Intervju dr. sc. Stipe Kljajića

Želio bih upozoriti kako je od hrvatskih povjesničara jedini dr. sc. Stipe Kljajić uspio u ovoj gužvi oko Vatikanskog arhiva, doći do navedene arhivske građe. O tome je u Večernjem listu od 5. travnja 2020. objavljen s njim razgovor, pod znakovitim naslovom „Pijo XII. nije bio Hitlerov papa“. U podnaslovu koji zauzima skoro pola stranice (što je, također, znakovito) istaknuta je osnovna autorova tvrdnja glede suradnje rečenoga Pape s Hitlerom:
„Štoviše, pred kraj rata je, prema najnovijim istraživanjima sudjelovao u neuspjelim pokušajima rušenja Hitlera s vlasti uz pomoć svojih starih mreža u Njemačkoj.“

Razgovor s dr. Kljajićem obavio je poznati novinar Darko Pavičić. U uvodu on obavještava kao se naš povjesničar prijavio za vatikansko istraživanje u sklopu projekata svoje matične ustanove, Hrvatskog instituta za povijest, koji financira „Hrvatska zaklada za znanost“. Projekt je nazvan „Moderne europske diplomacije i istočnojadranski prostor“, a predvodi ga dr. Jadranka Neralić. U ovom projektu surađuje niz domaćih i međunarodnih znanstvenika.

 Kljajic
dr. sc. Stipe Kljajić

Dr. Kljajić je prethodno istraživao diplomatske odnose Vatikana i Kraljevine Jugoslavije. Naime, u tim odnosima sudjelovao je kardinal Eugenio Pacelli, budući papa Pijo XII. Konkordat je sročen 1935. ali je odbačen od strane Jugoslavije zbog žestoke protimbe Srpske pravoslavne crkve. Kako je ovaj Konkordat trebao biti važan i za hrvatski narod potrebno je istaći da se SPC (patrijarh Varnava) usprotivila njegovoj ratifikaciji tvrdeći kako će se time Katoličku crkvu tobože staviti u privilegiran položaj.

Na direktno pitanje novinara Pavičića, glede istraživanja u Vatikanu, :„U središtu će biti papa Pijo XII., zašto ga nazivaju 'Hitlerovim papom“?, dr. Klajić je odgovorio, očito polemizirajući s Johnom Cornwellom i njegovim istomišljenicima:

„… Papa Pacelli smatrao je da bi, ako Italija padne u ruke svjetskog komunizma vođenog iz moskovske centrale, po domino – efektu sve ostale zemlje na zapadu kontinenta mogle postati marksističke. Upravo se u takvim okolnostima Pijo XII. i spriječio kao glavna brana prodoru komunizma u Europu poslijeratnog vremena. Otuda i Staljinova izjava odakle papi vojne divizije da može biti faktor u pregovorima u svjetskoj politici. On je tih godina donio i dekret protiv komunizma koji je nalagao da katolici koji su pristupili Komunističkoj partiji budu automatizmom izopćeni iz crkve, nešto slično onome što je od prije vrijedilo za masone. Ovime je nastojao spriječiti prodor komunizma u društvu i crkvenoj hijerarhiji. Sve su to bili razlozi da se pokrene Sovjetska propaganda i stvori 'crna legenda' o papi Pacelliju kao 'Hitlerovom papi'. Povijesne činjenice govore suprotno takvim konstrukcijama. Za vrijeme Pija XI. Pacelli je kao državni tajnik i bivši apostolski nuncij iz Berlina pisao encikliku na njemačkom jeziku 'Mit brennender Sorge' u kojoj je kao dobar poznavatelj njemačkih političkih, kulturnih i povijesnih prilika osudio praksu i ideologiju nacionalsocijalizma, posebno neopoganske težnje i rasno učenje kao nespojive s kršćanskim moralom. Hitlerov režim je 1939. prilikom njegova izbora negodovao govoreći da je izabran tobože 'Židovski papa', neprijatelj 'nove Njemačke'. Iste godine u enciklici „Summi pontificatus“ kritizira nacionalsocijalizam citiranjem Pavlovih riječi o jednakosti svih ljudi u Kristu. Pred kraj rata, prema najnovijim istraživanjima arhiva američkih i britanskih obavještajnih službi, sudjelovao je u neuspjelim pokušajima rušenja Hitlera s vlasti uz pomoć svojih starih mreža u Njemačkoj gdje je od 1917. do 1929. djelovao kao apostolski nuncij. Isto tako, postojala je mogućnost da ga Hitler uhiti zbog čega je izradio plan na tajnom sastanku s kardinalima dajući im pismo svoje ostavke u slučaju da dođe do uhićenja jer bi u tom slučaju nacisti oteli kardinala Pacellija, a kardinali koji bi pobjegli u inozemstvo tako bi mogli na temelju pisama ostavke izabrati novoga papu“.

Na pitanje: „Koliko je Židova spašeno njegovim intervencijama?“, misleći na papu Pija XII., dr. Kljajić ustvrđuje, pozivajući na tvrdnju Pinchasa Lapide:

„Prema procjeni židovskih izvora, za vrijeme njegova pontifikata spašeno je između 700.000 i 860.000 Židova. Podaci su to Pinchasa Lapide, izraelskog povjesničara i diplomata. U posljednje vrijeme Gary Krupp je newyorški Židov pokrenuo međureligijsku fondaciju naziva Pave the Way, putem koje su istraživali različite arhive, crkvene i necrkvene, u Europi i svijetu gdje su pronašli oko 76.000 dokumenta o ulozi Pija XII. u spašavanju Židova. Obraćenje velikog židovskog rabina Rima Israela Zollija nakon rata još je jedno svjedočanstvo. Na krštenju je uzeo ime Eugenio u čas Pija XII. za njegov veliki angažman spašavanja Židova kojim je osobno svjedočio“.

Slijedi pitanje: „U javnosti se najčešće plasira da je to premalo, baš kao i za blaženog kardinala Stepinca?“

Odgovor dr. Kljajića:

„Po srijedi su po mojem mišljenju prvenstveno diplomatski razlozi vezani uz odnose

Svete Stolice s pravoslavnim crkvama. Njegova svetost je neupitna. Po mojem mišljenju, Stepinca se možda mjeri očima postkoncilskog vremena, ali on je bio kardinal i čovjek svojeg vremena koji nije bio ekumenski raspoložen u današnjem smislu i davao je neke nepovoljne ocjene o naravi pravoslavlja. To opet ne znači da je on pozivao na prisilne prijelaze pravoslavaca na katoličku vjeru u tijeku rata. U takvom stavu prema pravoslavlju nije bio ni prvi ni posljednji među koncilskim kardinalima i biskupima. Ne zaboravimo i to da je Stepinac bio zagrebački nadbiskup kada je SPC srušio spomenuti konkordat 1937. i da je zbog toga Katolička crkva u Kraljevini Jugoslaviji bila jedina od svih vjerskih zajednica koja nije imala reguliran pravni položaj u toj zemlji. Ne treba zaboraviti ni to da je jedna od državnih politika iste Kraljevine Jugoslavije bila pravoslavizacija katoličkih krajeva. Sve to treba uzeti u obzir kada govorimo o Stepinčevu pogledu na pravoslavlje. Unatoč svemu, mislim i vjerujem da će Stepinac sigurno biti kanoniziran bez obzira na privremeno odlaganje procesa. Možda smo se navikli na brže kanonizacije, što, ako gledate dugu povijest Crkve, nije bilo tako uobičajeno“.

Papa Pio

Papa Pijo XII.

Pijo XII, lat. Pius PP. XII. (Rim, 2. ožujka 1876.- Castel Gandolfo, 9. listopada, 1958.), rođen kao Eugenio Pacelli. 260. apostola Petra. Papa od 2. ožujka 1939. do smrti. Kao najbliži suradnik Pape, kardinal Pacelli je imao odlučujuću ulogu u sastavljanju antinacističke enciklike „Mit brennender Sorge“ iz 1938. godine, u kojoj je Katolička Crkva na najslužbeniji način osudila rasizam, nacističke ideje "tla i krvi", te razna druga nacistička teška zastranjivanja u pitanjima morala i političke ideologije.

Slijedi pitanje:

Kako komentirate da javnom scenom dominiraju povjesničari lijeve provenijencije i da je teško narušiti taj njihov monopol?

 Odgovor dr. Kljajića:

„Monopoli razaraju čovjeka i ljudsku zajednicu, sve njezine segmente od politike,  društva do gospodarstva, što je neprijeporno povijesno iskustvo koje su nam ostavili totalitarni režimi u prošlom stoljeću. Ništa drugačije nije s povjesničarima i povijesnom strukom. Mislim da se taj monopol pokušava uspostaviti, a razlozi za takve pokušaje monopoliziranja su višestruki i ne bih rekao da su samo rezultat favoriziranja medijskog establišmenta. Ideološki prikaz prošlosti, što je glavna crta rada ovih povjesničara, koji pojednostavljuje povijesne događaje, olako generalizira određene povijesne procese te maše apstraktnim idejama, puno se lakše šire javnim eterom društva od kompleksnih analiza i za koje stoje studiozni povjesničari. Jedna od njihovih odlika je i prijezir prema arhivskim izvorima, umjesto kojih pribjegavaju teoretskim modelima kojima je puno lakše manipulirati povijesnim izvorima u korist njihovih ideoloških postulata. Ovo je uzelo takvog maha da se neki od njih pretvaraju u društvene aktiviste koji su izgubili svaki obzir prema svim principima struke i prema metodologiji povijesne znanosti. Svemu ovome pogoduje ozračje relativizma današnjeg vremena, koji ruši sve kriterije vrednovanja i tako izjednačava ozbiljan povjesničarski rad sa pseudoliteraturom i historiografskim šundom. Zanimljivo da je jedina znanost koju su komunisti strogo kontrolirali bila upravo povijest. Centralni komiteti imali su tzv. komisiju za historiju u kojoj su sjedili najviši partijski dužnosnici i režimu odani povjesničari. To nikako nije slučajno, kao što nije slučajno ni to da su upravo narodi srednje Europe, počevši od Poljaka, preko Čeha i Mađara do Hrvata doživjeli svoje preporode, svoja nacionalna 'proljeća', da su ustali protiv komunizma, upravo zbog toga što su imali jake tradicije, izoštrenu nacionalnu svijest i dugo povijesno pamćenje i da se to pokazalo u konačnici presudnim za slom svjetskog komunizma. Žalosti činjenica da se i danas pojavljuju nekakve regionalne komisije na frontovskoj liniji Zagreb – Sarajevo – Beograd koje bi ponovno pozivale na progon i ušutkivanje povjesničara što je par excellence pokušaj obnove neokomunističkih praksi. Duboko se nadam da je naizgled nesavršena i krhka tridesetogodišnja demokracija hrvatske države stvorila dovoljno jake obrambene nasipe protiv ovakvih za slobodu misli pogubnih nastojanja. Uostalom, kao jednu povijesnu lekciju valja spomenuti i da je čovjek koji je stvorio ovu državu zbog svoga povjesničarskoj rada bio progonjen i zatvaran. Ovakav odnos prema povijesti i povjesničarima najbolji je pokazatelj u kojoj je mjeri takav režim poništio vječna načela slobode i istine. Neka nam se povijest ne ponavlja.

Ovaj je odgovor vrlo znakovit i upozoravajući, čak poražavajući. Danas, trideset godina nakon pada komunizma na našim Katedrama za povijest kao da se to ne primjećuju. Što više, iz osobnog iskustva svjedočim, kako su moji profesori Ljubo Boban, Josip Adamćek, Nada Klaić, Jaroslav Šidak, Ljerka Kuntić, Mirjana Gros, Petar Selem, Igor Karaman, Ivan Kampuš, Bogdan Krizman, Olga Saltzer, Dionizije Sabadoš… bili mnogo objektivniji, politički širih vidika, od njihovih današnjih kolega, a njihovu ideologiju nismo osjećali, za razliku od nekih sadašnjih profesora koji otvoreno nastupaju s Titovim parolama i neojugoslavenskom političkom matricom. Moj je naraštaj slušao izlaganja Ljube Bobana i Bogdana Krizmana o kardinalu Stepincu i potvrđujem kako su objektivno, sukladno arhivskoj građi koja im je tada bila dostupna, vrednovali njegovu povijesnu ulogu. Njihovi nasljednici, premda od njih mnogo mlađi, glede političkih razmišljanja kao da su se vratili u godine neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata: „Od Partije ja ne dijelim sebe“ i „Druže Tito samo reci…“. Nije problem u njihovim osobnim, odnosno privatnim stavovima, na njih imaju apsolutno pravo, već je problem prijezir prema arhivskim izvorima, zbog čega im je uskraćeno donošenje valjanih spoznaja, a time je upitna i njihova kompetencija. Arhivsku građu ne smije se stavljati Prokrustovu postelju ideoloških opcija, učinio je Jaroslav Šidak i na primjeru nekih studija Vase Bogdanova pokazivao kako to izgleda.

III

VAŽANE PORUKE HRVATIMA PAPINOG NUNCIJA GIORGIA LINGUE, A. D. 2020,

Upozoravajući na intervju povjesničara Stipe Kljajića u kojem se govorilo o papi Piju XII., želim upozoriti na intervju novoga Vatikanskog veleposlanika, odnosno nuncija Svete Stolice u RH, Nj. E. mons. Giorgia Ligue. Nuncij je intervju da za Hrvatsku katoličku mrežu, a novinar Večernjeg lista, Darko Pavičić, dobio je mogućnost dijelove ovog intervju objaviti u broju od 12. ožujka 2020. (str. 24.-25.) godine, pod naslovom:

APOSTOLSKI NUNCIJ U RH ZA HRVATSKU KATOLIČKU MREŽU GIORGIO LINGUA O HRVATIMA, PAPI FRANJI, SVEĆENICIMA PRED MIROVINOM

 biskup step

Nj. E., mons. Giorgio Lingua

(Rođen je 23. ožujka 1960. u Fossanu (Cuneo) u Italiji. Zaređen je za svećenika 10. studenoga 1984. a inkardiniran u biskupiju Fossano. Postigao je doktorat iz kanonskog prava. U diplomatsku službu Svete Stolice ušao je 1. srpnja 1992., a obavljao je diplomatsku službu u Apostolskim nuncijaturama u Obali Bjelokosti i u Sjedinjenim Američkim Državama, u Državnom tajništvu Svete Stolice u Odjelu za odnose s državama, te u Apostolskim nuncijaturama u Italiji i u Srbiji. Apostolskim nuncijem u Iraku i u Jordanu imenovan je 4. rujna 2010. te 17. ožujka 2015. nuncijem na Kubi. Osim materinskog talijanskog jezika govori francuski, engleski i španjolski. Nuncij Lingua šesti je predstavnik Svetog Oca u samostalnoj hrvatskoj državi. Njegovi prethodnici bili su mons. Giulio Einaudi (29. veljače 1992. – 4. kolovoza 2003.), mons. Francisco-Javier Lozano Sebastián (4. kolovoza 2003. – 10. prosinca 2007.), mons. Mario Roberto Cassari (14. veljače 2008. – 10. ožujka 2012), mons. Alessandro D’Errico (21. svibnja 2012. – 27. travnja 2017.) i mons. Giuseppe Pinto (1. srpnja 2017. – 16. travnja 2019.).

U uvodu intervjua novinar Pavičić piše: „Apostolski nuncij u Hrvatskoj mons. Giorgio Lingua dao je svoj prvi intervju hrvatskim medijima, i to Hrvatskoj katoličkoj mreži, a Večernji list dobio je ekskluzivne dijelove toga razgovora, koji će danas biti objavljen na Hrvatskom katoličkom radiju, a nakon toga i na Laudato televiziji. Komentirajući odnos Crkve i države, piše novinar, mons. Lingua je kazao kako 'nije ispravno reći da se država bavi tijelom, a Crkva dušom“. To nikako – nastavlja s navođenjem nuncijevih riječi - nije točno jer Crkva i država moraju misliti i na dobro duha i na dobro tijela, dakle na cjelovitu izgradnju. U tome duhu suradnje postoje instrumenti koji su dani, koji su načinjeni kao što su ugovori, bilateralni sporazumi koji služe tome da se uredi to zajedničko djelovanje za dobro osobe, subjekta. Dakle, nije ispravno također misliti da su ti ugovori – ponekad se može javiti takva ideja – da su ti ugovori neki privilegiji. Tome uopće nije tako. Ugovori služe tome da se dogovori strategija za izgradnju ljudske osobe. Vrlo sam zadovoljan što sam ovdje u Hrvatskoj vidio da su te ugovore dobro prihvatili i muslimani. Primjerice, muftija mi je u više navrata rekao da su oni sretni što je Crkva sklopila te ugovore jer i oni od njih imaju koristi, jednako tako i Pravoslavna crkva, to je nešto što svima koristi. Imati ugovor nije privilegij nego mogućnost da se uredi zajedničko djelovanje u korist ljudske osobe', rekao je mons. Lingua, koji se u razgovoru posebno zadržao na temi blaženoga kardinala Alojzija Stepinca.

Slijedeći vokabular papskog nuncija novinar Pavičić je podnaslov nazvao: „Obaviješten o zbunjenosti puka“. Pojam zbunjenost koji se koristi u podnaslovu, novinar je preuzeo je od nuncija. Taj je pojam u njega dobro „ugrađen“, jer ističe više diplomatsku konotaciju u odgovoru, nego što izražava realno raspoloženju hrvatskoga vjerničkoga puka.
Nuncij je dao slijedeći odgovor:

„Kad sam stigao u Hrvatsku, nisam dobro poznavao blaženog Stepinca. Čuo sam, naravno, za njega. Odmah sam se potrudio s tim upoznati te sam donekle shvatio ulogu i važnost koju taj blaženik ima za hrvatski narod, gotovo da ga možemo smatrati ocem nove Hrvatske“.

U nuncijevom odgovoru uočavamo nekoliko zbunjujućih činjenica. Začuđuje izjava jednog veleposlanika, a nuncij je veleposlanik Države Vatikanski Grad, kako prije odlaska u zemlju – primateljicu nije proučio njezinu povijest, odnosno krucijalne točke od bilateralnog značaja, a kardinal Stepinac, je bez sumnje, takva točka. Nuncij se, kako velikodušno priznaje, tek nakon dolaska u Hrvatsku i preuzimanja veleposlaničke dužnosti potrudio upoznati problematiku vezanu uz život i djelo, a očito i uz probleme oko kanonizacije blaženoga Alojzija Stepinca. No, slijedi novo zbunjujuće priznanje: nuncij je „donekle shvatio ulogu i važnost koju taj blaženik ima za hrvatski narod…“ Prilogom donekle označava se djelomična spoznaja nečega, odnosno necjelovito razumijevanje problema. To znači, mit respect, kako njegova Ekselencija, zapravo, još uvijek nije cjelovito upoznata s povijesnom ulogom kardinala Stepinca?! Međutim, premda je donekle shvatio problem, nuncij čitatelje tješi izjavom kako „zato razumije želju djece da im otac bude priznat, najljepši otac“. Taj otac je kardinal Stepinac. U nastavku nuncij izgovara rečenicu koju ne možemo čitati bez osjećaja nelagode:

„Otac, čak i ako nije najbolji otac, meni je uvijek otac i ja ga moram ljubiti i ništa me ne sprječava da ga ljubim koliko želim i kako mogu“.

U nastavku nuncij izjavljuje kako je odmah nakon dolaska u Zagreb bio upoznat s problemima kanonizacije (što zvuči nestvarno, jer je teško shvatiti da karijerni diplomat prije odlaska na novu dužnost o ovome problemu bio obaviješten) i tada je bio, kako kaže, upoznat i sa „stanovitom zbunjenosti puka, Crkve u Hrvatskoj“, pa je stoga htio osobno otići prve nedjelje na svoje prvo hodočašće na Stepinčev grob u zagrebačku Prvostolnicu. U ovom priznanju otkrivamo, dakako, diplomatskim jezikom rečeno, stanoviti prijekor, odnosno čuđenje. Da je nuncij upozorio na „stanovitu zbunjenost puka“ (hrvatskog!) bilo bi ga jednostavnije pratiti, ali on je ustvrdio kako je uočio stanovitu zbunjenost Crkve u Hrvata. Pod pojmom Crkva u Hrvata misli se na episkopat, odnosno Hrvatsku biskupsku konferenciju i Hrvatsku biskupsku konferenciju BiH, a to je već zamjetna politička ocjena.

U nastavku nuncij o svojim osjećajima nakon posjeta grobu kardinala Stepinca piše:

„I mislim da je to bilo istinsko nadahnuće kad sam se zapitao: 'Što mogu učiniti da riješim ovaj problem?'; i odmah sam čuo kao da mi je on odgovorio: 'Ne brini ti za moju svetost, brini se ti za svoju svetost'. I mislim da je to također nadahnuće jer to je ono što kažem svima kad mi postave to pitanje i nitko se ne usudi postavljati mi više pitanja jer svi shvate da se moraju pobrinuti za vlastitu svetost. Mislim, kasnije sam dublje razmišljao i često se vraćao na to i shvatio sam da mu se vjernici već mogu moliti jer je blaženik, ali nije toliko važno, eto, imati kip više, crkvu više, molitvu više za blaženika. Ono što je najvažnije je iznova živjeti njegov duh. Eto, shvaćam da je zadatak svakog Hrvata da bude drugi Stepinac, ne samo biskupi ili svećenici – oni nesumnjivo moraju gledati u nj – ali svaki Hrvat mora imati njegov mentalitet, njegovu otvorenost, njegovu ljubav. Eto, to je važno: kad bi svi Hrvati bili drugi stepinci, problem bi bio riješen“.

I ova izjava je vrlo zbunjujuća. Prvo, drago nam je što je nuncij uspostavio spiritualnu vezu s kardinalom Stepincem koji mu je, k tome, dao važan savjet. No, nakon toga za nas Hrvate važnog savjeta, zbunjuje tvrdanja kako nunciju nitko se ne usudi postavljati pitanja jer svi shvate da se moraju pobrinuti za vlastitu svetost. Slijedi još neugodnija nuncijeva poruka hrvatskim vjernicima, kako nije važno imati „kip više, crkvu više, molitvu više za blaženika“. Time se relativizira potreba za kanonizacijom blaženog kardinala, ali se relativiziraju i višegodišnji napori Kauze za beatifikaciju kardinala Stepinca na čelu s dr. Jurjom Bateljom. Konačno, zbunjuje tvrdnja da bi problem glede kanonizacije kardinala Stepinca bio riješen kada bi svi Hrvati bili drugi stepinci. Ako je odlika pokojnog Stepinca apsolutna vjernost Svetoj Stolici i Petrovom nasljedniku onda je ova poruka višeznačna i treba ju kao takvu shvatiti.
U nastavku nuncij Lingua ističe kako je impresioniran „trenutkom dubokog zajedništva“ koji je postignut tijekom molitvene osmine za jedinstvo kršćana, a posebno ga je oduševio trenutak gostovanja u Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Tim je dao do znanja kako će Papa Franjo i dalje kanonizaciju kardinala Stepinca promatrati kroz zadanu prizmu odnosa Crkve u Hrvata sa SPC-om. Stoga ne čudi nuncijevo ushićenje:

„Bio je to trenutak dubokog zajedništva također za večerom koju je dao prirediti metropolit. Bio je to trenutak dijaloga u kojem se vidjelo tu želju da više jedni druge upoznamo i uzajamno se više ljubimo. Jako mi se svidjelo ono što je kardinal Bozanić rekao u Srpskoj pravoslavnoj crkvi kad je govorio o jedinstvu s Bogom: što se više približavamo Bogu to smo bliži jedni drugima, a to je upravo smisao ekumenizma. Ne možemo ići Bogu ako smo podijeljeni. Mislim da, ako želimo doći u raj, moramo se ujediniti jer u Bogu ne mogu biti osobe koje se bore i jedni druge gledaju prijekim pogledom. Zašto, dakle, čekati drugi život da živimo u slozi kad već možemo živjeti u slozi u ovome životu“.

Na kraju je Njegova Ekselencija, mons. Giorgio Lingua, dao dalekosežnu i profetsku preporuku hrvatskom vjerničkom puku i episkopatu kako doći u raj:
„Ova bi zemlja postala raj kad bismo se voljeli, u protivnom ne možemo ići u raj jer u Bogu ne postoji dvoje ljudi koji se mrze“.

Opisujući Hrvate i Hrvatsku, nuncij Lingua OM je poslao i direktnu žaoku, koja bi se mogla shvatiti i kao govor koji nadilazi diplomatsku konverzaciju:

„Čini mi se da ponekad Hrvati, ova zemlja, riskiraju više gledati natrag no naprijed“. I zaključio: „I bojim se da je ovo ograničenje koje ne dopušta učiniti korak naprijed. Razumijem, naravno, da postoji vrlo nedavna bolna povijest koju su mnogi osobno proživjeli i koju se ne uspijeva zaboraviti. No, ne radi se o tome da se zaboravi, radi se o čišćenju sjećanja kao što je rekao papa Ivan Pavao II., tj. radi se o tome da se prošlost preda u ruke Božjem milosrđu ne gledajući jesam li kriv ja ili jer kriv drugi, jesu li me tražili oproštenje dovoljno ili nedovoljno… Ja mislim da u protivnom nikada nećemo moći učiniti korak prema budućnosti“.

Kao bivši diplomata potpuno razumijem sve što nam je poručio nuncij, koristeći se (vješto) diplomatskim rječnikom, teološkim invokacijama i snažnim političkim porukama. Iz njegovih riječi dade se isčitati kako je sve, ili uglavnom sve, što smo (prije svega HBK) do sada činili glede ekumenizma sa Srpskom pravoslavnom crkvom, bilo nedostatno za raj, odnosno premalo se težilo ljubavi i jedinstvu sa SPC-om, previše smo bili opterećeni prošlošću. I zbog toga, po sućutnoj prosudbi mons. Ligue, nemamo šanse doći u raj.

Nažalost, kao katolički intelektualac i kao bivši veleposlanik, ali i kao čovjek koji je skroman baštinik povijesne memorije, moram priznati kako nuncija Lingua u nekim segmentima ovoga intervju možda ne razumijem do kraja, ili je možda riječ o lošem prijevodu na hrvatski jezik, koji on ne poznaje. Da nije tako, on bi znao da Crkva u Hrvata ima dugu ekumensku povijest, veliko iskustvo u ekumenskim odnosima, toliko da vjerojatno u tome može davati poduku mnogim drugim crkvama, uključujući i onu u Italiji. O tome postoji relevantna literatura. U konkretnim povijesnim uvjetima političko i crkveno vodstvo RH učinilo je mnoge ekumenske i političke napore iskreno i djelatno, kako bi došlo do normalizacije odnosa sa Srpskom pravoslavnom crkvom. U tome se otišlo toliko daleko da biskupije te Crkve uživaju poseban status u Hrvatskoj, za koji mnogi smatraju da je izvan onoga što dopušta Ustav RH. Hrvatski Biskupi se trude biti vrlo otvoreni, prijateljski i ljubazni sa srpskim kolegama. Jedan od njih čak je u znak dobre volje posjetio i Oplenac. (Nuncij može u literaturi saznati o čemu je riječ.). Ukoliko razmišljamo politički, a nuncij je i veleposlanik jedne Države, tada bi, ako bi slijedili preporuku o jedinstvu, slijedeći korak trebao biti prihvaćanje projekcija koje predviđa Memorandum II., SANU, odnosno davanje srpskoj narodnoj manjini u RH status konstitutivnog naroda, ako ne i povratak na plan Z4. Srpska pravoslavna crkva i srpska Država imaju istovjetan nacionalistički projekt. Ukoliko prihvatimo kao aksiom ljubav Crkve u Hrvata prema SPC, tada ta ljubav ne može izbjeći i ljubav prema njezinoj Državi. Time smo došli na važne spoznaje: ekumenizam na ovim prostorima nadilazi teološku dimenziju, jer je dio političkih državnih projekcija. Crkvi u Hrvata može narediti Papa što joj je činiti jer ima apsolutnu poziciju u hijerarhiji, dok je kod SPC situacija drukčija. Papa može narediti hrvatskim biskupima distanciranje od nacionalnog identiteta, u ime ostvarenja univerzalnih interesa Crkve, a oni se moraju pokoriti ukoliko ne žele iskazati neposluh, dok to je to u Srbiji nezamislivo. U tom prostoru, ma koliko bio u sferi akademskog razmišljanja, može se nazrijeti i novo „predjelavanje hrvatske nacionalne povijesti“. Ovo „predjeljavanje“ nas podsjeća već proživljenu akciju bečkog kardinala Königa i zaklade „Pro Oriente“, iz vremena Domovinskog rata, kada se nastojalo institucionalno i vaninstitucionalno okupiti hrvatske i srpske povjesničare kako bi prekrojili suvremenu hrvatsku povijest tako da budu zadovoljne obje strane. To je značilo prisiliti žrtvu na kompromis s agresorom, a takav ekumenski korak hrvatski vjernički puk nije prihvatio onda, a vjerojatno mu se ne bi obradovao ni danas. Uvjeren sam kako će dobrohotni nuncij Lingua imati vremena još cjelovitije proučiti hrvatsku povijest, povijest hrvatsko-srpskih političkih i crkvenih odnosa, povijest ekumenskih stremljenja i na jednoj i na drugoj strani, te na kraju i fenomen kardinala Stepinca kao crkvenog pastira vjernog Petrovom nasljedniku, kao domoljuba, a nadasve kao svetog čovjeka.

Ovaj intervju pokazuje kako Sveta Stolica zanemaruje ekumenske odnose HBK s drugim kršćanskim Crkvama, npr. sa pravoslavnim Crkva a u Bugarskoj, Rumunjskoj, Makedoniji, konačno s Vaseljenskim Patrijarhom, ali ne smije se (neka mi se oprosti na ovim riječima) zaboraviti, niti zabaciti ekumenski dijalog s protestantskim Crkvama, kao ni međucrkveni dijalog s Islamskom vjerskom zajednicom. Ne može mjerilo ekumenizma biti isključivo i samo isključivo jedna Crkva.

Na kraju, dr. Ligua je kazao i poručio mnogo toga što je vrijedno čuti. Slažem se s Nj. E. kada tvrdi kako“ nije toliko važno, eto, imati kip više, crkvu više, molitvu više za blaženika. Ono što je najvažnije je iznova živjeti njegov duh. I što je po meni najvažnije: nuncij je shvatio kako je zadatak svakog Hrvata da bude drugi Stepinac“. Hvala mu na tome. Slijedeći nuncijevu poruku, nedajmo se u ljubavi prema Domovini od nikoga nadvisiti i ne postavljajmo Papi više pitanja glede kanonizacije sve dok ne riješimo problem ekumenskog jedinstva sa Srpskom pravoslavnom crkvom. Patrijarh Irinej će u tome pomoći. Budimo samozatajni i povucimo molbu dok povijesno vrijeme ne sazri. Čim prođe ova epidemija otići ću i ja na grob blaženoga Alojzija Stepinca i iskreno ga zamoliti da me savjetuje, kako ne bih bio u zabludi, glede opravdanosti ovog prijedloga. Konačno, i ja sam bio nekakav veleposlanik.

Đuro Vidmarović

 

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Čet, 6-08-2020, 12:41:27

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.