Smrt Arsena Dedića i Miroslava Mađera još je jednom razotkrila nekulturu i političku pristranost naših mass-medija

Pri povratku „s mora“,veoma me rastužila 14. i 17. kolovoza vijest o smrti dviju osoba koje su mi u životu mnogo značile. Prva je Arsen Dedić, a druga Miroslav Mađer. Dedić mi je bio poznanik, a Mađera sam smatrao prijateljem. Na žalost, naši mass-mediji pokazali su licemjerje, pa i pokvarenost, dajući smrti Arsena Dedića ogroman publicitet, dok smrt Mire Mađera nisu ni spomenuli. Ako ovo promatra s druge strane naše egzistencije, Arsen sigurno negoduje. Neugodno je uspoređivati smrti, jer je svaka konačna i bolna za obitelj i prijatelje, ali još je neugodnije čitati i gledati ovu strašnu manipulaciju sa smrću dviju istaknutih osoba našega književnoga i javnog života.

Kao prvo, ovim putem izražavam najdublju sućut obitelji Arsena Dedića. Pogođen sam njegovom smrću zbog toga što su njegove šansone sastavni dio moga intelektualnog odrastanja, da ne kažem života. S njime sam od davnih vremena kada se probijao na glazbenoj sceni pod pseudonimom Igor Krimov.

Još uvijek čuvam Arsenov LP pod naslovom „Čovjek kao ja“. Na pozadini sam napisao: Poklanjam ovu ploču samome se u sjećanje na prvi dan zaposlenja. Zagreb, 5. studenoga 1971. godine. Kako više nemam gramofon, morati ću je nekome pokloniti.

Arsen ploca

Arsen je bio sjajno jedinstvo glazbenika i pjesnika. Koristio je pojmove „primijenjena glazba“ za svoje glazbeno stvaralaštvo, premda je u žanru šansone učinio najviše što se moglo, stvorio je hrvatsku šansonu, dao joj je osobni senzibilitet, visoku estetsku razinu i mediteranski pečat. Zadužio je i kajkavski glazbeni izričaj nezaboravnim popevkama. Isto je učinio pišući glazbu za film, TV i kazalište. Kao književnika sebe je odredio pojmom „pjesnik opće prakse“. Nekada su njegove knjige prodavanje u velikim tiražama. Bio je dobar pjesnik, ne ranga jednog Slavka Mihalića ili Anđelka Vuletića, ali je svojim mediteranskim ugođajem dao doprinos suvremenoj hrvatskoj poeziji. Pravo vrednovanje njegovoga književnog djela tek predstoji. Sve urađeno do sada bilo je više podilaženje estradnoj zvijezdi nego samozatajnom poeti.

Kao čovjeka upoznao sam Arsena Dedića prije 30 godina. Tada je zamolio moju ženu da zajedno prevedu pjesme ruskog šansonjera Bulata Okudžave s kojim je bio prijatelj. Bili smo oboje srednjoškolski profesori i svaki nam je dinar dobro došao. Zato smo rado prihvatili Arsenovu ponudu. Rad na prevođenju pjesama koje su uglazbljene naporan je, jer pjesnički slog treba prilagoditi glazbenome. U predahu je gospođa Gabi malo pričuvala našeg malog sina. Njihov Matija je bio nešto stariji i marljivo je vježbao klavir u svojoj sobi. Tom sam prilikom imao prilike razgovarati s Arsenom. Pričao mi je o pariškome iskustvu i ponudi da ondje počne graditi karijeru. Tada je iskazao misao koju nikada nisam zaboravio: „Ne mogu stvarati izvan materinskog jezika. Jezik je domovina“. Gledao sam ovih dana dokumentarni film o njemu u kome je ponovio ovu misao. Obzirom da je bio miješanog braka, pri čemu je otac pripadao srpskoj manjini, nisam očekivao ovakav stav, tim više što se družio i s Dubravkom Ugrešić koja je bila na čvrstim jugo-unitarističkim pozicijama. Stoga nisam bio iznenađen kada je Arsen nakon početka agresije na Hrvatsku prihvatio suradnju s kolegom Ivanom Toljem i pristao nastupati za naše branitelje ne bojišnici kod Siska, te skladao nekoliko sjajnih hrvatskih domoljubnih pjesama, na kraju sudjelujući u snimanju legendarne pjesme „Moja Domovina“, zajedno s Gabi Novak. Njegov odnos između rodoljublja i domoljublja neka služi kao primjer. Nakon što je posao dovršen prijevod, Dedić je u bijeloj koverti ženi isplatio honorar, a kada smo otvorili kovertu u njoj je bio iznos dosta veći od predviđenog.

Neki su naši prevrući rodoljubi ponekad znali povrijediti Arsena, očito ne poznajući njegov odnos prema Hrvatskoj kao Domovini, kao Državi i poglavito, prema hrvatskoj kulturi. Pokojni predsjednik Tuđman s pravom je bio simpatizer Arsena Dedića i Gabi Novak. Jergovići, tomići i njim, a slični nastoje problematizirati Dedićevo domoljublje i prikazati ga kao neku tobožnju žrtvu Hrvata. Čak je i novinar Merlić na jugounitarističkoj TV stanici u razgovoru s Dedićem nastojao da on potvrdi kako je njegov CD „Ministarstvo straha“ napisan kao osuda hrvatske stvarnosti. Arsen je to odlučno zanijekao. Bilo je to od novinara ružno i neukusno, a osim toga neistinito, jer Arsen Dedić je nositelj Spomenice Domovinskog rata – na to zaboravljaju oni koji manipuliraju s njegovim životopisom. Arsenovo gostovanje u Beogradu nikoga u Hrvatskoj nije ozlojedilo (kao npr. T. Kesovije), jer je bilo izvedeno decentno i kulturno, politički odmjereno i diplomatski kultivirano, s nakanom da bez velike buke obogati sve, a nikoga ne povrijedi.

Posljednji sam se put s Arsenom družio prije dvije godine na komemoraciji Ani Štefok koju sam priredio zajedno sa svojom amaterskom pjesničkom grupom „Pegaz“ u Hrvatskom domu u Zapruđu. Dedić i Gabi su financijski u nekoliko navrata pomagali nesretnoj pjevačici, koja je umrla više zbog gladi, nego zbog bolesti. Tada sam na Arsena bio pomalo ljut, jer je prije nastupa „strusio“ u sebe malo oštrog pića, a kako je imao transplantiranu jetru smatrao sam to opasnom igrom s vlastitim zdravljem. Naravno, bio je zabavan, zajedno s Višnjom Korbar, duhovit, ironičan i pomalo ciničan na svoj način.

Žaleći za Arsenom Dedićem, moram kazati da je isto poštovanje zaslužio i Miroslav Mađer. I njegovoj obitelji izražavam iskrenu sućut. Bio je moj prijatelj.

Vidmarovic Mader

Autor i Miroslav Mađer

Miroslav Slavko Mađer je jedno najvećih imena hrvatskog pjesništva 20. stoljeća. Rođen je 1. srpnja 1929. u slavonskome selu Hrtkovci. Pisao je pjesme, drame, radio-drame, televizijske drame, kratke priče, oglede, eseje, crtice, novele, humoreske i književna djela za djecu. Ali iznad svega Miro je bio beskrajno dobar čovjek. Nikada u životu nisam sreo čovjeka toliko blaga i ponizna srca, a toliko bogata svim književnim talentima.

Djela su mu prevedena i na talijanski, mađarski i ine jezika. Njegova djela je u njenoj antologiji Zywezradla iz 1996. sa hrvatskog na poljski prevela poljska književnica i prevoditeljica Lucija Danilewska.

Vidmarovic Mader2

Ivan Boždar, Miroslav Mađer i autor

Svojim djelima je ušao u antologiju hrvatske ljubavne pjesme Ljubav pjesnikaprirediteljaKrste Špoljara iz 1956., hrvatske revolucionarne poezije Krilat riječprirediteljaJure PlaničevićaPločara i Živka Jeličića iz 1978., hrvatske ratne lirike U ovom strašnom časuprirediteljaIve Sanadera i Ante Stamaća '90-ih, Lirika o SlavonijiGrigora Viteza iz 1956., : antologija duhovne poezije Krist u hrvatskom pjesništvu : od JurjaŠižgorića do naših dana u izboru Vladimira Lončarevića iz 2007., Pjesme o Zagrebu: 1743.-1964. u izboru Pavla Cindrića iz 1965. i inima.

Tomicic Mader

Naši uskličnici: Zlatko Tomičić i Miro Mađer

1979. je zajedno sa Ivanom Katušićem dobio godišnju nagradu „Vladimir Nazor“ za književnost. 1989. na 4. Pjesničkim susretima, u Vinkovcima, primio nagradu za životno djelo, "Visoka žuta žita". 1998. je dobio književnu nagradu „Vladimir Nazor“ za životno djelo. 2014. je dobio književnu nagradu Crikveničko sunce na Jadranskim književnim susretima.

Djela
(popis nepotpun)
• Kasni rimarij, zbirka pjesama, 2011.
• Studij pjesme, eseji i studije, 2007. (suautor)
• Stihovi dugih naslova, 2007.
• Snovi, 2006.
• Dnevna potrošnja, 2006. (emitirano na Hrvatskom radiju i u književnim časopisima Republika, Forum i inima)
• Pjesnikova lektira, kritički tekstovi, 2004.
• Junaci, drame i radijske drame, 2003.
• Kolodvori jave, pjesme, 2001.
• Izabrane pjesme, pjesme, 2001. (izabrao Dubravko Jelčić)
• Jesenja berba, 1999.
• Leteći šaran, pripovijetke za djecu, 1996.
• Oči neba, zbirka kratkih priča, 2005.
• Neput, 1989.
• Djedovo slovo, 1986., 1990. i 1992. kao zvučna knjiga
• Izabrana djela, 1984. (u zbirci su i Slavko Mađer, Branislav Zeljković, Stanko Juriša, Zlatko Tomičić)
• Ispod klupe, pjesme, 1981.
• Četrdeset devet, 1979.
• AsserSavus: feljtoni od mladosti, 1978.
• Putna glazba , 1976.
• Pišta s vašarišta, 1975.
• Pjesme iz nedoumice, pjesme, 1975.
• Lenije zelene lenije, 1965.
• U čovjeku, 1961.
• Moja lipanjska kotlina, pjesme, 1960.
• Utaman, pjesme, 1957.
• Raskršće vjetra, pjesme, 1955.
• Mislim na sunce, pjesme, 1955.

Vrlo je tužno i ponižavajuće što naša nacionalna TV kuća koja je trebala postati „katedrala duha“ i dnevni ljevičarski listovi nisu posvetili niti stoti dio pažnje smrti Mire Mađera u odnosu na smrt Arsena Dedića. A obojica su vertikale hrvatske duhovnosti. Po našim novinarima ispada da je Arsen Himalaja, a Mašer običan brežuljak. To je potpuno iskrivljeno, čak i zlobno obmanjivanje javnosti. Književnik Mađer je naše veliko ime, a njegovo djelo naše je nacionalno bogatstvo. S Mirom sam se čuo prije nekoliko tjedana preko telefona. Razgovarao je čilo i vedro, premda sam znao da ima probleme s nogama. Stoga me je njegova smrt iznenadila i veoma rastužila. Hvala ti na svemu veliki pjesniče i nadasve dobro čovječe, Miroslave Slavko Mađer.

Đuro Vidmarović

Pon, 17-12-2018, 19:27:35

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Copyright © 2018 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).