Predavanje održano na simpoziju, posvećenom ruskom jeziku i ruskoj nacionalnoj manjini u RH, održanom na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2013. godine, III. dio

Kako je vidljivo iz navedenih tekstova, međunarodna zajednica još nije pronašla rješenje za problem općeprihvaćene definicije društvenih manjina, a tom sklopu i nacionalnih manjina. To dovoljno uvjerljivo govori o činjenici da su etničke manjine i dalje vrlo osjetljiv međunarodnopravni problem.

Ukratko i pojednostavljeno možemo se složiti s činjenicom da su etničke manjine  nedominantne etničke skupine koje se od većinskog naroda razlikuju etnicitetom, sa svim sadržajima koji etnicitetu pripadaju, koje imaju razvijenu historijsku svijest i koje na organiziran i artikuliran način iskazuju volju i želju za čuvanjem vlastite samobitnosti i traže od većinskog naroda, poštujući unutarnje zakonodavstvo svoje države, da im to osigura, odnosno da ih zaštiti od svih oblika asimilacije. Postojanje historijske svijesti, odnosno etničkog identifikacijskog koda, te volje za čuvanjem samobitnosti kao kolektiviteta, smatramo vrlo značajnim. O tome piše dr. Mirko Valentić slijedeće:

Razmišljajući o stvarnom stanju u manjinskom pitanju nismo daleko od ocjene da većinu narodnih manjina u Europi možemo u izvjesnom smislu usporediti jedino s 'narodima u razvoju'. Ali dok 'narodi u razvoju' posebno afrički, imaju priliku da razviju svoju historijsku svijest, moderne manjine nemaju tu priliku."^[1]

Nakon prihvaćanja neke od "radnih" verzija" definicije etničkih manjina, javlja se novi problem, a to je podjela na autohtone i neautohtone etničke manjine.

"Autohtone, ili kako se često nazivaju nacionalne manjine, izrazito se razlikuju po političkom priznavanju ili nepriznavanju njihovih manjinskih prava u državi u kojoj žive. (…) Doseljeničke etničke zajednice ili manjine specifične su skupine, koje se razlikuju od autohtonih nacionalnih manjina. Prema Odjeljku I, članku 1. Europske konvencije o zakonskom statusu radnika migranata, pripadnici ovih doseljeničkih skupina državljani su zemalja emigracije, koji su se nastanili i zaposlili u nekoj od europskih država imigracije".^[2]

 Tko su manjine prema međunarodnom pravu?

Godine 1992. U UN-u je konsenzusom izglasana Deklaracija o manjinama. U članku 1. naglašava se kako se odnosi prema manjinama temelje na poštivanju njihovoga nacionalnog ili etničkog, kulturnog, vjerskog i jezičnog identiteta. Deklaracija predviđa da Države trebaju štititi njihovo postojanje. No, još uvijek Države članice UN-a nisu postigle dogovor o temeljnome pitanju: koje društvene skupine predstavljaju manjine?

Poteškoće u pronalaženju široko prihvatljive definiciji manjina, što znači i svim Državama prihvatljive, leži u različitim situacijama u kojima manjine žive. Neke žive u definiranim područjima, odnosno na homogenome teritoriju, odvojene od dominantnog dijela stanovništva. Druge su se raspršile diljem zemlje i žive u tzv. etničkom arhipelagu. Neke manjine imaju snažan osjećaj kolektivnog identiteta i pisanu povijesti, dok su druge sačuvale samo fragmente vlastite zajedničke baštine.

Pojam manjinska zajednica, koji se koristi u sustavu za ljudska prava Ujedinjenih naroda obično se odnosi na nacionalne ili etničke, vjerske i jezične manjine, sukladno Deklaraciji o manjinama Ujedinjenih naroda. Gotovo sve Države imaju jednu ili više manjinskih skupina unutar svojih nacionalnih teritorija, koje su obilježene vlastitom nacionalnom, etničkom, jezičnom ili vjerskom samobitnošću, kojima se razlikuju od većinske populacije.

U većini slučajeva manjinska skupina će biti brojčana manjina, ali u drugima slučajevima brojčana većina se također može naći u manjinskom položaju, odnosno nalik ili ne-dominantne društvene skupine, kao što su bili crnci tijekom pod apartheid režimom u Južnoj Africi, ili narod Hutui u današnjoj Ruandi. U nekim situacijama, skupina koja čini većinu u državi u cjelini može biti u ne-dominantnoj poziciji u određenoj regiji države.

Pitanje se često postavlja je li, primjerice, osobe s invaliditetom, osobe koje pripadaju određenim političkim skupinama, ili osobe s posebne seksualne orijentacije ili identiteta (lezbijske, gay, biseksualne, transrodne ili interseksualne osobe) čine manjine? Deklaracija o manjinama Ujedinjenih naroda, posvećena je nacionalnim, etničkim, vjerskim i jezičnim manjinama.^[3]

Zadržimo se na etničkim manjinama. Glavo je zapamtiti da su autohtone etničke manjine subjekt međunarodnog prava kao kolektiviteti, dok to neautohtone manjine nisu.

Po čemu se određuje autohtonost neke etničke manjine? U političkoj pragmatici autohtonom se prihvaća ona manjinska etnička zajednica koja unutar korpusa većinskog naroda živi duže od jednog stoljeća. Manjine mlađe od jednog stoljeća su iseljenici, odnosno suvremena migracija, također sa složenom sociološkom, kulturološkom, jezičnom i etnološkom podlogom, odnosno historijskom sviješću. Koliko je problem složen može pokazati slučaj Njemačke. Ako bi se ta država s naglašenom useljeničkom komponentom tijekom posljednjih 30 godina, odrekla podjele svojih manjina na autohtone i neautohtone, pojavilo bi za nju mnogo problema, jer bi sve "gastarbajterske" skupine dobile status etničkih manjina sa svim pripadajućim pravima. U Njemačkoj status nacionalne manjine imaju jedino njemački Danci kao autohtona manjinska etnička zajednica. Ostaje neriješen problem, kako odrediti položaj imigranata koji su stekli pravo na državljanstvo zemlje primateljice, odnosno status druge i treće generacije koja je u toj zemlji rođena?

Nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj^[4]

Vlada Republike Hrvatske neposredno provodi politiku u području prava nacionalnih manjina putem Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina i Vladinog savjeta za nacionalne manjine.

Pripadnici nacionalnih manjina ostvaruju većinu etničkih prava putem redovitih institucija Republike Hrvatske kao i većinski hrvatski narod čime se osigurava zaštita od asimilacije i getoizacije i omogućava razvoj kulturnog i nacionalnog identiteta u cilju njihove integracije u hrvatsko društvo.

Prema popisu stanovništva iz 2011. godine u Republici Hrvatskoj je popisano 4.284.889 stanovnika od čega je 328.738 pripadnika nacionalnih manjina kako slijedi i to: Albanaca 17.513 (0,41%), Austrijanaca 297 (0,01%), Bošnjaka 31.479 (0,73%), Bugara 350 (0,01%), Crnogoraca 4.517 (0,11%), Čeha 9.641 (0,22%), Mađara 14.048 (0,33%), Makedonaca 4.138 (0,10%), Nijemaca 2.965 (0,07%), Poljaka 672 (0,02%), Roma 16.975 (0.40%), Rumunja 435 (0.01%), Rusa 1.279 (0,03%), Rusina 1936 (0,05%) Slovaka, 4.753(0,11%), Slovenaca 10.517 (0,25%), Srba 186.633 (4,36%), Talijana 17.807 (0,42%), Turaka 367 (0,01%), Ukrajinaca 1.878 (0,04%), Vlaha 29 (0,00) i Židova 509 (0,01%).

Nacionalna manjina u smislu Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina skupina je hrvatskih državljana čiji su pripadnici tradicionalno nastanjeni na teritoriju Republike Hrvatske, a njeni članovi imaju etnička, jezična i/ili vjerska obilježja različita od drugih građana i vodi ih želja za očuvanjem tih obilježja.

U Izvorišnim osnovama Ustava Republike Hrvatske navedeno je da se Republika Hrvatska ustanovljuje kao nacionalna država hrvatskoga naroda i država pripadnika nacionalnih manjina: Srba, Čeha, Slovaka, Talijana, Mađara, Židova, Nijemaca, Austrijanaca, Ukrajinaca, Rusina, Bošnjaka, Slovenaca, Crnogoraca, Makedonaca, Rusa, Bugara, Poljaka, Roma, Rumunja, Turaka, Vlaha, Albanaca i drugih, koji su njezini državljani, kojima se jamči ravnopravnost s građanima hrvatske narodnosti i ostvarivanje nacionalnih prava u skladu s demokratskim normama OUN-a i zemalja slobodnoga svijeta.

Republika Hrvatska, sukladno pozitivnim propisima, osigurava ostvarivanje posebnih prava i sloboda pripadnika nacionalnih manjina koja oni uživaju pojedinačno ili zajedno s drugim osobama koje pripadaju istoj nacionalnoj manjini, naročito:

1. izjašnjavanje o pripadnosti nacionalnoj manjini;
2. uporabu imena i prezimena na manjinskom jeziku i pismu;
3. dobivanje osobne iskaznice i na manjinskom jeziku i pismu;
4. služenje svojim jezikom i pismom, privatno i u javnoj uporabi, te u službenoj uporabi;
5. odgoj i obrazovanje na jeziku i pismu kojim se služe;
6. uporabu svojih znamenja i simbola;
7. kulturnu autonomiju održavanjem, razvojem i iskazivanjem vlastite kulture, te očuvanjem i zaštitom svojih kulturnih dobara i tradicije;
8. pravo na očitovanje svoje vjere te na osnivanje vjerskih zajednica zajedno s drugim pripadnicima te vjere;
9. pristup sredstvima javnog priopćavanja i obavljanja djelatnosti javnog priopćavanja (primanje i širenje informacija) na jeziku i pismu kojim se služe;
10. samoorganiziranje i udruživanje radi ostvarivanja zajedničkih interesa;
11. zastupljenost u predstavničkim i izvršnim tijelima na državnoj i lokalnoj razini, te u upravnim i pravosudnim tijelima;
12. sudjelovanje pripadnika nacionalnih manjina u javnom životu i upravljanju lokalnim poslovima putem vijeća i predstavnika nacionalnih manjina te
13. zaštitu od svake djelatnosti koja ugrožava ili može ugroziti njihov opstanak, ostvarivanje prava i sloboda.

S ciljem poboljšanja provedbe Ustavnog zakona u lipnju 2008. godine donesen je Akcijski plan za provedbu Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina.

Rusi u Hrvatskoj su jedna od 22 priznate nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj.

Prema podacima Državnog zavoda za statistiku u 2011. godini u Republici Hrvatskoj je popisano 1.279 pripadnika ruske nacionalne manjine. Najviše Rusa živi na području Grada Zagreba, Primorsko-goranske i Splitsko-dalmatinske županije.

Sukladno Zakonu o udrugama u Republici Hrvatskoj registrirane su tri nevladine udruge ruske nacionalne manjine:

1. Nacionalna zajednica Rusa Hrvatske, Zagreb
2. Društvo za afirmaciju i promicanje ruske kulture "Ruski kulturni krug", Zagreb
3. Udruga ruskog govornog područja u Međimurju "Kalinka", Čakovec

Nacionalna zajednica Rusa ostvaruje program kulturnog amaterizma djelovanjem pjevačkog zbora te program kulturnih manifestacija obilježavanjem datuma iz povijesti i kulture.

Društvo za afirmaciju i promicanje ruske kulture "Ruski kulturni krug" Zagreb tiska časopis "Ljetopis" na ruskom jeziku.

Udruga ruskog govornog područja u Međimurju" Kalinka" Čakovec ostvaruje program kulturnog amaterizma djelovanjem zbora i dječje folklorne skupine "Kalinka".

Za ostvarivanje navedenih programa u 2013. godini doznačena su sredstva iz Državnog proračuna Republike Hrvatske u ukupnom iznosu od 125.000 kuna.

Na izborima za vijeća i predstavnike nacionalnih manjina Rusi su izabrali jednog predstavnika ruske nacionalne manjine.

U Hrvatskome saboru interese ruske nacionalne manjine predstavlja zastupnik Veljko Kajtazi, koji zastupa interese dvanaest nacionalnih manjina (njemačke, austrijske, židovske, rusinske, ukrajinske, poljske, romske, ruske, bugarske, rumunjske, turske i vlaške).

Đuro Vidmarović

 Bilješke

^[1] Dr. Mirko Valentić: Funkcija historijske svijesti u kolektivnoj zaštiti prava narodnih manjina, Iseljenički kalendar '80, Matica iseljenika Hrvatske, Zagreb, 1980., 138-139.

^[2] Tihomir Telišman: Hrvati kao etnička skupina ili manjina u Republici Sloveniji, zbornik radova: "Hrvati u Sloveniji", Zagreb, 1997., 238.

^[3] Manjinska prava: Međunarodni standardi i smjernice za provedbu (HR/PUB/10/3)

[4] Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, pročišćeni tekst, NN 155/02, 47/10, 80/10, 93/11