Predavanje održano na simpoziju, posvećenom ruskom jeziku i ruskoj nacionalnoj manjini u RH, održanom na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2013. godine, II. dio

Premda je razradila kvalitetne mehanizme za zaštitu etničkih manjina, međunarodna zajednica još uvijek nije pronašla zajedničku definiciju ovog sociološkog fenomena. Hrvatski politolog dr. Siniša Tatalović^[1] ispravno zaključuje, pišući o ovome problemu sljedeće:

 "Čak je i pojam 'manjina' sporan i nitko ga ne voli. Prema postojećoj literaturi iz ove problematike ne postoji ni jedna općeprihvaćena definicija manjine, a neke od njih koje se najviše uvažavaju samo su operativne, izrađene da bi se koristile samo u jednom posebnom kontekstu ili studiji. (…) Čak su i Ujedinjeni narodi, nakon 50 godina napora morali priznati da nisu u stanju dati zadovoljavajuće odgovore."^[2] 

Prof. dr. Siniša Tatalović

 Pokušat ćemo navesti nekoliko primjera koji potvrđuju tvrdnju dr. Tatalovića.

Još je Lige naroda ustrojila poseban Odjela za probleme manjina. Ovaj je Odjel 12. godina vodio P. de Azcarate^[3] koji je 1945. napisao studiju: "Liga naroda i nacionalne manjine: Eksperiment".^[4] U njoj daje svoje viđenje osnovnih karakteristika nacionalnih manjina:

Moje osnovno iskustvo stečeno u tom vremenskom razdoblju navodi me na zaključak da karakteristično obilježje po kojem se u posljednjim rezervatima razlikuju nacionalne manjine je postojanje nacionalne svijesti praćeno jezičnim i kulturnim razlikama. (…)Ukratko, dublji slojevi manjine, s političkog gledišta, su ono 'što se ne može ni na koji način izmjeriti", tako vitalno, neodoljivo i dinamično, a tako teško izrecivo riječima, što se podrazumijeva pod imenom 'nacionalne svijesti'. (…) Općenito govoreći, izraz 'nacionalna manjina' odnosi se na više ili manje značajni udio građana države koji su različite 'nacionalnosti' od nacionalne većine."^[5]

Nj. E. Azcarate i Pablo Florez

Nakon Drugog svjetskog rata osjećala se potreba za međunarodno-pravnim situiranjem etničkih manjina. OUN je stoga ustrojila posebnu Potkomisiji za sprečavanje diskriminacije i zaštitu manjina. Dne 27. prosinca 1949. glavni tajnih UN-a predstavio je ovoj Potkomisiji Memorandum pod nazivom "Definicija i svrstavanje manjina". U 61. članku Memoranduma navodi se sljedeće:

Normalno pojam manjina uključuje određeni pojam broja, uglavnom označava broj pojedinaca koji je manji od broja ostalog dijela stanovništva. Ima, međutim, slučajeva gdje je brojčana većina stanovništva, bila ona ujednačena ili sastavljena od grupa koje se međusobno razlikuju, u situaciji manjine, jer u državi prevladava brojčano manja grupa koja nameće svoj vlastiti jezik, kulturu itd.^[6]

Na žalost, zbog hladnog rata usporeni su za 18 godina napori OUN-a  da pravno situira problematiku manjina. Zbog toga tek 1967. OUN usvaja Pakt o građanskim i političkim pravima. Još 1949. osnovana Potkomisija za sprečavanje diskriminacije i zaštitu manjina UN, nakon usvajanja navedenog Pakta, zadužuje svoga člana, talijanskog pravnika Francesca Capotortia^[7] da izradi studiju o problematici manjina. Nakon deset godina istraživanja, profesor Capotorti je izradio studiju pod naslovom: "Studija o pravima osoba što pripadaju etničkim, vjerskim i jezičnim manjinama".^[8]  Manjine su u ovoj studiji definirane na sljedeći način:

To su brojčano manja grupa od ostalog dijela stanovništva jedne države, u položaju da ne dominira, čiji članovi - državljani te države imaju s etničkog, vjerskog ili jezičnog gledišta karakteristike po kojima se razlikuju od ostalog dijela stanovništva i koji, što je samo po sebi razumljivo pokazuju osjećaj solidarnosti, u svrhu očuvanja svojem kulture, tradicija, vjere i jezika."

Prof. dr. Francesco Capotorti

Potkomisija je na osnovu istraživanja prof. Capotortia sugerirala Komisiji za prava čovjeka da prihvati definiciju u kojoj se manjine određuju kao nedominantne grupe stanovništva, koje imaju i žele očuvati etničke, vjerske i jezične tradicije ili karakteristike po kojima se razlikuju od ostalog stanovništva."^[9]

Na žalost Komisija nikada nije prihvatila ovu definiciju, premda je - po našem mišljenju - najkvalitetnija od svih do sada predloženih. Ponovno je na djelu bilo suprotstavljeno gledište blokovskih sila.

 Polazeći od radova F. Capotortia, kanadski pravnik Jules Deschenes^[10] je ponudio sljedeću definicija manjina:

Grupa građana, manja od polovine stanovništva jedne države, u položaju da ne dominira, čiji su članovi, solidarni i poticani, što je samo po sebi razumljivo, kolektivnom voljom za preživljavanjem, koji imaju etničke, vjerske ili jezične karakteristike po kojima se razlikuju od većine stanovništva, i koji smjeraju za tim da de facto i de iure imaju ista prava kao i ta većina."

Skraćeno:

Grupa građana jedne države, koja je brojčano manja i u nedominirajućem položaju u toj državi, a koja ima etničke, vjerske ili jezične karakteristike različite od karakteristika većine stanovništva, koji su međusobno solidarni i poticani, što je samo po sebi razumljivo, kolektivnom voljom za preživljavanjem, smjerajući za tim da de facto i de iure imaju ista prava kao i ta većina".^[11]

 Nj. E. Jules Deschênes

Rad prof. Capotortia ponukao je našeg najznačajnijeg stručnjaka za problematiku etničkih manjina, prof. dr. Budislava Vukasa^[12], da 1978. izađe u javnost sa svojim prijedlogom definicije:

Društvene se grupe mogu, prema raznovrsnim osobinama njihovih pripadnika, podijeliti u manje grupe. Temelj razlikovanja među ljudima mogu biti njihove fizičke osobine, vjerska pripadnost, obrazovanost, spol, dob, porijeklo, političko uvjerenje itd. Brojčani omjer osoba koje na temelju neke podjele (na pr. prema materinskom jeziku) svrstavamo  u podgrupe često je takav da se nasuprot jednoj većinskoj podgrupi pojavljuje jedna ili više manjinskih podgrupa. U tom slučaju govori se o većini i manjini. (…) Za svaku pojedinu manjinu možemo procijeniti da li je opravdano da je nazovemo nacionalnom, narodnom ili plemenskom manjinom. Međutim, bez obzira o kojoj se od tih manjina radi, problemi u vezi s njom uglavnom su isti, jer se razlikovanje između pripadnika većine i manjine u svim slučajevima temelji na njihovim etničkim osobinama (jezik, običaji, kultura). Zato bi kao zajednički naziv za sve manjine koje postoje zbog etničkih karakteristika svojih pripadnika trebalo upotreb-ljavati naziv "etničke manjine", kao što je to danas uobičajeno u Ujedi-njenim narodima. Stupanj razvoja koji je dosegla etnička zajednica kojoj pripada ta manjina pri tome nije bitan za utvrđivanje prava i uvjeta života manjine".^[13]   

Đuro Vidmarović

 Bilješke

^[1] Siniša Tatalović rođen je 30. travnja 1960. u Ogulinu, Republika Hrvatska. Od 1986. godine stalno je zaposlen na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Maturirao je 1978. godine Gimnaziju u Ogulinu, diplomirao je 1982. godine na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Na istom Fakultetu je magistrirao 1985. godine, a doktorirao 1994. godine disertacijom "Odnos upravljanja u političkom sustavu i vođenja u sustavu obrane." U zvanje znanstvenog asistenta izabran je 1986. godine od kada je i zaposlen na Fakultetu političkih znanosti u Sveučilišta u Zagrebu. Za docenta je izabran 1997. godine, a za izvanrednog profesora 2001. godine. Za redovitog profesora izabran je 30. ožujka 2006. godine. Obnašao je dužnost prodekana Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu u dva mandata od 1999. do 2002. godine. Siniša Tatalović bio je potpredsjednik Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske od 2003. do 2005. godine, a od 2005. godine obnaša dužnost savjetnika Predsjednika Republike Hrvatske za pitanja političkog sustava. Potpredsjednik je Hrvatske udruge za međunarodne studije, potpredsjednik je Atlantskog vijeća Hrvatske, član Upravnog odbora Hrvatskog politološkog društva, potpredsjednik Foruma za sigurnosne studije, direktor Centra za etničke odnose te predstojnik Centra za sigurnosne studije na Fakultetu političkih znanosti. Jedan od vodećih predstavnika etničke elite srpske narodne manjine u RH.

^[2] Siniša Tatalović: Manjinski narodi i manjine, IP "Prosvjeta", SKD "Prosvjeta", Zagreb, 1997.,17.

^[3] Pablo de Azcarate y Flórez (1890 - 1971) bio je španjolski diplomat . Rođen je u Madridu. Tijekom 1920-ih radio je kao tajnik Odjela za manjine Lige naroda. Tijekom građanskog rata u Španjolskoj, Azcarate je služio kao veleposlanik Španjolske republikanske vlade u Londonu. Nakon britanskoga priznanja Franco vlade početkom 1939., otišao je u egzil u Švicarskoj. Od 1946 pa nadalje, vezan je za UN. 1948.-1952. radio je kao tajnik Konzularne komisije za primirje u Jeruzalemu, u ime UN-a. Azcarate je umro u Ženevi 1971. Napisao je djela:  Liga naroda i nacionalnih manjina: Experiment (Carnegie Endowment za međunarodni mir, Washington DC 1945.) i  Azcarate, Pablo de, Misija u Palestini, 1948-1952 (Washington, DC: Middle East Institute, 1966.)

^[4] Azcarate P. de: League of Nations and National Minorites. An Experiment, Washington, 1945.

^[5] Prijevod: S. Tatalović, ibid., 25-26

^[6] E/CN. 4/Sub. 2/85 Prijevod: S. Tatalović, ibid., 22.

^[7] Capotorti, Francis. - pravnik (Napulj 1925 - u njemu 2002). Profesor međunarodnog prava na univ. Napulj, Cagliari, Bari i nell'univ. 'Sapienza' Sveučilište u Rimu. Sudionik na brojnim međunarodnim konferencijama. Među njegovim djelima su: Zaposlenost u zakonu rata (1949) nacionalizacija društva (1951), Uvod i funkcije međunarodnog prava Private (1961), Studija o pravima osoba koje pripadaju etničkim, vjerskim i jezičnim manjinama ( 1991). /Study on the Rights of Persons Belonging to Ethnic, Religious and Linguistic Minorities/E.91.Xiv.2 /  

^[8] E/CN. 4/Sub.2/384 i Add. 1-7.

^[9] E/CN.4/Sub.2/19, par. 32; E/CN. 4/sub.2/140, annex I, draft resolution II; E/CN.4/Sub.2/149, par 26  Vidi: S. Tatalović, ibid. ,22. i Inka Štrukelj: Jezik in manjšinske pravice,"Razparve in gradivo" br. 13-14., Ljubljana, 1981.,149. F. Capotorti: Etude des droits des personnes appartenant aux minorites ethniques, religieuses et linguistiques, E/CN.4/Sub.2/Rev. 1, Nations Unies, New York 1979., 58.

^[10] Jules Deschênes, (7 lipnja 1923 - 10. svibnja 2000) je kanadski Sudac Vrhovnog suda. Rođen je u Montrealu , gdje je na mjesnome Sveučilištu diplomirao pravo 1946. godine. Od 1946 do 1960 je obavljao bio je sudac, a 1961. Je imenovan Kraljičinom savjetnikom. Godine 1962 počeo je raditi na Sveučilištu u Montrealu. Godine 1972 imenovan je članom Žalbenog suda države Quebec, a 1973. Kanadski ga premijer Pierre Trudeau imenuje za člana Vrhovnog suda Quebeca. Služio je na tome položaju deset godina. Od 1984. do 1987. bio je uključen u rad UN-ove Potkomisije o suzbijanju diskriminacije i zaštitu manjina. Godine 1985 bio je imenovan za šefa Istražnog povjerenstva o ratnim zločincima u Kanadi. Od 1990.-1992. bio je 102. predsjednik Royal Society of Canada. Od 1993 do 1997, sudjelovao je u radu Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju.

^[11] Deschenesa J.: Definicija riječi "manjina", UN, Gospodarsko i društveno vijeće, Komisija za ljudska prava, Potkomisija za borbu protiv diskriminirajućih mjera i za zaštitu manjina, 38. zasjedanje od 14. svibnja 1985., točka 185. Vidi: S. Tatalović, ibid.,28.

^[12] Budislav Vukas je rođen 7. svibnja 1974. godine u Rijeci. Maturirao je 1993. godine u Prvoj riječkoj hrvatskoj gimnaziji, a na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Rijeci diplomirao je 1998. Na Pravnom Fakultetu Sveučilišta u Rijeci zaposlen je od 1999. kao znanstveni novak na znanstveno-istraživačkom projektu "Državna pripadnost broda". Školske godine 1998/99. upisuje Poslijediplomski studij iz međunarodnog javnog i privatnog prava na Pravnome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Magistarski rad s naslovom "Hrvatska državnost s gledišta međunarodnog prava" obranio je 2002. godine. Doktorirao je 2006. s disertacijom pod naslovom „Državnopravni status tršćanskog područja 1947.-1954.“ na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. U središtu njegovih interesa su pravnopovijesne i međunarodnopravne znanosti (napose Opća povijest prava i države)i.  Od 1977 predavao je kao profesor na Sveučilištu u Zagrebu. U više je navrata bio savjetnik Programa Ujedinjenih naroda za okoliš i sudjelovao u izradi UN-ovog  Trećem Zakona o pravu mora. Bio je potpredsjednik Međunarodnog suda za pravo mora sa sjedištem u Hamburgu. U slučaju primjene Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida pred Međunarodnim sudom pravde radio je kao ad hoc sudac.

^[13] Vukas B.: Etničke manjine i međunarodni odnosi, Školska knjiga, Zagreb, 1978., 11.