Gospa Koljnofska

Koljnof je lijepo i veliko pogranično mađarsko selo, danas prigradsko naselje grada Šoprona, jednoga od središta zapadne Mađarske. Do ulaska Mađarske u EZ Koljnof je bio naseljen pretežito gradišćanskim Hrvatima, njihovom granom koja se nakon Trianona našla u novoj mađarskoj državi. Nakon ulaska u EZ dolazi do migracije pučanstva i u Koljnof se doseljuju pretežito Mađari iz istočnih pokrajina, vođeni mogućnostima koje pruža Austrija i cijela Unija. Na taj način promijenjena je demografska struktura naselja.

Poziv na hodočašće „Črnoj Madoni“ u Koljnof

Koljnofski Hrvati imaju bogatu povijest, folklornu baštinu i etnografsko naslijeđe. U novim uvjetima vrlo agilno čuvaju vlastiti narodnosni identitet kroz vlastitu samoupravu, dvojezičnu školu i kulturno-umjetnički amaterizam. Važan čimbenik ove samobitnosti je i njegovanje vjerskih, odnosno kršćanskih tradicija. Akademik Nikola Benčić je davno ustvrdio kako je narodnost sačuvana u selima u kojima su djelovali hrvatski učitelj i hrvatski župnik. Koljnof je za Veliku Gospu proslavio 250 godina štovanja „svoje“ Gospe Koljnofske“, „črne Madone“ kojoj je crkva podignuta na rubu mjesta i njezina je povijest vezana uz čuvenu feudalnu obitelj Nadaždi. Ova je crkva hodočasnička što Koljnofu daje poseban značaj. Ove godine velika je obljetnica proslavljena u nazočnosti gradišćansko-hrvatskoga biskupa dr. Egidija Živkovića iz Željeznog, sjedišta austrijske pokrajine Burgenland (Gradišće).

Elizabeta i Marija Pajrić (Payriots) pored groba Pave Horvata u Vedešinu (Hidegség)

Uz Koljnof sam duboko emotivno vezan. Prvi sam ga puta posjetio 1974. godine. Sjećam se s dubokim poštovanjem pokojnoga župnika Pave Horvata, učitelja i agilnog narodnosnog lidera Franje Pajrića kojega je naslijedio jednako agilan mu sin dr. Franjo Pajrić ml., tadašnjeg načelnika, pokojnoga Franje Grubića i njegove gospođe Marije, ugledne hrvatske odgojiteljice, istaknutih prosvjetnih djelatnica Marije i pokojne Elizabete Pajrić, osobe izuzetnog značaja u vjerskome životu.

Napisao sam velik broj članaka, prikaza, izvješća i memoarskih zapisa o Koljnofu. Vrlo sam ponosan na pjesmu koju sam napisao i posvetio Gospi Koljnofskoj. Impresionirala me crkva koja se tada nalazila uz neprohodnu granicu i naravno, lik Madone. Pjesmu su kasnije, 1988. uvrstili u danas već povijesnu antologiju „Duša duše hrvatske“, Neven Jurica i Božidar Petrač. Neka mi je dozvoljeno, kada već to nije bilo moguće in vivo, pozdraviti dragu Gospu ovom skromnom pjesmom. Ovaj tekst posvećujem uspomeni pokojnoga Župnika Pave Horvata, hrvatskoga kajkavskoga pjesnika, rođenog u nedalekom Vedešinu i posljednjeg hrvatskog župnika u Koljnofu.

Autor ispred oltara „Črne Madone“ u Koljnofu

GOSPI GRADIŠĆANSKIH HRVATA
MAJCI BOŽJOJ KOLJNOVSKOJ

Dođoh Ti Majko Koljnovska,
Majko Hrvatska,
Majko svih ljudi što zemljom hode.
Dođoh Ti umoran i sumoran,
Zanesen vrućim nadama,
Uplašen crnim slutnjama
Baš kao narod hrvatski
Što prije mnoga stoljeća,
Gonjen strahom i zulumom,
Pobježe ovamo, žalostan.

U mozgu mi tutnje kopita,
Snovima jezde atovi,
Viju se barjaci zeleni.
A narod goloruk odlazi
S Tvojom slikom u povorci
I molitvom na usnama.

Kolone duge odlaze,
Dalekim blatnim cestama,
U pusta polja ugarska.

Hrvatska cijela tuguje,
Gavrani crni pjevaju
U svojim crnim gnijezdima.

Stoljeća žurno minuše.
Požari ratni ugasli.
Sablje se svijetle muzejske,
Zeleni barjaci miruju.

Narod se nije vratio.
Jezik hrvatski je rasut
Zelenim poljima ugarskim.

Dolazim k Tebi, Djevice,
Iz drage naše Hrvatske,
Da nađem braću i rodbinu.
Znadem da Tebi dolaze
I da Tebi pjevaju
Molitve svoje starinske,
Jezikom svojim najdražim.

Čuvaj to stado predziđa,
Jer kome da se obrate
Kad hladan vjetar urliče
Na njihovim cestama
Bez susjeda i odmora!

Duša duše hrvatske. Novija hrvatska marijanska lirika. Priredili i sastavili Neven Jurica i Božidar Petrač, „Crkva na kamenu“, Mostar 1988., str. 294.-295.

Đuro Vidmarović