Blago rasutih. Jezik Hrvata u dijaspori. 

Sanja Vulić: Blago rasutih. Jezik Hrvata u dijaspori. Dio I., „Književni krug Split“, Split, 2021.

Sanja Vulić, redovna sveučilišna profesorica na Hrvatskim studijima u Zagrebu u ovom je trenutku najbolja poznavateljica kulturne i jezične problematike Hrvata u rasuću. Godinama se bavi ovom problematikom kao lingvistica, ali i kao nastavnica, vodeći svoje studente na teren kako bi upoznali in vivo govor Hrvata u rasuću. Knjiga „Blago rasutih. Jezik Hrvata u dijaspori“ znanstveno je djelo i spada u područje hrvatske lingvistike i kroatologije, a poglavito u interdisciplinarno područje koje možemo uvjetno nazvati hrvatska dijasporologija. Njezina knjiga ima sve odlike znanstvenoga rada i očito je pisana s nakanom biti sveučilišni udžbenik. Autorica je djelo razdijelila u sljedeće tematske cjeline: „Očuvanje hrvatskoga jezika u hrvatskom iseljeništvu do kraja 20. stoljeća“; „Primjeri očuvanja hrvatskoga jezika u pripadnica prve i treće generacije Hrvata u Sydneyju“; „Hrvatska pisma iz tuđine“ i „Umjesto zaključka“. Studija završava popisom izabrane literature, vrela i priručnika, kazalom osobnih imena, i kazalom geografskih pojmova.

U uvodnoj riječi prof. Vulić ističe: „Hrvatske su iseljeničke zajednice najčešće heterogene dijalektalno i kulturološki, pojedinci se nerijetko znatno razlikuju po vremenu iseljavanja, po stupnju obrazovanja, načinu života, materijalnom statusu i društvenom ugledu, po razlozima iseljavanja i svjetonazoru. Pripadnici velikih iseljeničkih zajednica često potječu iz različitih (nerijetko međusobno udaljenih) krajeva svoje matične zemlje, mogu također potjecati i iz autohtonih manjinskih zajednica u dijaspori, a u novije su vrijeme sve češća preseljenja iseljenika iz jedne države u drugu“.

Dobro je što je autorica dodatno objasnila sadržaj složenog pojma „autohtona manjinska zajednica“. O tome ona piše kako ova zajednica „podrazumijeva politički priznat status autohtone manjine“. Pisac ovih redaka slobodan je dodati kako je vrlo značajno istaći činjenicu da su autohtone etničke manjine subjekt međunarodnog prava kao kolektiviteti. Autohtonost se određuje prema dubini povijesnog trajanja odnosno prihvaćeno je kako to trajanje mora iznositi najmanje sto godina. Manjinska zajednica mlađa od sto godina nema status autohtonosti i nije subjekt međunarodnog prava kao kolektivitet. Međutim, pojedine države svojom vlastitom političkom voljom mogu izjednačiti ove dvije kategorije, ali to su iznimke među koje spada i Republika Hrvatska.

Prva tematska cjelina u knjizi koju predstavljamo govori o očuvanosti hrvatskog jezika u hrvatskom iseljeništvu do kraja 20. stoljeća. Autorica počinje s uvodom. Ispravno zaključuje: „Iseljavanje u modernom smislu, najprije na dva američka kontinenta, a zatim u Australiju, Novi Zeland i Južnoafričku Republiku počinje oko godine 1880.“ Ovi su iseljenici bili uglavnom radna snaga i stoga se vežu za velike gradove i međusobno ne čine etničku cjelinu. Autorica i ovoga puta točno zaključuje kako te raspršene hrvatske iseljenike „povezuju tek pojedina organizirana okupljanja (npr. zajednički vjerski obredi i proslave, zajedničke manifestacije i svečanosti različitoga tipa, a u pojedinim zajednicama i organizirana nastava materinskog jezika za djecu, ili tečajevi za odrasle)“.

Sanja Vulić u Gornjim Martincima (NR Mađarska) ispred biste velikoga pjesnika Josipša Gujaša-Džurertina

 Do Drugog svjetskog rata ovakve hrvatske iseljeničke zajednice bile su najbrojnije u obje Amerike, Australiji i Novom Zelandu. No, u drugoj polovici 20. stoljeća velik broj Hrvata odlazi i u zapadnu Europu te u Južnoafričku Republiku.

Prof. Vulić smatra kako „prvi iseljenički val traje do 1914. U njemu je sudjelovalo oko pola milijuna Hrvata“. Riječ je o ekonomskoj emigraciji. Budući je došlo do naglog iseljavanja velikog broja etničke populacije, na pogubnost ove pojave upozoravali su onodobni istaknuti intelektualci, npr. Antun Radić, Tadija Smičiklas, Antun Gustav Matoš i drugi.

Autorica navodi razloge ovog migracijskog vala. Prvi je razlog štetna odluka Austro – Ugarske glede snižavanja carine za uvoz jeftinog talijanskog vina „što je izravno izazvalo gospodarsku propast naših vinogradara“. Drugi je razlog, „razvoj parobrodarstva, što je prouzročilo propast jedrenjaka koji su bili osnovni izvor egzistencije brojnim hrvatskim obiteljima“. Treći je razlog bila filoksera, bolest vinove loze koja je uništavala i osiromašivala hrvatske vinogradare. U hrvatskim kontinentalnim krajevima do iseljavanja je došlo zbog raspada tradicionalnih kućnih zadruga.

U tekstu koji slijedi autorica prati iseljavanje Hrvata u prekomorske zemlje. Posebna su cjelina Hrvati iz izbjegličkih logora u Austriji i Italiji koji su izbjegli zbog političkih razloga. Autorica piše: „Smatra se da je od 1945. do sredine 1960.- ih godina domovinu napustilo oko 110.000 Hrvata. (…) Procjenjuje se da se od sredine 19. do kraja 20. stoljeća iz Hrvatske ukupno iselilo oko 1.365.000 Hrvata“. Autorica podvlači: „Do Drugog svjetskog rata većinom se iseljavalo neškolovano stanovništvo, a nakon rata sve je veći postotak intelektualaca među iseljenicima, posebice među političkom emigracijom“.

Autorica prati društveni, politički i organizacijski život naših iseljenika. Oni objavljuju književna djela i časopise. Pri tome važno je napomenuti kako se „u razdoblju u kojem se u Hrvatskoj (u okviru Jugoslavije) smjelo govoriti i pisati samo o hrvatskom ili srpskom jeziku (i sličnim kombinacijama), u iseljeništvu se dosljedno i uporno promicao naziv hrvatski jezik, ponajprije zahvaljujući dopunskim subotnjim školama pri hrvatskim katoličkim misijama, a zatim zahvaljujući hrvatskom iseljeničkom tisku i ostalim sredstvima informiranja te različitim kulturnim, znanstvenim i političkim nastojanjima“.

Prof. Vulić u drugom dijelu ove knjige prati status hrvatskoga jezika među Hrvatima, po pojedinim kontinentima i zemljama. Tako npr. zanimljiv je članak „O hrvatskom jeziku u Čileu“, zatim esej „Očuvanost hrvatskoga jezika u Argentini“, slijede članci „Očuvanost hrvatskog jezika u Južnoafričkoj Republici“; „Tragom hrvatskoga jezika u Aziji“, zatim studija „Očuvanost hrvatskoga jezika u Europi“. U ovoj studiji autorica upozorava na „očuvanost hrvatskoga jezika u Njemačkoj“; „očuvanost hrvatskog jezika u Francuskoj, Belgiji i Nizozemskoj“; „očuvanost hrvatskoga jezika u Austriji i Švicarskoj“; „očuvanost hrvatskoga jezika u Švedskoj, Norveškoj i Danskoj“; „očuvanost hrvatskoga jezika u Ujedinjenom Kraljevstvu“; „očuvanost hrvatskoga jezika u Italiji i Španjolskoj“; „o hrvatskom jeziku u Sloveniji i Sjevernoj Makedoniji“.

U „Zaključnim napomenama“ prof. Vulić ističe: „Kad je pak riječ o književnim djelima, općenito se može reći da je u drugoj polovici 20. stoljeća u iseljeništvu napisan i objavljen dojmljiv broj književnih djela na hrvatskome jeziku“.

Posebno poglavlje Sanja Vulić posvećuje „Primjerima očuvanja hrvatskoga jezika u pripadnica prve i treće generacije Hrvata u Sydneyju“. U ovom dijelu posvećena je pažnja književnici Ani Kumarić, zatim Kristini Klaričić.

Pisac ovih redaka sa zanimanjem je pročitao Vulićkino analiziranje utjecaja engleskog jezika na stvaralaštvo Ane Kumarić. Miješanje materinskog jezika i jezika zemlje useljeništva je masovna pojava. U sociolingvistici to se često puta naziva i dvostruka polujezičnost. Međutim, ako je riječ o književnicima tada oni pokušavaju jezik nove sredine adaptirati u hrvatski jezični sustav poglavito u tekstovima koji uključuju razgovorni jezik. Prof. Vulić koristi sintagmu „hibridi različitoga tipa“ za ovakvu jezičnu mješavinu.

U kratkoj zaključnoj napomeni autorica ispravno zaključuje: „Pripadnica treće generacije iseljenika od ruđenja je bilingvalna i od najranijega je djetinjstva naučila vrlo jasno razgraničiti uporabu engleskoga i hrvatskoga jezika.

Posebno poglavlje u knjizi koju predstavljamo nosi naslov „Hrvatska pisma iz tuđine“. Sanja Vulić polazi od pisama kao primarne jezične arhivske građe. Pri tome kao uzor počinje s pismima velikoga Ruđera Boškovića. Analizirajući Boškovićeva pisma Vulićeva piše članak „O izabranim morfološkim značajkama Boškovićevih hrvatskih pisama iz tuđine“. Nakon toga analizirala je leksičke značajke tih pisama i zaključila da ta pisma „vrlo jasno pokazuju da stari hrvatski padežni množinski oblici u Dubrovniku 18. stoljeća još uvijek nisu u potpunosti iščezli, a time i da proces novoštokavizacije dubrovačkoga idioma u 18. stoljeću još nije bio u potpunosti proveden“.

U zaključku ove vrijedne knjige Sanja Vulić piše: „Otkako su Hrvati počeli napuštati svoju matičnu domovinu, zajedno s njima u svijet je odlazio i hrvatski jezik. Sudbina hrvatskoga identiteta pojedinaca ili zajednice u drugoj zemlji obično je bila povezana sa sudbinom s njima preseljenoga hrvatskoga jezika, ili obratno“.

Želio bih istaći i dobru grafičko-likovnu obradu knjige. Naslovnicu krasi skulptura u drvetu Šime Perića iz 1988., pod imenom „Zajedništvo iseljenih“.

Studija „Blago rasutih – jezik Hrvata u dijaspori“ s oznakom dio I., očito je navještaj više svezaka na istu temu. To nas ohrabruje jer jezična asimilacija, a s njome i etnička asimilacija, u procesu globalizacije kao univerzalne unifikacije, napreduje „u čizmama od sedam milja“. Nestaju brojni mali jezici, a ugroženi su i jezici naroda koji imaju svoje Države, a u tom kontekstu materinskom jeziku etničkih manjina ne piše se dobro, ako ih se ne zaštiti posebnim mjerama od strane Države većinskog i od strane Države njihovoga matičnog naroda.

U Zagrebu, 21. svibnja 2022.

Đuro Vidmarović

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.