Otkrivena spomen-bista Tarasa Ševčenka

U četvrtak 21. svibnja 2015. na svečan je način otkrivena u zagrebačkom naselju Travno, spomen-bista velikom ukrajinskom pjesniku, slikaru i nacionalnom preporoditelju, Tarasu Hrihoroviču Ševčenku. Bista je podignuta u čast 200. obljetnice rođenja velikog Kobzara i Proroka, kako narod naziva svoga pjesnika. Tko je bio ovaj zaslužan Ukrajinac mnogi u Zagrebu ne znaju. Mlađe prezime Ševčenko podsjeća na poznatog nogometaša. Stoga je potrebno podsjetiti s par rečenica na ovu ličnost, najznačajniju u suvremenoj povijesti ukrajinskog naroda.

Gradonačelnik Milan Bandić polaže cvijeće na podnožje spomenika Tarasa Ševčenka u zagrebačkom naselju Travno. Njemu s lijeve strane je Boris Graljuk, bivši saborski zastupnik, a s desne veleposlanik Ukrajine u RH, Oleksandr Levčenko

Taras Grigorovič Ševčenko, (ukr. Тарас Григорович Шевченко) rođen je u selu koje se zvalo Morynci, 9. ožujka 1814., a umro je u Petrogradu, 10. ožujka 1861. godine.

Bio je pjesnik, slikar, nacionalni bard i humanist, prognanik, uznik i stradalnik zbog svojih domoljubnih stihova. Njegovo književno naslijeđe smatra se temeljem novije ukrajinske književnosti. Mnogi analitičari u Ukrajini i izvan nje smatraju ga većim misliocem svog vremena od pisaca poput Lava Tolstoja, Aleksandra Puškina i još nekih svjetski poznatih autora iz vremena Ruskog Carstva.

Taras Hrihorovič Ševčenko: autoportret

Ševčenko je rođen u kmetskoj obitelji, dakle na dnu dna, u ukrajinskom selu Morynci, u kijevskoj guberniji, ukrajinskom kraju koji se nalazio pod okupacijom tadašnje carske Rusije. S devet godina umire mu majka, a dvije godine kasnije i otac. S četrnaest godina postao je sluga na dvoru svoga gospodara P. Engelgardta. Još u djetinjstvu kod malog Tarasa primijećen je slikarski talent, a kako je pratio gospodara na njegovim putovanjima u Vilnius, a kasnije i u Petrograd, u hodu je učio osnove slikarstva. Njegovu umjetničku nadarenost uočio je tada utjecajni ruski slikar koji je inicirao zamisao o tome da se Ševčenka otkupi od njegova gospodara i da mu se dodijeli sloboda.

Bio je to Karl Brjullov koji je donirao portret svoga prijatelja i pjesnika Vasilija Žukovskog. Novcem dobivenim od prodaje portreta na lotu, 5. svibnja 1838. Ševčenko je otkupljen od svog gospodara za 2500 rubalja. Iste godine primljen je na umjetničku akademiju u radionicu Karla Brjullova kod kojeg je čak i jedno vrijeme stanovao. Nakon završetka umjetničke izobrazbe i dokazanog slikarskog umijeća, bila su mu otvorena vrata petrogradskih salona, galerija i umjetničkih krugova, uz uvjet, koji se ondje smatrao prirodnim, da se ne bavi oporbenom politikom, što je za Ševčenka značilo odreknuće od svoje narodnosti, rusifikaciju, odbacivanje materinskog jezika i život obilježen veličanjem ruskog Cara, njegovih dvorjanina i visokog plemstva i klera.

Tko bi zamjerio mladom čovjeku koji je rođen u kmetskoj bijedi i prošao bolno iskustvo siromaštva i diskriminacije na socijalnoj i nacionalnoj razini, da je prihvatio navedene uvjete? No, kod Taras je proradio iskonski narodni genetski identifikacijski kod i on punim intelektualnim kapacitetom uronjava u svoj materinski jezik i piše moćne stihove na njemu. Kada to kažemo danas, ne djeluje spektakularno. No, treba znati kako Ševčenko, kao i njegovi sunarodnjaci u Ukrajini, nije mogao, niti smio pohađati školu na materinskom jeziku. Ruske su carske vlasti, kako bi što više ubrzale odnarođivanje Ukrajinaca i njihovu rusifikaciju, ukrajinski jezik proglasile zaostalim i književnosti nedostojnim maloruskim dijalektom velikog ruskog jezika. Ukrajincima su najprije odlukom cara Petra Velikog oduzeli njihov izvorni etnonim Rus' i nametnuli ga carskim dekretom susjednom narodu, sada vladajućem, koji se do tada nazivao Moskoviti, a njihova država Moskovija, odnosno Velika Moskovska Kneževina, a zatim Moskovska Carevina.

Od Petra Velikog Moskovija mijenja naziv u Ruski Imperij, po rimskom povijesnom obrascu, kako bi se mogla smatrati nasljednicom Bizanta nakon što ga je Otomanska sila okupirala, a narod Moskoviti dobiva etnonim „ruski ljudi" (ne u nominativu, već u genitivu, što mnogi kod nas ne razumiju). Carska prijestolnica Moskva želi se pretvoriti u Treći Rim, jer je Carigrad pao pod vlast azijatskih Osmanlija-muslimana, što je neposredno povezano s pitanjem može li u muslimanskom gradu ostati sjedište Svemirskog (Vaseljenskog) patrijarha kao poglavara kršćanskih ortodoksnih Crkava?

Pokornim Ukrajincima narodno je ime zabranjeno u ime viših imperijalnih ciljeva ruskih careva-samodržaca. Ostao im je alternativni etnonim Ukrajinci, ali i njega koji Carski Dvor zabranjuje, i umjesto toga nameće Ukrajincima nepostojeći i ponižavajući subetnonim Malorusi, kako bi ih i na taj način asimilirali, a njihovu zemlju (dio Ukrajine pod okupacijom Moskve) službeno nazivaju Malorusija/Malorusija/ Mala Rusija. I u takvim, krajnjem nepovoljnim i opasnim uvjetima Taras Ševčenko piše svoje moćne stihove na ukrajinskom jeziku, nazivajući ga njegovim narodnim imenom, kao što i svoju Domovinu ne naziva Malorosija, već Ukrajina.

Već dvije godine nakon završetka Akademije, dakle 1840. objavljuje svoju, danas već legendarnu zbirku „Kobzar"m dajući u naslovu do znanja kako se oslanja na bogatu ukrajinsku tradiciju usmene poezije kojom se čuvala povijesna memorija naroda. Kobzar čine lirske pjesme i romantične poeme. Sama riječ kobzar označava svirača narodnog ukrajinskog instrumenta kobze, a kobzari su nekad uz pratnju ovog žičanog instrumenta pjevali dume, pjesme s domoljubnim temama o slavnoj ukrajinskoj povijesti iz doba zaporiških Kozaka.

Ukrajinsko nacionalno glazbalo kobza

Već naredne 1841. izdaje epsku poemu Hajdamaky (hrv. Ustaše, ustanici, partizani) u kojem je opisan krvavi obračun Ukrajinaca protiv poljske vlastele. Također se okušao i u pisanju drama.

S lijeva na desno: Mhajlo Ratušni, Stipe Mesić, Milan Bandić (s darovanom kopijom spomenika), Boris Graljuk, Oleksandr Levčenko, Zlatko Vitez i Slavko Burda

Nakon književnih uspjeha, Ševčenko napušta sjajni carski Petrograd i putuje u svoju rodnu Ukrajinu gdje se susreće s teškim uvjetima života u kojemu žive njegovi sunarodnjaci. Pokušava djelovati na nacionalnom planu. Priključuje se tajnoj političkoj organizaciji koja se zalagala za široko političko reformiranje Ruske Carevine, a zvala se „Ćirilometodsko bratstvo" u Kijevu. Nakon što ih je carska vlada razotkrila, svi su članovi, uključujući i Ševčenka, bili uhićeni i poslani u zatvor u Petrograd. Potom je unovačen u vojsku i na deset godina prognan u Orenburg duboko u unutrašnjosti Rusije. Zbog čega je kažnjen otkriva depeša cara Nikolaja I. u kojoj stoji: "Držati pod strogim nadzorom, sa zabranom pisanja i slikanja!".

Da depeša otkriva i strahotan položaj nacionalno svjesnih Ukrajinaca. Goine 1847. osuđen je na 10 godina progonstva iza Urala. Tek mu je 1857. dodijeljen oprost uz napomenu da se ne smije vratiti ni u Petrograd, ni u Ukrajinu. Preseljen je u grad naseljen ruskim nacionalistički raspoloženim pučanstvom, Nižnji Novgorod, a dvije godine kasnije, u svibnju 1859.. bit će mu dopušten povratak u domovinu Ukrajinu. Tu se namjeravao za stalno vratiti, pa je čak i nakanio kupiti zemlju nedaleko od ukrajinskog sela Pekariv, ali je već u srpnju iste godine optužen, sada za bogohuljenje te biva ponovno uhićen.

Kako ne bi mogao djelovati u korist svoga naroda pušten je uz uvjet da se doseli u Petrograd i nikad više ne vrati u Ukrajinu. Svoje posljednje godine Taras Ševčenko proveo je pišući poeziju, slikajući i dorađujući stara djela, ali nakon toliko godina provedenih u progonstvu, njegova je bolest toliko uznapredovala da mu više nije bilo spasa. Praćen velikom nesrećom u ljubavi i životu, pjesnik je umro samo sedam dana prije ukidanja kmetstva. Umire u Petrogradu 10. ožujka 1861.godine.

Isprva je pokopan na jednom petrogradskom groblju. No, kako bi ispunili Ševčenkovu želju koju je izrazio u svojoj pjesmi »Oporuka« (Заповіт) da bude pokopan u Ukrajini, nekolicina njegovih prijatelja dogovorila je premještaj njegovih posmrtnih ostataka, prvo vlakom iz Petrograda u MOskvu, a potom konjskom zapregom u voljenu mu Ukrajinu. Ševčenko je pokopan 8. svibnja na Redovničkoj Gori (Чернечагора) uz obale Dnjipra nedaleko od ukrajinskog gradića Kaniva. Iznad njegova groba podignut je visok brežuljak koji je danas spomenik.

Mogila s grobom TarasaŠevčenka u Kanivu sveto je mjesto za ukrajinski narod

U svojim je povijesnim djelima prikazao borbu ukrajinskog naroda protiv socijalnog i nacionalnog ugnjetavanja. Branio je ideju samostalnosti Ukrajine. Ševčenko radi svojih izrazitih političkih stajališta nikada nije uspio ući u primjeren krug najvećih svjetskih književnika, iako ga mnogi kritičari smatraju neupitnom svjetskom književnom veličinom, posebno u Ukrajini, Rusiji, Poljskoj i drugim istočnoeuropskim državama. U njegovom je pjesničkom djelu oblikovana ukrajinska prošlost i težak život ukrajinskog seljaštva, osuđivano izrabljivanje kmetova i osvajačka politika ruskog cara Nikolaja I.

Ševčenko nije bio nimalo nacionalno ograničen, prijatelj je mnogih poljskih zatočenika i ruskih intelektualaca. Piše i na ruskom jeziku. Prvu zbirku prijevoda Ševčenkovih »Pjesničkih pripovijesti« objavio je kod nas August Harambašić 1888. godine.

Veleposlanik Ukrajine u RH, Nj. E. Oleksandr Levčenko bio je vidno potresen nakon otkrivanja spomenika

Podizanje spomenika u Zagrebu, pore Ukrajinske ulice, znak je prizannja Zagreba u RH djelu velikog književnika, poštovanja prema ukrajinskoj manjini, ali i zahvalnosti Ukrajini koja je prva od članica OUN-a priznala RH kao nezavisnu državu.

Središnja ličnost svečanosti zaslužno je bio zagrebački gradonačelnik Milan Bandić. Održao je govor u svome privatno-javnom stilu, odjeven onako kako se ide u vlastiti vrt okopavati luk, što je s protokolarnog motrišta malo ekscentrično, ali sve u svemu simpatično. Pred postament je pozvao Stipu Mesića koji je došao kao predsjednik Društva hrvatsko-ukrajinskog društva, tako da ga je uključio u otkrivanje spomenika.

Andro Krstulović Opara pozdravio je nazočne u ime predsjednice RH, Kolinde Grabar Kitarović

Osim gradonačelnika nazočnima su obratili Andro Krstulović Opara, kao zastupnik predsjednice RH Kolinde Grabar Kitarović, Gordana Sabol, saborska zastupnica, u ime predsjednika Sabora, Alen Kajmović, zamjenik Ministra kulture, Đuro Vidmarović, član UO DHK i prof. dr. Stipe Botica, dopredsjednik Matice hrvatske. Čuvenu pjesmu T. Ševčenka „Oporuka" pročitao je u hrvatskome prijevodu bivši ministar kulture, Zlatko Vitez.

Pisac ovih redaka pozdravlja nazočne u ime Društva hrvatskih književnika

U ime ukrajinske manjinske zajednice govorio je bivši saborskim zastupnik Boris Graljuk i MikolaZastrižni, predsjednik Ukrajinske zajednice u RH. Na ukrajinskoj strani došlo je do protokolarne neugodnosti. Naime, potpredsjednik ukrajinske Vlade i Ministar kulture Kirilenko u zadnji je čas otkazao dolazak, a kako nije poslao nikoga tko bi ga zamijenio, protokola se našao u sto muka. Situaciju su „spasili" ukrajinski veleposlanik U Zagrebu, OleksandrLevčenko kao zastupnik Države, te Mihajlo Ratušni, predsjednik Svjetskog koordinacijskog vijeća Ukrajinaca, koji je govorio u ime ukrajinskog naroda.

Treba naglasiti kako su svečanost obogatili sjajni ukrajinski operni umjetnici „na privremenom radu u RH", narodna umjetnica Ukrajine, a sada prvakinja Opere HNK „Ivana pl. Zajca" iz Rijeke i njezin kolega SergijKiseljev. Oni su otpjevali prekrasnu narodnu pjesmu (na stihove TarasaŠevčenka) „Reve ta stohneDnjiprširokij", i drugu nacionalnu himnu „Bože veliki, jedini, čuvaj Ukrajinu". S hrvatske strane pjesnik Enes Kišević pročitao je svoju impresivnu pjesmu posvećenu T. Ševčenku.

Na kraju treba posebno pohvaliti mladog umjetnika iz Kijeva, Konstantina Dobrjanskog koji je isklesao Ševčenkovo poprsje u maniri škole ukrajinskog realizma.

Na svečanom ručku Mihajlo Ratušni podijelio je spomen-medalje s likom Taras Ševčenka. Među dobitnicima medalje našao se i bivši veleposlanik RH u Ukrajini, Đ. Vidmarović

Park u Travnom, između čuvene „Mamutice" i Doma umirovljenika „Sveta Ana" od sada ima novu vizuru i novi sadržaj. Gradonačelnik je urbi et orbi obznanio kako će ovaj park iduće godine biti uređen kao Bundek. Daj Bože!

Đuro Vidmarović