„Naša Ivanka Boljkovac“ 

U četvrtak, 12. svibnja 2022. u svečanim prostorima Hrvatskoga narodnoga kazališta u Zagrebu, predstavljena je monografija „Naša Ivanka Boljkovac“ (Umjetnička organizacija Metropolis Zagreb, Zagreb, 2022.) poznate stručnjakinje za opernu umjetnost, Marije Barbieri. Imao sam posebnu čast nazočiti ovome iznimnom kulturnom događaju.

Primadona Ivanka Boljkovac jedna je od najvećih glazbenih umjetnica koje je iznjedrio hrvatski narod. Rođena je 29. svibnja 1955. u Karlovcu gdje je završila srednju glazbenu školu s glavnim predmetima violinom i solo pjevanjem. Na Muzičkoj akademiji u Zagrebu diplomirala je u klasi profesorice Marije Borčić 1978. godine te magistrirala 1980. godine ulogom Elisabette u Don Carlosu. Iste je godine postala članica Opere HNK u Zagrebu. Odlukom Ministarstva kulture od 17. lipnja 2003. proglašena je nacionalnom prvakinjom.

U Zagrebu, ali i brojnim drugim gradovima, otpjevala je niz velikih uloga, od Elizabete u "Don Carlosu", preko Aide, Leonore, Elektre, Ortrud, Lize, Santuzze, Amelie, Sieglinde, Desdemone, Giorgette, Volumnije, Irmengarde, pa do Tosce i Crkvenjarke... Nastupala je i u brojnim oratorijima, pjevala u budimpeštanskoj i kijevskoj Operi, ali i u moskovskom Boljšoj teatru, kao i u pulskoj Areni i na Splitskom ljetu, na Peristilu.

Treba uvijek, kada se predstavlja ova umjetnica, kazati sljedeću istinu: cijeli je radni vijek ostala vjerna HNK u Zagrebu. Odbijala je primamljive ponude iz inozemstva koje bi ju materijalno dobro situirale i vinule u vrh svjetske operne scene. A domaći ljudi su sve činili da ode. No, ona nije mogla zamisliti svoj život izvan Hrvatske, ali isto tako i bez osobne skrbi za majku koja ju je podizala na noge u teškim životnim uvjetima. Na žalost, HNK joj nije uzvratio istom mjerom, istom ljubavlju i pažnjom. Što više, Uprave su se ponašale kao da je riječ o umjetnici koju možeš naći u svakome zboru. Kako ne bih prekoračio granice svoje kompetencije, citirat ću poznatog novinara, Denisa Derka koji u članku „Sopranistica Boljkovac je i primadona i čovjek, s time da je uvijek bila prvo čovjek“, piše:

„Ni monografija, a ni Ivanka u svojim posljednjim intervjuima nisu sakrili činjenicu da je Ivanka na svojoj matičnoj sceni mogla pjevati češće. I da hrvatsko operno kazalište nije do kraja iskoristilo njezin moćni i bogomdani glas, ali i njezinu scensku uvjerljivost. Naravno, imala je Ivanka i potencijala za još širi repertoar, ali nisu se, kažimo to diplomatski, poklopile zvijezde. I neki dirigenti i neki redatelji (pa čak i oni uvozni), a još više i neki ravnatelji izbjegavali su Ivanku, iako je ona uvijek bila mamac za publiku, ali i onaj zaglavni kamen svake dobre operne izvedbe.“

Naravno, povijesna bi istina zahtijevala navesti točno koji su to redatelji, „a još više ravnatelji“ onemogućavali Ivanki Boljkovac da još snažnije obogati hrvatsku opernu scenu. Pravda je u tome što su ti ljudi danas anonimni, dok je gospođa Boljkovac nacionalna vertikala.

Novinar Derk pošteno i tužno nastavlja:

„Unatoč svim tim opstrukcijama, umjetnost Ivanke Boljkovac ostala je jedan od vrhunaca hrvatske operne i koncertne produkcije. Kako je sama rekla, kada je nisu trebali u njezinoj matičnoj kući, pjevala je na drugim pozornicama, u crkvama, na televiziji... Igrala je i u dramskim predstavama s vrhunskim glumcima kao što su to Pero Kvrgić i Vanja Drach, nastupala u baletu, bila prepoznatljivo lice s malih ekrana te otpjevala brojne dobrotvorne koncerte. Osobno, u sjećanju mi je ostao njezin izvanserijski, kristalno čisti nastup u Verdijevu "Requiemu" u predratnom Dubrovniku kada se rat mogao doslovno namirisati u zraku. Ostao mi je u sjećanju i njen nastup uz Akademski zbor Ivan Goran Kovačić na Trsatu pod ravnanjem Saše Britvića, kada je na tulumu nakon koncerta vodila glavnu riječ uz danas pokojnog franjevca Serafina Sabola, iako su je sljedećih dana čekali novi nastupi. Ali Ivanka Boljkovac nije se štedjela ni na probama, ni na sceni, ni nakon nastupa. A glas je čuvala pjevanjem, kako ju je poučila i njezina profesorica Marija Borčić koja je hrvatskoj opernoj umjetnosti podarila i Ružu Pospiš Baldani i Dunju Vejzović. Kao relativno mlad novinar, 1995. godine otišao sam s delegacijom HNK u tada još uvijek okupirano Sarajevo, na božićni koncert održan u tamošnjem Narodnom pozorištu. Bio je to Koncert za prijatelje koji je zagrebački HNK u organizaciji hrvatskog veleposlanstva u Sarajevu i napose naše kulturne atašeice Vesne Njikoš poklonio Sarajevu. Delegaciju HNK vodio je nezaboravni šef propagande Janko Kichl, a u njoj su osim Ivanke Boljkovac bili i bariton Vitomir Marof i dirigentica i pijanistica Darjana Blaće.

Primadona Boljkovac je ne bez tuge priznala:

„Meni je žao da nisam otpjevala više uloga. Htjela sam još pjevati Wagnera i Straussa, ali okolnosti to nisu dozvolile. Trebala sam pjevati i Wagnerovu Isoldu, ali sam oboljela. Uvijek mi je netko htio zabiti nož u leđa, a ne znam zašto, jer nisam bila ljubomorna. Jedino što me je narod volio. Ali nekima se nije sviđalo da se ne šparam i da uvijek kažem ono što mislim. Radili su mi o glavi, često mi nisu dali pjevati. Neki su i željeli da ostanem bez glasa. Ali uvijek sam imala sreću. Ako me netko nije htio u vlastitom kazalištu, pjevala bih okolo, na koncertima, televiziji... Pa sam nastupala i u baletu, drami.“
Nisu li ovo strašne riječi koje izgovara nacionalna operna prvakinja na kraju svoje karijere: „Radili su mi o glavi, često mi nisu dali pjevati“. A ja sam mislio kako samo među književnicima vladaju zli odnosi.

Monografija „Naša Ivanka Boljkovac“ je remek djelo Marije Barbieri, dostojno velike primadone. Uz nju, veoma topao uvod „Zvijezda rođena u gradu – Zvijezdi“, napisala je književnica Nevenka Nekić, prisjetivši se Ivankinog djetinjstva i prvih nastupa, kojima je osobno svjedočila.

Na 312 stranica velikog formata Marija Barbieri je skupila svu građu o umjetnici, stručno ju razvrstala, stvorivši monumentalno djelo koje može poslužiti kao uzor budućim sličnim monografijama.

Na kraju, pisac ovih redaka, neka mu se ne zamjeri, nikada se nije prestao diviti Ivankinoj jednostavnosti, dobroti, duhovitosti, njezinome rodoljublju i ljudskosti kojom obogaćuje sve koji ju poznaju. A poznajemo se dosta dugo, još od vremena kada je moj rođak, pokojni operni pjevač Boris Vajda, ženio sina, a Ivanka pjevala na vjenčanju i bila cijenjeni gost na piru. Nije se promijenila, a ovaj narod može biti sretan što je dao umjetnicu koja stoji dostojno uz bok Milki Trnini, Zinki Kunc, Ruži Pospiš-Baldani…
Draga Ivanka, na mnohaja lita – ad multos annos!

Đuro Vidmarović

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.