Sjećanje na žrtve totalitarnih režima

Dvadeset i treći kolovoza bi trebao biti vrlo svečan dan. Trebale bi se održavati akademije, okrugli stolovi, prikazivati TV i radio emisije u kojima se sagledava fenomen totalitarnih režima. Bar bi tako trebalo biti Komunizamu Europi, naravno i kod nas, ako se složi državna politika. Bojim se, kako Titovi sljedbenici to neće prihvatiti, jer bi se trebali suočiti sa zločinima jednog totalitarnog režima, bizantinski lukavog i azijatski okrutnog.

Podsjećam:

Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma obilježava se 23. kolovoza kao spomendan u Republici Hrvatskoj i europski je dan sjećanja na žrtve totalitarnih diktatura u Europi u 20. stoljeću.

Podsjećam:

„Spomendan je uveden odlukom Hrvatskoga sabora, a slijedom Rezolucije Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu od 2. travnja 2008. godine.

Europski parlament je 19. rujna 2019. godine donio dodatnu Rezoluciju o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe

Spomendan potječe od Praške deklaracije o zločinima komunizma (3. lipnja 2008.), koju je između ostalih predložio i potpisao Vaclav Havel i brojni članovi Europskog parlamenta. Podsjeća na pakt Hitlera i Staljina.

Dana 23. kolovoza 1939. godine potpisan je njemačko-sovjetski pakt o nenapadanju, poznat kao Sporazum Molotov-Ribbentrop, kojim je postignut javni sporazum o nenapadanju i tajni sporazum o podjeli interesnih sfera u Istočnoj Europi. U slobodnom svijetu na taj dan organizirali su se prosvjedi pod nazivom Dan crne vrpce s ciljem upoznavanja svijeta o prikrivanju zločina.

Dana 23. rujna 2008. potpisana je izjava potpore od 409 članova Europskog parlamenta za uspostavu dana sjećanja. Potvrđen je točkom 15. Rezolucije Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu od 2. travnja 2008. odlukom o proglašenju dana sjećanja na žrtve staljinizma i nacionalsocijalizma sa 533 glasova (44 protiv i 33 suzdržanih). U završnom dijelu Rezolucije pozvani su parlamenti i vlade svih država članica EU, država kandidatkinja za EU kao i zemalja povezanih s Europskom unijom, na usvajanje i provedbu te Rezolucije.

Parlamentarna skupština Vijeća Europe odlučno osuđuje teška kršenja ljudskih prava koja su počinili totalitarni komunistički režimi te izražava suosjećanje, razumijevanje i priznanje za žrtve tih zločina. Skupština vjeruje da žrtve zločina totalitarnih komunističkih režima koje su još žive, ili njihove obitelji, zaslužuju sućut, razumijevanje i priznavanje njihovih patnji i time Skupština poziva sve komunističke i post-komunističke stranke u svojim državama članicama, koje to još nisu učinile, da ponovno ocijene povijest komunizma i svoju vlastitu prošlost, da se jasno distanciraju od zločina totalitarnih komunističkih režima te da ih potpuno jasno osude.“

***

Na stranicama našega Portala prof. Jevgenij Pačenko i moja malenkost pisali smo o stradanju Krimskih Tatara u vrijeme Staljina, ali s recidivima koji postoje i danas. Imaju li Krimski Tatari, Čečeni, Dagestanci, Tatari iz Tatarstana, krimski Grci, povolški Nijemci, milijuni Ukrajinaca, … pravo na obilježavanje ovoga dana? Znademo li dovoljno o patnjama naroda koji su bili žrtve totalitarnih režima, a te patnje uključuju i genocid. Nisu ruski imperijalisti jedini koje treba podsjetiti na žrtve koje nose na duši njihovi vođe i političke elite. Što je s australijskim Aboridžinima koji su bili izloženi represiji i etnocidu i nakon Drugog svjetskog rata? Što je s narodom Jazigi koji su skoro istrijebljeni prije pet godina, što s Čečenima koji su prepolovljeni pred desetak godina, što Tibetancima koji su svojoj zemlji svedeni na manjinu, što s Kurdima kojih je ubijeno na stotine tisuća plinovima, bombama, iz zraka, iz kopna, na sve moguće načine? Što je s američkim i kanadskim domicilnim narodima, što s narodom Havajaca koji je sveden na manjinu, i t. d. i t. d. Mnogi narodi drhte od moćnijih susjeda. Na žalost i pod krinkom demokracije i pluralnosti dešavaju se zločini.

Želio bi upozoriti na knjigu ukrajinskog akademika i bivšeg ministra prosvjete, Ivana Dzjube: „RUSKO IMPERIJALNO POKORAVANJE KAVKASKIH NARODA (S OSVRTOM NA ODNOS PREMA SIBIRU I POLJSKOJ)“. Riječ je njegovim studijama: "Застукали сердешну волю..." Шевченків "Кавказ" на тлі непроминального минулого. До 150-річчя з часу написання "Кавказу" Київ, "Дніпро", 1995. i "Кавказ" Тараса Шевченкa на фоне непроходящего прошлого К 150- летию со дня написания поэмы "Кавказ", Київ, 1996., koju smo kolegica Švačko i ja preveli pod gore navedenim naslovom. Djelo je u cijelosti objavljeno u „Novoj Istri“.

Akademik Dzjuba je istraživanjem povijesnih i književnih vrela predstavio javnosti posljedice totalitarnih režima kroz povijest, konkretno Ruske Imperije, ali s odjekom na najnovije događaje i politiku, kako boljševičkog totalitarizma, tako i putinovske „demokracije“. Velikordržavlje i totalitarizam idu ruku pod ruku.

„(…)

Na mome pisaćem stolu leže stotine (doslovce stotine) ispisa i citata iz raznih izdanja predrevolucionarnoga (ruskog) doba, posvećenih kavkaskom ratu - sjećanja sudionika, svjedočenja očevidaca, arhivski materijali, a također i jubilarni zbornici. Oni u čitatelja stvaraju čudnovat osjećaj zbog prostodušne otvorenosti i svojevrsne čestitosti tvoraca zločina. Nisu se krili, nisu se zakrinkavali, u jednom su dahu pričali o djelima, od kojih se kosa diže na glavi. Pojma nisu imali o međunarodnim humanitarnim dokumentima u skladu s kojima će njihovi nasljednici morati naći odgovarajuću frazeologiju za sva ta nedjela.

A kako su tek dojmljive slike - kao da gledaš CNN, samo nešto siromašniji - bez mlažnjaka, helikoptera i oklopnih transportera, tek obične oštrice, bajuneti i karteče. ...

Pričaju veliki heroji. Pričaju manje poznati. Pričaju ne samo o sebi, jer riječ je o masovnom herojstvu. Kao što mora biti u ratu. Posebice u nepravednom, osvajačkom i podlom ratu. Problem nije u vojnicima - problem je upravo u takvom ratu: u ratu protiv naroda i protiv narodā.

Evo tek mrvica iz službenoga spisa jedne pukovnije - 44. konjičke nižgorodske, Ruske carske armade. Pukovnija je imala slavnu povijest. Sudjelovala je u "krvavom napadaju na Baturin i njegovu istrjebljenju zajedno sa svim stanovnicima".[1]

Zatim - u gušenju "anarhije u Kalmičkim stepama"[2] Bilo je to 1731. Godine 1737. - Krim. "Grad (Karasubazar - I. Dz.)[3] bio je spaljen do temelja: osim Karavan-saraja izgorjelo je više od 10.000 kuća, 38 džamija i 50 vodenica. Usred općega razaranja nemoguće je bilo spasiti 2 kršćanske crkve, koje su bile zahvaćene plamenom. Nakon pogroma Karasubazara počelo je strašno pustošenje Krima. Kozaci i Kalmici[4] probili su se do samoga Bahčisaraja i na putu uništili većinu tatarskih sela, uzeli 1000 zarobljenika, 30.000 bikova i 100.000 ovnova."[5]

Dan sjecanja1 1

Karasubazar u vrijeme ruskog osvajanja

Godina 1783. - pohod na Kuban, na Nogajce.[6] "Lošije naoružani, s lošim vodstvom, nedisciplinirani, nemajući nikakvoga znanja o strategiji, Nogajci su se ljuto borili i ginuli u masama. U nemoćnome bijesu sami su uništavali vlastite dragocjenosti, ubijali svoju djecu i žene. Više od 10.000 nogajskih leševa ležalo je na prostoru od 10 vrsta."[7] (Zapravo, tada je "prvi zapovjednik Nižgorodske pukovnije bio general Petar Abramovič Tekelli (...) čije je ime već bilo poznato u povijesti jer je bilo usko vezano s padom Siče[8] i uništenjem zaporiške vojske".[9] Ujesen godine 1790. pukovnija kao dio korpusa baruna Rozena "krenula je u prostor između rijeke Pšekupse i Pčose, istrjebljujući sve što joj se našlo na putu - aule, polja, pričuve i imanja stanovnika".[10] Zatim Kabarda: "... odred je u samo jednu noć izvršio proboj na 60 vrsta i neočekivano se pojavio usred mnogobrojnih kabardinskih postrojba.[11] Sve su napadnute istodobno..."[12] Potom Osetija: "... vojska se ograničila na paljenje svih okolnih naselja i uništila kamene kule i tvrđave."[13] Dalje su se redala gušenja ustanaka u Kahetiji, Kevsuriji, Iberiji, te drugim gruzijskim kneževinama... i svugdje jedno te isto...

Ni domoljubna se frazeologija autora sjećanja ne razlikuje. Od stranice do stranice nižu se sakramentalni stereotipi: "vojska uništila većinu tatarskih aula i neprijateljskih rezerva"; "veliku većinu tatarskih aula pretvorili u pepeo"; "dobro smo pritisnuli Čečene, istrijebili većinu njihovih aula, uništili usjeve i pričuve hrane i pobili puno naroda."[14]

Čini se da nije istina kako su te ekspedicije bile surove, međutim ne preostaje nam ništa drugo nego da vjerujemo svjedočenjima samih sudionika. Evo što piše Poltoracki u svojim sjećanjima (riječ je o general-bojniku Vladimiru Aleksijeviču Poltorackom, čija su sjećanja objavljena u "Povijesnom vjesniku”, 1893., br.1-9 - I. Dz.). U ožujku 1847.godine vojska je neočekivano napala majur Dubi: "... Teško da je tko od žitelja velikog aula (...) uspio vidjeti izlazak sunca. Prilikom očajnoga suprotstavljanja nekolicine, većina starih i mladih, žena, djece i dojenčadi, iznenadno zatečenih i polugolih, ugušena je u vlastitoj krvi od oštrica bajuneta, koji nikoga nisu pomilovali, ni poštedjeli."[15]

Etničko čišćenje

To nisu bili pojedinačni zločini, stihijne ili nepredvidljive posljedice vojničke zaslijepljenosti borbom. Bilo je to provođenje promišljene i namjeravane politike.

Primjere su davali i stupanj zvjerstava određivali viši vojni zapovjednici, koji su se međusobno smjenjivali. Već smo govorili o Cicijanovu. S njim se, dakako, nije mogao svatko usporediti. No, postoji dosta primjera agresivnosti i slavnoga Jermolova, i Voroncova, i Muravjova. Zadržat ću se na jednom svjedočenju sudionika O. O. Veljaminova. Upravo je on, zapovijedajući kavkaskom vojskom, blagoslovio običaj kolekcioniranja odrubljenih gorštačkih glava: "Za svaku je glavu Veljaminov platio "červonec" (10 rubalja) i lubanje slao u Akademiju znanosti."[16] Volio je vojnicima "propisivati englesko batinanje" (njegova vlastita metafora za bič), bio je prosvijećena i slobodoumna osoba, čak volterijanac - kao i svi tadašnji naraštaji vojne elite: "Njegova moralna i vjerska uvjerenja temeljila su se na stvaralaštvu enciklopedista i općenito pisaca XVIII. stoljeća (...) Knjige, od kojih se nije odvajao, bile su Gil Blas i Don Quijote na francuskom jeziku."[17] O viteškom običaju trgovanja odrubljenim glavama gorštaka govori i A. Dumas u svom putopisu (u kojem čak postoji poglavlje "Glavosječe"): "Za svaku odrubljenu gorštačku glavu dobivala se nagrada od 10 rubalja. Knez Mirski koji je, razumljivo, osjećao gađenje prema tim krvavim trofejima, smatrao je dostatnim da se pošalje samo desno uho (- I. Dz.). Međutim, nikako mu nije polazilo za rukom naučiti svoje lovce da se pridržavaju novoga zakona; otkako ratuju s Tatarima (tako su zvali sve žitelje Kavkaza bez razlike - I. Dz.), odrubljuju im glave, pravdajući se time da ne znaju razlikovati lijevo uho od desnoga." I dalje: "Svaki onaj koji je ubio gorštaka, imao je pravo osim glave i ušiju opljačkati ga do gole kože."[18] Najveći slobodoumnik među ruskim vojnim genijima bio je, kao što je poznato, Jermolov - tajna (iako jalova) nada dekabrista, miljenik ondašnjih opozicionara ("Jedan je mudrac izjavio da, prema ruskom shvaćanju, Jermolov nije čovjek, nego popularizirana ideja."[19]), slavljen generacijama pjesnika i romanopisaca (sve do danas: v. roman Olega Mihajlova[20] General Jermolov, Moskva, 1983.). Sam je najdublje prodro u bit zadaće i značaj kavkaskoga rata za Rusiju. U "podaničkom izvještaju" imperatoru Aleksandru I. od 12. veljače godine 1819. piše: "Gospodaru! Ne treba se bojati vanjskoga rata (..) Unutarnji je nemir za nas puno opasniji! Gorski narodi svojom neovisnošću kod samih podanika V.I.V. (Vašeg Imperatorskoga Veličanstva - I. Dz.) rađaju buntovnički duh i ljubav prema neovisnosti."[21]

To nije bilo osobno mišljenje; to je bila istina koja je usredotočila u sebi iskustva ne samo kavkaskoga rata, nego jednoličnog eposa borbe protiv "urota", "nereda", "izdaja"; to je temeljni postulat postojanja i budućega opstanka ruskoga imperija. Sam je Jermolov za sebe izvodio neizbježive praktične zaključke: "... Ne trpim da vladavinu moga Gospodara ne poštuju razbojnici i da se pokoreni narodi tek tako uzdaju u Njegovu zaštitu (...) Pukovnije su poslane uništiti zločinačku vlast kanova, čija vladavina ne odgovara slavi carevanja V.I.V-a, a žitelji će kanstava, što stenju pod bremenom te vlasti, shvatiti kolika je sreća biti poda-nikom Velikoga Gospodara."[22]

Ali narodi nisu razumjeli. "Kasnije će u povijesnoj tragediji osetinskoga pisca Elbasuka Britajeva Hazbi (1907.) njezin junak - seljak - reći: ' Nikada nisam vidio da se miluje topovima, bajunetima uči pameti. Tu jednostavnu istinu čak i ja, neuki, razumijem, a kako on, general, ne razumije? Glavu drži visoko kao bik, a trebao bi dublje promisliti o svojim djelima. ' "[23]

Narodi su bili nezahvalni. Do te mjere da su u borbu tjerali žene i djecu, a kada više nisu imali snage da se brane - bacali su se u provaliju, kako ne bi pali u plijen. "Jedan se bataljun u punom sastavu probijao strmom stazom. Odjednom je netko primijetio da se golema stijena odvojila od svoga granitnoga temelja - kao da se i planina okrenula protiv Rusa - i srušivši se uz tutnjavu i prasak - povukla za sobom trećinu bataljuna. Kada su preživjeli, držeći se za kamenje i korijenje stabala, podignuli glave, na vrhu planine, odakle se strmoglavila stijena, vidjeli su polugole žene raspuštene kose kako mašu pištoljima i sabljama. Jedna od njih, ne našavši više kamenja koje bi bacila na neprijatelja i vidjevši da oni i dalje napreduju, bacila je na njih svoje dijete prethodno mu razbivši glavu o stijenu. Zatim se i sama survala niz strminu s prokletstvom na usnama..."[24]

Reći ćete: efektna izmišljotina slavnoga romantika-fantasta? Dokumenti iz tih vremena puni su svjedočenja o kolektivnim samoubojstvima. "Počela je očajna bitka; u njoj su sudjelovale i žene; one su se poput vještica bacale na naše vojnike s oružjem u rukama; djeca su nas gađala kamenjem; da se ne bi predale, žene su se s djecom na grudima bacale u provaliju i razbijale se o kamenje u stotine komadića."[25] No čak ni ti očajnički samrtnički potezi, ni krajnji izrazi snage ljudskoga duha i kolektivne nacionalne slobode, nisu uspjeli dirnuti u svom sotonizmu okamenjenu svijest "osloboditelja" - oni su i to okrenuli u optužbe, ne protiv sebe nego protiv žrtava, kao još jedan od dokaza njihova "divljaštva" i razloga da ih se uništi: "Zvjerstvo i agresivnost zločinaca išlo je do takvoga stupnja da su radije ginuli nego pristajali na ropstvo. Tako se poslije jedne bitke sedam Osetina bacilo u provaliju."[26] A evo obraćanja Mtiuletinaca (plemena u dolini Aragve) ruskim vlastima: "Molili smo se Bogu da u Gruziji utvrdi nepobjedivu vojsku milostivoga Gospodara, a sad se molimo da je proguta nekakva iznenadna zla kob. Ne hvalimo se svojom snagom kojom ćemo ratovati protiv Rusa, no odlučni smo se do posljednjega osloboditi nepodnošljive muke, vlastitim rukama zapaliti svoje domove, natjerati u njih svoje žene i djecu, a zatim ih zapaliti da tamo izgore. Draže nam je tako umrijeti, nego mučeći se čekati smrt od biča i gledati kako obeščašćuju naše žene."[27]

Kakav su trag ostavili kavkaski ratovi na situaciju u ruskom društvu, kako su se odrazili na građansku misao i književnost? Ta su pitanja nedostatno proučena; gotovo da nitko taj problem nije posebno istraživao u cijelosti (napomenimo da su ukrajinski ševčenkolozi, interpretirajući Ševčenkov Kavkaz, iznijeli dosta zanimljivih podataka - prije svega J. Ivakin i L. Hinkulov).

Moguće je kazati jedino to da je u početku u ruskomu društvu dominirala službena verzija o pomnoj carskoj skrbi nad jednim narodima i o surovim pokoravanjima drugih naroda, o brižnom "civiliziranju", provođenju "ruskih zakona" i "prosvjećivanju". U vezi s kavkaskom temom dugo su vremena pulsirale domoljubne spekulacije. Istodobno su se postupno - u svijetu očevidnih neuspjeha ruske vojske, povećanja gubitaka i troškova, pristizanja iscrpnijih obavijesti o ratu - rađale sumnje, dapače, kritička razmišljanja, a 50-ih i 60-ih godina XIX. stoljeća u krugovima revolucionarne demokracije formirala su se izrazito negativna stajališta prema kavkaskom ratu, što je dovelo do stvaranja anti-carističke ideologije.

Neizravni dokazi o stupnju odbijanja kavkaskoga rata od strane društva mogu biti prijekori njegovih ideologa i apologeta zbog nerazumijevanja mnogih suvremenika i uporno skretanje pozornosti na povijesnu perspektivu, koja će sve staviti na svoje mjesto i pomoći sunarodnjacima da ocijene veličinu državnoga pothvata. Tako je već spomenuti R. Fadejev u Pismima s Kavkaza pisao: "Rusko društvo (...) više od pola stoljeća s ravnodušnim divljenjem promatra beskrajnu kavkasku borbu, i tako se na nju naviklo da više ni ne očekuje rasplet. Tisuće ruskih obitelji, oplakujući svoje mrtve, poginule na Kavkazu, nisu se čak ni pitale kakvom bogu prinose te žrtve. Tko od nas nije slušao domaće razgovore o tome kako Zakavkazje treba ostaviti i o nerentabilnosti troškova za rat; ili mišljenja stranaca, kako mi namjerno otežemo kavkaski rat kako bismo vježbali svoju vojsku! Moguće je da nisu svi Rusi, koji su u XIX. stoljeću imali neki utjecaj, svaki u svom odjelu na kavkaski problem, dokraja razumjeli cilj te uporne borbe. No vlada je neometano stremila svome cilju, ne žaleći pri tomu žrtava, osobito u dva posljednja carstva - u doba imperatora Nikolaja I. i današnjega gospodara - i postigla je cilj."[28]

A evo kako je svoju publiku uvjeravao na javnim predavanjima jedan od povjesničara kavkaskoga rata, generalštabni pukovnik P. Romanovski (1860.): "U životu država, kao i u životu ljudi, sreću se pothvati koji zahtijevaju napregnute snage i puno vremena i koje suvremenici ne mogu posve ispravno ocijeniti. Odvijajući se polako, korak po korak, bez primjetnih uspjeha, s postojanim upinjanjem snaga, s bezbrojnim žrtvama, ti pothvati, naravno, i kod svjedoka izazivaju kritike ili pohvalu, no potpuna, prava ocjena takvih zasluga pripada potomstvu i može biti donijeta tek tada kad žrtve i napori urode plodovima. Sličan je pothvat sudbina udijelila Rusiji na Kavkazu (...) I ma kakve bile žrtve koje Rusija mora prinijeti Kavkazu, u svakom slučaju nema dvojbe da će te žrtve potomstvo dostojno ocijeniti, prije svega zato što će trijumf Rusije u ratu protiv kavkaskih gorštaka biti ujedno trijumf civilizacije nad barbarstvom."[29]

Zavjet potomstvu uvijek je sporan - ono nosi svoje probleme, vezane s povijesnim naslijeđem. Što se tiče suvremenika, mnoge je "utvrđivanje ruske vlasti na Kavkazu" i "grom pobjede" pomirilo sa žrtvama. Ali ne sve. Postojala je i druga, suprotna tendencija: od 50-ih godina u krugovima, u kojima se formirala revolucionarna demokracija, stvara se načelno negativan odnos prema kavkaskom ratu - kao sastavni dio antimonarhističke demokratske ideologije. Npr. N. A. Dobroljubov u tekstu “O značenju naših posljednjih pothvata na Kavkazu” piše:"... Gorštaci su vodili borbu za neovisnost, za nepovredivost života." I dalje: "Razlog za pobunu gorštaka protiv Rusa nije bilo strogo učenje muridizma, nego mržnja ruske vlasti."[30]

Ovdje treba istaknuti da se u prvoj polovici XIX. stoljeća u Rusiji stvorio svojevrsni "kavkaski mit", istodobno vrlo postojan i vrlo promjenljiv u svojim granicama. Već je i sam sastav ruske vojske na Kavkazu bio veoma šarolik. Osim vojničkoga staleža i časničkoga kadra, tu su bili kažnjenici i zločinci, a također i politički prognanici (prije svega dekabristi, među kojima časnici visokoga ranga i pomilovani i nepomilovani). Bilo je tu onih, koji su tragali za romantičnim pusto-lovinama, lovaca na činove i nagrade, različitih avanturista i, napokon, razne grabežljive rulje koja je uvijek išla za dobitkom u tuđinu, zajedno s oslobodilačkom vojskom (sjetimo se Kozme Prutkova: "Ako izgubim na kartama, idem na Volinj provoditi rusifikaciju.").

"Kavkaz ima slavu kraja, u kojemu se može dobro zaraditi pljačkanjem. On je bio ’pogibeljan’ za ruske vojnike, ali ‘druga Indija’ za vladajuće klase. Tamo su masovno dolazili najgori elementi ruskoga činovništva, trgovci, dotepenci, oni koji su se htjeli nagrabiti, zaraditi položaj, živjeti u blagostanju “[31] - pisao je gruzijski povjesničar-marksist starih vremena.

O drugoj kategoriji pustolova svjedoči onodobni domoljub - to su oni kojima je "bilo tijesno i zagušljivo u Rusiji, pa su išli na taj pogibeljni Kavkaz tražeći sreću i mjesto za sebe. U to su doba oni naseljavali čitave pukovnijske okruge".[32] (Treba dodati da je, osim stihijskoga preseljenja, postojalo i organizirano; gorštake su iseljavali kako u dubinu Rusije, tako i u Tursku - oni su u nju i sami odlazili; umjesto njih doseljavali su se "pouzdani" ljudi; tako je strašna izmjena etničkoga sastava stanovništva - koja uopće nije izum i monopol tek staljinističkoga i poslijestaljinističkoga vremena - postala temeljnim načelom carske politike, osobito što se tiče Kavkaza, kao i uništavanje aula, paljenje i sječa šuma, uništavanje žetve i dr.).

Još jednu kategoriju kavkaskih skitnica opisuje književni kritičar: "Tada je često bilo moguće sresti lovca na pustolovine, s gordošću na čelu i hladnim razočaranjem u srcu, očajnog Don Juana, hazardera, kockara, strastvenoga ljubitelja opasnosti, koji se zanosio samo jednim pogledom na pogibeljni Kavkaz i nije propuštao priliku da se na svome putu spotakne i o kakvu pikanteriju."[33]

Raznobojnim i opojnim kavkaskim koktelom na različite se načine pričestio ne samo jedan naraštaj ruskih pisaca. Kavkaska je tema izrodila u ruskoj književnosti nekoliko zasebnih tradicija, od kojih su se neke s vremenom iscrpile, a druge uhvatile zalet. Katkada je među njima dolazilo do napetosti, prikrivenoga ili javnoga odbijanja, čak i do načelnih polemika. Kasnije će Lav Tolstoj, ironizirajući "junake", "stvorene prema Marlinskom i Ljermontovu", u svojim Kozacima, a posebno u Sječi šume, Najezdi i Hadži-Muratu, dati egzotično-romantičarsku viziju Kavkaza u kontekstu svjetske potrage za ličnošću - surovu realističku sliku sudara dviju sila: stihijsko-autohtone i državno usmjerene, čime je pokazao strašnu konkretnost i podle metode uništavanja cijeloga samosvojnoga svijeta (sjetimo se tek scena "planiranih" vojnih pogroma i "pobjedničke" pljačke u Hadži-Murtu i Najezdi). Citirat ću samo jedan ulomak iz Hadži-Murata:

"Vrativši se u svoj aul, Sado je našao svoju saklju[34] razrušenu. ... Sin je ... bio proboden bajunetom u leđa ... Stari je djed sjedio na zidu razrušene saklje i, stružući prut, tupo zurio preda se. Tek što se vratio od svoga pčelinjaka. Tamo su dva stoga sijena bila zapaljena; slomljeno je bilo i breskvino i višnjevo drvo, koje je on sam posadio i gajio, i zapaljene sve košnice sa pčelama. Jauk žena čuo se po svim kućama i na trgu, kamo su dovezena još dva tijela.

Zdenac je bio zagađen vjerojatno namjerno, tako da se iz njega nije mogla uzimati voda. Također je bila oskvrnuta i džamija...

Starci su se skupili na trgu i, čučeći, razmatrali svoj položaj. O mržnji prema Rusima nitko nije govorio. Ono što su osjećali svi Čečeni, od najmanjega do najvećega, bilo je jače od nje. To nije bila mržnja; to je bilo nepriznavanje tih ruskih pasa za ljude i takva odvratnost, gadljivost i zaprepaštenost pred nasilnošću tih stvorenja da je želja za njihovim istrjebljenjem, kao npr. želja za istrjebljenjem štakora, otrovnih pauka ili vukova, bila upravo onako prirodan osjećaj kao osjećaj samoočuvanja."

Takvi su plodovi imperijalističkoga "civiliziranja"!

Zamislimo se nad kavkaskim slikama Lava Tolstoja i današnjim gromoglasnim slaviteljima "juriša na Grozni" i nad svima onima koji stvarni prosvjed protiv državno-civilizatorskoga banditizma (u prošlosti i sadašnjosti) i stvarnu sućut nad njegovim žrtvama jednostavno objašnjavaju nekakvom "rusofobijom", te tako hotimice odbacuju svaku potrebu ne samo kajanja, nego i elementarnog nacional-noga stida i nacionalne odgovornosti.

Razumije se da je tolstojevska filozofija i moralna visina i u tom slučaju, kao i u drugima, ostala nedostupnom.

Iz povijesne perspektive gledajući, najproduktivnija je bila "tradicija postfactum", "očišćena" od šarolike političke recepcije Kavkaza, tradicije lirsko-filozofskih refleksija, izazvana kontemplacijom i doživljajem kavkaske prirode kao unikata, njezinim intimnim "prisvajanjem"; tradicija svojevrsnog estetskoga osvajanja Kavkaza kao neophodne dopune ruskoga duha, raznih oblika komuniciranja s poetskom dušom Kavkaza (čak do intenzivnog prevodilačkoga rada na poetskom potencijalu kavkaskih naroda, prije svega gruzijskoga i armenskoga). Ali ta će se tradicija (koju je moguće naći još u Puškina, iako ona nije jedina njegova tema) utvrditi tek kasnije, kada bude usahnula krv na ruskim putovima do srca Kavkaza, kada se problematičnost ruske vladavine na Kavkazu pomalo zaboravi i on zauzme stabilno mjesto u ruskoj geopolitičkoj konfiguraciji, štoviše - u njezinu "duhovnome kozmosu".

A u prvoj polovici i sredinom XIX. stoljeća Kavkaz je za Ruse još uvijek bolna točka i prag kušnje velikodržavničke samosvijesti. Istina, ideopsihologija većine pjesnika i književnika, vjernih podanika (ne samo ruskih nego i maloruskih!) nije bila pripremljena na preuzimanje bolnih signala takve vrsti; oni su se sasvim udobno osjećali u rutinskom bojovničko-patriotskom transu. Zajedno s tim dubokim imperijalnim osjećajima, bila je prihvaćena politička lirika velikih talenata, kao što su bili Deržavin, Žukovski, Tjutčev, da ne spominjemo Jazikova, Homjakova i druge - oni su temu Kavkaza uzimali u kontekstu - za Rusiju fatalnoga "istočnoga pitanja" i svesvjetske pravoslavne ruske misije.

Daleko složenije bilo je s Puškinom. Njemu je također u velikoj mjeri bilo svojstveno "državotvorno" mišljenje i samoosjećaj, ali dopunjeno demokratskim političkim i humanističkim moralnim idealom, širokim dijapazonom "sveljudske" prihvatljivosti, otvorenosti i razumijevanja (iako je u borbi između "državotvorstva" i "sveljudskosti" često pobjeđivalo prvo - kao npr. u reakciji na poljski ustanak).

Ovdje, kao i tamo, gdje se govori o Ljermontovu, nije riječ o svim temama vezanima uz Kavkaz u njihovu stvaralaštvu, nego samo o njihovu stajalištu prema oslobodilačkoj borbi gorštaka.

Prvi posjet Puškina (21-godišnjega junaka, ako ćemo tako nazvati autora djela, koja su stvorila prevrat u ruskoj književnosti!) Kavkazu bio je kratak i, čini se, iz njega nije ponio neko osobito iskustvo, osim dojmova što ga je u njemu izazvala kiklopska pojava Kavkaza i egzotični život gorštaka. Duboko duševno uznemirenje, snažan zanos i očaranost viđenim slili su se u "byronovsku" poemu Kavkaski zarobljenik. Život gorštaka tek je pozadina uvjetno romantičnom sižeu, ali oslikana iznimno koloristički: poput pravoga slikara, Puškin je bio oduševljen njegovom surovom plastičnošću i nije se mogao oduprijeti toj estetskoj privlačnosti i dopadljivosti. Međutim, romantična su raspoloženja poeme u završnici eksplodirala gordom apoteozom državnoj snazi i pravom odom plamenim osvajačima, pasioniranim pokoriteljima Kavkaza poimenično (među njima je bilo i pravih dželata, iako je teško vjerovati da je Puškin znao njihovo pravo lice), koji su bitno distancirani od "hladnoga" i razočaranoga byronovskog junaka poeme:

I opjevat ću taj slavni čas,

Kada, osjetivši boj krvavi,

Na gnjevni Kavkaz

Uspe se naš orao dvoglavi;

Kada je na Tereku sijedom

 

Prvi put udario bitke grom

I tutanj ruskih bubnjeva,

I u sječi, drska čela,

Pojavio se vatreni Cicijanov;

Tebe ću opjevati, junače,

O, Kotljarevski, kavkaski biču!

Kuda god si se kretao poput oluje,

Tvoj hod je, kao crna kuga,

Ubijao, uništavao plemena ...

..................................................

Ali evo - Iskok počinje urlati!:

Ponikni snježnom glavom,

Smiri se, Kavkaze: ide Jermolov!

Svoje drugo, duže putovanje na Kavkaz Puškin je opisao u Putovanju u Arzrum za vrijeme pohoda godine 1829. To je opširan putopis, gusto ispunjen pronicavim zapažanjima i razmišljanjima povijesnog, etnografskog i folklorističkoga karaktera. Prema građanskim kriterijima, Puškin ostaje čovjek Imperija sa svim emocijama zadovoljenog nacionalnog samoljublja, ali i s velikodušnom ljubaznošću prema neruskom svijetu; objektivne karakteristike gorštaka i pojedina usputna razmišljanja o uzrocima njihova neprijateljstva prema Rusima ("Čerkezi nas mrze, mi smo ih istisnuli sa slobodnih ispaša; njihovi su auli razrušeni, a cijela plemena uništena") izmjenjuju se s tipičnim "kavkaskim" kolonijalnim stereotopima ("Ovdašnja je zemlja puna glasina o njihovim zločinima. Čini se da nema nikakvoga načina da ih se ukroti dok ih se ne razoruža, kao što su razoružali Krimske Tatare") i prilično naivnim savjetima o načinima pripitomljavanja ("utjecaj raskoši može pridonijeti njihovu smirivanju: samovar bi u tom smislu bio važna novina"); ali bilo je i razmišljanja o geopolitičkoj i duhovnoj strategiji ("... Zauzimanje istočnoga područja Crnoga mora i odsijecanje Čerkeza od trgovine s Turskom primorat će ih na zbližavanje s nama"; "postoji snažniji, moralniji način koji je više u skladu s prosvjetiteljskim duhom naše epohe ... Kavkaz čeka kršćanske misionare. ..." - o djelotvornosti toga načina i o radu misionara bit će još riječi u daljnjem tekstu. ...).

Dan sjecanja1 3

Aleksandar Sergejevič Puškin

Ali postoji jedan bitan, skriveni aspekt Puškinova doživljavanja Kavkaza. Mislim na vrlo snažni efekt "prešućivanja". Riječ je o tome da su i službene osobe i rodoljubno općinstvo od Puškina očekivali opjevavanje junaštva ruske vojske i hrabrih zapovjednika, barem onakvo kakvo je u epilogu Kavkaskoga zarobljenika.

Ali Puškin se ovog puta, vjerojatno uvidjevši stvarnost, ljeporjeko suzdržao i tako izazvao razumljivo razočaranje u odgovarajućim krugovima. (Dekabrist O. Bestužev je u pismima s Kavkaza, govoreći o događajima od kojih bi i "kamenje uzdrhtalo", stao u zaštitu Puškina pred zahtjevima "patriota": "... Puškina zalud kore za ravnodušje prema slavi Rusa ... Gdje naći nadahnuće? Tužno...").

Naravno, u odnosima prema gorštacima Puškin je ostao dijete svoga vremena. On je uvažavao njihovo ljudsko dostojanstvo, oduševljavao se njihovom odvažnošću i osjećajem časti, uživao je u egzotičnoj ljepoti života. Ali pitanje o njihovu pravu na samostalan život i političko samoorganiziranje za njega nije postojalo - kao što za veliki broj najprosvjećenijih i najhumanijih Europljana toga doba nije postojalo pitanje o pravima afričkih plemena. U europocentrističkom modelu civilizacije samosvojna kultura gorštaka, koja je imala duboko korijenje i drevnu tradiciju, činila se besperspektivnom, rudimentom patrijarhalnoga ustroja, osuđena na uzmicanje pred izvana nametnutim napretkom. Subjekt civiliziranja trebala je postati Rusija, i Puškinu je stalo jedino do toga da sredstva budu što mekša...

Ovdje ću si dopustiti malu digresiju - povratak na jednu povijesnu epizodu, u kojoj su se, kao u metafori ili u alegoriji, odrazile groteskna paradoksalnost i tragikomična besmislica računanja s duhovnim pripitomljavanjem pokorenoga naroda na osnovi odricanja prava da bude sam svoj s nagradom u vidu iluzornih, pustih obećanja o raznim civilizacijskim bogatstvima.

Već smo prije govorili da su u kavkaskoj vojsci služili - dobrovoljno ili pod prisilom - i mnogi ljudi naprednoga mišljenja, tako i prognani dekabristi i drugi nepouzdani grješnici. Njihov je položaj bio dvosmislen: kao da su suosjećali s gorštacima, ali kadikad su, poput svih drugih, koji su vjerovali u opravdanost cilja, morali ubijati, razarati i paliti. Kako umiriti svoju savjest, kako izbjeći krvoproliće? I evo što je "smislio" jedan časnik s visokim činom, čije se slobodoumlje u nekoj mjeri razlikovalo od slobodoumlja gore spomenutih "volterijanaca", poput Veljaminova.

"General-ađutant grof Anrep, nekadašnji derptski student, visokoobrazovani humanist, s ordenom za zasluge ratovanja na Kavkazu, ostao je vjeran svojim studentskim idealima i, smatrajući rat bijedom i zlom što nastaje kao posljedica nerazumijevanja među ljudima, nosio je u svom srcu nadu da se sva ta nerazumijevanja mogu riješiti mirnim zbližavanjem. Bio je uvjeren da bi nestalo nesuglasica, kad bi umjesto ekspedicija i najezda u brda krenuli misionari, nepokorna plemena spustila bi se u doline, ne kao neprijatelji nego kao braća.” I evo, uzevši svog pobočnika i prevoditelja, general Anrep, prerušen kao i njegovi suputnici u gorštake, stigao je u aul Ancuh. "Začuđeni su bili žitelji aula kad su ugledali trojicu nepoznatih i nenaoružanih došljaka. Prevoditelj im je dao do znanja da oni nisu stranci i da hoće razgovarati sa džamatom, tj. sa skupinom starješina. Nakon što se džamat okupio, Anrep im se obratio riječima opomene, čiji bi smisao ukratko bio ovaj: "Zašto vodite protiv nas (! - I. Dz.) bratoubilački rat? Nismo vam neprijatelji, nego najbliži rod. Želimo vam donijeti civilizaciju, koja će vama biti na dobrobit. Sada ste siromašni, no mi ćemo vas učiniti bogatima i naučiti kako da iskoristite zemaljska blaga; pomoći ćemo vam u gradnji putova, otvaranju škola, u kojima će vaša djeca učiti korisne obrte što vode u blagostanje. Podižući vašu kulturu do svoje, zajedno ćemo s vama iskorištavati prirodna bogatstva kojima su bogate planine i doline Kavkaza. Spremite oružje i mi ćemo učiniti isto - umjesto rata zauvijek ćemo se pobratimiti i živjeti mirno."

Džamat je pozorno saslušao generala i upitao ga tko su oni i u čije ime govore? Tada je Anrep otkrio svoj čin. Zadivljenost je ustupila mjesto nevjerici.

"Kako se ti, zapovjednik carevih vojska koje protiv nas ratuju, pojavljuješ među nama kao njihov negator? Znači, ne samo da ne ispunjavaš svoje zadaće, nego se petljaš u ono što te se ne tiče. Sve to potvrđuje da ste došli ismijati nas ili ispitati naše položaje ili, na kraju krajeva, pred nama stoje tri bezumnika."[35]

Nije li točno: "neobrazovani" gorštaci misle dublje i pronicavije od altruističkoga generala, vide točno ono pred čim on pokušava zatvoriti oči - bit carske politike, ono naoružano laskateljstvo, laskateljstvo pokvareno i krvožedno, koje je već Taras Ševčenko opjevao u stihovima što su postale krilatica: "Samo se prepustite nama u ruke."

Navedena je epizoda iz Zakavkaskih sjećanja K. A. Borozdina, uza svu svoju anegdotalnost, dobar pokazatelj: čak su i u carskoj administraciji, na različitim razinama, među visokim vojnim činovima (da ne govorimo o nižima i običnima; mnogi su od njih prelazili u redove Šamila i pružali mu pomoć, učeći gorštake baratati novim ruskim oružjem; to se tiče i vojnika Poljaka, poslanih na Kavkaz) - postojali su ljudi kojima je smetala nečovječnost uništavanja gorštaka i koji su osjećali moralnu nelagodu kao provoditelji surove politike.

Očito se u vrlo složenom položaju na Kavkazu pojavio i Aleksandar Sergejevič Gribojedov,[36] koji se problemima Kavkaza bavio i kao diplomat, podupirući učvršćenje položaja ruske države na Kavkazu i Zakavkazju. Nekoliko je puta bio svjedokom "pobune zbog uvođenja novoga poretka ... unutar novostečenih provincija" (u Putovanjima od Mozdoka do Tiflisa, napisanima godine 1818., sjeća se ustanaka godine 1812. u istočnoj Gruziji, u Telavu i Signahu; u tragediji Gruzijska noć, preradbi gruzijske legende, odjekuju glasovi gruzijsko-ruske borbe: "Kako si se pobunio protiv ruske sile, //Skrila sam te živoga od groba" - govori dojilja knezu ...).

Neobično su zanimljive stranice ruske "kavkazijane" - Gribojedovljeva pjesma Grabljivci na Čegemi. Uz njezino je objavljivanje u "Sjevernoj pčeli" 30. studenoga 1826. bila objavljena i Primjedba izdavača: "Ovi prekrasni stihovi, koji sa samo nekoliko riječi oslikavaju divlju prirodu Kavkaza i neobuzdanu narav njihovih žitelja, napisani su u doba pohoda protiv gorštaka u listopadu godine 1825., na položaju nedaleko od Kamenoga mosta na rijeci Malki. Svemirski izgled gora, gnijezda grabljivica, poludivljih plemena potaknuli su u pjesnika ideju da pokaže njihov prirodni karakter, dok nakon borbe slave strašnim pjesmama svoje najezde i svoja nedodirljiva skloništa ... Prema našem mišljenju nema pjesme koja bi s takvom snagom i sažetošću, s takvim pojedinostima i takvom živošću izraza osvijetlila, rekli bismo, karakter Kavkaza i narav njegovih žitelja, kao ovi neprocjenjivi stihovi."

Pjesma je svojevrsni trijumf "grabljivaca". No kakav!

Žive u nas obredi otaca,

Krv njihova je živa.

Ono isto plavetnilo

One iste ledene gromade,

Onaj isti šum vodopada,

Ona ista divljina, ljepota

Razlivena po klancima!

Naše - kamenje, naše - litice!

Rusijo! Zašto ratuješ

U vječnim visinama?

Hoćeš li ih doseći? –

Eno kroz oluju

Dvoglav i silan

Iz oblaka proviruje

Nad glavom tvoje vojske.

 

("Dvoglav" se odnosi na Elbrus; taj je motiv na nešto drukčiji način razvio M. Ljermontov u poznatom Sporu).

U "Sjevernoj pčeli" je zbog cenzure bila ispuštena najbitnija strofa u kojoj gorštaci, slobodni ljudi, s prijezirom ili sažaljenjem govore o svojim protivnicima (što su ih zarobili Rusi), koji su i kod kuće robovi svojih gospodara, koji su i kod kuće - u zarobljeništvu.

Uznicima udes je običan -

Nad robovima visi

Pohlepna njihova ruka.

Okovi - sudbina koju zaslužuju.

U zemlji je njihovoj i svjetlo tamničko!

I strašne li zamjene?

Kod kuće - okovi! U tuđini - plijen!

Ta strofa puno govori o skrivenim mislima Gribojedova, o gorčini njegovih misli zbog kmetskoga položaja vlastitoga naroda.

No, bez obzira na sve, za Gribojedova su gorštaci "grabljivci" koji "oteto dijele nožem". O dubljoj biti problema, o tome da je Kavkaz njihova zemlja i da je oni štite od tuđinca - nema ni riječi. Zakonitost ruske ekspanzije Gribojedov nije ni doveo u sumnju. No, oblici koje je ona poprimila povremeno su ga zbunjivali. Specifično je to što je čak i nacionalni junak Jermolov, uza sve počasti koje je nosilo to sakralizirano ime, izazivao u Gribojedova složene emocije; u pjesmi S.N. Begičevu, 29.siječnja 1819., on piše o Jermolovu: "Treba vidjeti i čuti kad on skuplja ovdašnje ili, s druge strane Kavkaza, kabardinske i druge knezove; uz pomoć izvježbanih dragomana[37], koji nijednu njegovu riječ ne smiju ispustiti, on plaši slušatelje batinama, vješalima, raznim kaznama i požarima; taj ne samo riječima, nego i oružjem pokorava slušatelje, vješa ih, pali njihova sela..." Čini se da se sama nameće sasvim određena prirodna ocjena. Ali ... dalje čitamo: " ... A što učiniti? - Ja ne opravdavam njegove nezakonite samovoljne postupke, ali sjeti se da je on u Aziji - a tamo se i djeca hvataju noža. I neka bude tako; čini mi se da sam preosjetljiv ili sam već sasvim postao panegiričar i zato mi ne treba previše zamjeriti ..." (a u drugom pismu Begičevu Gribojedov navodi riječi Abbasa Mirze, namjesnika perzijskoga šaha, koji Jermolova naziva "novim Džingis-kanom").

Tridesetih godina XIX. stoljeća u Rusiji se, dakle, pojavljuju ljudi koji počinju shvaćati pravednost samoobrane gorštaka i stvaraju temelje osudi carske ekspanzije na Kavkaz. U književnosti to su O. Polježajev, O. Bestužev-Marlinski, M. Ljermontov, a kasnije L. N. Tolstoj.

... Ljermontova su kao pjesnika na Kavkaz prvi put "dovela" sjećanja iz djetinjstva, romantični svjetonazor i čežnja za grandioznim i neobičnim, potreba za veličanstvenim - za onim čega u Rusiji nije nalazio. Od mladenačkih dana brodio je Kavkazom, pjevajući mu himne i izabravši ga za tlo svojih romantično-demonskih fantazija. To je bio uvjetno poetski Kavkaz, na koji je dospjeti postalo svojevrsnom modom "razočaranih" i "byronovske" mladeži. Ali nije trebalo dugo da Ljermontov, već kao časnik prognan zbog političkog prijestupa, vidi drukčiji

Kavkaz - Kavkaz kao arenu povijesne drame, Kavkaz na kojemu se oštri žestoka borba, gdje bjesni zlo i gdje se liju suze i krv; Kavkaz, carizmom pretvoren u golemi stroj za mljevenje mesa, Kavkaz proglašen poljem časti i slave hrabroga ruskog vojaštva, Kavkaz - mjesto za dobivanje činova, ordena, mirovina, karijera, imovine i najviših milosti.

Bilo bi suviše jednostavno reći da je Ljermontov odmah shvatio srž problema i da nikako nije pao pod utjecaj vladajućih raspoloženja, koja su tada postojala, pod vlast etničkoga duha carskoga časništva, njegovu profesionalnu etiketu i frazeologiju. Ipak je Ljermontov bio časnik okupacijske kaznene vojske. U nizu njegovih pisama s Kavkaza, posebice u onim prvima, nalazimo i uobičajeni profesionalni žargon i uobičajeno profesionalno hvalisanje "vrućim pitanjima", krvavim "smirivanjima" trocifrenim podatcima o žrtvama i jarugama, natopljenima krvlju. Ali već se i tu, iza površne mladenačke razmetljivosti, može osjetiti uznemirenje i zbunjenost.

Zato u poeziji, oslobađajući se od jezika okoliša i pritiska društvenoga automatizma, postajući samim sobom, on već govori drukčije:

 

... Već je sve utihnulo, tijela

Skupili su na hrpu; krv je tekla

Poput mlaza pušeći se po kamenju,

Njenim teškim isparavanjem

Zrak je bio zasićen. General

sjedio je u sjeni na bubnju

I primao izvješća.

Okolna šuma, kao da je u magli,

Plavila se u dimu baruta.

A tamo u daljini kao nepravilne gredice,

Ali vječno ponosne i mirne,

Protezale su se gore - i Kazbek

Iskrio je šiljastom glavom.

I s tugom tajnom i iskrenom

Mislio sam: jadan čovjek,

Što on traži! ... Nebo jasno,

Pod nebom mjesta za sve,

No bez kraja i uzalud

Sam vojuje on - zašto?

Slično pitanje - samo drukčije postavljeno - pojavljivalo se i u ranije napisanoj poemi Ljermontova Ismail-beg, gdje Čerkez napada carskoga časnika:

Zašto ste zavidnom rukom

Pomutili našu sudbinu?

Zato što jadni mi ni slobodu

Ni stepu svoju ne ćemo dati

Za zlato raskoši nakićene;

Za ono što mi obožavamo

A što hladno prezirete vi!

Ne boj se, govori hrabrije:

Zašto si nas zamrzio,

Kakvom je grubošću svojom

Običan narod tebe uvrijedio?

To se već približava znamenitom Ševčenkovu: "Čurek i saklja[38] - sve je tvoje, ni isprošeno, ni dano ..."

Ljermontov na ta pitanja nije dao politički precizan i nepoštedan odgovor, kao što je to učinio Ševčenko, ali postaviti ih tako, kako ih je postavio Ljermontov u njegovo vrijeme i u njegovim krugovima, smatralo se građanskim pothvatom.

Ljermontov je u jednom trenutku strgnuo plašt gordosti, patriotizma i junaštva kojim se ogrtavalo državno razbojništvo, i osvijetlio razbojnički karakter romantike" kolonijalnih pohoda:

Gore auli; Nitko ih ne štiti,

Neprijatelj je razbio sinove domovine...

Poput divlje zvijeri, u smirenu obitelj

Zariva bajunete pobjednik,

On ubija starce i djecu,

Nevine djevojke i mlade matere...

Nije se teško prisjetiti da su takve invektive mogle imati učinak sličan onome, koji su imala pisma Sergeja Kovaljova iz - najhumanijim na svijetu bombama raskomadanog - Groznoga, zime 1994. - 1995...

I tu se ponovno prisjećamo Ševčenkovljeva Kavkaza...

Odatle je bio samo jedan korak do priznavanja prava gorštaka na obranu, na oružanu borbu, na slobodu i neovisnost, odbacujući službene i domobranske verzije o "divljaštvu", "razbojništvu" i "izdaji" gorštaka. Ljermontov je zapravo napravio taj korak, prvi put u povijesti ne samo ruske poezije, nego i društvenoga mišljenja, promijenivši u ruskom načinu razmišljanja klasičnu opoziciju Domovi-na (Rusija) - neprijatelj ("nemirni" gorštaci i uopće svi nepokorni narodi), zamijenivši u toj sakralnoj opoziciji subjekte: neprijatelj (Rusija)- Domovina (gorštački Kavkaz): "Neprijatelj je razbio sinove domovine" ... znači sagledavajući problem iz perspektive gorštaka.

Građanska težina toga koraka bila je to veća što je Ljermontov morao stati protiv čvrstih uvjerenja i predodžaba cijeloga društva i svoje časničko-plemićke kaste.

Ševčenku je s te strane bilo "lakše": on je i sam bio sin okupiranoga naroda, nikakva praznovjerja i barijere nisu kočili njegove bratske osjećaje prema bilo kojem narodu ili bilo kojem čovjeku. Njegov je narod upoznao onu istu lasku careva kao i gorštaci, sve je bilo tako poznato i prepoznatljivo. I borba njegova vlastitoga naroda i borba gorštaka organski su se uklapale u opću poetsku sliku i političku koncepciju borbe čovječanstva za slobodu i sreću.

Upravo je zato Ševčenko otišao znatno dalje nego bilo tko iz tadašnje Rusije i Europe, uzdignuvši se do totalne osude tiranije, do "uživljavanja" u bijedu drugo-ga, ne tako slavnoga kao što su bili Grci ili Španjolci (o nesreći kojih se dugo vremena pisalo), nego od Boga i ljudi zaboravljenoga malog naroda; do shvaćanja jednakosti naroda pred Bogom i savješću čovječanstva, odgovornosti čovječanstva i Boga za najmanji narod; do shvaćanja njegove suverenosti i nezamjenjivosti u svjetskom poretku stvari, koji će postati kodeksom čovječanstva tek na kraju XX. stoljeća, ali i tada samo teoretskim, "verbalnim" kodeksom, prema kojemu se i danas u raznim zakutcima svijeta odnosi oštro i cinično...“

***

Na kraju, pročitajmo pjesmu „Ruskim majkama“, Ale Dudajeve, Ruskinje, udovice prvoga čečenskog predsjednika Džohara Dudajeva, poetese i slikarice, koja je danas jedina ruska književnica-disident i koja u izbjeglištvu, u stalnoj opasnosti da ne prođe kao Navaljni, perom i kistom upozorava na istrebljenje narod kojega je prihvatila udajom kao svoj narod.

Dan sjecanja1 4

RUSKIM MAJKAMA

U desetcima i tisućama ruskih domova,

Uz pjesmu i zveket novogodišnjih vrčeva,

Neka ožive oči naših poginulih sinova,

I neka se zatrese zemlja od tog udara.

Čujete li, matere ruske,

Kako im kucaju srca,

Kako vas očajno pitaju:

Zašto ih Rusija tako kazni?

Matere ruske, živih se sjetimo!

Mnoge oteti smrtnoj noći

U vašoj je moći.

Oni su poput svijeća na vjetru.

Ali oluja svaki plamen zatre,

Nosi ga daleko za crnu žetvu,

Dok mi ostajemo bez drage vatre.

Rat voli krvave plamenove

I vratiti neće naše sinove.

Da li uzalud kucam na vaša srca?

Oteti žive smrtnoj noći

U vašoj je moći.

Svjetlu kremaljskih zvijezda

gasi se sjaj.

Gigantskom pijanom brodu

vidi se kraj.

Kremaljski trg od krvi je crven.

Nad čijom to dušom ponovo plaču zvona.

Đuro Vidmarović

[1] История 44-го драгунского Нижегородского Его Императорского Высочества государя наследника царевича полка.[Сост. В. Протто. При участи в сборе материала Князя В. П. Долгорукова]. – С.-Петербург, 1893. – С. 36; 37.

[2] Ibid – C. 71-72.
[3] Карасубаза́р (krimsko-tatarski: Qarasuvbazar, Къарасувбазар), naselje Krimskih Tatara. 1944. Nakon što je ovaj narod protjeran 1944. u Kazahstan, grad je preimenova na ruski kao Белого́рск.

[4] Kalmici su jedini narod Europe mongolskog podrijetla (u etnolingvističkom smislu) i jedini narod Europe čija je religija budizam. Preci Kalmika bili su poznati kao Ojrati i poreklom su iz stepa južnog Sibira. U 17. stoljeću, doseljavaju se na područje donje Volge, odakle istjeruju dotadašnje stanovnike, Nogajce, i osnivaju Kalmički kanat. Ostatak nomadskih ojratskih plemena postaju vazali kalmičkog kana. Nakon što su okupirani od strane Rusije Kalmički kanat nominalno postaje di Ruskog carstva, u okviru kojeg je uživao amoupravu, ali sa zadatkom da štiti južne granice Rusije. Posle smrti Ajuka kana, carska Rusija postepeno ukida autonomiju Kalmičkog kanata, a ruski i njemački kolonisti se naseljavaju na kalmička područja na donjoj Volgi. Novi naseljenici uzimaju Kalmicima zemlju, a vrši se i verski pritisak na Kalmike da prijeđu na pravoslavlje. Zbog nezadovoljstva povodom ovakve situacije, Ubaši kan, potomak Ajuka kana i poslednji kalmički kan, odlučuje da vrati kalmički narod u njihovu staru domovinu Džungariju. Pod njegovim vođstvom, oko 200.000 Kalmika krenulo je na put preko srednje Azije da bi samo 96.000 njih stiglo na zapadne granice Mandžurskog carstva. Ostali su, tijekom putovanja, ubijeni ili zarobljeni od strane Kazaha i Kirgiza ili su umrli od gladi i žeđi. Pošto nije uspela spriječiti ovo iseljavanje Kalmika, ruska carica Katarina Velika službeno ukida Kalmički kanat i predaje sve upravne funkcije nad tom teritorijom guverneru u Astrahanu. 1943. godine, zbog optužbe da su surađivali s nacistima tijekom nemačke okupacije u Drugom svjetskom ratu cjelokupno kalmičko stanovništvo je deportirano u srednju SAziju i Sibir, a kalmička autonomna republika je ukinuta. Kalmicima je bilo dozvoljeno da se vrate tek 1957. godine, kada Kalmikija ponovo dobiva status autonomne oblasti, da bi 1958. godine ponovo dobila status autonomne republike.

[5] Ibid – bilj. C .86.

[6] Nogajci su turski narod, koji pretežno živi u Rusiji, odnosno u autonomnoj republici Dagestan, u kojoj čini 2% stanovništva, i u kojoj predstavlja deseti narod po brojnosti, poslije Avara (28%), Darginaca (16%), Kumika (13%), Lezgina (12%), Rusa (9%), Lakaca (5%), Tabasarana (4%), Azerbejdžanaca (4%) i Čečena (3%). Nogajci su većinom islamske vjeroispovijesti, a govore nogajskim jezikom, koji spada u tursku grupu altajske porodice jezika.Ukupno ih ima oko 35.000.

[7] Ibid– Т. 2. – С. 3.

[8] Sič (hrv. sječa)- utvrđeno središte slobodnoga teritorija ukrajinskih kozaka nazvano, Zaporiška Sič (hrv. sječa) pr.prev.

[9] История 44-го драгунского Нижегородского Его Императорского Высочества государя наследника царевича полка.[Сост. В. Протто. При участи в сборе материала Князя В. П. Долгорукова]. – С.-Петербург, 1893. – C. 5-6.

[10] Ibid – C. 72.

[11] Kabardinci (Kabardi), narod iz grupe čarkeza, sjeverozapadne kavkaske ili abhasko-adigejske jezične porodice, naseljen u Kabardino-Balkariji (Кабардино-Балкарская), Krasnodarskopm i stavropoljskom kraju, i u Sjevernoj Osetiji, a kao dijaspora žive i po zemljama jugoistočne Azije, zapadne Europe i Sjeverne Amerike. Po vjeri su muslimani-suniti.

[12] Ibid

[13] Ibid – C. 105.

[14] Апшеронская памятка…- С. 407; 413; 501.

[15] Usp.: Кровяков Н. Шамиль. – Грозный, Чеченгозидат, 1941.- С.62.

[16] Воспоминания Георгия Ивановича Филипсона // Русский Архив 1883. – Кн. 3. – С. 199.

[17] Ibid – C. 183.

[18] Дюма А. Кавказ. – Тбилиси: Мерани. – 1988. С. 63; 90.

[19] Из записок барона М. А. Корфа // Русская Старина. 1890. – Декабрь. С. 490.

[20] Oleg Nikolajevič Mihajlov ( 18. lipnja 1932 , Moskva - 9. svibnja 2013. , Peredelkino ) - ruski pisac, književni kritičar. Poznat je kao autor povijesnih romana, kao i istraživač literature prvog vala ruske emigracije. Doktor filologije (1992).

[21] Акты Кавказкой Археологической комиссии. Т. VI. – Тифлис, 1874. – В кн.: За стеной Кавказа: - Москва, 1989. – С. 37-38, 481-482.

[22] Ibid

[23] Джусойты Н. Елбуско Бритаев. – Цхинвали, 1963. – С. 94.

[24] Дюма А. Кавказ. – Тбилиси: Мерани. – 1988. С. 59.

[25] Великий князь Георгий Михайлович. Апшеронская памятка. 1700-1894; Краткая история Апшеронского полка для солдат / Составил того ж полка капитан Л. Богуславский. – С.-Петербург, 1894. – С. 226.

[26] Махарадзе Ф. Е. и Хачапуридзе Г. В. Очерки по истории… – Москва, 1932. – С. 45.

[27] Дубрoвин Н. Ф. История войны и владычества… Т. IV. – С.- Петербург, 1886. – С. 341-342.

[28] Фадеев Р. Письма с Кавказа редактору «Московских ведомостей». – С.-Петербург, 1865. – С. 10.

[29] Романовский П. Кавказ и кавказская война. – С.-Петербург, 1860. – С. 46-48.

[30] Добролюбов Н. А. Полн. собр. соч. – Москва, 1937. – Т. IV. – С.143; 155-156.

[31] Махарадзе Ф. Е. и Хачапуридзе Г. В. Очерки по истории… – Москва, 1932. – С. 16.

[32] Дерегласов П. Пало ли современное козачество? // Весник Русской Конницы, 1907. - № 15. – С. 645.

[33] Скабичевский А. Сочинения в 2-х томах. – С.-Петербург, 1903. – Т. I. – С. 163.

[34] vrst kavkaske kuće – prim. prev

[35] Бороздин К. А. Закавказские воспоминания: Мингрелия и Сванетия с 1854 по 1861 год. – С.-Петербург, 1885. – С. 113-115.

[36] Aleksandr Sergejevič Gribojedov (Moskva, 15. siječnja 1795. - Teheran, 11. veljače 1829.), ruski književnik. Imao je široko obrazovanje i bio je blizak krugu petrogradskih dekabrista. Obavljao je različite diplomske dužnosti u Perziji i na Kavkazu. Nakon rusko-perzijskog rata pregovarao je s Perzijancima i sklopio za Rusiju povoljan Turkmančajski ugovor o miru. Pisao je prozu i stihove, a glavno djelo mu je društvena komedija "Teško pametnome", u kojoj izvrgava ruglu staru moskovsku gospodu i osuđuje feudalni mentalitet. Ubijen je u Teheranu prilikom provale revolucionarnih snaga u rusko veleposlanstvo.

[37] dragoman – tumač (europskoga poslanstva na istoku) prim. prev

[38] čurek – somun, lepinja, vrsta kruha (na Kavkazu) prim. prev

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Uto, 27-10-2020, 15:22:09

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.