Tomislav Žigmanov: «Prid svitom - saga o svitu koji nestaje», Čikerija-Osijek, 2008.

Ocjenjivački žiri Društva hrvatskih književnika, u sastavu Borben Vladović, Vladimir Goss i Đuro Vidmarović odlučio je na sjednici održanoj 24. rujna 2010. godine, književnu nagradu «fra Lucijan Kordić» koja se dodjeljuje za knjigu objavljenu u razdoblju od 1. rujna 2006. do 1. rujna 2010., dodijeliti knjizi «Prid svitom - saga o svitu koji nestaje», autora Tomislava Žigmanova iz Subotice.

Tomislav Žigmanov pripada hrvatskoj narodnoj manjini koja živi u pokrajini Bačka, Republika Srbija. Ova hrvatska zajednica koristi se u subetničkim nazivom Bunjevci, odnosno bunjevački Hrvati.

Žigmanov je rođen 12. svibnja 1967. u Tavankutu, gdje je pohađao osnovnu školu. Na Filozofskom fakultetu u Novome Sadu završio je studij filozofije. Živi i radi u Subotici. Predavač je Povijesti filozofije na Teološko-katehetskom institutu Subotičke biskupije. Bio je glavni i odgovorni urednik subotičkog hrvatskog dvotjednika Žig (1998.), prvi glavni i odgovorni urednik programa na hrvatskome jeziku Radio Subotice (1998.-2000.). Sada je urednik Leksikona podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca.

 Tomislav Žigmanov (snimio Đ. Vidmarović)

Kao književnik piše pjesme, prozu i književne eseje. Radovi su mu objavljeni na nekoliko svjetskih jezika, Do sada je objavio sedam knjiga. To su: Raskrinkavanje (o svijetu i životu), pjesme, Subotica, 1998.; Iza efemerija svakodnevlja, refleksivna proza, Subotica, 2001., drugo izdanje, Zagreb, 2001.; Bunjevački blues, pjesme, Subotica, 2002., drugo prošireno izdanje, Subotica, 2003.; Bez svlaka mraka, poema, Subotica, 2005., Bibliografija Hrvata u Vojvodini 1990.-2002., (prinosi), Pula, 2005.; Hrvati u Vojvodini danas – traganje za identitetom, Zagreb, 2006.; Minimum in maximis – zapisi s ruba o nerubnome, Zagreb, 2007.

Za zbirku pjesama Bunjevački blues dobio je 2003. u Subotici priznanje «Ferenc Bodrogvári, za knjigu Minimum in maximis – zapisi s ruuba o nerubnome, nagradu «Zvane Črnja» za najbolju knjigu eseja objavljenu u Hrvatskoj. Član je Društva hrvatskih književnika i Društva književnika Vojvodine.

Knjiga «Prid svitom» nosi pod naslov «Saga o svitu koji nestaje». Kao što je iz povijesti svjetske književnosti poznato sagama su nazivali herojske prozne pripovijetke u staroskandinavskoj literaturi koje su pričale o podvizima bogova, o drevnim rodovima, o prvim kraljevima itd. U današnje vrije pojmom saga označava se književno prozno djelo koje govori o mitskim temama, sli ovim se pojmom nazivaju i bajke i priče. Kako se ne bi pomislilo na staroskandinavsko značenje pojma saga, autor u podnaslovu upozorava kako je riječ o priči «o svijetu koji nestaje», a taj su svijet etnička zajednica Hrvata-Bunjevaca koja živi u Bačkoj, rodnome kraju našega autora. Pojam svit na bunjevačkom narječju označava narod i ljude, odnosno pučanstvo (populus). Publicistički precizniji naslov bio glasio: priče o manjinskoj etničkoj zajednici bunjevačkih Hrvata koji nestaju. Ako tome dodamo riječi iz naslova knjige «Prid svitom» otkrivamo temu koja zaokuplja Tomislava Žigmanova. Taj »svit» u smislu pojma svijet, tiče se većinskoga srpskoga naroda u čijoj Državi, dakle Republici Srbiji, Hrvati-Bunjevci žive kao etnička manjina, zatim njihovoga matičnoga hrvatskog naroda i njegove države Republike Hrvatske, te Europske unije, odnosno tzv. međunarodne zajednice. Pred svima njima, odnosnim tim «svitom», umire jedna etnička zajednica čija povijest traje više stoljeća i koja je stvorila bogatu kulturnu baštinu, književnost, znanost, umjetnost, kao osnovne elemente svoje narodnosne samobitnosti. A navedeni «svit» šuti, ne uzbuđuje se, politički kalkulira i time sudjeluje u zločinu. Umiranje jedne etničke zajednice je zločin, iz nehata, ili s nakanom, može se diskutirati.

Knjiga «Prid svitom» može se čitati na dvije razine. Prvu razinu čine uvrštene pripovijetke koje imaju svoj vlastiti predmetno-tematski doseg. Na drugoj razini sve uvrštene priče čine cjelinu i knjiga se time pretvara u roman.

Treba istaknuti da je ovo djelo napisano bunjevačkom ikavicom. Žigmanov se znalački oslonio na izražajne mogućnosti narječja svoje manjine i stvorio djelo koje obogaćuje suvremenu hrvatsku književnost, osim umjetničkom razinom i snažnim povjerenjem u književnu vitalnost dijalekata. Za manjinsku zajednicu Hrvata-Bunjevaca knjiga «Prid svitom» predstavlja potvrdu njihovoga identiteta, govor o nestajanju, toj najbolnijoj temi njihove stvarnosti, ali i krik književnika koji snagom svoga pera i književne imaginacije pokazuje i dokazuje «svitu», znači urbi et torbi, što znači to nestajanje, odnosno da ono znači nestajanje mikro i makro kozmosa cijeloga etničkoga ogranka, zapravo jednoga naroda. Nestanak Bunjevaca nestanak je i Hrvata. Njihova tragedija i naša je tragedija. Njihovo nestajanje je amputacija jednoga dijela hrvatskoga etničkoga bića.

Knjiga «Pred svitom» podijeljena je u tri književna dijela. Prvi dio sadrži sljedeće priče / poglavlja, čiji su naslovi napisani kao dvostihovi: «Sudbine su iste/ u žene Kriste»; «Od muke jeca/ bogata Veca»; «Kako triba sprema/ udovica Ema»; «Smraćivanje/ u Janje»; «Škapular nade/ u virne Mande». Drugi dio sadrži priče:»Nije smio/babo Mijo»; «Opet su njive/ u staroga Sive»; «Sve arende/ u sluge Ente»; «Svitanje u Vranje»; «Molitva rose/ u staroga Jose»; Treći dio: «O čemu, o kome/Lozika i Tome».

Četvrti dio knjige sadrži «Rječnik manje poznatih riječi i izraza», «Pokrovitelje», vrlo indikativan dio pod naslovom «Prenumerati», tekstove književnika i književnih znalaca koji su knjigu preporučili (Neven Ušumović, Helena Sablić Tomić, Josip Mlakić, i Vinko Brešić, te kurikul samoga autora.

Iz naslova je vidljivo, prvo da su složeni kao duhoviti i ironični narodni stihovi, drugo, da su u prvome dijelu subjekt priče žene Krista, bogata Veca, udovica Ema i Janja i vjernica Manda, dok su u drugome dijelu junaci muškarci: otac («babo») Mijo, stari Seve, sluga Enta, Vranjo, i stari Joso. U čudesno zanimljivom trećem dijelu sjedinjuju se prvi i drugi dio. Sada su subjekti bračni par Tome i Lozika koji prije spavanja, ležeći u bračnoj postelji vode razgovor o svakidašnjim, ali i sudbinskim životnim temama. Razgovor se sastoji od efektnih kratkih, ali jezgrovitih rečenica, često svedenih samo od pitanja.

Od preporučitelja, najdublje je ušao u fenomen ove knjige, istaknuti hrvatski književni kritičar i povjesničar književnosti, Vinko Brešić. «Žigmanovljeva monološko-dijaloška prozna «Prid svitom», piše prof. Brešić – pisana još svemu usprkos živom bunjevačkom ikavicom i s ambicijom da jezikom sačuva barem nešto od onoga što je stoljećima obilježavalo hrvatskog čovjeka s njegovih, po mnogo čemu, rubnih prostora, ponajmanje je neka spontana literarna iliti lingvistička stilska vježba, koliko, zapravo, duboko osviješteni i angažirani kulturni čin koji na posredan i književne prakse dostojan način obnavlja neka stara i otvara nova pitanja. Jedno od njih svakako je pitanje identiteta kulture i prostora te raznovrsnih kulturno-političkih strategija koje su pretendirale i pretendiraju na njegovo imenovanje, tj. osvajanje».

Bunjevci su tradicionalno vezani uz zemlju. Njihov je život bio neodvojiv od salaša. U prići «Od muke jeca/ bogata Veca» obrađeno je vrijeme kada im je komunistički režim oduzimao zemlju.

«A zna se šta zemlja znači kod nas Bunjevaca i kako se sparm nje postavljalo – grijota ju je bilo držat neobrađenu. Zaparložene zemlje kod nas nije bilo. Više se posikatkad u njoj vodilo računa neg' o podikojem čeljadetu. Šta će sad dalje bit s ovima sad, vidit ćemo… Al ne iđe mi na dobro. Samo da se Vince od ovog svega još ne razboli.»

Žigmanovljevo djelo nije žal za prošlošću. Štoviše, on duboko zasijeca u sadašnjost Bunjevaca, u njihovu sudbinu posljednjih desetljeća. U priči «Nije smio / babo Mijo» riječ je o naricanju oca nad mrtvim sinom, koji je stradao u Miloševićevoj vojsci, u koju je regrutiran zahvaljujući očevoj «krivnji» jer se rukovodio prema starinskome principu poštivanja svake vlasti. Umjesto da sina sakrije, ili pošalje u Hrvatsku, inzistirao je da se odazove na poziv za odlazak u JNA.

«Znali su naši momci uteć, kod rodbine, u druga sela, ne dolazit kući nediljama…Jedan broj se i odselio. Nisu tili ić na Rvate. Pa i to je naš svit.»

U priči «Opet su njive/ u staroga Sive», Žigmanov iskazuje osnovni problem svake, a posebice malene arhipelaški locirane manjine: osjećaj napuštenosti od strane matičnoga naroda, osjećaj nepripadanja i čak neprijateljstva od strane većinskoga naroda, iz čega proizlazi i molba za razumijevanjem i ljubavlju.

«Eto što je život! Ko da nigdi ne tribamo. Ne vole nas ni tamo puno. A ni tu.»

Knjiga «Prid svitom» snažnim literarnim jezikom progovara o ovom gorućem problemu opstojnosti Hrvata Bunjevaca. Žigmanov se služi (bunjevačkim) narječjem, ali njegove su rečenice literarno njegovane, leksik precizno odabran, dijalozi logični prirodni, nosivi likovi reprezentanti svoga naroda, atmosfera više upozoravajuća, kritička, nego patetična. Svaka od objavljenih priča i sve zajedno mogle bi se uprizoriti kao drame.

Konačno, Žigmanov je uspješno i estetski oblikovao knjigu. Dizajn korica upućuje na arhivsku građu, ili čak stari i odbačeni papir.

Smatram da nitko od hrvatskih čitatelja ove knjige nije ostao ravnodušan na poruku koju nam je donijela. Kao dio «svita» kojem se obraća Tomislav Žigmanov u ime Hrvata Bunjevaca iz Bačke, ne samo da sam tužan, već se i stidim zbog njihove «sage».

U Zagrebu, 4. listopada, 2010.

Đuro Vidmarović

P. S.

26. svibnja 2022.

Tamna strana mjeseca

I.

Društvo hrvatskih književnika
Uredništvo „Republike“

Zagreb, 26. studenoga 2010.

Poštovani gospodine Miriću,

Šaljem Vam tri književna prikaza s molbom da ih objavite u jednome od idućih brojeva «Republike».

Uljudno Vas molim, kao kolegu i dobronamjernoga čovjeka, da mi javite odgovaraju li tekstovi uredničkim kriterijima, odnosno, hoće li biti objavljeni ili neće?

Uz pozdrav:

Đuro Vidmarović

II.

Odgovor 1 . prosinca 2010.

Poštovani gospodine Vidmaroviću, jučer je bio sastanak uredništva na kojem su prihvaćeni Vaši tekstovi s tim da bi se tekstovi o Žigmanovu i Grossmanu objavili u "skoroj budućnosti", a tekst o gospođi Bijač ne prije ljeta sljedeće godine. Predlažu, dakle, da tekst o gospođi Bijač objavite u nekom drugom časopisu. Srdačno Vas pozdravljam, Nevenka Žvan, tajnica Republike

 III.

Moj dotadašnji rad na prikazivanju i istraživanju kulture i kulturne baštine Hrvata u rasuću, pretočen u nekoliko knjiga i stotine objavljenih članaka, eseja, prikaza i napomena, Uredništvu „Republike“ ništa nije značio. Isti se odnos prema mojim prilozima nastavio, s manjim odstupanjima, do danas. Prikaz Žigmanovljeve vrijedne i nagrađene knjige morao je biti objavljen u Srbiji, premda je riječ o članu DHK. Slavljeniku o tome nisam ništa govorio. Sada se stekla povijesna distanca za ovu ružnu istinu.

Vidi:

Đuro Vidmarović: Knjiga o nestajanju bunjevačkih Hrvata, (Tomislav Žigmanov: Prid svitom. Saga o svitu koji nestaje, „Čikerija“, Osijek, 2008.), KLASJE NAŠIH RAVNI – časopis za književnost, umjetnost i znanost, god. XVIII, br. 5 - 6, Subotica, 2012., str. 70. - 72.

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.