Osvrt na pjesničku zbirku Pod križem (Molitve za Luku)

Poštovani čitatelji,

čestitam na objavljivanju pjesama Enerike Bijač i njezine knjige „Pod Križem“. Složio sam se s prijedlogom uvažene kolegice Tuge Tarle glede sudjelovanja ove poetese na književnom recitalu Pasionske baštine 2022., posvećene ulozi žene u ovome najvažnijem događanju naše vjere i kršćanstva u cjelini. Želio bih upozoriti, ne zbog sebe, jer ja sam svoje odradio tijekom proteklih 50 godina, već zbog naše javnosti koja brzo zaboravlja, a poglavito književne povjesničare, na činjenicu da je moje „pero“ prvo recenziralo i vrednovalo potresnu zbirku „Pod Križem (Molitve za Luku), Koprivnica, 2015., koprivničke književnice Enerike Bijač.

Slobodan sam zamoliti za objavljivanje ove recenzije, uz ispriku što bibliografija završava s 2015. godinom. Nakon toga naši su se životni putovi udaljili.

S križem u susret Križu
Enerika Bijač: Pod križem (Molitve za Luku), DHK, Podravsko-prigorski ogranak, Koprivnica, Koprivnica, 2015.

Enerika Bijač, poznata hrvatska književnica, predstavila se, do sada kod nas jedinstvenom zbirkom pjesama-molitava, pod naslovom „Pod križem“ i podnaslovom „Molitve za Luku“. Asocijacija je realna i snažna. Bez podnaslova čitatelj bi zaključio kako je riječ o čuvenom novozavjetnom motivu Kristove svete majke koja stoji pod križem na kojoj je razapet njezin božanski Sin. Najveći umjetnici svijeta pokušali su prikazati, opisati i shvatiti ovu, objektivno, strašnu sliku. Za ljudsko oko ona je doista strašna. Razapinjanje na križ bio je jedan od sadističkih oblika kažnjavanja u antičko vrijeme, ali nažalost, svjedoci smo njegovog obnavljanja upravo u našem vremenu. Fanatizirani muslimanski ratnici ponovo pribijaju kršćane koji se ne žele odreći svoje vjere, na križeve, kao nekada Rimljani.

Teološki gledano križ je postao Signum, znak patnje Sina Čovječjeg zbog ljudskih grijeha. Patnje koja nije uzaludna, besmislena, ili čista povijesna slučajnost. Križ je postao put koji vodi uskrsnuću, dakle pobjedi nad smrću, a uskrsnuće je temeljni postulat naše vjere, činjenica koja ljudski život izdvaja iznad biokemijske kaše i uzdiže do razine Božjeg stvorenja, koje ima dušu što pripada Stvoritelju i koja se Njemu vraća.

Križ je neizbježno važan za život ljudi koji se neizbježno suočavaju sa smrću, drage, bliske ili voljene osobe, ali i mislima o vlastitoj neizbježnoj konačnosti. Križ pobjeđuje i osmišljava eshatološki tjesnac s kojim se svaki razuman čovjek mora suočiti.

Smrt voljene osobe, izdanka vlastitoga bića, k tome na početku stvaralačkog života, pametne i kreposne, teško se doživljava, a za ljude bez vjere, ili bez snažne vjere u smisao Križa, to je događaj koji se ne može lagano preboljeti, a nikada prežaliti. To je najveća nesreća. I ona kao takva nameće teolozima najteža pitanja.

Naša se pjesnikinja suočila s tim najtežim pitanjem: zašto? Teško je pomisliti kako se u tim trenutcima osjećala. Ali odgovor je pronašla ondje gdje je on jedino „deponiran“ - u vjeri. Navodim dio pjesme u čijem će naslovu „Prihvaćam“, kršćanin prepoznati Kristove riječi:

Pitanja bez odgovora
se množe, a poruka
s neba
kaže: Snagom vjere
prihvati
što ne možeš
promijeniti.

(Iz pjesme „Prihvaćam“)

Pjesnikinja Enerika Bijač suočila se s takvom nesrećom. Stoga podnaslov pjesničke zbirke „Pod križem“ pomaže razumjeti njezin sadržaj: riječ je o pjesmama-molitvama za dušu njezinog prerano preminulog unuka Luke. To nisu molitve kakve držimo „uobičajenima“, u smislu vjerske poniznosti i svakodnevne vjerske potrebe. Autorica stvara složene i višestruko osjećajima nabijene slike u kojima čuva sjećanje na Luku, iskazuje svoju bol, traži smisao mladićeve smrti i napokon pronalazi smirenje u Bogu, odnosno u vjeri kako je susret s dragim unukom tek pitanje njezine vlastite konačnosti i prijelaza u drugu egzistenciju.

Tražim riječi
i daha i maha dok
misli se premeću,
promiču, množe
stakleni glas
moj podupri Ti
koji možeš!

(Iz pjesme „Stakleni glas“)

Tri se teška pitanja nameću čitatelju ove čudesne pjesničke cjeline: može li se zbirku promatrati isključivo kao osobnu tragediju koju pjesnikinja prevladava eshatološkim istinama vlastite vjere?, drugo, treba li se autoričina osobna tragedija zanemariti i pjesme književno vrednovati racionalno i „hladnokrvno“, nezavisno od stvarne tragedije koju opisuju i treće, može li se ova zbirka staviti u kontekst suvremene hrvatske poezije kršćanskog nadahnuća i pjesničkih molitava kao njezine podvrste?

Pisac ovog prikaza, ma koliko osobno bio potresen sadržajem zbirke i impresioniran, da ne kaže zadivljen emocionalnom snagom autorice kojom je uspjela tako veliku bol pretočiti u stihove, ali ne stihove tužaljke isključivo za osobnu utjehu, već u poetsko tkivo koje se na predmetno tematskoj razini uzdiže do univerzalnih poruka, a na estetskoj razini slijedi visoke domete ostvarene u vlastitim ranijim poetskim djelima, odlučio se na zadatak koji pripada književnom prikazivaču. Pri tome polazi od sintagme koju se pripisuje velikom Antunu Barcu: Nema velike umjetnosti, bez velike boli. Ali i od učenja velikog španjolskog književnog teoretičara Alonsa Dámasoa (Vidi: Čovjek i Bog, Malaga, El Arroyo de Los Angeles, 1955. ) o tome da su izvori poezije i vjere istovjetni.

Isticanjem uvodnih citata koji imaju zadaću usmjeriti pažnju čitatelja na sadržaj zbirke, Enerika Bijač je, nedvojbeno, svoju zbirku stavila u kontekst hrvatske poezije kršćanskog nadahnuća, s tom razlikom što u ovom slučaju nije riječ o akademskoj poziciji, o nadahnuću koje ima i stanovit propedeutički naglasak, već o poeziji koja proizlazi iz stvarnog života, koja je odraz potpune predanosti u „ruke“ Gospodara naših duša. Književno gledajući, u ovoj je zbirci riječ o istinskom pjesničkom govoru, o proživljenoj stvarnosti, o apsolutnoj iskrenoj predanosti transiskustvenim i duboko vjernički osmišljenim istinama Kristovog učenja. Stoga je ovo poezija kojom autorica pokazuje kako je život iznad smrti. Pjesnikinjine su molitve pobijedile plač i rezignaciju i postale himna Ljubavi. A pri tome sjećanje na dragu osobu nije izblijedjelo, ljubav koja se je Luki poklanjala i dalje živi, a kroz ljubav mladić je i dalje sa svojom obitelji:

… Sve je isto kao nekad,
baš sve.
…

(Iz molitve-epitafa. „Kao nekad“)

Unuk živi u ljubavi svojih bližnjih, ali, za poeziju je bitno naglasiti, u ljubavi pretočenoj u stihove. Ali za to je uvjet imati čisto srce, što znači potpunu predanost Križu. Time je poeziji dana njezina transcendentna razina, pri čemu se estetika poetika sjedinjuje s Apsolutom. U pjesmi „Čista srca“ nalaze se stihovi:

U stihu dišeš
i rasteš u iskon
veliki moj, Anđele naš
s kojim smo zemljom
crnicom teškom
hodili, dijelili muku mučili.
Daljina i vrijeme
ne razara to
što u temelju počiva.
Čista srca trajno smo
s tobom:
zauvijek zajedno.

Jednako snažno ista se istina očituje u stihovima:

U šapatu stihom
molitveno dišem.
O, Gospe Snježna,
zakrili ga!

(Iz pjesme „Uljuljane trave“)

Kao što je srce čisto i stihovi moraju biti čisti, a čisto mogu biti jedino ako su ispunjeni ljubavlju:

Kao duša tvoja
plemenita,
čista od života u smrti
velika -
čisti su stihovi ovi
što plaču za tobom
i mole
za život vječni.

(Iz pjesme „Od ljubavi“)

Za koji dan autorica će (kao i svi mi) u nekoj drugoj dimenziji sresti svoga unuka, jer, prema staroj izreci: Per crucem ad lucem – po križu k svjetlu! koju uzima kao moto (maksimu), Ljubav sve pobjeđuje, ljubav nagrađuje, ljubav oslobađa, ljubav nas vodi prema Svjetlosti. Tko ne poznaje simboliku kršćanske vjere, a usuđujem se kazati i tko tu vjeru ne ispovijeda, biti će uskraćen za teološki, poglavito eshatološki dio ove zbirke. Konačno, premda je pisana modernističkim poetskim diskursom, pjesnikinja koristi elemente tzv. grafičke, odnosno zorne poezije kako bi naglasila kristološko eshatološko ishodište na koje se pjesme oslanjaju. Primjer je prva pjesma u prvom ciklusu, koja nosi naslov prepoznatljive kršćanske invokacije:„Tebi vapijem“, grafički je oblikovana u obliku križa.

Enerika Bijač pokušava i uspijeva shvatit život, slijedeći sjajnu misao danskog filozofa kršćanskog nadahnuća, Sorena Kierkegarda:

„Život se može razumjeti samo gledajući unatrag,
ali se može živjeti samo gledajući unaprijed.“

Prvi ciklus „Bijeli stihovi“, počinje upravo navedenom pjesmom „Tebi vapijem“:

Tebi vapijem

U ime Oca i
Sina i Duha
Svetoga! Oče,
naš koji jesi na nebesima, ja službenica
Tvoja iz duše Te molim: primi ga u svoje
rajske dvore, obasjaj dušu njegovu
Vječnom svjetlošću.
Marijo, Majko
naša, podupri
molitve ove
srce Te moje
moli, iz boli,
sada i na času
smrti moje. I
duša moja Tebi
vapije sada i u sve
vijeke vjekova.
Amen.

Potresne su molitve koje autorica upućuje Gospi, upravo Njoj, jer Ona najbolje shvaća strahotnost gubitka voljene osobe.

Ja opet klečim
i molim.
O Gospe Sinjska,
životom vječnim
podari ga!

(Iz pjesme „Klečeći stihovi“)

Svaka pjesma u zbirci „Po križem“ mali je eshatološki traktat, a veliki dokaz snage Božje istine. Svaka je pjesma teološki dragulj u kojem se prelamaju sva svjetla naše vjere. Možda nije vrijeme, ali ne može se zanemariti visoki estetski domet ove zbirke, premda autorici, vjerujem to nije bilo na prvome mjestu. Premda je tuga bila prevelika, u stihovima nema naricanja, nema privatnosti koja može biti neugodna za čitatelja. Pjesničke su slike bogate, izraz prilagođen njima, dakle višeslojan, ritam uzvišen, pomalo novozavjetni. Riječju: zbirka „Pod križem“ vrijedan je prilog suvremenoj hrvatskoj književnosti i neke od pjesama trebale bi ući u svaku antologiju, a poglavito u antologiju poezije kršćanskog nadahnuća. Ova je zbirka jedinstven prilog suvremenoj hrvatskoj poeziji čije je ishodište u transendenciji.
Na kraju Enerikni snažni ostaju stihovi koju su Credo te Deum za sve nas koji doista vjerujemo:

Ali ja vjerujem:
doći će dan
kad ćemo se sresti
svi mili i dragi
u vatri ljubavi.
Vjerujem u ljubav što ne može
proći, nestati, prestati
ta čarobna svjetlost
što u sebi nosi,
daruje i kruži, kruži i daruje
sublimira Vječnost.

Đuro Vidmarović
U Zagrebu, 26. svibnja 2015.

Enerika Bijač: Životopis

Enerika Bijač (r. Odak), književnica i slikarica, rođena je na Zavali, općina Slivno, 14. listopada 1940. - u današnjoj Dubrovačko-neretvanskoj županiji. U Opuzenu je završila osnovnu školu; gimnaziju u Metkoviću, diplomirala je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu Hrvatski jezik i jugoslavenske književnosti. Kao drugi glavni predmet studirala je francuski jezik. Zvanje bibliotekara stekla je 1983. Od 1963. živi u Koprivnici.

Radila je kao spikerica Radija Koprivnice, nakon audicije koju je proveo Radio-Zagreb, 1967.

Od 1968. do 1979. radi kao profesorica u koprivničkim srednjim školama. Nekoliko godina u sklopu hrvatskog jezika i književnosti predavala je i povijest likovne umjetnosti, za što se sama dodatno obrazovala.

Od 1979. do 1981. u Podravskoj banci radi kao urednica bančina glasila ''Interne informacije''. U tom vremenu bila je zamjenica predsjednika Društva novinara tadašnje Bjelovarsko-bilogorske regije.

Od 1981. do 1992. radila je u Gradskoj knjižnici i čitaonici „Fran Galović“, gdje je bila voditeljica Studijskog odjela.

Radeći u knjižničarstvu, bila je predsjednica Društva bibliotekara Bjelovarsko-bilogorske regije i članica Predsjedništva Hrvatskog bibliotekarskog društva, Zagreb. Niz godina bila je predsjednica Skupštine koprivničke Udruge za kulturu, umjetnost i društvo ''Nagnuća'', te član Redakcije časopisa ''Nagnuća''. Bila je članica žirija LIDRANO za izbor najboljih književnih radova učenika srednjih i osnovnih škola Koprivničko-križevačke županije.

Član je Upravnog odbora Društva hrvatskih književnika, član je Matice hrvatske, te glavna koordinatorica Slavenske književne i umjetničke akademije za Hrvatsku, sa sjedištem u Varni.

Osnovala je Podravsko-prigorski ogranak Društva hrvatskih književnika 2009. od kada mu je i predsjednicom. Urednica je biblioteke “Rukopis” koju izdaje Ogranak te biblioteke Galovichiana. Od 2010. do 2014. bila je predsjednica Organizacijskog odbora međunarodnog festivala književnosti „Galovićeva jesen“, koji se održava u Podravini; utemeljiteljica je književnih manifestacija: Dani Ivana viteza Trnskog, (utemeljeni 2011., održavaju se u Podravini); Koprivničke Maruliane (utemeljena 2012., održava se u Koprivnici); utemeljiteljica je i predsjednica Neretvanskih pjesničkih susreta “Maslini u lice”, (utemeljeni 2009., održavaju se na Neretvi: u Opuzenu, Metkoviću, Pločama i općini Slivno – u čast Dana Velike Gospe).

Bila je predsjednica Upravnog vijeća Muzeja Grada Koprivnice (u sastavu kojega djeluje i Galerija naivne umjetnosti u Hlebinama, kao i gradska Galerija Koprivnica) 10 godina (2003.-2013). Od 2005. do 2010. član je Odbora za likovnu umjetnost Hrvatskog svjetskog sabora, sa sjedištem za Hrvatsku u Ludbregu (2005.-2010.). Član je Akademije-art, Zagreb, i Udruge neretvanskih likovnih stvaratelja, Opuzen

OBJAVILA JE KNJIGE:

Tragovi, pjesme, (1989.)
Obnavljanje, pjesme, (1994.)
Put, pjesme,(1998.)
Neka sve ostane, pjesme, (e- zbirka, 1999.)
Samo je beskraj kraj, pjesme u prozi, (2001.)
Školjka, pjesme, (2003.)
U mogućem krajoliku, pjesme i slike, (2006.)
Riječ do riječi, pjesme, (2010.)
Samo ljubav ostaje, autobiografska proza, roman, (2004.)
Odjek Neretve, monografsko djelo, (2008.)
Obala/La sponda, dvojezična pjesničko-slikarska mapa s talijanskim slikarom Ugom Maffiem, (2010.)
Književne refleksije, književna i likovna kritika, eseji i prikazi, (2012.)

Sastavila je i uredila Antologiju 20 Galovićevih jeseni;

Sastavila je Antologiju suvremene hrvatske poezije, koju je objavila Slavenska književna i umjetnička akademija u Varni, 2014. na bugarskom jeziku.

Svijet širokog dlana, izabrane pjesme (2015.)
Zelena suza svemira, izabrane pjesme (2015.), objavila Slavenska književna i umjetnička akademija u Varni na bugarskom jeziku

Pjesme su joj prevedene na talijanski, engleski, bugarski, španjolski, ruski; uvrštena je u Hrvatsku književnu enciklopediju i u Likovnu e-enciklopediju ekskluzivnog hrvatskog portala Akademija-art.

Imala je preko 35 samostalnih izložbi slika diljem Hrvatske i u inozemstvu - od toga nekoliko recentnih i 2010. retrospektivnu pod nazivom „Radovi“ u Gradskoj Galeriji u Koprivnici.

SAMOSTALNE IZLOŽBE:

1980. Zagreb, Zagrebačka banka, izložbeni prostor

1981. Zagreb, INA, izložbeni prostor
         Zagreb, Hospitalija, izložbeni prostor

1982. Zagreb, SDK, izložbeni prostor

1986. Zagreb, Zagrebačka banka, izložbeni prostor

1987. Zagreb, SDK, izložbeni prostor

1988. Zagreb, PTT, izložbeni prostor

1989. Varaždin, Privredna komora, izložbeni prostor

1991. Koprivnica, Medicinski centar, Galerijski prostor Likovne udruge Centra

1992. Koprivnica, Podravka, Galerija

1993. Zagreb, Knjižnica i čitaonica „B. Ogrizović“, Galerija u izlogu
         Virje, O. Š. „V. F. Šignjar, izložbeni prostor
         Čakovec, Galerija „Aurora“

1994. Koprivnica, Art-party galerija, Duga centar

1996. Metković, Gradsko kulturno središte, galerija

1997. Zagreb, Turistička zajednica grada Zagreba, galerijski prostor
         Koprivnica, Gospodarska komora, izložbeni prostor

1998. Nova Rača, Narodna knjižnica „P. P. Bjelovar“, izložbeni prostor

1999. Mostar, Umjetnička galerija kraljice Katarine Kosače
         Metković, Gradsko kulturno središte, galerija
         Opuzen, Gradska vijećnica
         Dubrovnik, Palača Ranjina, galerija
         Zagreb, Croatia Lloyd, Galerijski prostor Dokumentacijskog centra prof. dr. Antuna Bauera

2000. Zagreb, „Kraš“, galerijski prostor
         Zagreb, Europski dom, galerijski prostor

2001. Pula, Dom hrvatskih branitelja, galerijski prostor
         Osijek, HNK, izložbeni prostor u auli
         Slatina, Pučko otvoreno učilište – Gradska galerija
         Grubišno Polje, Gradska galerija

2002. Koprivnica, Muzej grada Koprivnice

2003. Ludbreg, Galerija ZB-art
         Split, Galerija Brešan
         Maruševac, Dvorac Maruševac

2004. Kalnik, O. Š. Kalnik, izložbeni prostor

2009. Zagreb, Paneuropska unija, galerijski prostor

2010. Muzej grada Koprivnice, Galerija Koprivnica

Imala je preko sedamdeset skupnih izložbi, sudjelovala je na brojnim likovnim kolonijama, darivala je u humanitarne svrhe. Slike su joj u vlasništvu nekoliko galerija u Hrvatskoj, te u privatnim i javnim zbirkama u zemlji i inozemstvu.

Primila je brojna priznanja i zahvalnice, te nagrade:  

2008. Plaketa Grada Opuzena za izniman doprinos kulturnom životu grada Opuzena i njegovanju tradicijskih vrijednosti neretvanskog kraja, svojim umjetničkim radom;

2009. Plaketa Općine Slivno za značajan doprinos u kulturi i promicanju ugleda općine Slivno, svojim književnim i slikarskim radom;

2010. Medalja Grada Koprivnice za izniman doprinos u kulturnom i umjetničkom djelovanju i promociji grada Koprivnice u zemlji i inozemstvu;

2011. Zbirka pjesama Riječ do riječi bila je u najužem izboru za Nagradu ‘’Tin Ujević’’ za 2011. ;

2013. Međunarodna Velika nagrada ‘’Leteće pero’’ koju joj je dodijelila Slavenska književna i umjetnička akademija i Savez bugarskih pisaca za ukupno umjetničko i književno stvaralaštvo, i posebno za sveukupno pjesničko djelo, za zbližavanje kultura među narodima slavenskoga govornog područja;

2013. Književna nagrada ‘’Neretvanska maslina’’ za knjigu Odjek Neretve - za postignute visoke estetske i umjetničke domete u tematiziranju ekoloških pitanja u smislu osvjetljavanja humanijeg odnosa prema okolišu, kao i većeg suglasja između čovjekovih potreba za razvojem i očuvanjem prirode, te tradicijskih i baštinskih vrijednosti;

2013. Nagrada ‘’Vrelo nadahnuća’’ za pjesmu Zrno slano na Književnom natječaju duhovnog stvaralaštva, Radio Ludbrega.

Đuro Vidmarović