Tomislav Žigmanov novi predsjednik Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini

Tomislav Žigmanov (1967.) novi je predsjednik političke stranke Hrvata u Vojvodini koja se naziva Demokratski savez Hrvata u Vojvodini (DSHV). Ova je stranka utemeljena prije dvadeset i pet godina, a pisac ovih redaka, tada kao predsjedavajući Hrvatske delegacije u Vijeću Republika Pokrajina Skupštine SFRJ bio je nazočan osnivačkoj skupštini. Prvi predsjednik bio je Bela Tonković, a drugi Petar Kuntić. Žigmanov je treći politički lider Hrvata u Vojvodini. On je istaknuti hrvatski književnik, publicist i ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata.

Njegovim izborom na čelu DSHV-a došao je politički educiran čovjek, jako književno ime, ali i oštar polemičar. Njegov je dolazak koincidirao s naglašenom restriktivnom politikom srbijanske vlade prema Hrvatima u ovoj državi. U razgovoru s Tomislavom Žigmanovim koji je objavljen u mjesečniku Hrvatske matice iseljenika „Matica“, Žigmanov je kazao sljedeće: „Politička relevantnost i značaj zacijelo su umanjeni činjenicom što DSHV nije više parlamentarna stranka. To je dovelo do toga da su Hrvati danas u Srbiji isključeni iz svih procesa donošenja relevantnih odluka. Isto tako, farsa sa zastupništvom u pokrajinskom parlamentu dodatno je oslabila njezin utjecaj. Figuriranje kao čimbenika u lokalnim samoupravama u Srijemskoj Mitrovici i Subotici danas je, u realno-političkom smislu stvarni utjecaj DSHV-a. Međutim, osim realnoga ne treba zaboraviti da postoje i neizravni i simbolični politički utjecaji, utjecaji koji svoju snagu crpe iz prava, međunarodnih standarda i širih geopolitičkih konstelacija i pratećih procesa kao to su, uzmimo za primjer, eurointegracijski procesi.“

Tomislav Žigmanov na simpoziju Istarskog ogranka DHK, u Puli, 2014.

Položaj je Hrvata u Vojvodini kao i u cijeloj Srbiji nikad, a u povijesti nije bio lošiji nego danas. Vlada Republike Srbije ne poštuje sporazum potpisan s Hrvatskom još 2004. godine koji je predviđao obostranu pa čak i recipročnu zaštitu srpske i hrvatske manjinske zajednice od asimilacijskih procesa. Moramo otvoreno kazati kako je zbog ovakvog stanja Hrvata u Srbiji veliki krivac i vlade Republike Hrvatske. One su pokazivale do sada samo deklarativan politički operetan, a znanstveno insuficijentan pristup manjinskoj tematici.

Umjesto da inzistiraju na poštivanju rečenog međudržavnog sporazuma, sve dosadašnje hrvatske Vlade mirno su promatrale kako Srbija diskriminira hrvatsku manjinu i reducira njezina manjinska prava. Vrhunac ovakve političke nebrige zbio se u vrijeme kada je Vlada Republike Srbije izvršila političko nasilje nad Hrvatima. Zloporabila je subetnički identitet Hrvata Bunjevaca i uz pomoć asimiliranih predstavnika ove zajednice, administrativno razbila hrvatski korpus i stvorila novi etnos pod nazivom Bunjevci, uz napomenu kako je riječ o novom slavenskom narodu koji nema veze s hrvatskom etnijom i s hrvatskom etnogenezom.

Svakom je pismenijem političaru trebalo biti jasno kako je ovdje riječ o manipulaciji, jer nova etnija postoji samo na papiru, a za Vladu Srbije bilo je bitno da iz statističke mase upisanih Hrvata koji su se izjašnjavali kao Bunjevci ili Šokci izdvoji samo Hrvate bez subetničkog pridjeva i tome prilagodi politički realitet. Zagreb je na sve to šutio. U isto vrijeme u Subotici Republika Hrvatska ima Generalni konzulat, a u Beogradu veleposlanstvo. Otvoreno je pitanje što su učinili jedna i druga institucija na pravilnom informiranju predsjednika RH i MVPEI RH o situaciji s Hrvatima u Srbiji.

Današnja hrvatska Vlada ima veliki zadatak spasiti što se spasiti dade. A to može učiniti koristeći se međudržavnim sporazumom i međunarodnopravnim dokumentima. U to bih uključio i reciprocitet kao političko moralnu kategoriju. Ako Vlada RH i Republika Hrvatska kao država pravno situiraju srpsku nacionalnu manjinu na najvišoj europskoj razini, uključivši i posebne političke privilegije, tada RH ima puno moralno pravo zahtijevati da takav položaj dobije i hrvatska nacionalna manjina u Republici Srbiji. Da bi u tome uspjela, naše političko vodstvo obvezatno je surađivati s vodstvom Hrvata u Vojvodini a to znači pored političke stranke DSHV, sa Subotičkom biskupijom, Institutom „Ivan Antunović“ i istaknutim književnicima i javnim radnicima. Hrvatska manjina u Srbiji mora imati osjećaj povezanosti s državom matičnog naroda jer bez tog osjećaja asimilacijski procesi će napredovati.

Tomislav Žigmanov: Bunjevački Put križa

Tomislav Žigmanov je vrlo uspješan književnik, politološki pisac i publicist. Po sudu pisca ovih redaka spada među vodeća pera srednjeg naraštaja suvremene hrvatske književnosti. Posebno bih istaknuo njegovo djelo „Bunjevački Put križa“ koje je nagrađeno 2013. prvom nagradom na Pasionskoj baštini, trienalnoj književnoj manifestaciji koju dodjeljuju Društvo hrvatskih književnika i udruga Pasionska baština. Djelo je objavljeno u nakladi Katoličkog instituta za kulturu, povijest i duhovnost „Ivan Antunović“ iz Subotice.

U ime Hrvatskoga kulturnog vijeća iskrene čestitke Tomislavu Žigmanovu na izboru za predsjednika DSHV-a.

Đuro Vidmarović