Gradišćanski Hrvati

Malo se znade u našoj javnosti za postojanje „Koljnofskih književnih susreta“. A oni se održavaju već sedam godina. Malo se kod nas znade o Koljnofu, a Koljnof (mađ.- Kopháza) je veliko hrvatsko selo nedaleko grada Šoprona (mađ. Sopron, njem. Ödenburg). U njemu žive gradišćanski Hrvati (do 1921. zapadnougarski Hrvati). Do pada željezne zavjese i ulaska Mađarske u EU bili su većinsko pučanstvo u mjestu.

Gradišćanski Hrvati

Kad kažemo gradišćanski Hrvati mnogi kod nas griješe jer misle na austrijsku saveznu pokrajinu Burgenland (mađarski: Őrvidék)koju Hrvati od 1921. nazivaju Gradišće (prihvaćen prijevod Mate Meršić aMiloradića). Ova je savezna zemlja formirana 1919., odnosno 1921., nakon završetka mirovnih pregovora u Trianonu i održanog izjašnjavanja građa u šopronskom kotaru. Na razvalinama Austro-ugarske monarhije nastalo je više država. Među njima i Republika Austrija, ali svedena u svoje povijesne granice, kojima je dodan dio zapadne Ugarske, od kojeg je formirana pokrajina Burgenland. Njezino prirodno središte trebao je biti grad Šopron, njemački Ödenburg. No, lokalnim plebiscitom pučanstvo šopronskog kotara izjasnilo se za Mađarsku, tako da je nova austrijska pokrajina ostala bez svoga prirodnog središta. Kao zamjena, glavni grad je postalo malo naselje Eisenstadt, koji se hrvatski naziva Željezno.

Razgraničenje između novih država Austrije, Mađarske i Čehoslovačke bilo je fatalno za etnički arhipelag zapadnougarskih Hrvata. Njihov je etnički arhipelag nelogično razbijen između ovih država, pri čemu su nove granice presjekle hrvatski etnički teritorijalni kontinuitet. Veći dio zapadnougarskih Hrvata našao se u Austrijskoj pokrajini Burgenland, drugi dio ostao je u Madžarskoj, u vrlo razvedenom arhipelagu kroz dvije županije: Vas i Jura-Šopron. Manji dio arhipelaga pripao je Slovačkoj, a najmanji dio Češkoj. Sve do pada Berlinskog zida i postojanja željezne zavjese komunikacija između ova četiri razdvojena dijela hrvatskoga etničkog arhipelaga onemogućavalo je njihov zajednički, uravnoteženi i bliski društveni, kulturni i jezični razvoj. Nakon pada željezne zavjese i stvaranja Europske unije svi zapadnougarski Hrvati, koji se od 1921 počinju nazivati gradišćanski Hrvati, našli su se ponovno u zajedničkoj državi. Međutim, do narodnosnog preporoda nije došlo. Asimilacija je učinila svoje, a povijest svoje.

Koljnofski književni sureti

Prije četrdeset godina odlučio sam pobliže upoznati gradišćanske Hrvata koji žive u Mađarskoj. Moje prvo gostovanje bilo je u selu Koljnof. Napominjem, kako su sva gradišćansko hrvatska sela smještena uz mađarsko-austrijsku granicu, tada bila u prostoru posebne vojne kontrole. Ulazak u ta sela nije bio moguće bez posebnog dopuštenja.
U Koljnofu sam gostovao mnogo puta od 1974., pa na dalje, držao predavanja o njegovoj povijesti kulturnoj baštini, pisao o tome u našim, mađarskim, slovenskim i austrijskim novinama i stručnim glasilima, i time pomagao u čuvanju hrvatske samobitnosti mještana. Zbog proteklih desetljeća postao sam baštinik povijesne memorije o ovim zbivanjima. Sve to ne bih ostvario bez velike podrške tadašnjeg načelnika Ferenca Grubića, školnika Franje Pajrića, župnika Pave Horvata i brojnih drugih koljnofskih narodnosno svjesnih Hrvata.

Prije sedam godina došao sam na ideju okupiti desetak hrvatskih književnika i povesti ih u Koljnof kao mjesto iz kojega se može lagano posjetiti i ostala hrvatska sela, uključujući i Beč u kojem živi veliki dio doseljenih gradišćanskih Hrvata. Tu je zamisao prihvatio i ugledni mještanin Koljnofa, dr. Franjo Pajrić (sin časnog učitelja i direktora osnovne škole, Franje Pajrića), čovjek vrlo agilan na nacionalnom i kulturnom planu. On je stavio na raspolaganje svoj gostinjac Levanda u kojem su književnici mogli živjeti nekoliko dana bez naknade. Povod za ovu ideju bila je činjenica koju prvi puta otkrivam.

Gostinjac Franje Pajrića „Levanda“

Naime, 1990. godine nakon poznatog simpozija u Društvu hrvatskih književnika o hrvatskim književnicima između dviju Domovina, primili smo u DHK sve književne stvaraoce iz Madžarske i Austrije bez obzira na broj objavljenih knjiga. Željeli smo ih time povezati ih s matičnom književnošću i motivirati da svoje radove objavljuju u hrvatskim književnim časopisima. Naime, manjinskim je piscima, pored broja čitatelja problem i književna periodika. Na žalost, ovim učlanjivanjem nije se puno postiglo. Gotovo nitko od kolega iz Mađarske i Austrije nije dolazio na sastanke, niti je objavljivao u hrvatskim književnim glasilima. Stoga mi je bila nakana prije sedam godina pokušati još jednom izmijeniti ovo stanje.

Uspio sam u Hrvatskoj pronaći ugledna književna imena koja su bila voljna žrtvovati slobodno vrijeme i četiri dana boraviti u radnom posjetu Gradišću. Rezultat je polovičan. Do sveukupnih susreta sa svim kolegama u Austriji i Mađarskoj nije dolazilo,već se to dešavalo pojedinačno, ali su bili dragocjeni posjeti školama, knjižnicama i kulturnim institucijama. Naši su autori marljivo čitali svoje stihove djeci i odraslima a pokušali smo potaknuti i prevoditeljsku djelatnost. Nakon pet godina osjetio sam se umoran a i zdravstveno usporen tako da je moju ulogu moderatora ovog susreta preuzeo kolega iz Koprivnice Darko Pernjak.

Koljnofski književni susreti 2015. počeli su u srijedu 4. studenoga. Hrvatsku književničku ekipu činili su Tomislav MariajanBilosić, Božica Brkan, Marko Gregur, Igor Šipić, Božidar Glavina, Robert Mlinarec, Darko Pernjak, Denis Perišić i Đuro Vidmarović. Skupini se pridružio nakladnik Zoran Bošković i pjesnik i skladatelj Nikša Krpetić.

Varaždin

Krenuli smo iz Zagreba s dva terenska vozila. Prvo zaustavljanje bilo je u Varaždinu. Ushićeni smo kročili ulicama baroknog grada. Osobno sam bio uzbuđen jer sam u ovome gradu radio kao gimnazijski profesor od 1972. do 1974. godine. Prolazili smo ponovo pored varaždinskog kazališta u kojem sam gledao brojne predstave i manifestacije. Tu je i Gradska knjižnica s bogatim fundusom knjiga i publikacija. Na drugoj strani ceste, gdje je sada Pošta, nalazio se stan Zvonka Milkovića. S ovim pjesnikom koji je sudionik čuvenog zbornika Hrvatska mlada lirika, često sam ručao u nedalekom restoranu, a dobro se sjećam promocije njegove knjige putopisa „Krenimo u rano jutro“. Krećemo dalje: prekrasno obnovljena crkva svetog Nikole, a zatim Meštrovićev spomenik Grguru Ninskom u manjoj varijanti, kakva se nalazi i u Ninu. Fotografiramo se, komentiramo ljepotu ovog umjetničkog djela, razmišljamo o Grguru Ninskom i hrvatskoj povijesti. Stižemo na središnji trg. Tko znade da su hrvatski orjunaši i jugobolesnici na ovom trgu svojevremeno postavili spomenik kralju Aleksandru Karađorđeviću? Mnogome ispijenih kava veže me za ovo mjesto. Svi smo ushićeni autentičnom baroknom arhitekturom. No, moramo nastaviti putovanje.

Sudionici Koljnofskih književnih susreta pored Meštrovićevog Grgura Ninskog, u Varaždinu. S lijeva na desno: Igor Šipić, Božica Brkan, Zoran Bošković, T.M. Bilosnić, Đ. Vidmarović, Robert Mlinarec i sjedeći Nikša Krpetić

Čakovec

Drugo zaustavljanje je u Čakovcu. Moramo vidjeti kaštel Zrinskih, s parkom i spomenikom Nikoli Zrinskom Sigetskom. Raspravljamo o tzv. urotnicima, o pogibiji Nikole Zrinskog u Kuršanovečkom lugu, o književnoj, političkoj, vojnoj i političkoj povijesti ove slavne hrvatske feudalne dinastičke obitelji. Zrinski su u Čakovcu imali za ono vrijeme ogromnu biblioteku. Austrijski generali su nakon ubojstva bana Petra Zrinskog, ovu biblioteku, kao i sva njihova pokretna dobra razvukli, opljačkali i pokrali kao obični razbojnici. Ni Osmanlije tako učinili ne bi. O zlu koji su Habsburgovci učinili hrvatskome narodu premalo se piše. Nekim zločinačkim potezima unazadili su naš narod i promijenili mu tijek povijesti. Takvi su zli potezi nezakonito ubijanje članova obitelji Zrinski i Frankopan, jedinih koje su imale dinastički status u Hrvatskoj, zatim je to Statuta Valahorum, osnivanje Vojne granice izvan jurisdikcije hrvatskog Sabora i Bana,pa ukidanje Pavlinskog reda a time i Sveučilišta u Lepoglavi, Bachov apsolutizam, zabranu inkorporiranja Bosne i Hercegovine u matični državno-pravni prostor Kraljevine Hrvatske, nedopuštanje da se Hrvati konstituiraju kao trokonfesionalan narod, favoriziranje Srba na štetu Hrvata, proglašavanje muslimana u BiH posebnim etnosom, odbacivanje trijalizma, itd., itd.

Sudionici Koljnofskih književnih susreta ispred spomenika Nikoli Zrinskom Sigetskom, u Čakovcu

Promatram spomenik Nikoli Zrinskome Sigetskom i ne mogu vjerovati vlastitim očima. Umjesto junaka, vojskovođe, pjesnika i hrvatskoga bana umjetnik nam je pokazao harlekina, neku smiješnu osobu koja djeluje kao karikatura. Onaj tko je dozvolio postavljanje ovakvog spomenika što ismijava Zrinskog, zaslužuje prezir. Predlažem Poglavarstvu Čakovca, ako ima trunku nacionalnog ponosa, da ovaj spomenik nježno ukloni i neoštećenog pokloni autoru, ili ga stavi u neki muzej, a izradu novog spomenika povjeri Tomislavu Ostoji, Kuzmi Kovačiću ili Mariji Ujević-Galetović.

Spomenik Nikoli Zrinskom Sigetskom u Čakovcu

Ulazimo u Deželu, pa iz nje u Mađarsku. Na granicama nema žice. Velika i dramatična tema. Što nam svima donosi ovaj selidbeni cunami? Dočekuje nas Županija Zala okupana jesenskim suncem, a jesenske boje cijelu pokrajinu pretvaraju u čudesni akvarel. Sve su oranice izorane, usjevi zasijani, živice oštucane, šume čiste i s prosjekama, sela uredna i tiha, ceste prohodne i održavane.

Stižemo među gradišćanske Hrvate u Mađarskoj. Evo nas u lijepome Petrovome selu, mađarski nazvanom Szentpéterfa, njemačkiProstrum.

Grbo općine Petrovo selo

Panorama Petrovog sela

Župna crkva u zimskoj idili

Osim Petrovog sela u Mađarskoj postoje sljedeća naselja u kojima žive gradišćanski Hrvati:Hrvatska Kemlja (Horvátkimle), Bizonja (Bezenye), Koljnof (Kópháza), Vedešin (Hidegség), Temerje (Tömörd), Plajgor (Ólmod), Hrvatske Šice (Horvátlövő),Gornji Čatar (Felsőcsatár), Umok (Fertőhomok), Narda, Hrvatski Židan (Horvátzsidány), Prisika (Peresznye) i Unda (Und). Manje skupine Hrvata žive u Kisegu, Subotištu, Šopronu, Čorni, i nekim drugim mjestima.

Dijalektalna karta gradišćanskih Hrvata. Uočavamo i naselja koja pripadaju mađarskome ogranku

Petrovo selo je lijepo, veliko i napredno mjesto u kojem postoji hrvatska manjinska samouprava. Iz ovog sela je pjesnik starijeg naraštaja Lajoš Škrapić, nastanjen u Budimpešti, a u njemu živi književnica i novinarka Hrvatskog glasnika iz Budimpešte,Timea Horvat.Timea zaslužuju našu pozornost i poštovanje jer ima sačuvanu hrvatsku historijsku svijest, bori se za čuvanje samobitnosti gradišćanskih Hrvata i Republiku Hrvatsku poštuje kao državu matičnog naroda, kao staru Domovinu.

Lajoš Škrapić i Timea Horvath

Petrovo selo nalazi se uz granicu zbog čega se u njemu nalazila vojarna. Ta zgrada još stoji, sada prazna i napuštena, kao svjedok mračnog vremena. Kolegica Timea sjeća kako su vojnici i seosku djecu udaljavali od kasarne, ako bi se u igri odviše približili. U društvenom domu Petrovoga sela održali smo književni recital. Pridružio nam se i pjesnik iz austrijskog Gradišća Andy Novosel. Sjećam ga se od prije 35 godina kao mladog i perspektivnog studenta i pjesnika. Na žalost, ostao je samo na jednoj pjesničkoj zbirci. Moram pohvaliti organizatore, domaćine i publiku jer su nas toplo primili i lijepo ugostili. Spavali smo u gostinjcu jedne domaće obitelji. U jutro nas jedan mještanin, pravi gostoljubivi gradišćanski Hrvat poziva na žganicu, tj. rakiju. Naš pjesnici prihvaćaju poziv s velikim zadovoljstvom.

Sudionici Koljnofskih književnih susreta u Petrovome selu: Božidar Glavina (Čakovec), Denis Perišić (Varaždin), Marko Gregur (Koprivnica), Đ. Vidmarović (Zagreb), Darko Pernjak (Koprivnica); sjede: Božica Brkan (Zagreb) i T. M. Bilosnić (Zadar)

Koljnof

Grb Općine Koljnof

Idući dan, dakle 4. studenoga, 2015. stigli smo u Koljnof, smjestili se i počeli s programom. Koljnof je veliko naselje, nekada nastanjeno Hrvatima, dok je danas višenacionalno. Nakon ulaska Mađarske u EU mnogi Mađari iz udaljenih istočnih krajeva naselili su se ovdje, jer im je mogućnost rada u Austriji bila vrlo privlačna. Dočekao nas je dr. Franjo Pajrić, radosno i gostoljubivo kao i uvijek. On je vlasnik etnografskog gostinjca „Levanda“, ali i velikog memorijalnog kompleksa s povijesnim muzejom u otkupljenoj starinskoj hrvatskoj kući, koji je dobio podršku EU-fondova.

Franjo Pajrić (Ferenc Payrits) i autor

Promatram ovog stasitog pedesetogodišnjaka, oca petero odrasle djece, odgojene u hrvatskom duhu i silno nadarene za glazbu. Tri momka imaju svoj glazbeni sastav, a dvije djevojke svoj. Jedinstvena obitelj u Gradišću. Promatram ga i sjećam se njegovih djeda, bake, oca kao mladog učitelja i majke predane obitelji. Uz Franju, odgojili su kao časnu i radinu osobu i kćerku Marijanu koja bratu pomaže u narodnosnim aktivnostima. Bože moj, kako je brzo prošlo 40 godina!

Nastup u Beču

Hrvatska književna skupina iz Koljnofa krećeveselo put Beča. Imam podijeljene osjećaje prema ovome gradu. Iz njega nam je došlo previše zla. Danas u Beču žive i gradišćanski Hrvati i Hrvati (koji nemaju status narodne manjine) i ondje u ulici koja se zove Schwindgasse imaju svoj kulturni dom. Sjećam se boravka u njemu, prije 30 i više godina. Kako nisam imao novaca, spavao sam ovdje u kuhinji, dok su književnici i novinari-politički izaslanici, odsjedali u hotelima. I o tome treba progovoriti.

U Hrvatskom kulturnom centru, u njegovim podrumskim prostorijama, kolega Marijan Tomislav Bilosnić izložio svojih dvanaest velikih ulja na platnu s temom tigra, u čast svoje istoimene međunarodne pjesničke uspješnice. O velikom uspjehu ove zbirke na u Španjolskoj, zahvaljujući odlučnom prijevodu Željke Lovrenčić, naša je javnost obaviještena zahvaljujući našem Portalu. Bilosnićeve slike idealno su se uklopile u ovaj starinski prostor. (O ovom događaju Bilosnić je objavio vrlo instruktivan članak na stranicama našeg Portala.).

Izložbu je otvorila ministrica-savjetnica u Veleposlanstvu RH u Beču, dr. sc. Zdenka Weber. Učinila je to znalački i biranim riječima. Ova ugledna povjesničarka hrvatske glazbe, rođenjem Varaždinka, a opredjeljenjem državotvorna Hrvatica, odlično je obavila misiju atašea za kulturu. Vesna Pusić naredila joj je da 1. prosinca napusti Veleposlanstvo jer je navršila 65 godina. Moram kazati, kako ovaj rok u diplomaciji nema značenja. Gospođa Weber nije činovnik u Veleposlanstvu, već diplomat i to prvoklasan. K tome je voljna nastaviti s mandatom na koji ima pravo još dvije godine. Ministrica vanjskih poslova udaljavanjem Zdenke Weber pokazuje kako joj pri odabiru diplomata nije stalo do kvalitete, već do ciljeva koji su daleko od interesa hrvatske diplomatske službe. Sramota!

Domaćin ove manifestacije bila je Matica hrvatska iz Beča. O izložbi je govorio dr. Ivo Šipić, književnik i povjesničar iz Splita. Uz njega nastupili su i svi nazočni pjesnici, dok je moja malenkost bila moderator njihovih nastupa. Glazbeni ugođaj ovoj priredbi dao je sastav Dubrovački kavaliri kojega vodi pjevač i skladatelj Josip Cenić. Podsjećam da je on autor poznate rodoljubne pjesme „Samo je jedna Hrvatska, samo je jedan dom“ koje se sjećamo u odličnoj izvedbi Vere Svobode. Cenićeva tetka je poznata hrvatska književnica, sestra Marija od Presvetog (Anka Petričevcić), tetka mu je profesorica-lektorica s Bečke Univerze, Branimira Zaradić, a stihove je pisala i pokojna majka. Otac mu je bio Hrvat iz Boke Kotorske.

Moram primijetiti kako na ovoj izložbi s prigodnim književnim recitalom, dakle miltimedijalnoj manifestaciji nisu nazočili kolege gradišćanski Hrvati koji žive u Beču, osim profesionalno zainteresiranog, agilnog i šarmantnog Petra Tirana, urednika „Hrvatskih novina-tajednika gradišćanskih Hrvatov“. Publiku su činili, uglavnom, hrvatski intelektualci koji žive u Beču, ali koji nisu pripadnici autohtone narodne manjine.

Šopron

Treći dan Koljnofskih književnih susreta posvetili smo upoznavanju s gradom Šopronom, gdje je hrvatska udruga „Hrvati“, zajedno sašopronskim Nijemcima i udrugom Vinskih vitezova, dobila na korištenje prekrasnu baroknu zgradu potpuno uređenu za multimedijalnu aktivnost. Šopron je vrlo lijepo i staro mjesto. Za nas Hrvate vrlo je značajno što se ovdje u jednoj crkvi nalazi panteon dijela obitelji Pejačević, a grad krasi i palača koja nosi njihovo ime. Šopron ima kontinuitet življenja od rimskih vremena s vrlo dobro očuvanim arheološkim nalazištima. Kroz srednji vijek sve do kraja Prvog svjetskog rata ovdje su živjele četiri etničke zajednice: Nijemci, Mađari, Židovi i Hrvati.

Nakon ručka u Vijećnici općine Koljnof organizirana je prevodilačka aktivnost. To je vrlo korisno za obje strane. Uvečer je mjesna amaterska družina izvela program s temom iz života svoga sela.

Promocija monografije o Jurici Černaru

Na fotografiji: Đ. Vidmarović, akademik Nikola Benčić, Jurica Čenar (s knjigom) i Igor Šipić

Sedmi studenoga održana je promocija moje knjige o Jurici Čenaru. Prostor mjesnoga doma kulture bio je krcat i to vodećim predstavnicima etničke elite gradišćanskih Hrvata iz Austrije. Nesumnjivo je tome razlog osoba Jurice Čenara, ali i akademika Nikole Benčića koji je u dva nastava monografiju prikazao u Hrvatskim novinama. Knjigu je predstavio akademik, a govorili su o njoj urednik dr. Igor Šipić, nakladnik Zoran Bošković, moja malenkost i sam pjesnik Jurica Čenar. Akademik Benčić je visoko ocijenio vrijednost ove knjige kako za Juricu Čenara tako i za gradišćansko-hrvatsku književnost. Pomalo sam strahovao od njegove ocjene zbog toga što su moji stavovi izneseni u knjizi bili često puta različiti od akademikovih. Jurica Čenar je veliko ime hrvatske avangardne, poglavito zorne poezije. Poznajemo se vrlo dugo, negdje oko 35 godina. Tada se on kao mladi lider gradišćanskohrvatske mladeži okupljene u udrugu Hrvatski akademski klub, žestoko opirao asimilatorskoj politici austrijskih političkih stranaka i Države.

Jurica Čenar i Đuro Vidmarović na klauzuru Hrvatskoga akademskog kluba, 1976.

Njegovo djelo je fenomen u suvremenoj gradišćansko-hrvatskoj književnosti. Nakana mi je bila prikazati ovo djelo kao integralni dio hrvatske književnosti uopće, a uz to suprotstaviti se tezi po kojoj književnost etničkih manjina ne može biti ravnopravna književnosti matičnog naroda. Nakon promocije nastavljeno je druženje što me je posebno obradovalo. Kod gradišćanskih Hrvata uočava se prilično veliko raslojavanje. Oni su dugo godina politički razbijeni na članove Socijalističke stranke Austrije i članove Narodne stranke Austrije, odnosno crvene i crne. Na žalost, upravo boraveći u Beču čitao sam u Hrvatskim novinama o neugodnom sukobu između biskupa biskupije Željezno koja pokriva Gradišće, mons. dr. sc. Egidija Živkovića i dr.dr. Stanka Horvata, predsjednika Hrvatskog kulturnog društva (HKD) koje okuplja narodnosno svjesne gradišćanske Hrvate. Sukob je paradoksalan i štetan jer je na čelu biskupije biskup Hrvat, dok je na čelu HKD ugledni narodnosni djelatnik. Sukob je eskalirao do te mjere da je biskupija Željezno prekinula sve kontakte, do daljnjega, s HKD-om. Ovo je opasno stanje jer su svećenici još uvijek čuvari materinskog jezika gradišćanskih Hrvata. U selu u kojem je župnik Nijemac asimilacija stupa u čizmama od sedam milja.

Na fotografiji: Đ. Vidmarović, Nikola Benčić, Jurica Čenar i Z. Bošković

Povratak

U Domovinu se vratismo u nedjelju, osmi studenoga, kako bismo mogli ispuniti svoju biračku dužnost. Izbori za Sabor izuzetno su važni. Za pisca ovih redaka oko ponoći je nastupila šokantna spoznaja da je skoro polovina hrvatskoga biračkog tijela dala povjerenje Vladi koja to povjerenje svojim radom nije zaslužila. Što više, vladala je voluntaristički, nestručno, pa i namjerno čineći štetu narodu i Državi. Strašna komunistička parola Zorana Milanovića: „ili mi ili oni“, ubrala je svoju povijesnu žetvu. „Mi“- to su ljevičari, titoisti, orjunaši, jugbolesnici, koje SDP naziva „antifašistima“, a „ONI“ su svi državotvorni Hrvati, rodoljubi i kršćani, koje SDP naziva fašistima, nacionalistima, ognjištarima, dakle ljudima niže rase. Etnički korpus je pocijepan u skladu s tom parolom. Nedostaje još stavljanje u funkciju logora Goli otok i Stare Gradiške kako bi se „ONI“ ondje azilirali. Titova politika forsiranja iseljavanja Hrvata odlučno je reaktivirana i dala je za SDP vrlo dobre rezultate. To je žestoki udar na veliku viziju pomirenja za koju se zalagao pokojni predsjednik Tuđman.

Đuro Vidmarović