Predavanje održano na simpoziju, posvećenom ruskom jeziku i ruskoj nacionalnoj manjini u RH,  održanom na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2013. godine, I. dio.^[1]

Poštovani predstavnici etničke elite etničke zajednice Rusa u Republici Hrvatskoj, kolegice i kolega,

Zahvaljujem se na ljubaznome pozivu da nazočim vašem Okruglome stolu. U dogovoru s prof. dr. Natalijom Petrovnom pripremio sam priopćenje pod naslovom „Ruska narodna zajednica u RH između povijesti i suvremenosti“. Nalazim se među vama kao sudionik povijesnih zbivanja od prije 23 godine, kada je Republika Hrvatska stvarala ustavno-pravnu i zakonodavnu infrastrukturu kako bi mogla početi život kao slobodna, suverena i demokratska Država. Bio sam zastupnik u prvome sazivu Sabora, tada još SR Hrvatske. Ovaj je saziv nakon prisege narodnih zastupnika postao Konstituanta, odnosno Ustavotvorna skupština. Kako se od mladosti bavim problematikom hrvatskih narodnih manjina u susjednim zemljama, izabran sam u Komisiju za ljudska prava unutar koje je utemeljena Potkomisija za etničke manjine kojoj sam postao predsjednikom. Vrlo odgovorno i demokratski utemeljeno tražili smo optimalna rješenja za ustavno i zakonsko situiranje etničkih manjina. Bio je to vrlo zahtjevan i odgovoran posao jer je već 17. Kolovoza 1990. počela tzv. „Balvan revolucija“, odnosno oružana pobuna ruralnoga dijela srpske narodne manjine. Pobuna je bila potaknuta iz Beograda, gdje je na razini Države tada dominirala velikosrpska osvajačka politika, potpomognuta od tadašnje JNA. „Balvan revolucija“ vrlo je brzo dovela do okupacije skoro trećine hrvatskoga državnoga teritorija na kojem je ustrojena paradržava tzv. Srpska Republika Krajina. Mnogobrojni saborski zastupnici izabrani iz redova srpske manjine napustili su Parlament i uključili se u pobunu i okupacijsku paradržavu. Sabor i Vlada Republike Hrvatske nisu imali vojnih mogućnosti zaustaviti pobunu i okupaciju. Došlo je do Domovinskog rata i poraza pobunjenika.

Sa stručnog aspekta „balvan revolucija“ je jedan od rjeđih primjera kada etnička manjina odbaci domoljublje i prigrli ekspanzionističku politiku Države svoga matičnog naroda, neposredno usmjerenu protiv njihove stvarne Domovine. Posljednji povijesni primjer imali smo tijekom Drugog svjetskog rata kada je dio njemačke etničke dijaspore u europskim zemljama podržavao nacističku ekspanziju Trećega Reicha. To je završilo vrlo kobno za dijasporu. Svatko tko poznaje povijest mogao je predvidjeti i kraj „balvan revolucije“.

Vas kao ljude ruske narodnosti upozoravam na posljednje izjave Predsjednika Ruske Federacije o etničkim manjinama koje žive unutar ruskog dijela Federacije u kojima se energično traži od pripadnika manjine njihova inkulturacija i domoljublje, a ne samo inzistiranje na vlastitim separatnim pravima.

Dana 4. veljača 2013, Vladimir Vladimirovič Putin, predsjednik RF, obratio se Dumi, te je održao govor o napetosti s manjinama u Rusiji. Navodimo osnovne tonove iz njegovoga izlaganja, uz napomenu kako nije potvrđena autentičnost ovoga govora. Neki od utjecajnih Portala tvrde kako je riječ o falsifikatu. U ovome radu poslužili smo se obaviješću jednoga srbijanskog Portala, vjerujući kako su njihove veze s Rusijom i tamošnjom političkom situacijom garant autentičnosti Putinovih riječi. Citat navodimo zbog dva razloga: prvi je što su napisane misli bliske Putinovom dotadašnjem javnom djelovanju, poglavito njegovom odnosu prema Čečenima i Tatarima u Tatarstanu, a drugo, što korespondiraju s raspoloženjem nekih važnih zapadnih državnika glede problematike etničkih manjina. Nije nam cilj ulaziti u sferu unutarnje politike, već pokazati kako glede manjinske tematike nema još uvijek usuglašenih stava, bez obzira na Deklaraciju i niz političkih izjava, pa i zakonodavnih rješenja.

''U Rusiji žive Rusi!

Svaka, i bilo koja manjina, ako želi da živi, radi i hrani se u Rusiji, treba da govori ruski i poštuje ruske zakone. Ako žele Šarijatske zakone, onda ih savetujemo da idu tamo gde je to državni zakon.

Rusiji nisu potrebne manjine. Manjinama je potrebna Rusija, i mi im nećemo dati posebne privilegije, niti da menjamo naše zakone da bi zadovoljili njihove želje, bez obzira kako glasno vikali: ''Diskriminacija!''.

Bolje da se učimo na samoubistvima Amerike, Engleske, Holandije i Francuske, ako želimo da preživimo kao nacija. Ruski običaji i tradicija nisu saglasni sa nekulturom i primitivnim ponašanjem većine manjina.

Kada ovo časno zakonodavno telo (Duma) razmišlja o donošenju novih zakona, treba prvo da vodi računa o nacionalnom interesu, imajući u vidu da manjine nisu Rusi''.

Zastupnici Dume, navodno su priredili predsjedniku Putinu pet minutne ovacije.

                                                    Vladimir Putin, predsjednik RF 

Prijevod na engleski:

"In Russia live Russians. Any minority, from anywhere, if it wants to live in Russia, to work and eat in Russia, should speak Russian, and should respect the Russian laws. If they prefer Shari ‘a Law, then we advise them to go to those places where that's the state law. Russia does not need minorities. Minorities need Russia, and we will not grant them special privileges, or try to change our laws to fit their desires, no matter how loud they yell 'discrimination'.

We better learn from the suicides of America, England, Holland and France, if we are to survive as a nation. The Russian customs and traditions are not compatible with the lack of culture or the primitive ways of most minorities. When this honourable legislative body thinks of creating new laws, it should have in mind the national interest first, observing that the minorities are not Russians“.^[2]

Za predmet ovoga rada važna je činjenica kako je sličan stav iznio i premijer Australije Australije, Kevin Rudd. Kako je riječ o velikoj zapadnoj državi s izrazito multietničkim i multikonfesionalnim sastavom pučanstva, Premijerova izjava ima posebnu težinu:^[3]

"EMIGRANTI, A NE AUSTRALCI, TREBAJU SE PRILAGODITI. I to je to, bilo da vam odgovara ili ne. Sit sam toga da se ova nacija zabrinjava da nismo možda uvrijedili neke individue ili njihovu kulturu. Od terorističkog napada u Baliju do danas, svjedoci smo vala patriotizma koji dolazi od većine Australaca.

Ova je kultura izgrađena tijekom dvjesto i više godina muka, truda i pobjeda milijuna muškaraca i žena u potrazi za slobodom. Govorimo pretežno ENGLESKI, a ne španjolski, libanonski, arapski, kineski, japanski, ili bilo koji drugi jezik. Što znači da ukoliko želite biti dio ovog društva, naučite naš jezik! Većina Australaca vjeruje u Boga. To nije neka kršćanska desna orijentacija, niti je to politički nametnuto, to je ČINJENICA, jer su ovu naciju, a to se vidi i iz dokumenata, utemeljili muškarci i žene kršćanske vjere, na kršćanskim načelima. Naravno da je u tom slučaju adekvatno da se kršćanska obilježja nalaze na zidovima naših škola. Ako je Bog za vas uvreda, predlažem vam da odaberete drugi dio svijeta za vaš dom, jer je Bog dio naše kulture. Dopustit ćemo vaše vjere i nećemo vas pitati zašto u to vjerujete.

Tražimo od vas da prihvatite našu vjeru i da živite sa nama u harmoniji, mirno i u radosti.

Ovo je NAŠA DOMOVINA, NAŠA ZEMLJA i NAŠ STIL ŽIVOTA i dopustit ćemo i vama da u svemu tome uživate.

Ali, prije svega, ukoliko se ne prestanete žaliti, protestirati i užasavati NAŠOM ZASTAVOM, NAŠOM ČAŠĆU, NAŠOM KRŠĆANSKOM VJEROM, NAŠIM NAČINOM ŽIVOTA, srdačno vam preporučujem da iskoristite drugu veliku slobodu koju imaju Australci, SLOBODA DA NAPUSTITE NAŠU ZEMLJU. Ukoliko ste ovdje nesretni, onda OTIĐITE.

Nitko vas nije prinudno ovdje doveo. Već ste vi sami tražili da vas ovdje primimo.

Dakle, prihvatite državu koju ste SAMI odabrali."

Ovaj uvod bio je potreban kako bi smo naglasili važnost dvaju pojmova o kojima se treba voditi računa: DOMOLJUBLJE I RODOLJUBLJE. Pripadnici etničkih manjina imaju pravo na iskazivanje svoga rodoljublja, jer je ono dio njihove samobitnosti. U isto vrijeme domoljublje ih obvezuje na poštovanje, zaštitu i obranu stvarne Domovine, a to je zemlja u kojoj žive i čiji su državljani. Time smo došli do trokuta koji određuje normalan život etničkih manjina, a čine ga suodnosi: DRŽAVA MATIČNOG NARODA – DRŽAVA VEĆINSKOG NARODA - ETNIČKA MANJINA.

U ovom trokutu nalazi se pojam „etnička manjina“. Njega treba definirati, jer mnogi ne razmišljaju što on znači. Naime, postoje slučajevi kada se etnička većina u nekoj zemlji nalazi u položaju manjine. Isto tako postoje etničke manjine koje nemaju zemlju matičnog naroda, kao npr. Romi i Laponci, te etničke manjine koje su cijeli etnos što živi unutar neke druge etnije, kao npr. Sorbi u Njemačkoj. Rusija je ogledan primjer zemlje u kojoj žive cijeli etnosi koji su u statusu manjine. Izuzimamo etnose koji imaju političku autonomiju niže, ili više razine unutar Države koja se zove Ruska Federacija. O svemu tome će biti riječi u kasnijem dijelu priopćenja.

Etničke manjine se dijele na autohtone i neautohtone. Autohtone su one etničke manjinske zajednice koje unutar korpusa drugog naroda i njegove Države žive duže od sto godina, dok su neautohtone etničke manjine one koje su mlađe od 100 godina. Kada govorimo o etničkim manjinama mislimo na zajednicu kao manjinski kolektivitet, a ne na pojedince drugačijega etničkog podrijetla. Autohtone manjine su subjekt međunarodnog prava kao kolektiviteti, dok neautohtone manjine nemaju takav status. Pri tome brojnost nije bitna. Npr. U Sloveniji građani hrvatske narodnosti nemaju status manjine, premda su deset puta brojniji od slovenskim Talijana i Mađara, koji takav status imaju.

Godine 1990. Hrvatska je odlučila političkom voljom svoga Parlamenta izjednačiti autohtone i neautohtone manjine. Time se udaljila od prakse većine europskih zemalja i izložila obvezi zakonodavnog, ali i praktično-političkog eksperimentiranja. Uzimamo kao paradigme zakonodavstvo SR Njemačke koje status etničke manjine daje samo autohtonim manjinskim zajednicama i Republike Francuske čiji Ustav ne poznaje kategoriju etničkih manjina.

Diskusija traje i oko pitanja koji je najmanji broj pripadnika neke etničke zajednice uvjet za dobivanje statusa manjinskog kolektiviteta. Prešutno se uzima kao najmanji broj deset prema židovskome obrascu. Naime, kod Židova je deset vjernika koji su prošli bar micvu dovoljno za sinagogu, a to je, zajedno s članovima njihovih obitelji, manjinski kolektivitet.

Nakon što smo se odlučili na izjednačavanje autohtonih i neautohtonih etničkih manjina u zemlji je došlo do ubrzanog organizacionog ustrojavanja manjinskih zajednica kako bi mogle istaći svoje zahtjeve pred državne institucije. Predsjedavao sam sastanku Potkomisije za manjine u Saboru na koji smo pozvali predstavnike manjinskih zajednica. U ime ruske manjinske zajednice na sastanak je došla prof. dr. Magdalena Medarić, predsjednica novoosnovane udruge Akademski ruski krug (ARK). Obznaniti ću sada prvi puta malu indiskreciju sa tog sastanka. Profesorica Medarić je vidjevši okupljene ljude, među njima i političare, diskretno me upitala: „Kolega, nadam se kako ovo neće imati političku dimenziju“? 

Morao sam ju razočarati i naglasiti kako je riječ upravo o politički važnom skupu i sve što činimo ima političku težinu. Profesorica se više nije pojavljivala na sastancima. Bila mi je razumljiva njezina reakcija. Kako ste svi vi u dvorani naselili se u Hrvatskoj nakon Drugog svjetskog rata, slobodan sam vas podsjetiti na povijest etničke zajednice Rusa u Hrvatskoj. Ona je nastala nakon Listopadske revolucije u Rusiji 1917. godine. Tada je veći broj ruskih izbjeglica dobio azil u tadašnjoj Jugoslaviji, nastanivši se u većim gradovima. Bili su to ljudi koji su pripadali staležima inteligencije, građanstva, umjetnika, svećenstva i manje aristokracije. Kao obrazovani ljudi vrlo su brzo formirali svoje udruge i klubove i razvili snažnu kulturnu djelatnost. O tome je kod nas dosta pisano. Podsjećam na radove Irene Lukšić. Kada je počeo Drugi svjetski rat dio naših sugrađana ruske narodnosti stradavao je od nacista zbog rata Trećeg Reicha i SSSR-a.

Godine 1945. kada je utemeljena nova komunistička Jugoslavija koja je sa SSSR-om bila u bliskim političkim odnosima naši su Rusi dobili na važnosti. Međutim, nakon sukoba Staljina i Tita, odjednom su svi jugoslavenski Rusi postali politički nepodobni i čak tretirani kao remetilački čimbenik. Navedeen turbulencije uništile su zajednicu hrvatskih Rusa. Dio je stradao, dio je uspio pobjeći na Zapad, a preostali su utihnuli, isključili se iz društvenog života, nastojeći se uklopiti u novi poredak. Nakon otopljavanja odnosa SFRJ i SSSR-a 1954. dolazi do gospodarske suradnje između dviju država. Mnoga jugoslavenska poduzeća dobivaju poslove u SSSR-u. Onamo odlaze radnici i stručnjaci. Počinje suradnja među intelektualcima. Posljedica toga su brakovi, te dolazak u tadašnju SFRJ, a u njezinome sklopu i u Hrvatsku, većeg broja bračnih drugova bilo ženskog, bilo muškog spola, ruske, ili neke neruske nacionalnosti s teritorija SSSR-a.

Zbog navedenih razloga naše priopćenje nosi naslov „Ruska narodna zajednica u RH između povijesti i suvremenosti“. Vi ste graditelji njezine suvremenosti i njezine budućnosti.

 Đuro Vidmarović

^[1] Ruskom agresijom na Ukrajinu problematika nacionalnih manjina dovedena do apsurda. Predsjednik Putin, kao jedan od razloga napada na Ukrajinu naveo je zaštitu ruske manjine u toj zemlji.

^[2] Putinov govor na engleskom jeziku

^[3] Domoljubna izjava predsjednika australske vlade