Mirko Vidović: Kako je nastao pokret nezavisnih zadarskih intelektualaca. Testament disidentske generacije, „Skorpion", Zagreb, 2013.

Dobri mi i vrli prijatelju Mirko,

Rijetko se kad pred mojim očima nešto slično nađe (ili gotovo nikada) nalik ovom tvom veličajnom tekstu, naslovljenom „Pokret nezavisnih intelektualaca u Zadru". Čitao sam ga, doduše, na prekide (dokle mi nogene nateknu koje valja odmoriti u ležećem stavu) ali, slobodno mogu reći, bez daha, nastojeći se prisjetiti toliko toga na što se osvrćeš i u što ponireš kako bi minuciozno i analitički ozrcalio ljudske podvojenosti i iskrivljenu sliku čovjekova razapinjanja i patnje u nevremenu, za kojesmo držali da je daleko iza naših leđa (a mi ga još, nažalost, osjećamo u samom tjemenu!).

Zadivljen sam, prije svega, tvojim spisateljskim mogućnostima koje su izvanredne i koje su dostojne književnika-stvaratelja s titulom akademika. Nego, pišući ovaj svoj ostvaraj, pisao si ga i načinom, i začinom eseja, pa, s obzirom da je i esejistika literatura, posebno u sferi fleksibilne sintakse i semantičkog diskursa, s radošću mi je konstatirati da su ti, tako, i ona neka mjesta, u kojima se neki fakat ili fakti navode ili sabiru, prave stilske bravure.

Inače, poeziju si odmah pisao dozrelu, a što će reći metaforički bogatu, isto kao Arthur Rimbaude ili kao naš Radovan Ivšić, pjesnik nadrealističkog usmjerenja. Pa, čim ti je u onom jednom ondašnjem broju „Narodnog lista", uz Vučićevića i Pavića, bio objavljen i ciklus pjesama, odmah se, zapravo, vidjelo i odmah se među nama, nadobudnim zadarskim poetama, govorilo da si pjesnička posebnost i da se zbog toga držiš visoko, dostojanstveno.

Ima u ovom tvom djelu, kažem, puno stvari, događaja i datosti, bilo da su vezane za ovu ili onu konkretnost, kao da su žive, kao da su još tu,pred samim mojim očima, ali, ima i onih za koje nisam znao svedokle ihnisi posvijetlio i osvijetlio ovim svojim sjećanjem i fenomenalnom zapamćenošću, te i zbog toga imam razloga laudama te nagraditi za sve ovo što nitko živ više, osim tebe, nije kadar uraditi.

Po svemu sudeći, iste smo školske 1959./1960. upisali se na Filozofski fakultet u Zadru; moje su studije trajale devet godina, a tvoje – četiri, ako se ne varam. No, ne zaboravi da sam ja, za sve to vrijeme, skupio gotovo 5 godina radnog staža, radeći kao apsolvent u polačkoj područnoj osnovnoj školi u Donjoj Jagodnji, zatim u osnovnoj školi „Bare Burčul" u Donjem Zemuniku i skoro godinu dana honorarčio sam u „Narodnom listu".

U to vrijeme, također, dosta sam izbivao u Velom i Malom Ižu, uz ženu mi Karmelu i još malecnu kćer nam Zrinku, kako bi joj pomogao. Naime, Karmelino je, nakon diplome, prvo zaposlenje bilo u O.Š. u Velom Ižu, u kojoj je učenicima od 5. r. predavala povijest. Stoga sam kasnio s diplomskim.Tako se, s obzirom na sva ova moja izbivanja iz Zadra, nismo nas dvojicani mogli na mnogim poprištima sretati i zajednički djelovati.
Vidim, sila je tih susreta zajedničkih bilo i bez mene, a što je, rekoh, sasvim razumljivo. Znam, bar sam ja tako osjećao, da je zajedništva među nama bilo i kad me nije bilo, jer sam s vama i onaj iz Brucošijade, i sa izleta u Kornate, i znam da sam, u ono vrijeme, sa zajedničkim nam prijateljima, dohodio i u tvoj zadarski stan.

Roko Dobra

Ti na onom jednom mjestu u knjizi kažeš da te je prvi put u starom dijelu grada Varošu (kojega ćemo od milja i zbog još mnogo čega, prozvati Dolinom ćupova) u stan Brkanovih doveo Joja Ricov. Lijepo od njega i zato sam se naročito ponosno osjećao čitajući te s koliko si poštovanja i predanosti spram tim dragim i čestitim Hrvatima, kod kojih sam, u brojnim dolascima u mali, a zlatni im atelijer, toliko toga naučio!

Posvetio sam im i rukovet svojih soneta koje sam napisao nagnut nad Zvonimirovim i Antinim umjetničkim fotografijama. Toliki su (naši, dakako Hrvati) dolazili, a desio bi se i pokoji koji to nije bio. Istog se časa to nije ni moglo znati. Ali, ja sam ga upamtio sve dokle me Vrhovnik ne otprati u vječna lovišta.

Naime, Grgo Stipić, o kojemu ništa nisi lagao onako o njemu pišući – kaoo pukom neznalici, dok sam radio u uredništvu, stalno me naprosto mučio, u nastojanju da sazna o čemu namjeravam pisati, i kako, jer su se već bili u nekim mojim člancima prepoznali oni neki drugovi njegovi iz javnog života, kako se za te mrcine, tada, znalo reći, da bi mi, zatim, počeo predbacivati i moje posjete Brkanovima, bez obzira na činjenicu da u listu važnu ulogu ima sjajni reporter Ante Brkan, naš nezamjenjivi Tonči. Pa, skoknem do prijatelja Tončija – odgovorio bih mu. Bilo je više takvih i sličnih nasrtaja tog Suslova, kako ga se netko u Zadru bio dosjetio zvati.

Jednom sam u jednom članku opisao i kritikom popratio jedan užasni nemar u svezi s 2000 vrijednih knjiga, a koji se (nemar) odnosio na ondašnjega direktora Gimnazije „Vladimir Nazor", komunistu, jakako, Pitao sam ga kako je mogao sve te puste godine zakidati generacije učenika koji nisu mogli do nasušnih knjiga, a one su, za sve to vrijeme, čamile u potkrovlju dotične škole?

Mirko Vidović

Nije šarao očima, ali se, zato, podigao sa stolice i zapitao me: „Što se tebe tiču te knjige?!" Radilo se o dosta opširnom članku, a zbog čega me je rečeni Grgo pozvao u kancelariju na razgovor, gdje me je počeo gotovo psovati. Međutim, preduhitrio sam ga, predloživši mu da me pusti, jer bih otišao na Žirje... Vjerojatno je, negdje u sebi skrivao zadovoljstvo, ali nije ga ničim pokazivao. Reći će to na jesen.

Da ne duljim, više na „Narodni list" nisam mogao računati, mada su svi htjeli da se vratim. Ono sam ti, nešto prije, pripomenuo da su kod Brkanovih znali doći i oni koji nisu, uvijek, dobrih namjera. A takav je bio i Nemanja, novinar u „Narodnom listu". Inače Bošnjak, koji je, onaj put, kad se je čitala jedna tvoja novela ili priča, svejedno sada, iz koje se sjećam da su vojaci hrvatski nadmudrili svoje neprijatelje na način što su, zaronjeni u vodi, disali kroz trsku ...., bio nazočan i sjedio je, u onom uskom prostoru, tik uz mene.

Odmah koji dan iza toga Grgo Stipić iliti zadarski Suslov, saznao je da kod Brkanovih čitamo tvoje priče koje donosi sličan tebi Mihajlo Mihajlov. I to je bio kraj mojoj novinarskoj karijeri u „Narodnom listu". Ako još nisi, zaviri u privitak i neka vam je sa srećom i tebi i tvojima!

Odano vaš Roko Dobra
Zadar, 22. svibnja 2014.

PS

Roko Dobra, književnik

Roko Dobra (Žirje, 28. listopada 1930.), najpoznatiji je hrvatski sonetist. Pored pjesama, piše prozna djela, te kazališne i književne kritike. Osnovnu školu pohađa u rodnom mjestu, Radničku gimnaziju u Šibeniku, a na Filozofskom fakultetu u Zadru diplomira hrvatski jezik s jugoslavenskim književnostima i povijest umjetnosti 1969. Pripadajući tzv. ,,izgubljenom" poratnom naraštaju, pokušava biti ribar, poljodjelac, trgovac, vozač, novinar, administrator ..., da bi, u vrijeme studija, ostavši bez materijalnih sredstava, 1962. honorarno u tjedniku «Narodni list» preuzeo je uređivati kulturnu rubriku, ali je ubrzo, zbog nepodobnosti, primoran, isto honorarno, nastavničiti u osnovnim školama u Jagodnji Gornjoj i Zemuniku Donjem. Tek nakon diplomiranja, biva primljen u stalni radni odnos u Osnovnoj školi u Novigradu zadarskom, gdje, kao prosvjetni djelatnik, pored rada u razredu i u školskoj knjižnici, vodi i mjesno KUD ,,Boris Anzulović" sve do svog ranog umirovljenja 1980. godine.

Inače, pisati je počeo još na Sinaju, u izbjegličkom logoru El Shat, kamo je dospio kao izbjeglica nakon pada Italije u Drugom svjetskom ratu. U Šibeniku još 1951. pokreće i ureduje književni časopis "Naša mladost", u kojemu objavljuje svoj prvi sonet «Umjesto aplauza», a za svoga drugog boravka u Zagrebu 1954. intenzivnije nastavlja s poezijom, objavljujući je u časopisu ,,Koraci", glasilu Društva radnika pisaca, kojega je bio članom.

Zatim, 1959. je predsjednik Studentskog literarnog kluba u Zadru u okviru kojega uređuje njegova izdanja, a neosporno je, također, da je uvelike pridonio i osnivanju zadarskoga Književnog centra 1981. godine.Osim pisanja pjesama i kraćih proza, pisao je kazališne kritike i kritičke osvrte, uglavnom o pjesnicima i njihovim knjigama, tiskajući ih u dalmatinskim tiskovinama, kao i u časopisu «Dubrovnik». U tjedniku "Zadarski Regional" (od veljače 2003. do siječnja 2005.), u povremenoj svojoj kolumni Licentia poetica, objavio je tridesetak epistola, upućenih (opet) pretežno pjesnicima.

Surađivao je u 'Novinama mladih", "Omladini", "Šibenskom listu", "Zadarskom listu", „Slobodnoj Dalmaciji" ", "Zadarskom Regionalu", "Šibenskoj reviji", "Zadarskoj reviji", "Koracima", "Poletu", "Krugovima". "Republici", '"Putevima", "Bagdali", "Odzivima", "Poljima", "Disovu glasniku", "Mogućnostima", "Dubrovniku"... A pjesme su mu tiskane i u skupnim knjigama: "Almanahu" (Zadar) "Moreplovi" (Dubrovnik), "Zbirka poezije" (Koprivnica), "Dodiri, odlasci" (Rešetari) "Pobratimstvo lica u nemiru" (Split). "Naša velečasna maslina" (Split), "Vedri Vidra" (Split)... Član je Društva hrvatskih književnika.Živi i radi u Žirju i Zadru.

Foto: Ante Brkan: A vani život, sunce

Jedan od najvećih hrvatskih majstora umjetničke fotografije bio je Ante Brkan (1918.-2014.). Dobitnik je mnogih međunarodnih priznanja za fotografiju i utemeljitelj poznate zadarske izložbe fotografija "Čovjek i more". Počeo je izlagati godine 1937., a radio je i kao fotoreporter u zadarskim tiskovinama. Svojom fotografijom pratio je stradanje Zadra u II. svjetskom ratu i njegovu poslijeratnu izgradnju te se smatra tvorcem zadarske škole fotografije. Od godine 1954. izlaže i s bratom Zvonimirom, također fotografom, s kojim je zajedno objavio dvije knjige fotografija - "Fotografije" (1956.) i "Braća Brkan" (1979.).

Priredio Đuro Vidmarović