamana, Alana Horića, Antuna Nizetea, Dragutina Domjanića, Tina Ujevića, Ljubu Wiesnera, Dragutina Tadijanovića i druge autore koji su živjeli u hrvatskoj emigraciji. Naš tadašnji rad u Beču opširno je opisao Nikola Benčić u svojoj knjizi Književnost gradišćanskih Hrvata od 1921. do danas i u radu o hrvatskom novinarstvu u Gradišću. (…) Kad je riječ o svim onim lijepim inicijativama koje smo poduzimali i u kojima sam pokušao dati sve od sebe koliko sam mogao u mojim skromnim mogućnostima moram se osvrnuti i na male sudare koji su bili inspirirani pokušajima da me se isključi iz utjecaja na mlade gradišćansko – hrvatske studente i općenito mladu inteligenciju u Gradišću. Predstavnik Socijalističke Republike Hrvatske za Gradišće bio je profesor Ante Blaženčić. On je često dolazio u Beč i Gradišće i nije mu bilo drago što ja radim takve poslove, koji nisu na liniji komunističkog Zagreba. Profesor Blaženčić mi je predlagao da reguliram odnose s Jugoslavijom. On je bio glavni inspektor svih srednjih škola u Hrvatskoj i obećao mi je izdašnu stipendiju. Rekao je da mogu studirati gdje god hoću u Zagrebu, Beču, Parizu, ali to je uvjetovao mojim povratkom. Ja sam njegovu velikodušnu ponudu na isti način odbio, kao što sam prije odlaska iz Hrvatske 1954. odbio u Zagrebu i u mojem rodnom mjestu u Hrvatskom zagorju postati članom saveza komunista Hrvatske. Kad je profesor Blaženčić vidio da me ne može nagovoriti, digao je ruke od mene. (…) Danas kada se sve smirilo, moram reći da je Ante Blaženčić na svoj način učinio više za gradišćanske Hrvate u onim teškim godinama nego što Republika Hrvatska danas čini za njih. On je, iako komunist, činio sve od sebe da se hrvatstvo u Gradišću učvrsti i proširi. Mnogi gradišćanski Hrvati bili su nacionalno osviješteni upravo zahvaljujući profesoru Anti Blaženčiću. (…) U svakom slučaju izbjegavao sam svaki intimniji kontakt sa službenim predstavnicima Jugoslavije u Beču“.

Stjepan Šulek sjeća se u svojoj knjizi i književnosti gradišćanskih Hrvata. Pri tome citira Nikolu Benčića koji je o njemu, Stjepanu Šuleku pisao sljedeće:

„Stjepan Šulek je u doba hakovskog časopisa Glas bio najvažnija i najstalnija osoba koja je uz Martina Prikosovića provodila koncepciju, a praktički i osiguravala i njegov redoviti izlazak. (…) Sve do 1962. ostao je suurednik Glasa s glavnom odgovornošću, kad se preselio u Njemačku, gdje počne širiti hrvatsku knjigu, a od 1975. izdavati časopis Kroatischeberichte. Pseudonimi su mu Krunoslav Sigetić i Slavko Dubrovčić. (…) U noviju gradišćansko-hrvatsku povijest ulazi kao urednik i pisac eseja i prikaza u časopisu Glas, povezavši tako jedan dio svoje osobne sudbine s manjinskom. Unatoč sanjarskom značaju oduševio je svoj naraštaj i bio je kadar unatoč nepovoljnim prilikama održati duga ljeta časopis na životu. U časopisu osim uredničkog posla prikazuje teme iz hrvatske književnosti kao što su pitanje glagoljice, Marin Držić, Dragutin Domjanić, Vladimir Nazor, Ljubo Wiesner, Miroslav Krleža, Josip Andrić, Dragutin Tadijanović, Ivo Andrić, komunizam i nacionalsocijalizam, te i mnoge druge, ali i o problemima i pitanjima gradišćansko-hrvatske književnosti; o kazalištu, drami Noe A. Blazovića, pjesništvu A. Leopolda, o novome tipu čovjeka i drugim stvarima u gradišćansko-hrvatskom i austrijskom kulturnom kotlu“.

Povratak u školske klupe 1957. – 1959.

 „U rujnu 1957. upisao sam se u školu u kojoj sam dvije godine intenzivno slušao predavanja o političkoj filozofiji, ideji države i pravednosti, ideji slobode i osobe, od Platona do Maxa Webera. Nastava se zasnivala na proučavanju kršćansko – socijalnog učenja na temelju papinskih enciklika Rerum Novarum i Quadragesimo Anno. (…) Polazeći nastavu u toj školi u meni je definitivno sazrela misao da postanem novinar. Usporedo s dvogodišnjim školovanjem bio sam u bečkom Caritasu predstavnik hrvatskog Caritasa u Salzburgu velečasnog Vilima Cecelje, vojnog vikara u doba Drugog svjetskog rata, osnivača podružnice hrvatskoga Crvenog križa u Beču 1944. i osnivača hrvatskog Caritasa u Salzburgu i izdavača glasnika Srca Isusova i Marijina i izdavača Novog Zavjeta. Obično tri puta na tjedan primao sam naše emigrante koji su se iseljavali dalje u prekomorske zemlje. Davao sam im pečatima Beratungsstelle für Kroatische Flüchtlinge preporuke za konzulate prekomorskih zemalja u koje su se željeli iseliti. Mnogi od njih još se danas 2010. rado sjećaju moje skromne, ali ipak učinkovite pomoći koju su tada dobili. Caritas je bio ustanova koja je imala autoritet. Uz školu i aktivnost za pomoć izbjeglicama na bečkom Caritasu Hrvati u Beču su me zvali hrvatskim konzulom.

U Beču smo pokrenuli Hrvatsko kulturno društvo Velebit. Pokretač tog društva bio je dr. Richard Pacher, po struci liječnik, veliki prijatelj Hrvata, njemačkog podrijetla iz Mostara. Bio je strastveni promicatelj društva, a ja sam mu na neki način bio desna ruka. U najužem krugu bili su svećenik Ivan Vitezić, nastavnik na bečkoj Slavistici, prof. Branko Benzija profesor matematike, čija se kći kasnije udala za prijatelja Vladimira Vukovića, najbližeg suradnika Glasa koji danas zajedno sa svojom gospođom živi u Crikvenici, fra Mirko Čović koji se bavio književnim radom i s njemačkog preveo roman Paule Preradović Pave i Pero. Paula von Preradović bila je unuka hrvatskoga pjesnika Petra Preradovića i – što se u Hrvatskoj malo znade – autorica himne Republike Austrije. Ona je u svojim knjigama vezana uz hrvatske krajeve. Svećenik Ivan Vitezić, rodom iz Vrbnika na Krku, bio je veliki znanac hrvatske povijesti i književnosti. Bavio se poviješću hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu. Njega sam u njegovom skromnom stanu posjećivao jednom tjedno i to su mi uz razgovore s paterom Blazovićem bili najdraži intelektualni kontakti s Hrvatima iz Hrvatske. U Beču su se negdje u ljetu 1957. pojavili studenti iz Hrvatske, među inim Stjepko Šestić, Ante Zorić, Marijan Rudež i dr. (…) Istodobno u Beču je osnovan list Nova Hrvatska, koja je kasnije pod vodstvom Jakše Kušana sve do 1991. izlazila u Londonu. Prvih godina izlaženja bio sam povjerenik Nove Hrvatske za Austriju. Tih godina između 1956. i 1961. bio sam dan i noć u akciji i malo sam spavao“.

Slijedi opis Šulekovih aktivnosti u Beču. Vrlo je zanimljivo njegovo sjećanje na rad Društva Velebit. U tom društvu su se sukobljavali Hrvati koji su ušli u Austriju prije 1940. s izbjeglicama iz NDH.

„Zastupajući Caritas Kroata u Beču nekoliko godina, sreo sam mnogo iskrenih domoljuba, a i provokatora. Još danas ne znam zašto mi je jedan gospodin na stolu ostavio svežanj slika koje su prikazivale Stjepana Radića, kardinala Alojzija Stepinca i poglavnika Antu Pavelića. Uskoro je opalio po meni jedan muslimanski intelektualac. Naime, HSS koju su u emigraciji vodili predsjednik Vlatko Maček i dr. Juraj Krnjević željela me u Austriji imenovati povjerenikom. Gospodin koga nećemo imenovati sazvao je nekoliko predstavnika stranke i mene s ciljem mojega uklanjanja i sudjelovanja u HSS-u. Napao me je da sam ustaški propagandist i da kao takav ne mogu biti u stranci koja me predložila jer sam bio jako popularan. Na taj način obustavljeni su moji kontakti s HSS-om, a nastavljeni su mnogo godina kasnije s ogrankom stranke u Belgiji. (…) Nedugo nakon osnutka Velebita u taj je lokal počeo dolaziti i jugoslavenski konzul Jelić s kojim sam se poneki put vidio i u Gradišću. Jako je hvalio moju pjesmu Uvijek hrvatski koja je objavljena u časopisu Glas. Jelić je jednoga dana predložio da se Velebit stavi pod pokroviteljstvo jugoslavenske ambasade u Beču. Ambasada će osigurati novčana sredstva i knjige te će na taj način Velebit postati jedno respektabilno društvo. Nakon što je Jelić inzistirao na tom svom planu, dr. Pacher prijavio ga je austrijskoj državnoj policiji.

Jugoslavenski konzul odmah je proglašen kao persona non grata i drugi dan je morao napustiti Beč. Jelić se kao jugoslavenski konzul pojavio 70-ih godina u Njemačkoj i tamo navodno poticao emigrante na antijugoslavensku aktivnost. Godine 1991. pričao mi je jedan prijatelj iz jednog ogranka HDZ-a da je bivši konzul Jelić član HDZ-a u nekom mjestu u Dalmaciji i da me srdačno pozdravlja. Dao sam i ja njega pozdraviti. Ta mi se priča čini zanimljivom jer je i ona primjer hrvatskih sudbina nakon Drugoga svjetskog rata. (…) Mnogi od njih koji se nisu čuvali i koji su ušli u njihovu igru izgubili su život. Uostalom jednoga dana pozvao me fra Mirko Čović i rekao: Stjepane, smiri se, svašta se govori, ubit će te! To sam polako i učinio. (…) U završnim riječima želim spomenuti najvažnije. Godine 1957. na 1958. jugoslavenska vlada je vodila intenzivnu kampanju da SAD izruči Jugoslaviji Andriju Artukovića, ministra unutarnjih poslova i ministra pravosuđa u NDH. Predsjedniku Velebita i nama u odboru postavilo se pitanje možemo li nešto učiniti protiv tog zahtjeva jugoslavenske vlade. Rodila se ideja, ne sjećam se točno čija, da pošaljemo pismo američkim vlastima koje razmatraju taj slučaj. Nakon nekog vremena dobili smo odgovor od senatora Johna Kennedyja, budućeg američkog predsjednika. Senator Kennedy nas izvještava da Andrija Artuković neće biti izručen jugoslavenskim vlastima. On je bio izručen Jugoslaviji tek u veljači 1986. gdje je u Zagrebu osuđen na smrt. (…) Velebit je kasnije zabranjen od austrijski vlasti zbog raznih provokacija, spletki, jugoslavenskih agenata, koji su društvo usmjeravali na ustašku kolotečinu. Ta ustaško – udbaška suradnja bila je pogubna ne samo za Hrvate u Beču, nego i za Hrvate po cijelom svijetu. Ta priča do dana današnjega nije završena“.

Slijedi dio knjige pod naslovom Pjesme, a zatim i autorova proza sakupljena pod naslovom Priče.

Franjo Tuđman i Stjepan Šulek

Posebno poglavlje Šulek posvećuje svojim člancima u gradišćanskohrvatskom časopisu Glas. Navodim njihove naslove: „Zavolio sam cvijeće iz Gradišća“, „Kako komunisti miniraju svijet“, „Odnos nacionalsocijalističkog režima prema crkvi“ i „Nema povratka – proriču hrvatski pjesnici u egzilu“.

Šulekovo sudjelovanje u kulturnom životu gradišćanskih Hrvata uvrstio je u svoju knjigu „Književnost gradišćanskih Hrvata od 1921. do danas“ akademik Nikola Benčić.

Važno poglavlje u Šulekovim sjećanjima posvećeno je važnom glasilu Hrvata u Njemačkoj „Kroatische Berichte“. Ovaj je časopis izlazio od 1976. do 1990. Osnivanju časopisa prethodilo je utemeljenje udruge pod naslovom Gemeinschaft zur Vorschung kroatische Frage – zajednice za proučavanje hrvatskih pitanja. Udruga je osnovana u Meinzu 1976. Glavni pokretač bio je Tomislav Mičić, hrvatski proljećar. Za predsjednika Zajednice izabran je dr. Ernest Bauer. Dužnost tajnice preuzela je Ivona Dončević. Odborske dužnosti obnašali su Stjepan Šulek, Gojko Borić i Željko Cernić. Udruga je osnovana s ciljem izdavanja časopisa na njemačkom jeziku kojem su dali ime Kroatische Berichte (Hrvatska izvješća). Prvi urednik bio je Tomislav Mičić. Nakon dvije godine uređivanje časopisa kao glavni urednik preuzeo je Stjepan Šulek pod pseudonimom Krunoslav Sigetić, dok je Ivona Dončević bila odgovorna pred zakonom o tisku. Uredništvo je tijekom godina uspjelo pridobiti za suradnike i podupiratelje ugledne hrvatske publiciste poput Bogdana Radice, Ante Cilige, Mate Meštrovića, Vinka Nikolića, Tihomila Rađe, Josipa Torbara, kao i neke suradnike iz Hrvatske. Uredništvo si je postavilo zadaću da javnost njemačkog govornog područja bolje i objektivno informiraju o hrvatskoj situaciji, i to stilom pisanja uobičajenim u zapadnoj publicistici. „Trudili smo se da naši članci budu trijezni i objektivni kako bi časopis postao pravom hrvatskom legitimacijom ne samo u Njemačkoj, nego i u cijelom svijetu. Zahvaljujući časopisu uspostavljeni su kontakti s Paneuropskom unijom, a preko nje i s Europskim parlamentom u Strassbourgu. U tom poslu posebno se istakla gospođa Ivona Dončević, koja je s legitimacijom časopisa uspostavila izravne veze s Ottom von Habsburgom. (…) Preko veze s Ottom von Habsburgom i s drugim osobama iz politike, koje je uspostavila tajnica Ivona Dončević, Hrvatsko narodno vijeće na čelu s dr. Matom Meštrovićem dobilo je mogućnost prisustvovati debatama u Europskom parlamentu u Strasbourgu. Godine 1986. članovi Vijeća došli su u Parlament s hrvatskom zastavom, čime je pred zastupnicima i Predsjedništvom Parlamenta iskazana opredijeljenost hrvatske emigracije za Ujedinjenu Europu, upravo na liniji Otta von Habsburga, o čemu smo u časopisu često pisali. (…) Zahvaljujući vezi s Paneuropskom unijom uspjelo je Hrvatskom narodnom vijeću otvoriti Hrvatski informativni centar u Bonnu glavnom gradu Savezne Republike Njemačke. Vođenje Informativnog centra preuzela je gospođa Ivona Dončević. Centar je pod njezinim ravnanjem radio sve do diplomatskog priznanja Republike Hrvatske 1992. (…)“

Stjepan Šulek i + frau Ulrike Šulek

Posebno poglavlje Šulek je napisao pod naslovom Kroatische Berichte putuje svijetom. Zahvaljujući njihovoj vještini časopis je bio uvršten u popis svih publikacija koje su izlazile na njemačkom jeziku. S časopisom KB služile su se neke revije kao primjer časopis Menschen Rechte koji je izdavalo Međunarodno društvo za ljudska prava u Frankfurtu. „Časopis je bilježio sva ushićenja hrvatskih disidenata u 70-im i 80-im godinama 20. stoljeća, a posebno se založio za profesora Vjenceslava Čižeka, koji je otet iz Njemačke i u Jugoslaviji osuđen na 12 godina strogog zatvora. (…) KB bio je umrežen s disidentskim skupinama iz istočne Europe, političkim i kulturnim predstavnicama država komunističkog bloka. (…) Autori i članovi uredništva dr. Ernest Bauer, Ivona Dončević, Stjepan Šulek, Gojko Borić (na početku dok je surađivao u KB) Rok Remetić (Hrvoje Lorković), Ivan Lozo, Vlatko Trn i dr., svojim su načinom pisanja odskakali od uobičajene emigrantske publicistike, što je primijećeno i pohvaljeno od strane i hrvatskih čitatelja“.

Stjepan Šulek u ovoj knjizi vrlo pedantno navodi bitne teme časopisa te probleme i njegov kraj.

Posebno poglavlje u ovim sjećanjima predstavljaju Šulekovi uvodnici. Njih je s njemačkog na hrvatski jezik preveo sam autor Stjepan Šulek. Svi ti članci danas imaju osobine povijesnih svjedoka. Iz njih možemo vidjeti zbog čega je ovaj časopis bio vrlo cijenjen u Njemačkoj i među cjelokupnom emigracijom. Šulek je pomno analizirao hrvatske prilike, ali i prilike u Europi dajući čitateljima kompetentne i objektivne prosudbe.

Završno poglavlje u ovim sjećanjima predstavlja Šulekovo sudjelovanje u hrvatskoj diplomaciji. Vrijedno je spomenuti kako je on bio i znanac i suradnik pokojnog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Zbog toga je ovaj dio knjige važan prilog povijesti hrvatske diplomacije prvog desetljeća njenog postojanja. Šulek se s pažnjom sjeća Franje Tuđmana i jedan svoj članak naslovljuje „Dr. Franjo Tuđman kao europejac“.

Poseban prilog svojim sjećanjima Šulek je posvetio fotodokumentarnoj građi. U cjelini gledano knjiga „Put koji sam tražio“ vrlo je zanimljivo pisana, oprezno i sa sviješću da predstavlja prilog povijesti hrvatske emigracije, ali i povijesti hrvatske diplomacije.

Đuro Vidmarović